Grisogono na španjolskom Martinović, Ivica
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine,
12/2022, Letnik:
48, Številka:
2 (96)
Journal Article, Paper
Odprti dostop
Theatrum mundi et temporis
(1588) Giovannija Paola Galluccija ima iznimno mjesto u sklopu europske recepcije Grisogonove rasprave
Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris
, jer je Gallucci ...u dvanaesto poglavlje prve knjige svoga djela uvrstio svoju transkripciju petnaest Grisogonovih zaključaka o uzroku morskih mijena, i to 60 godina nakon jedinoga tiskanoga izdanja te rasprave u drugom Grisogonovu zborniku
De modo collegiandi, pronosticandi, et curandi febres, necnon de humana felicitate, ac denique de fluxu et refluxu maris
(1528). U latinskim i španjolskim izdanjima Galluccijeva djela između 1588. i 1617. Grisogonova rasprava o tumačenju morskih mijena, zajedno s instrumentom koji služi za kvantifikaciju elevacije mora, doživjela je osam ili, još preciznije rečeno, bar osam izdanja ili pseudoizdanja: četiri latinska (1588, 1589, 1603, 1605) i četiri španjolska u prijevodu Miguela Péreza (1606, 1611, 1614, 1617). Među tim izdanjima sporna je samo datacija izdanja iz 1611. godine: ono sadrži posvetu potpisanu »u studenom 1614.«, pri čem nije bilo moguće ustanoviti gdje se nalazi pogreška – na naslovnici ili u dataciji posvete. Izdanja Galluccijeva djela objavljivana su pod različitim naslovima pa je i to utjecalo na to da je samo jedno izdanje, prvo iz 1588. godine, bilo dosad uključeno u Grisogonovu bibliografiju. Prva dva latinska izdanja naslovljena su
Theatrum mundi et temporis
, a sljedeća dva svojim su naslovom Coelestium corporum, et rerum ab ipsis pendentium accurata explicatio per instrumenta, rotulas, et figuras upozoravala čitatelja na osobitost Galluccijeva djela: pomične sprave i slike. Privrženost zornom prikazivanju astronomskih i morskih pojava ponukala je Galluccija da u svoje djelo uvrsti Grisogonovu raspravu koja je također na posljednjem listu sadržavala računar za određivanje elevacije mora s tri pomična kruga. Prva dva španjolska izdanja vjerno prenose prvi talijanski naslov
Theatro del mundo y de el tiempo
, u trećem je naslov proširen:
Theatro y descripcion del mundo y del tiempo
, a u četrtvom iznova promijenjen:
Theatro y descripcion universal del mundo
. U svim je tim izdanjima Galluccijeva djela izostavljen Grisogonov uvod, koji prethodi zaključcima, ali je latinskim izdanjima Gallucci pridodao svoj uvod i zaključnu napomenu, a španjolskim izdanjima Pérez i svoj vlastiti zaključak s primjerima. S pomoću osam proučenih izdanja Galluccijeva djela
Theatrum mundi et temporis
i njegova španjolskoga prijevoda
Theatro del mundo y de el tiempo
, pri čem je istraživanje ograničeno samo na izdanja koja je bilo moguće ogledati, Grisogonova se bibliografija, prvi put objavljena u Grmekovoj
Hrvatskoj medicinskoj bibliografiji
(1955), uvećava za sedam bibliografskih jedinica, a područje čitanosti i utjecaja Grisogonove rasprave o uzroku morskih mijena proširuje i na područje španjolskoga jezika u prvim dvama desetljećima 17. stoljeća. Od hrvatskih renesansnih filozofa i prirodoznanstvenika jedino se Grisogonu posrećilo da mu je djelo bilo tiskano na španjolskom jeziku, a to znači da je pola stoljeća nakon njegove smrti ne samo u Italiji nego i u Španjolskoj uočena i priznata kakvoća njegova rješenja za problem morske plime i oseke. Stoga je bilo važno objaviti transkripciju prvoga španjolskoga izdanja Grisogonove rasprave. Gallucci je pri transkripciji Grisogonove zaključke mjestimice kratio i proširivao, čak i prerađivao, a potkrale su mu se i neke pogreške. Tim je izmjenama utjecao na smisao nekih Grisogonovih tvrdnja, što je najočitije u transkripciji desetoga zaključka, ali nije ugrozio Grisogonovo rješenje za problem morske plime i oseke. U svojoj je zaključnoj napomeni Gallucci svoju transkripciju Grisogonovih zaključaka popratio astrološkim komentarom koji odudara od Grisogonova strogoga astronomskoga pristupa u raspravi o morskim mijenama, ali je u skladu s temeljnim pristupom koji prožima drugi Grisogonov zbornik. U španjolskom prijevodu Galluccijeve transkripcije, što ga je sâm nazvao »dopunjenim izdanjem«, Pérez je često posezao za istoznačnicama za temeljne nazivke i to bezrazložno proveo u cijelom svom prijevodu, mučio se sa superlativima latinskih pridjeva i priloga, ponekad propustio prevesti jednu riječ koliko god ona Grisogonu bila važna. Neke od njegovih brojnih amplifikacija pokazale su se uspješnima, tj. doprinijele su boljem razumijevanju Grisogonovih lapidarnih izričaja. Budući da je Grisogonovu raspravu prevodio samo iz Galluccijeve knjige, Pérez je preuzeo gotovo sve pogreške iz Galluccijeve transkripcije. U svom zaključku španjolski je prevoditelj pribjegao naknadnoj aristotelizaciji Grisogonove rasprave, i to u smjeru suprotnom izvornim Grisogonovim nakanama. Ovom je članku priložena transkripcija poglavlja »Del fluxo y refluxo del mar, y quantas oras crece y mengua en cada dia.« iz prvoga španjolskog izdanja Galluccijeva djela
Theatro del mundo y de el tiempo
(1606). Potpuna dokumentacija o osobitostima Galluccijeve transkripcije i Pérezova prijevoda Grisogonove rasprave
Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris
nalazi se u kritičkom aparatu transkripcije.
