European Theories in Former Yugoslavia shows that there is no such thing as a direct transfer or influence of theories from the centre to the margins, but only complex practices of borrowing, ...translating, and reinterpreting, conditioned by specific contexts; in this case those of former Yugoslavia and its contemporary cultural sphere. Here, reception is no longer simply about receiving fresh knowledge from the centre, but also about communicating feedback into broader contexts, shaped by multicultural and global connections and exchange. The book poses broader questions about contemporary theory today: what are theories today? How do specialised theories of culture, gender, media and art history relate to current philosophical turns in new materialism, neo-Marxism, and biopolitics? These questions, posed from the perspective of a European periphery, in this case former Yugoslavia, gesture toward the dialectically tense relationship between the centre and the margins, that is, between original theories and their transformed perspectives. The range of authors brought together here offers a cross-section of post-Yugoslav theory, comprising both young scholars in the early stages of their academic careers and more senior, established thinkers, educated both in the region and abroad, and coming from a variety of academic backgrounds, including art theory, gender theory, cultural studies and theory, sociology, anthropology, theatre studies, musicology, political theory, and literary theory, among others. The schools of thought they address, elaborate on, critique, and apply in their texts are similarly varied: from French post-structuralist theory and philosophy, via German critical and postmodern theory, to a number of other topics and authors in contemporary European theory and philosophy. The book will be of interest to students and scholars of art
and media theory, philosophy, sociology, and cultural studies, and their reception, interpretation, application, and elaboration in the region of former Yugoslavia.
U radu se analiziraju i raspravljaju dvije tematizacije: (1) razlike avangarde i neoavangarde i (2) različiti avangardistički i neoavangardistički pristupi materijalizmu u filozofskom, političkom i ...estetičkom smislu. Avangarde i neoavangarde su rijetko kada bile doktrinarne, prije se može govoriti o cirkularnosti uvjerenja i stavova, mobilnosti teorijskih i praktičnih platformi od autodestruktivnosti do umjetničkog i medijskog nomadizma te o antagonizmima istovremenog suočavanja s dijalektičkim napetostima i obratima, strukturnom proizvodnjom razlika i beskrajnim usložnjavanjima mogućnosti na način rizomatičnih mnogostrukosti. Svakako, postoje i zajedničke opsesije jedinstvom umjetnosti i života ili fundamentalnim obratom umjetnosti u život, koje se iskazuju makroutopijskim projekcijama novog društva (industrijskog društva, komunističkog društva) kod avangardista ili konkretizacijama mikroutopija (komune, alternativne produkcijske i izlagačke institucije) kod neoavangardista. Izvedeni su primjeri primarnog materijalizma, aleatornog materijalizma, historijskog materijalizma te baznog materijalizma da bi se upozorilo na relativne odnose medija (materijala) i medija (tehnike, tehnologije) komunikacije, ali i nekomunikacije.
Certain artists have entered the adventure of search for emptiness preceding and following every act of life: human productive reproduction the society. In different historical periods, those artists ...– Savić Gecan included – have obsessively, persistently and dramatically confronted the powers of emptiness within social and cultural institutions, apparatuses and situations. Tomo Savić Gecan started investigating the empty at the time of artistic reflections following the eclectic postmodernism of the 1980s or, more precisely, at the time of the so-called art in the ‘of culture.’ Tomo Savić Gecan’s works, installations and performances brought forth in this context even though they were with standard art production of that time. His production differs from practices based on media representations and performances referring to or rooted in and cultural conditions and circumstances. Gecan’s work is different through displacement, absence, totalizing minimalism and exception from fictional contexts of ordinary life featuring unexpected instruments of intervention. This paper argues that Tomo Savić Gecan’s artworks are based on the idea that the spectator’s mind is oriented towards external objects. If such objects are empty, then they become indexing structures for mental constructions.
