Članak je podijeljen u tri glavna dijela: prvi analizira ulogu žene u židovskom braku i razna pitanja koja su nerazdvojno vezana uz njezin status u judaizmu, kao što je društveni život, jednakost i ...poligamija. Drugi dio bavi se institucijom braka u judaizmu, samom ceremonijom sklapanja braka te raznim praktičnim pitanjima koja mogu izniknuti tijekom sklapanja braka i kasnije, primjerice ketubom i razvodom. U posljednjem dijelu ovoga članka autor nastoji prikazati stav judaizma prema nasilju nad ženama, posebno prema premlaćivanju i silovanju, te završava pogledom judaizma na to kako bismo trebali postupati sa suprugama i kako su se poznati rabini ponašali prema svojim ženama. Autor analizira navedene teme u starozavjetnim spisima Biblije, u židovskome pravu i rabinskoj literaturi od talmudskih vremena do danas. Ova pitanja autor raščlanjuje na temelju niza izvora iz rabinske literature, od talmudskih vremena preko srednjega vijeka sve do suveremenih rabina, literature koja je sada prvi put prevedena na hrvatski jezik. Tekstove je s hebrejskog i aramejskog preveo sam autor.
The article is divided into three main sections: the first section analyzes the wife’s role in the Jewish marriage, as well as various questions which are inseparable from her status in Judaism, such as social life, equality, and polygamy. The second section deals with the institution of marriage in Judaism, the very wedding ceremony, and various practical questions which may arise during the wedding and later. These include issues such as the ketubah and divorce. In the last section of this article, the author seeks to present the Judaistic stance toward violence against women, especially towards beating up and raping, and he ends with the Judaistic view on how we should treat our wives. The author analyzes the aforementioned topics from the Old Testament Scripture, the Jewish law, and the Rabbinic literature from the days of Talmud until today. The author breaks down these questions based on a series of sources from the Rabbinic literature, from the days of Talmud, through the Middle Ages, all the way to the modern Rabbis, and the literature which has been translated into Croatian for the first time. The texts have been translated from Hebrew and Aramaic by the author himself.
Polazeći od sintagme »za slobodu nas Krist oslobodi« (Gal 5,1) i stavivši je u kontekst nekih suvremenih poimanja slobode, autor u ovomu radu istražuje Pavlovo poimanje slobode na temelju Poslanice ...Galaćanima koja je označena kao Magna charta libertatis christianae. U prvoj cjelini rada smješta tu sintagmu u povijesni kontekst nastanka poslanice, iz čega je vidljivo da je njegov govor o slobodi posve određen konkretnim stanjem vjernika u galatskim crkvama, njihovom dilemom vraćanja pod Mojsijev Zakon pod utjecajem nekih vjerovjesnika koji su se ušuljali u crkve Galacije nakon Pavla. I to vrlo konkretno poimanje slobode izrasta ponajprije iz kristološke vjere o Božjem ostvarenju spasenja u Kristu. U tomu smislu može se reći da Pavao spasenjski učinak poruke evanđelja izražava pojmom »oslobođenje«, što je jedinstveno u Novomu zavjetu.
Starting from the syntagma »It is for freedom that Christ has set us free« (Gal. 5: 1) and putting it in the context of some contemporary ideas of freedom, in this paper the author explores Paul’s idea of freedom on the basis of the Epistle to the Galatians, which is designated as Magna Charta Libertatis Christianae. In the first part of the paper he places this syntagma in the historical context of the origin of the Epistle, from which it is evident that his speech on freedom is entirely determined by the specific state of believers in Galatian Churches, by their dilemma of returning to the Law of Moses under the influence of some heralds of faith who sneaked into the Churches of Galatia after Paul. And this very concrete idea of freedom springs up first of all from the Christological faith about God’s realization of salvation in Christ. In this sense, it can be said that Paul expresses the salvific effect of the gospel message by the term «liberation», which is unique in the New Testament.
This short study outlines and illustrates the importance of the person of Abraham as fundamental to Jesus’ teaching, esp. in view of his own Jewishness in addressing his fellow citizens. In the four ...gospels, the name of Abraham, and particularly the phrase “son of Abraham”, served as a technical term for genuine Jewishness and religious identification.
Frequently, in the context of disputes between Jesus and the Jewish religious leaders of the time, Jesus persistently returned to the person of Abraham as a paradigm of faith rather than primarily a reference to the father of the nation. In the Old Testament, Abraham is constantly referred to as the friend of God, a believer par excellence. This attribute seemed to have been lost in the days of Jesus and the New Testament times. Jesus thus wishes to re-establish this role of Abraham, especially for the Jews.