Theatrum mundi et temporis
(1588) by Giovanni Paolo Gallucci has earned an exceptional place in the European reception of Federik Grisogono’s
Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris
, owing to the fact that Gallucci in the twelfth chapter of Book I of his work included his transcription of Grisogono’s fifteen conclusions on the cause of tides, sixty years after the until then only lifetime edition of Grisogono’s treatise in Grisogono’s second book
De modo collegiandi, pronosticandi, et curandi febres, necnon de humana felicitate, ac denique de fluxu et refluxu maris
(1528). In the Latin and Spanish editions of Gallucci’s work published between 1588 and 1617 Grisogono’s treatise on the explanation of sea tides, together with his instrument for determining the elevation of sea, witnessed eight or, to be more precise, at least eight editions or pseudo-editions: four Latin (1588, 1589, 1603, 1605) and four Spanish editions translated by Miguel Pérez (1606, 1611, 1614, 1617). Of the mentioned eight editions only the datation of the 1611 edition is disputable: namely, the edition contains a dedication subscribed “in November of 1614,” whereby it was impossible to locate the misprint – on the title-page or in the datation of the dedication. The editions were published under different titles, which may account for the fact that only one, the first from 1588, was included in Grisogono’s bibliography. The first two Latin editions are titled
Theatrum mundi et temporis
, while the following two entitled Coelestium corporum, et rerum ab ipsis pendentium accurata explicatio per instrumenta, rotulas, et figuras warned the reader about Gallucci’s distinctive approach: inclination to movable instruments and figures. His inclination towards vivid presentation of astronomical and sea phenomena prompted Gallucci to include into his work Grisogono’s treatise, whose last page also contained a calculator for determining elevation of sea with three movable circles. The first two Spanish editions faithfully follow the first Italian title
Theatro del mundo y de el tiempo
, while in the third the title is expanded:
Theatro y descripcion del mundo y del tiempo
, and in the fourth rephrased again:
Theatro y descripcion universal del mundo
. In all the mentioned editions Grisogono’s introduction was omitted, but to the Latin editions Gallucci added his own introduction and final note, and to the Spanish editions Pérez also added his own conclusion with examples. Based on the analysis of eight editions of Gallucci’s work
Theatrum mundi et temporis
and its Spanish translation
Theatro del mundo y de el tiempo
, Grisogono’s bibliography, first published in Grmek’s
Bibliographia medica Croatica
(1955), is being expanded by seven bibliographical items, while the scope of the study and influence of Grisogono’s treatise on the causes of sea tides spread to the Spanish-speaking territories in the first two decades of the seventeenth century. Among Croatian Renaissance philosophers and scientists Grisogono was the only one to have his work printed in Spanish, which implies that half a century after his death the quality of his solution for the problem of the sea tides was acknowledged in Italy and Spain. Despite Gallucci’s efforts to transcribe Grisogono’s conclusions as faitfully as possible, he abridged or amplified them in places, or revised even. By altering Grisogono’s text, Gallucci interfered with the meaning of Grisogono’s conclusions, which is most evident in the transcription of the tenth conclusion. In the Spanish translation of Gallucci’s transcription, which he himself referred to as “appended,” Pérez often used synonyms for Grisogono’s basic terms, employing them ungroundedly throughout his translation, battled with the superlatives of Latin adjectives and adverbs, and occasionally omitted to translate a word or two regardless of its importance to Grisogono the author. Some of his numerous amplifications contributed to a better understanding of Grisogono’s lapidary expressions. Considering that Pérez’s translation of Grisogono’s treatise is based entirely on Gallucci’s book, he thus adopted almost all the errors from Gallucci’s transcription. In his conclusion Pérez resorted to additional Aristotelization of Grisogono’s treatise, in a direction contrary to Grisogono’s original intentions. This article is accompanied by the transcription of chapter »Del fluxo y refluxo del mar, y quantas oras crece y mengua en cada dia.« from the first Spanish edition of
Theatro del mundo y de el tiempo
(1606). Full documentation on the peculiarities of Gallucci’s transcription and Pérez’s translation of Grisogono’s treatise
Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris
is comprised in the critical apparatus of the transcription.
