Izlaganje razmatra suštinski odnos filozofije i glazbe u njihovom zajedničkom podrijetlu i izvornosti, otkrivajući ga u svojoj očiglednosti koji, zbog toga, ostaje i dalje prekrasan u svojoj suštini ...i nadasve tajanstven. Taj je odnos ‘dobro’ sačuvan u svim ritmičkim elementima poezije, plesa i glazbe, posebice metrike antičke kulture. Nit vodilja ovog izlaganja je promišljanje o glazbi kroz filozofske načine, i to one kroz koje se filozofski može misliti i o izvornoj filozofiji. Odgovor do kojeg se tu dolazi neminovno se iznova pretvara u postavljanje novih pitanja. Radi se, dakle, o ‘igri’ koja se danas nastavlja ponovnim vraćanjem na prvotno, izvorno pitanje. Jer kako kazuje Heinrich Heine: „I ne završavamo upitati se, opet i opet, dok pregršt zemlje nam ne zatvori usta. Ali i to je odgovor”.
Friedrich Nietzsche je vrlo dojmljiva osoba suvremene filozofije. Njegova misao usmjerena je na kritiku europskog čovjeka oblikovanog metafizičkim naslijeđem. S druge strane, on pokušava, u vlastitom ...suočavanju sa zbiljnošću, donijeti novu perspektivu mišljenja. Ono se u intuitivnom ophođenju sa svijetom želi ozbiljiti po uzoru na umjetnički zadatak. Cilj je filozofa iskristalizirati svoju umjetničku bit, pri čemu stvaralački mora postaviti nove vrijednosti. Iznimna neprozirnost Nietzscheova djela, filozofije koja se više skriva negoli otkriva, onemogućuje sustavni prikaz njegova filozofijskog opusa. Razlog tomu jest Nietzscheov upravo nesustavni i pjesnički neiskaziv odnos sa zbiljnošću u skladu s razmatranjem nemogućnosti njezina oblikovanja pojmovnim kategorijama koje bi se istinito odnosile na njezinu bit. Svjestan nemogućnosti oslonca na metafiziku, kojoj je pripisao jedino moralistički i vrijednosno-sustavni odnos sa svijetom, pokušava Nietzsche iznijeti diskurs budućeg razumijevanja u znaku intuitivnog prepoznavanja i opravdanosti paradoksa koji se nalazi u heraklitovskoj biti života, čime ujedno iznalazi umjetničku potvrdu života kao velebne igre gradeće-razarajućeg pra-temelja.
Friedrich Nietzsche is a very impressive figure of modern philosophy. His thought is directed to the critique of the European man shaped by a metaphysical heritage. On the other hand, he tries, in his own confrontation with reality, to bring a new perspective of philosophical thought. In its intuitive approaching of the world it intends to actualize itself as an artistic task. The goal of the philosopher is to crystallize his artistic being wherein he must creatively set new values. The considerable vagueness of Nietzsches’s work, a philosophy that hides more than it reveals, makes it almost impossible to represent his philosophical opus in an organic way. The reason for this is just Nietzsche’s unsystematic and poetically unutterable relation to reality in accordance with the consideration of the impossibility of formulating it in conceptual categories that would really refer to its essence. Aware of the impossibility of relying on metaphysics, to which Nietzsche attributed only a moralistic and value- systematic relationship with the world, he tries to introduce the discourse of future understanding in the form of intuitive recognition and justification of the paradox lying in the heraclitean essence of life, in which he, at the same time, grounds the artistic confirmation of life as a grandiose game of construction and devastation of the primordial ground.