Fundamentalna teza moje rasprave glasi: djela Tome Savića Gecana su zasnovana na konceptu da je um promatrača orijentiran ka vanjskim predmetima. Ako su vanjski predmeti prazni, tada su oni indeksne ...struktureza mentalne konstrukcije. Tomo Savić Gecan je hrvatsko-holandski umjetnikčija se umjetnička praksa formirala početkom i sredinom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. On se pojavio na zagrebačkoj umjetničkoj sceni s tada mladim umjetnicima koji otkrivaju kulturalne tragove kao mediji svog umjetničkog rada. Njego rad se tada bitno razlikovao od ostalih umjetnika njegove generacije po tome što je izvodio događaje radikalnog minimalističkog i apercpetivno kritičkog redukcionizma. Reducirao je čulnost umjetničkog djela na intencionalno indeksiranje potencijalnosti umjetničkog djela na popozicijskoindeksne intervencije u prostoru, vremenu i ponašanju unutar, najčešće galerijskog života. Dok se većina umjetnika hrvatskoga neokonceptualizma sredinom devedesetih godina bavila eksplicitnim kulturalnim značenjima i njihovim distribucijama posredstvom masovnih medija prikazivanja ili potrošnje, Tomo Savić Gecan je radio s izoliranim uzrocima, neprimjetnim događajima, neutraliziranim intenzitetima, odloženim posljedicama i razrađenim indeksacijama nositelja značenja unutar kulturalnih institucimja i njihovioh prostorno-vremenskih situacija u ljudskom životu. Drugim riječima, postmediji umjetničkih radova Tome Savića Gecana nisu kulturalne reprezentacije, već prostorne, vremenske i bihevioralne pojavnosti kulturalnih institucija u odnosu na tijelo/ponašanje promatrača, gledatelja ili sudionika u projektu. On je eksplicitno radio s body/mind modelima situiranjadogađaja u čulni svijet nasuprot ili izvan naglašene čulnosti. Mnogostruki konceptualni i čulno-pojavni događaji odsutnosti i praznine u umjetnost su se odigravali tijekom dugog dvadesetog stoljeća. Ti događaji su se izvodili odlaganjem, premještanjem pražnjenjem, razlučivanjem te indeksiranjem izuzetnosti bivanja tu i tada. Ali, izvođeni su i isticanjem granične-minimalne prisutnosti, retoričnošću praznog, ponovljivošću neutralnog,odstupanjem, oduzimanjem precrtavanjem, redukcijom oblika, preobražajem simbola u znak i znaka u mjesto odsutnosti i odlaganja, tj. u sam označitelj.
Fundamentalna teza moje rasprave glasi: djela Tome Savića Gecana su zasnovana na konceptu da je um promatrača orijentiran ka vanjskim predmetima. Ako su vanjski predmeti prazni, tada su oni indeksne ...strukture za mentalne konstrukcije. Tomo Savić Gecan je hrvatsko-holandski umjetnik čija se umjetnička praksa formirala početkom i sredinom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. On se pojavio na zagrebačkoj umjetničkoj sceni s tada mladim umjetnicima koji otkrivaju kulturalne tragove kao mediji svog umjetničkog rada. Njego rad se tada bitno razlikovao od ostalih umjetnika njegove generacije po tome što je izvodio događaje radikalnog minimalističkog i apercpetivno kritičkog redukcionizma. Reducirao je čulnost umjetničkog djela na intencionalno indeksiranje potencijalnosti umjetničkog djela na popozicijskoindeksne intervencije u prostoru, vremenu i ponašanju unutar, najčešće galerijskog života. Dok se većina umjetnika hrvatskoga neokonceptualizma sredinom devedesetih godina bavila eksplicitnim kulturalnim značenjima i njihovim distribucijama posredstvom masovnih medija prikazivanja ili potrošnje, Tomo Savić Gecan je radio s izoliranim uzrocima, neprimjetnim događajima, neutraliziranim intenzitetima, odloženim posljedicama i razrađenim indeksacijama nositelja značenja unutar kulturalnih institucimja i njihovioh prostorno-vremenskih situacija u ljudskom životu. Drugim riječima, postmediji umjetničkih radova Tome Savića Gecana nisu kulturalne reprezentacije, već prostorne, vremenske i bihevioralne pojavnosti kulturalnih institucija u odnosu na tijelo/ponašanje promatrača, gledatelja ili sudionika u projektu. On je eksplicitno radio s body/mind modelima situiranja događaja u čulni svijet nasuprot ili izvan naglašene čulnosti. Mnogostruki konceptualni i čulno-pojavni događaji odsutnosti i praznine u umjetnost su se odigravali tijekom dugog dvadesetog stoljeća. Ti događaji su se izvodili odlaganjem, premještanjem pražnjenjem, razlučivanjem te indeksiranjem izuzetnosti bivanja tu i tada. Ali, izvođeni su i isticanjem granične-minimalne prisutnosti, retoričnošću praznog, ponovljivošću neutralnog, odstupanjem, oduzimanjem precrtavanjem, redukcijom oblika, preobražajem simbola u znak i znaka u mjesto odsutnosti i odlaganja, tj. u sam označitelj.
PDF