Federik Grisogono vs. Duns Škot Martinović, Ivica
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine,
09/2022, Letnik:
48, Številka:
1 (95)
Journal Article, Paper
Odprti dostop
Na temelju provedenih istraživanja moguće je drukčije periodizirati pa i ocijeniti odnos Federica Grisogona prema misaonom nasljeđu Ivana Duns Škota. Prvu fazu određuje sâm četverostih
Ad lectorem
na ...naslovnici Duns Škotovih
Questiones quolibetales
(1506), u kojem Zadranin, student filozofije i medicine u Padovi, upozorava čitatelja na pet Duns Škotovih knjiga koje je irski franjevac Maurice O’Fihely, profesor škotističke teologije Padovanskoga sveučilišta i zaređeni nadbiskup Tuama, priredio za tisak 1506. godine u mletačkih tiskara Andree Torresanija i Simonea de Luere. U poanti četverostiha »Moći ćeš njedra napuniti cvijetom« (
poteris flore implere sinus
) Grisogono se služi Mauricijevim pridjevkom
Flos mundi
da bi pohvalio trud i prinose priređivača pri objavljivanju dvaju povezanih Duns Škotovih djela
Scriptum Oxoniense
i
Questiones quolibetales
. Taj je Grisogonov četverostih otisnut bar još jednom – na dekorativnoj naslovnici pariškoga izdanja Duns Škotovih
Questiones quolibetales
1513. godine.Samo godinu dana nakon prvoga objavljivanja Grisogonova četverostiha
Ad lectorem
, u svom prvom zborniku
Speculum astronomicum
(1507), koji je tiskao 38 dana nakon svoje promocije za doktora filozofije i medicine (
artium et medicinae doctor
) Padovanskoga sveučilišta, Grisogono se poziva na Duns Škota u dvama svojim spisima. U raspravi »o plemenitosti i izvrsnosti astrologije« (
de nobilitate et excellentia astrologiae
), četvrtoj u sastavu spisa
Speculum astronomicum
, Zadranin ističe tri važna Duns Škotova filozofema: ograničenje u Božjem nužnom djelovanju, slobodu čovjekove volje i Božje predznanje. Pri proučavanju aksiomatskoga sustava Euklidove geometrije prema izdanju
Liber elementorum Euclidis
(1482) koje je priredio Campano da Novara, Grisogono upućuje na Duns Škota kad prigovara dvjema Euklidovim definicijama: u dokazu da točka ne postoji i pri logičkom osporavanju definicije kruga. Grisogonova ocjena Duns Škotova umovanja bitno se mijenja u 1520-im uz jednu prirodnofilozofsku temu – tumačenje morskih mijena. U svom drugom zborniku iz 1528 godine, i to u uvodu rasprave
Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris
, Grisogono se ruga Duns Škotovu opisu morskih mijena u
Secundum scripti Oxoniensis super secundum Sententiarum
(1506) istodobno kad i Plinijevu prikazu u drugoj knjizi
Historia naturalis
(1513): »kao miševi koji skakuću po brašnu« (
ut mures super farinam saltantes
). Zadranin obojici prigovara da su »prešutjeli« rješenja za tri glavna problema u tumačenju morskih mijena, ali time zapravo nudi popis otvorenih problema s kojima će se suočiti u vlastitoj raspravi i za koje će ponuditi valstita rješenja. U svojim ocjenama Plinijeva i Duns Škotova prikaza morskih mijena Grisogono očito pretjeruje, dapače ne priznaje im ni ono što izrijekom stoji u njihovim tekstovima. A kad Grisogono u uvodu u raspravu o morskim mijenama drugi put spominje Plinija i Duns Škota, pristupa im različito. Plinija prikazuje kao okretna kompilatora nedorasla ostvariti sintezu o temi koju obrađuje, a u svojoj konačnoj ocjeni Duns Škota pribjegava alegoriji koja povezuje Škotov redovnički poziv i novozavjetni prizor s Genezaretskoga jezera (Mt 14, 22–36) u kojem je vjera ribara Petra na kušnji. Izričajem »budući da nije imao cipela« Zadranin podsjeća da je Duns Škot bosonogi franjevac. S pomoću metafore »bose noge«, koje mogu i gaziti i osjetiti drače, opisuje dvojaki Duns Škotov odnos prema astrologiji – pokušaj suprotstavljanja astrologiji i odustanak od toga pokušaja. S pomoću metafore »suhom nogom« Zadranin dodjeljuje Duns Škotu neočekivanu novozavjetnu ulogu – ulogu Petra koji hoda površinom Genezaretskoga jezera prema Isusu dok vjeruje, a počinje tonuti čim posumnja, da bi je primijenio, ni manje ni više, nego na teme o moru u Duns Škotovu komentaru drugoga sveska
Sentencija
. Napokon, Grisogono znamenitomu Škotu pridjeljuje nadimak »otac logike« i tako ga odvaja od rimskoga prirodoslovca Plinija. Razdjelnica između Plinija i Duns Škota, kako to shvaća Zadranin školovan u Padovi i poučen o dometima škotizma, leži zapravo u području logike: Plinije je neznalica u logici, a Duns Škot »otac logike«.