Ivan Rendić rođen je 27. kolovoza 1849. u Imotskom. Odgajan je u vrlo siromašnom okruženju bračkih kamenoloma, a u svojoj najranijoj dobi otkriva dar za kiparstvo i crtanje. Nakon osnovnog školovanja ...naobrazbu nastavlja u Trstu kod drvorezbara Giovannia Moscota, a potom na Akademiji u Veneciji, gdje je, kao vrlo talentiran student, dobivao mnoge pohvale. Po završetku studija usavršava se u Firenzi, kod tadašnjega glasovitog majstora Giovanni Duprea. Nakon studija živi i radi u Zagrebu, no zbog pomanjkanja narudžaba i katastrofalnoga potresa 9.12.1880. koji razara njegov atelier u Zagrebu, odlučuje se s obitelji preseliti u bogatiji i kiparskim narudžbama skloniji Trst u kojem boravi i radi u dva navrata i to od 1880. do 1899. i 1902. do 1921. Ivan Rendić je bio posljednji umjetnik - putnik koji je poput srednjovjekovnih kipara stvarao svoj opus iz slijeda putovanja, od mjesta do mjesta, nudeći klesarske usluge. Tako je stvorio raznolika, kreativna djela po svim većim gradskim grobljima duž naše obale i unutrašnjosti. Upravo ta razasutost karakterizira njegovu jedinstvenu poetiku koja se iščitava na svakom njegovom spomeniku. Lirski i realno obrađeni motivi, koji kao da su zaleđeni u trenutku svojih priča, uvijek više oblikovani nego klesani u za to im predviđenim arhitektonskim okvirima, obrađenim do najmanjih pojedinosti, čine ga iznimnim umjetnikom. Riječki će uglednici - investitori koristeći rad što riječkih, a što inozemnih graditelja angažiranih na projektiranju i gradnji njihovih investicija, uzimati iste i kao projektante svojih vječnih počivališta. Osim arhitekata za njihovu gradnju, uposlit će i kipare koji su u Rijeci bili u prolazu, poput Ivana Rendića iz Trsta. Blizina i brojni kontakti koji su se iz Trsta odvijali prema Rijeci, potaknut će 1882. suradnju Ivana Rendića s brojnim riječkim poduzetnicima koja je započela s veleposjednikom Josipom Gorupom, a nastavila se sa obitelji Devet 1885., sa obitelji Gelletich-Bartolich-Nicolaides 1886., sa obitelji Ploech 1887., sa obitelji Frana Pilepića 1890, sa obitelji Antonia Stiglicha 1891., sa obitelji Antuna Bakarčića, obitelji Copaitich- Battaglia i Manasteriotti 1892., te Marijom Schalek i udovicom Tonhausera 1896. Godine 1900. podiže nadgrobni spomenik dr.Stanislavu Dell'Asti-Mohović, zatim Giovanniju Fumi 1902., Đuri Ružiću, Andreji Antiću i obitelji Haramija 1905., Ivanu Tomašiću 1907., obitelji Cozulich de Pecine 1914. te posljednji, Ivanu Smokvini 1915.Svi ti nadgrobni spomenici, mauzoleji ili grobne kapele na sebi nose svoje vlastitosti, ukazujući na Rendićevu neiscrpnu energiju i marljivost, trenutak u njegovom stvaralaštvu,njegovu individualnost. Njegove skulpture i forme su pomno prostudirane. Bio je vješt imitator prirode. Imao je izvrstan osjećaj za detalje koje je predočavao usvojenom visokom tehničkom vještinom obrade materijala. No nažalost njegova likovna čistoća i izražajnost ponekad se znala gubiti u preobilnim količinama i bogatstvu ukrasa i detalja, samo u želji da da još više.Njegovi spomenici u stanju u kojem su danas govore o zaboravu i devastaciji. Govore o zaboravljenom umjetniku čija djela i u ovakvom stanju još uvijek plijene pozornost svojom ljepotom. Ukoliko bismo ova njegova kiparska ostvarenja izdvojili u jedan drugačiji prostor od onoga u kojem se nalaze, vjerujem da bismo onda, u tom novom okruženju, znali uživati u profinjenosti njegove obrade motiva, u njihovoj ljepoti, u realnostima scena obrađenih do najmanjih detalja. Ovako, možda iz razloga što se ova njegova djela nalaze na mjestima gdje jesu, ne dobivaju zasluženu pozornost javnosti. Utonuvši u u zaborav, izgubljene monumentalnosti počinjenim oštećenjima, njegovi će spomenici još jednom ukazati na to kako ljudska nebriga zna ponekad prijeći granicu ljudskoga razuma u kojoj onda vrijeme upleće svoje prste pridonoseći mogućnosti da se nečega možemo samo prisjetiti.
Cilj je rada pokazati da Ibsenove drame Hedda Gabler i Kada se mi mrtvi probudimo općenito podržavaju modernističku ideologiju, kao što su to sumirali Lionel Trilling u eseju »On the Teaching of ...Modern Literature« te Toril moi u knjizi Henrik Ibsen and the Birth of Modernism: Art, Theater, Philosophy. Trilling određuje temu modernističke literature kao »prepirku s kulturom«, koristeći kao referencu Nietzscheov nauk da je estetika, a ne etika, primarna čovjekova metafizička aktivnost, s fokusom na »primitivne« i umjetničke dionizijske strasti, koje to razdoblje priznaje kao ljudima urođene. Moijeva studija, s druge strane, razmatra »estetički idealizam« 18. i 19. stoljeća, za kojeg se čini da obezvređuje taj dio čovjeka. Imajući ovaj teorijski okvir u vidu, možemo tvrditi da Ibsen najavljuje modernističko doba koje raskida s idealističkom tradicijom 19. stoljeća.