Razgovori s Pavlom Vuk-Pavlovićem Vuk-Pavlović, Stanimir
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine,
12/2024, Letnik:
50, Številka:
1 (99)
Journal Article
Odprti dostop
Premda zanemaren u doba jugoslavenskog komunističkog režima, od hrvatske nezavisnosti zanimanje za život i djelo filozofa Pavla Vuk-Pavlovića (1894 – 1976) ne posustaje. Pisac se prisjeća razgovora ...sa svojim ocem o ljudima i događajima važnima za očev život i stvaralaštvo. Međunarodnim uspjesima između dva svjetska rata i dopisnom članstvu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u dobi od 34 godine unatoč, Vuk-Pavlovićeva karijera se na Sveučilištu u Zagrebu nije odmakla od zvanja docenta. Nezavisna Država Hrvatska ga je prisilnom mirovinom uklonila sa Sveučilišta i poništila njegovo članstvo u Akademiji. Po svršetku Drugog svjetskog rata vraćen je na Sveučilište, ali ne i u članstvo Akademije. Zbog nasilnog zahtjeva komunističkih studenata da predaje samo marksizam, Vuk-Pavlović odlazi sa Sveučilišta g. 1947. Među javno nepoznatim činjenicama iz Vuk-Pavlovićeva života, članak iznosi njegov stav o svojem židovskom nasljeđu, spor s lijevo usmjerenim piscem i intelektualcem Miroslavom Krležom, stav o Hrvatskom proljeću g. 1971. i zadnje osobno i stvaralački uspješne godine u Makedoniji. Načelo Vuk-Pavlovićeva života bio je stav da vlastitim životom mora potvrđivati vrijednost svoje filozofije.
While Pavao Vuk-Pavlović (1894 – 1976) had been overlooked during the Yugoslav Communist regime, the interest in his life and philosophy has remained steadfast since Croatian independence. The author recounts dialogues with his father about people and events that significantly impacted his father’s life and creative pursuits. Despite achieving international success between the two World Wars and being elected a corresponding member of the Yugoslav Academy of Science and Arts at the age of 34, his career at the University of Zagreb stalled at the rank of assistant professor. The Axis-affiliated regime during World War II removed him from the University and revoked his Academy membership. After World War II, he returned to the University, but was not reinstated to the membership of the Academy. Forceful insistence of communist students on teaching Marxism exclusively led to Vuk-Pavlović’s resignation from the University in 1947. Among the well-known aspects of Vuk-Pavlović’s life, the text reveals the role of his Jewish heritage, conflict with the leftist writer and intellectual Miroslav Krleža, his stance towards the Croatian Spring of 1971, and his final personally and creatively successful years in Skopje, Macedonia. A guiding principle defined Vuk-Pavlović’s life: he firmly believed that living his philosophy was essential for its value.
U radu se filozofskim izrazom svojstvenim istaknutim imenima filozofijske hermeneutike 20. stoljeća (Heidegger i Gadamer) promišlja smisao i značaj židovstva i na njega usko navezana hebrejskoga ...jezika prema uvidima biblijsko-teološkoga opusa Adalberta Rebića.
Adalbert Rebić bio je tuzemni, glasoviti teolog, bibličar, poliglot, hebreist, sveučilišni profesor i rimokatolički svećenik. Užemu akademskomu, kao i širemu kulturnom krugu u matičnoj zemlji i izvan nje Adalbert Rebić ostao je zapamćen kao stručnjak za hebrejski jezik i židovstvo. Ljudi svakodnevice, mediji pamte ime Adalberta Rebića zahvaljujući njegovu nesebičnu angažmanu u području javnih službi u razdoblju ranih devedesetih godina 20. st. u Vladinu uredu za prognanike i izbjeglice RH. Desetke generacija studenata Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sjeća se trenutaka kada ih je Adalbert Rebić uvodio u tajne hebrejskoga jezika – jezika na kome se Bog obratio čovjeku; jezika koji je odigrao ključnu ulogu u razumijevanju povijesti spasenja i novozavjetne poruke uskrsnuća Isusova. A možda se najradije njegova imena sjećaju hodočasnici koje je Adalbert Rebić nebrojeno mnogo puta vodio u Svetu zemlju. Hebrejski jezik, židovstvo, Isusovo uskrsnuće, Sveta zemlja samo su neki među motivima i temama o kojima će biti riječi u sadržaju ovoga rada koji je koncepcijski podijeljen u tri dijela (premda metodološki obuhvaća šest dijelova): u prvome dijelu rada autorica se, služeći se samo pjesnicima svojstvenim načinom – metaforama, fokusira na razumijevanje Adalberta Rebića kao pisca pri čemu ključnu ulogu, kako autorica zapaža, ima njegov osobni identitet, tj. karakterna postojanost bjelodana u njegovim stručnim radovima. Drugi dio rada opsegom je najveći i njime su obuhvaćene teme jezika, klasifikacija djela Rebićeva opusa s naglaskom na problematiku hebrejskoga jezika i židovstva. Treća cjelina donosi autoričina osobna razmatranja rebićevski shvaćene ontologije jednoga hodočašćenja, odnosno sinopsis glavnih tema i motiva Vodiča po Svetoj zemlji, jer je to djelo, prema autoričinu osobnu mišljenju, uz Isusovo uskrsnuće ključno za razumijevanje Adalberta Rebića, njegova života, djela i rada.