The reception of Duns Scotus’s thought, confined to the reception of his two works Scriptum Oxoniense and Quęstiones quodlibetales edited by the Irish Franciscan and Paduan Professor Maurice O’Fihely in 1506, should, on the basis of the conducted research, be placed in the following three years: 1506, 1507 and 1528, which enables a clear periodization of that reception. In addition, Grisogono’s attitude towards the philosophical legacy of Duns Scotus features in three different forms. The first phase is determined alone by tetrastich Ad lectorem on the title page of Duns Scotus’s Quęstiones quodlibetales (1506), in which the Zadar-born student of philosophy and medicine at the University of Padua warns the reader about Duns Scotus’s five books which Maurice O’Fihely, professor of Scotistic theology at the Padua University and already a consecrated archbishop of Tuam, prepared for print in 1506 with the Venice printers Andrea Torresani and Simone de Luere. In the gist of the tetrastich, “You will fulfil the bosom with flowers” (poteris flore implere sinus), Grisogono alludes to O’Fihely’s nickname Flos mundi, in order to commend the endeavour and contributions of the editor. Grisogono’s tetrastich was published at least one more time – on a decorative page of the 1513 Paris edition of Duns Scotus’s Questiones quolibetales. In his first book Speculum astronomicum (1507), published 38 days after his promotion as Doctor of Philosophy and Medicine (artium et medicinae doctor) of the University of Padua, Grisogono refers to Duns Scotus in two of his writings. In the treatise “on the nobility and excellence of astrology” (de nobilitate et excellentia astrologiae), fourth within his Speculum astronomicum, the nobleman of Zadar emphasizes three important philosophemes of Duns Scotus: limitation in God’s necessary action, free will, and God’s preknowledge. While examining the axiomatic system of Euclides’s geometry according to the Liber elementorum Euclidis (1482), edited by Campano of Novara, Grisogono refers to Duns Scotus in his objections to Euclides’s two definitions: in the proof that the point does not exist and in logical disputing of the definition of circle. In the 1520s, Grisogono’s assessment of Duns Scotus’s philosophy changed fundamentally regarding a topic from natural philosophy – explanation of tides. In his second book published in 1528, in the introduction to the Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris, Grisogono ridicules Duns Scotus’s account of tides expounded in Secundus scripti Oxoniensis super Sententias (1506), at the same time as Pliny’s discussion in Book Two of the Historia naturalis (1513): “like mice jumping in flour” (ut mures super farinam saltantes). The nobleman of Zadar objects that both scholars neglected to focus on the three main problems in the explanation of tides, and in so doing actually offers a catalogue of open problems which he tackled in his own treatise and for which he submitted his own solutions. In his assessments of Pliny’s and Duns Scotus’s accounts of tides, Grisogono evidently exaggerates, as he refuses to acknowledge even what is being explicitly stated in their texts. In the introduction to his treatise on tides, Grisogono once again mentions Pliny and Duns Scotus, but he takes a different approach to each of them. Pliny is unjustly presented as skilful compiler, incompetent to develop a synthetic approach to a relevant topic, and in his final assessment of Duns Scotus he resorts to allegory, which links Scotus’s religious vocation with the New Testament pericope at the Lake of Gennesaret (Mt. 14, 22–36), in which the faith of Peter the fisherman is being tempted. By employing a syntagm “for he had no shoes,” Grisogono reminds that Duns Scotus is a barefoot Franciscan. With the metaphor of “bare foot,” treading and feeling the thorns, Grisogono describes Duns Scotus’s dual relationship towards astrology – an attempt to challenge astrology as opposed to the abandonment of this attempt. With the “dry foot” metaphor, the nobleman of Zadar attributed an unexpected New Testament role to Duns Scotus – the role of Peter who walks on the water of the Lake of Gennesaret towards Jesus, fearless and in faith, and sinks the minute he begins to doubt it, in order to apply it, no more or no less, to the topics on the sea in Duns Scotus’s commentary of the second book of Peter Lombard’s Sentences. Finally, Grisogono nicknames the famous Scot “the father of logic,” and thus separates him from the Roman natural philosopher Pliny. A clear-cut line between Pliny and Duns Scotus, according to the understanding of the Zadar nobleman educated in Padua and taught about Scotism on the lectures of Maurice O’Fihely, apparently lies in the field of logic: Pliny is ignorant in logic, while Duns Scotus is “the father of logic.”