U starom fondu numizmatičke zbirke Arheološkog
muzeja u Splitu čuva se grupa - mali skupni nalaz iz
Dola na Visu, koji čini pet komada srebrnog novca, hemidrahmi
Likijskog saveza. Čine ga emisije ...novca iz
42. g. pr. Kr. (dva primjerka, jedan za pokrajinu Cragus,
a drugi za pokrajinu Masycitus) te one iz 30. do
27. g. pr. Kr. (tri primjerka, svi za pokrajinu Masycitus).
Na njima je na aversu prikazana glava Apolona,
a na reversu kitara i legenda KP ili ΛΥΚΙΩΝ ΜΑ-Σ ili
M-A i još neki znak poput grančice ili krilatog kaduceja.
Novac je spremljen u doba Augusta, na prijelazu
stare u novu eru.
Ulomak mramornog reljefa iz Arheološkog muzeja Istre sa sakralnom povorkom promatra se u svjetlu svojih arhaiziranih karakteristika. Navode se neki najpoznatiji arhaizirani reljefi kasnohelenističkog ...i rimskog ranocarskog razdoblja koji bi zbog bolje sačuvanosti mogli pružiti više podataka za pokušaj interpretacije i rekonstrukcije reljefa. Gotovo identičan arhaizirani nacrt i kompozicija javljaju se na mramornom polucilindričnom žrtveniku s povorkom bogova iz Akcijske memorijalne građevine Oktavijana Augusta kod Nikopolisa. Iznosi se prijedlog rekonstrukcije reljefa iz muzeja u Puli čiji sačuvani ulomak prikazuje Letu i Artemidu s jelenom, prema modelu žrtvenika iz Oktavijanove memorijalne građevine. Analizira se ikonografsko značenje prikaza i njegov mogući smještaj u kontekstu rimske Histrije i kolonije Pole.
Članak obrađuje rezultate novih istraživanja
u Varaždinskim Toplicama, koja su provedena
od 2011. do 2015. godine na prostoru rimskog
svetišta, oko prirodnog izvora termalne
vode. Istraživanjima je ...ustanovljeno da je u 1.
stoljeću izvor bio ograđen na širem prostoru,
a u 2. stoljeću oko njega se gradi pravokutna
konstrukcija – izvorišni bazen veličine 8
x 13, 5 m, iz kojeg se sustavom kanala termalna
voda odvodila u kupališta. Pokazalo se da
su za popravke izvorišnog bazena u 4. stoljeću
korišteni stariji natpisi, reljefi, pa čak
i skulpture koje su, kao običan građevinski
materijal, poslužile za gradnju i zatrpavanje.
Pronađeno je više od 50 žrtvenika, natpisa i
reljefa, a u samome izvorištu oko 17.000 rimskih
kovanica. U članku se pozornost posebno
obratila na dio nalaza koji svjedoči o prisutnosti
kultova Apolona (Apolona – Sola), Eskulapa i Serapisa u razdoblju s 2. na 3.
stoljeće, a koji govore o popularnosti ovoga
svetišta i među najvišim državnim službenicima
toga vremena. Novi nalazi ukazuju i na
mogućnost da je oko termalnog izvora bilo i
proročište, a prema nalazu jednog reljefa s
natpisom može se pretpostaviti točan datum
održavanja svečanosti u čast ženskih božanstava
– Izide Fortune, Venere i nimfa.
Cilj je rada ponuditi pomno čitanje Carrollove „Mišje priče“, pri čemu se posebna pozornost posvećuje grčkoj mitološko-dramskoj tradiciji. Čitanje polazi od pretpostavke da su sudionici ...najpoznatijega suđenja antičke grčkomitološke tradicije, Furije i Apolon, preteče likova Furije i Miša koji sudjeluju u suđenju opisanome u Carrollovoj stihovanoj priči.
U članku se obrađuju arhivski zapisi i stari tiskani tekstovi koji se odnose na arheološka istraživanja u Saloni 1805., zbirku trogirske obitelji Garagnin i s tim u vezi nabavu spomenika iz Visa, ...veliku
mramornu skulpturu muškarca odjevena u togu koja se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu, zatim kip Apolona koji je bio predmetom polemike između F. Carrare i F. Lanze te torzo mramornoga kipa u sjedećem položaju i torzo Apolona ili Dioniza koji se također nalaze u splitskom Muzeju.
Na kraju se iznosi podaci o kući Parać, kasnije Mikelić, koja je možda poslužila don Frani Buliću kao uzor za njegov Tusculum.
PDF