Ovaj članak predstavlja pokušaj ispravljanja pretpostavke da
su pojam „cjeloživotnoga učenja“ izumili pedagozi tek 70-ih godina prošloga stoljeća. Protivno brojnim autorima koji smatraju knjigu E. ...Faurea Learning to Be iz 1972. godine ishodištem „cjeloživotnoga učenja“, željeli bismo kao oca „cjeloživotnoga učenja“ u modernom smislu navesti Cyrila O. Houlea i njegovo izvanredno djelo iz 1961. godine, The Inquiring Mind. Ciril O. Houle je smatrao da korijeni „cjeloživotnoga učenja“ potječu iz drevnoga židovstva. Članak slijedi njegove smjernice te ističe glavne faze toga rodoslovlja: drevno
židovstvo kao zajednica koja uči, cijeloživotno učenje u Tori i Talmudu, pokret Haskala kao poveznica s pedagoškom praksom u Njemačkoj te, konačno, funkcija „kuća za podučavanje“ (Lehrhäuser) u Weimarskoj Republici (Buber, Rosenzweig, Simon) kao mjesta cjeloživotnoga učenja kako u vjerskome tako i u svjetovnome smislu.
Rad nudi kratak pregled povijesti sinagoge u Praškoj ulici od njene izgradnje do uništenja, te se osvrće na načine na koje se pripadnici židovske zajednice i građani grada Zagreba sjećaju iste. ...Sjećanje u ovom radu pokazuje se u umjetničkim praksama, te u iskazima Židova u Zagrebu koji nude heterogen pogled na sinagogu kao mjesto pamćenja na uništenu zajednicu, mjestu gdje se jasno ogleda (ne)vidljivost židovske zajednice u Zagrebu nakon Drugog svjetskog rata, te mogućnosti za budući rast zajednice.
Svijet u kojemu živi današnji naraštaj ljudi ugrožen je i nalazi se u neprestanoj opasnosti uništenja, primijetio je već sredinom prošloga stoljeća A. J. Heschel, te je za spas čovjeka i okoliša ...njegova života predložio drugačiji sustav vrijednosti koji u obzir ne uzima samo prostor, nego kao bit i srce postojanja postavlja vrijeme. Židovstvo, kao religija vremena, uči kako se posvećivanje vremena događa u slavlju Šabata, Dana Gospodnjega, koji je Bog blagoslovio i učinio svetim. Heschelova ekološka teologija smatra svijet stvari svetim, ali samo ako je taj svijet posvećen u vremenu. Zbog toga je upravo Šabat polazište iz kojega A. J. Heschel promatra svijet i na kojemu gradi svoju ekološku teologiju, te Dan Gospodnji smatra vrhuncem stvaranja i trenutkom očitovanja Božje svetosti kad se ponajprije posvećuje vrijeme, zatim čovjek i konačno prostor i stvari. Članak analizom djela Abrahama Joshue Heschela, The Sabbath: Its Meaning for Modern Man, koji je polazišna točka, želi prikazati početke ekološko-teološkoga razmišljanja sredinom 20. stoljeća.
Prigodom ovogodišnje 100. obljetnice smrti Gustava Mahlera (1860-1911) mnogo se izvode djela toga značajnoga kasnoromantičnog skladatelja. Ujedno se pišu o njegovu životu i radu razni članci, ...studije, knjige te pripremaju radijske emisije. U ovom prikazu pokušava se ocrtati složenost Mahlerove osobnosti s obzirom na njegovu religioznost. Mahler je Židov obraćen na katoličanstvo. O tom njegovu činu mnogo se raspravlja s različitim stavovima i zaključcima. Veći broj autora tvrdi da je prešao na katoličku vjeru iz oportunističkih razloga (kako bi dobio mjesto ravnatelja Bečke opere). Malobrojniji (među njima čak i neki Židovi) smatraju da je to ipak bio logičan i dulje vrijeme pripreman korak u njegovu religioznom traženju i rastu. Skladatelj se krstio i tako službeno postao članom Katoličke crkve, no ipak nikad nije prakticirao vjeru. Cijeloga je života bio u isto vrijeme bogotražitelj i sumnjalac, a u njegovoj religioznosti ima raznih elemenata: filozofske vjere, panteizma, židovstva i kršćanstva. Činjenica je da su mnoga njegova djela obilježena religioznim sadržajem i simbolikom.
PDF