Zrcalo duho
v
no od početka i svrhe života čovječanskoga
(1614) Mavra Orbina, prijevod djela
Specchio spirituale del principio et fine della vita humana
milanskoga franjevca Angela Ellija, jedina je ...knjiga glasovitoga dubrovačkoga benediktinca koja je tiskana na hrvatskom. Nastala je i objavljena zalaganjem naručitelja i mecene Rade Sladojevića, prevoditelja Mavra Orbina i priređivača Bartola Kašića: Orbin je posvetu Sladojeviću potpisao 1606. dok je bio opat samostana sv. Mihajla u Pakljenoj na otoku Šipanu, tri godine nakon Orbinove smrti Sladojević je zamolio isusovca Kašića da se pobrine za tiskanje prvoga izdanja u Rimu, a Kašić je napisao crkvenu cenzuru i priredio tekst Orbinova rukopisa prema vlastitoj slovopisnoj uputi. Orbin je, to je ovdje dokazano, prijevod izradio prema izdanju iz 1601. godine, koje je bitno prošireno i dotjerano u odnosu na izdanje iz 1600. godine. Orbinovo
Zrcalo duhovno
ima tri žanrovska lika: 1. dijalog; 2. zbirka teoloških svaštica; 3. asketski priručnik o »prvim i posljednjim stvarima«. Na filozofski sloj u
Zrcalu duhovnom
čitatelja upozorava kazalo »vrijednijeh pisalaca« na početku izdanja. Na njegovu se popisu nalaze dva filozofa Aristotel i Seneka, liječnik Avicena, ali i prvaci visoke skolastike koji su svi odreda i teolozi i filozofi, napokon niz komentatora
Sentencija
Petra Lombardskoga. Ali prisutnost filozofskih tema u punini otkriva tek poredbeno proučavanje Ellijeva izvornika i Orbinova prijevoda. Prvi razgovor, u kojem se raspravljaju dvojbe o stvaranju svijeta, nudi temeljne filozofske uvide o Bogu, svijetu i čovjeku. Osobit je i po tome što je raspravljeno pitanje: „Što je žena?“, a da prethodno nije raspravljeno pitanje: „Što je muškarac?“ ili „Što je čovjek?“, pri čem se Orbin priklanja mizoginijskoj tradiciji u kršćanstvu sraslu s aristotelizmom. Drugi razgovor, premda posvećen prvom grijehu praroditeljā, usredotočuje se na četiri ‘definicije’ smrti: 1. »jedno ništa«; 2. »lišenost odživota«, pri čem se očito oslanja na jedno od triju počela Aristotelove
Fizike
:
privatio
, u Ellijevu izvorniku
privatione
; 3. » razlučenje duše od tijela«; 4. »posljednja od svih strašnih stvari« uAristotelovu smislu, prema poglavlju o hrabrosti u trećoj knjizi
Nikomahove etike
. U središtu rasprave trećega razgovora je poimanje života (
vita brevis
). Četvrti razgovor izlaže glavnu tezu kršćanske antropologije: »Ljudska je duša neumrla«, a potom raspravlja o bolu i strahu uz temu čovjekove smrtnosti. Time je ujedno zaključena rasprava o »prvim stvarima«. Peti razgovor nudi topografiju »posljednjih stvari« iz perspektive kartografa Giuseppea Rosaccia. U šestom i sedmom razgovoru raspravljene su dvije gnoseološke teme: oćućenje kao obilježje čovjekova spoznanja i usporedba između znanja »na ovomu svijetu« i znanja »ondi«, gdje borave osuđene duše, pri čem Orbin izostavlja dragocjeno Ellijevo razjašnjenje o čovjekovoj spoznaji:
per mezzo de fantasmi
. Osmi razgovor tvrdi tjelesnost ognja i istodobno nastoji opravdati razliku između ognja u svijetu i ognja paklenoga, dakle provodi se uz prirodnofilozofsko predznanje o procesu gorenja. Uz poimanje muke paklene u razgovor se upleće želja za nepostojanjem, uz koju Orbin kuje nazivak 'nebitje'. Deveti razgovor razgovor je o Bogu i čovjeku, slobodi i milosti, milosrđu i pravednosti, stoga se oslanja i na filozofske uvide o Bogu i čovjeku, a Orbin tom prilikom kuje nazivak 'slobodna vlast' za Ellijevo
libero arbitrio
. U desetom razgovoru rasprava o svršetku svijeta oslanja se na aristotelovsku prirodnu filozofiju, što uključuje i 'hođenje od nebesa' kao naravni uzrok gibanjima planetā. Jedanaestim razgovorom, koji raspravlja o uskrsnuću mrtvih, dominiraju teme iz socijalne i prirodne filozofije onovremenosti. Augustin protiv Aristotela – to je raspra, koja vodi zaključku u prilog ontičkom statusu žene u uskrsnuću: žena uskrsuje kao žena. Drugo žarište ovoga razgovora nebeska su događanja na kraju vremena, koja se promatraju i iz perspektive prirodne filozofije. U dvanaestom i trinaestom razgovoru obrađuju se dvije teme s filozofskom pozadinom: poimanje božanske pravde i Aristotelova slika svijeta nakon Suda. Četrnaesti razgovor, posvećen u cijelosti raju, propituje tri teme koje pretpostavljaju filozofsko promišljanje: osjete, blaženstvo i prijateljstvo. Petnaesti razgovor nudi eshatološku antropologiju gradeći na trima pojmovima: prćije duše, prćije tijela i djela od slave, čime se po analogiji s ovovremenom filozofijom o čovjeku uvode obilježja čovjekove duše, tijela i djelovanja. Orbinovo
Zrcalo duhovno
odlikuje se dakle opsežnom i vrlo razvedenom filozofskom sastavnicom, što dakako duguje svom predlošku – djelu
Specchio spirituale
Angela Ellija, ali i Orbinovoj spremnosti da oblikuje hrvatske nazivke za mnoge filozofske i teološke pojmove. Iako prijevod, Orbinovo
Zrcalo duhovno
prva je zbirka teoloških svaštica (
quaestiones quodlibetales
) tiskana na hrvatskom. K tomu ono je i prvi asketski priručnik »o prvim i posljednjim stvarima« na hrvatskom, čije je prvo izdanje tiskano četrnaest godina prije
Četiri poslidnja človika t. j. od smarti, suda, pakla kraljestva nebeskoga
(1628) Franje Glavinića. Bartolomeo Zanetti, Marco Ginammi i Bartolo Occhi, jedan rimski i dva mletačka tiskara, osigurala su stoljetni vijek Orbinovu prevoditeljskom naporu i tako omogućila da se zahtjevnije hrvatsko čitateljstvo upozna s kršćanskim naukom o prvim i posljednjim stvarima čovjeka u vrlo razvijenom obliku, da se susretne s nosivim tvrdnjama Augustina i Tome Akvinskoga, kao i s višestoljetnom tradicijom komentiranja
Sentencija
Petra Lombardskoga, da se susretne sa slikama svijeta mletačkoga kasnorenesansnoga kozmografa Giuseppea Rosaccia i arapskoga ptolemejevca Ahmada Al-Farghānija iz 9. stoljeća, da usvoji mnoge nove hrvatske nazivke iz niza filozofskih i teoloških disciplina, da u naporu tumačenja biblijske poruke prepozna kako se katolička teologija srodila s aristotelizmom, napose s Aristotelovom slikom svijeta i Aristotelovim poimanjem žene. Čitajući Orbinovo
Zrcalo duhovno
, hrvatski je čitatelj mogao i sâm sazrijevati u metodološkom pogledu, primjerice mogao je naučiti: kako se postavlja pitanje, a što mora sadržavati odgovor; kako se odnosi pitanje i potpitanje; kako se zauzima stav kad se mišljenja autoriteta razilaze. Pojava i trajanje Orbinova
Zrcala duhovnog
toliko su važniji, koliko se to djelo bitno razlikuje od ostale produkcije religioznoga štiva pretežito namijenjenoga najširim slojevima hrvatskoga naroda radi svladavanja kratkoga kršćanskoga nauka. Četiri izdanja
Zrcala duhovnoga
od 1614. do 1703. godine dokazuju da je knjiga s vrlo sofisticiranim filozofsko-teološkim aparatom, uobličena u niz od 150 pitanja ili dvojba, mogla tijekom 17. stoljeća postati uspješnicom među hrvatskim čitateljima, napose dubrovačkim.
Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovječanskoga (Spiritual mirror of the beginning and end of human life, 1614), Mavro Orbin’s translation of the work Specchio spirituale del principio et fine della vita humana by Angelo Elli, a Franciscan of Milan, is the only book that this famous Dubrovnik Benedictine wrote in Croatian. It owed its publication to the efforts of the commissioner and patron Rade Sladojević, translator Mavro Orbin, and editor Bartol Kašić: Orbin signed his dedication to Sladojević on 20 April 1606 during his abbacy at St. Michael Monastery in Pakljena on the island Šipan; on 20 August 1613, almost three years after Orbin’s death, Sladojević prompted the Jesuit Kašić to make arrangements for the publishing of Orbin’s translation in Rome, whereupon in November that year Kašić wrote a censure and edited the text of Orbin’s manuscript for print according to his own instruction for Croatian writing system “Nauk za dobro pisati Slovinski i lasno pročtiti ovo libarce” (“Instruction for the correct writing of Croatian and easy reading of this booklet”); lastly, the Jesuit of Pag appended to the edition his own poem entitled Čtivnikom (To the readers), which thus became his first poem to be printed, bearing the date 25 March 1614. According to the evidence presented here, Orbin based his translation on the edition of Elli’s work from 1601, which is essentially augmented and revised in relation to the 1600 edition. Orbin’s Zrcalo duhovno features three genre characteristics: 1. a series of dialogues; 2. a collection of quodlibetal questions; 3. an ascetic handbook on “the last things” (de novissimis). Due to the third genre feature Elli and his Croatian translator often refer to the second and fourth book of Sentences by Peter Lombard. To the philosophical layer in Zrcalo duhovno the reader’s attention is first drawn by the index of “valuable authors” at the beginning of the edition. Listed here are two philosophers, Aristotle and Seneca, physician Avicenna, along with the leading figures of the high scholastics, all equally prominent as both theologians and philosophers, and a succession of Franciscan commentators of Peter Lombard’s Sentences from Alexander of Hales to John Duns Scotus. Yet the presence of philosophical topics may only be fully revealed by a comparative study of Elli’s original text and Orbin’s translation. The first dialogue, which discusses the questions on the creation of the world, provides basic philosophical insights on God, world and man. This dialogue is also noted for the fact that it dwells on the question: “What is a woman?” without previously discussing the question: “What is a man?” or “What is a human being?”, whereby Orbin adopts the tradition of misogyny in Christianity imbued with Aristotelianism. The second dialogue, focused on the original sin of Adam and Eve, exposes four ‘definitions’ of death: 1. “one nothing;” 2. “privation of life,” whereby he evidently leans on one of the three principles of a physical body in Aristotle’s Physics: privatio, in Elli’s original privatione; 3. “separation of the soul from the body;” 4. “the last of all the terrible things” in Aristotle
U ovom ću članku razmotriti Al-Kindi upotrebu Aristotelovog protreptičkog argumenta za nužnost filozofije. Pokazat ću kako muslimanski kritičar filozofije, prvenstveno onaj koji je usklađen s ...teološkim stajalištima Ibn Hanbala, ima razloga odbaciti protreptički argument kako ga predstavlja Al-Kindi. Međutim, argument se može preraditi na način da se zaobiđu uobičajene kritike koje daju protivnici filozofije u duhu Hanbalīja. Dapače, tvrdit ću da je njegova ispravnost neupitna jednom kada se u argumentu pojasni na koji način treba shvatiti 'filozofiju'. Na kraju ću ukratko raspravljati o tome zašto muslimanski kritičari filozofije ne moraju smatrati protreptički argument problematičnim, jer neizbježnost filozofije ne zahtijeva privrženost svim vrstama filozofskih pozicija, koliko god one bile problematične za islamsku doktrinu.
Sreća već više od dvije i pol tisuće godina moralno uznemiruje pojedince i zajednice kognitivno ih tjerajući na oplemenjivanje vlastitoga života i polisa kojem pripadaju.Samo rijetko smo svjesni toga ...do koje mjere je ono što zovemo sreća zaslužan tip učinkovitog moralnog djelatnika, kod koga se manifestira spoj vrline i dužnosti. Stoga će u članku biti prikazan tradicionalni pristup klasificiranju ljudskog moralnog djelovanja, prije svega poznato razlikovanje maksime biti sretan i biti dostojan blaženstva, te polučiti učinak koji proizlazi iz takvog razlikovanja. Čim se upustimo u razlikovanje biti sretan i biti dostajan blaženstva, kao da se radi o isključivoj alternativi, iz vida gubimo opsežan kompleks motivacija ljudskog ponašanja. Biti sretan je najstarija i najznačajnija forma eudaimonističke filozofije čiji rezultati prelaze u vanjska stanja vrline i izvrsnosti. Novovjekovni subjekt, kao vlastiti moralni zakonodavac osigurava i potencira moralno ponašanje podvrgavajući se kategoričkom imperativu i dužnosti. Do kojih promjena dovodi njihov sraz bit će naznačeno u obliku pitanja mogu li se uvidi i strukture eudaimonističke i deontološke etike približiti ili isključivo dijametralno promatrati. Kao što povijest etika svjedoči čovjek se može, baveći se teorijom i praksom, prije svega u sustavima Aristotelove i Kantove etike samopreobraziti.
Heideggerovo razmatranje pojma mišljenja i načina na koji čovjek shvaća i razumijeva ima metafizički karakter. Dvojba koju Heidegger iznosi u djelu Što se zove mišljenje? vezana je uz način na koji ...čovjek misli. Čak štoviše, način na koji čovjek ne misli, jer prema Heideggeru, čovjek još uvijek ne misli. Potrebno je svojevrsno osviještenje. Čovjek mora napustiti ustaljen način mišljenja, koji ima karakter proračunatosti i koristi, te se osposobiti za autentično mišljenje, koje Heidegger naziva osvještavanjem (Besinnung). Osvještavanje se ispostavlja kao autentična ljudska djelatnost koja čovjeka dovodi do istine njegova Bitka. Za takvu aktivnost potreban je korak u kojemu čovjek napušta ustaljen način mišljenja i predmete toga mišljenja. Takvu vrstu otpuštanja kao opuštanja Heidegger naziva opuštenost (Gelassenheit). Čovjek treba ostvariti određenu opuštenost da bi mogao misliti na način osvještavanja. Čovjek treba čuti zov koji ga zove misliti, a taj je zov upućen od Bitka samog. S druge strane, ni Aristotelovo razumijevanje pojmova nous te noesis nije lišeno metafizičkih karakteristika. Svojim razlaganjem pojma nous te dolazeći do najvišeg bića, božanskog bića koje naziva nepokrenutim pokretačem, Aristotel pronalazi vrstu mišljenja koja nadilazi ustaljeno razumsko mišljenje te ju određuje kao najvišu ljudsku djelatnost. Ta djelatnost je ona koja čovjeku omogućava najvišu sreću ili blaženstvo (eudaimonia), a ona je takozvana theoria ili misaono promatranje koje uključuje promatranje najvišeg božanskog bića, nepokrenutog pokretača.
U trećem svesku Peripatetičkih rasprava (1581) Frane Petrić neizravno je pokazao da je Platon, a ne Aristotel, trebao biti idol srednjovjekovne filozofije, a ovako je Aristotel tijekom renesanse bio ...onaj koji potiče razvoj znanosti. To je Petrić razotkrio svojim svođenjem znanosti na dijalektiku, koja je za njega filozofija, a ova, kao spoznavanje najvišeg bića, ustvari teologija. Teologiju, svoju preferenciju, otkrio je u Platona, platoničarā i svih starih, kako ih je on nazivao, a kojih je popis sezao sve do Orfeja, Zoroastra, pa čak i Noe.
Unatoč većem broju stranica posvećenih znanosti (19), manjem filozofiji (15) i samoj teologiji (16), broje li se dakako glavna mjesta, odgovor na naše pitanje postavljeno u naslovu glasi: Petrić još nije znao što je znanost, a, nema sumnje, bio je prije svega teološki mislilac.
Teološki časopis Bogoslovska smotra izlazio je od 1910. do 1919. kao posebni prilog tjedniku Katolički list, a od 1923. do 1944. kao organ Hrvatske bogoslovske akademije, stručnoga teološkoga ...društva. Za svako od tih razdoblja u ovom su radu popisani filozofski tekstovi i predstavljeni njihovi autori.
Od 1910. do 1919, tj. u prvom desetljeću časopisa znanstvene su radove u časopisu objavila samo dva filozofa: Urban Talija i Stjepan Zimmermann, a recenzirano je sedam knjiga hrvatskih filozofa.
Od 1923. do 1944. na stranicama Bogoslovske smotre objavljena su 44 znanstvena članka u području filozofije, a uz najplodnijeg autora Zimmermanna, javljaju se i druga značajna imena hrvatske filozofije: Vilim Keilbach, Franjo Šanc, Josip Lach, Karlo Balić, Đuro Gračanin, Jordan Kuničić, Stjepan Bakšić, Aleksandar Gahs i Hijacint Bošković. U tom je razdoblju objavljeno 88 recenzija, od kojih je Zimmermann potpisao 50, a Keilbach 15.
U Bogoslovskoj smotri u razdoblju 1910–1944. pisalo je 27 filozofa, a objavljena su 54 znanstvena članka, 44 crtice iz filozofskog života, 105 recenzija, sedam nekrologa i jedan prijevod. U objavljivanju filozofskih članaka osobito su prednjačila dva autora: Stjepan Zimmermann s 25 članaka i Vilim Keilbach s 12 članaka.
Juraj Dragišić u završnoj, devetoj knjizi svojeg djela De natura angelica (Firenca, 1499, ff. o7v- q8r), u kontekstu svog angelološkog nauka, analizira neke od temeljnih pojmova iz filozofije ...prirode, osobito vječnost, vrijeme, mjesto i kretanje. U tim se analizama Dragišić najčešće poziva na Aristotela, čak 29 puta, od toga se najviše poziva na Aristotelovu Fiziku. Uz to, Dragišić spominje arapske komentatore Aristotela: Averroesa dvaput, od toga jednom njegove Komentare treće knjige Fizike, i jednom Avicennu. Od teoloških izvora najčešći je sv. Augustin koji je spomenut deset puta. Dragišić sedam puta upućuje na njegovo djelo De genesi ad litteram libri duodecim, a jednom na dvanaestu knjigu njegovih Ispovijesti. Tri puta Dragišić izrijekom upozorava na misli naučavane in Parisino gymnasio. Pritom su spomenuti sljedeći istaknuti skolastičari: trojica profesora Pariškoga sveučilišta, Henrik iz Ghenta (Doctor Solemnis), Egidije iz Rima (Doctor Fundatissimus) i Godfred iz Fontainesa (Doctor Venerandus) te pariški student i profesor na talijanskim sveučilištima Grgur iz Riminija (Doctor Acutus).
Određenje sreće (εὐδαιμονία) kod Aristotela uvjetovano je s jedne strane samim ustrojstvom ljudske duše, a s druge strane uzajamnim odnosom teoretskog i praktičkog života. Osim u teoretskom životu ...sreća se postiže na određenoj razini i u praktičkom, odnosno političkom životu. Obuhvatnost pojma sreće sastoji se u tome da je ona djelovanje u skladu s etičkim vrlinama, a ujedno i postignuće najviše dijanoetičke vrline – mudrosti. Polazeći od razmatranja naravi užitka i mogućnosti ozbiljenja savršene sreće stječe se uvid u prirodnu nejednakost ljudi, na kojoj se temelji Aristotelovo određenje različitog položaja ljudi u političkoj zajednici.
