U članku se analiziraju dva različita pristupa odnosu prema pitanjima moralnog izbora i poštivanju života općenito, analizirajući Aristotelovo manje poznato teoretiziranje nekih pitanja primijenjene ...etike, s jedne strane, te prateći književno predočeno iskustvo žene o odnosu prema pitanjima o vrijednosti života novinarke i književnice Oriane Fallaci, s druge strane. Svojevrsno posredništvo i ulogu u slojevitijem i empatičnijem sagledavanju tih pitanja ima književna imaginacija suvremene američke filozofkinje M.C. Nussbaum, s namjerom da ljude potakne na odgovorno odnošenje prema svim pitanjima života, tragom etike nepristranog poštovanja prema ljudskom dostojanstvu.
U članku se suočavaju shvaćanja glazbe engleskog filozofa Francisa Bacona (1561-1626), koji svoja istraživanja glazbe i zvuka uklapa u zalaganje da se pomoću znanosti i istraživanja ovlada prirodom, ...s aristotelovskim izvorima njegova shvaćanja. Također se raspravlja koliko se Bacon oslobodio aristotelizma i dao jedan potpuno novi način razmišljanja o glazbi i zvuku unutar svojih shvaćanja filozofije prirode, te kako Aristotel (384-322. pr. Kr.), uz tumačenje zvuka unutar prirode i duše, objašnjava odgojnu ulogu i značenje glazbe za čovjeka i njegovo postojanje.
U društvenom životu antičke Grčke glazba je ispunjavala vrlo važnu funkciju čineći osnovni dio teorije ethosa. Upravo iz ove teorije proizlazi specifičnost glazbe, koja se najjasnije očituje kroz ...jedinstvo glazbe i pjesništva, što se smatralo ključnim elementom tadašnjeg odgojno-obrazovnog sustava, odnosno paideie. Ovim aspektom glazbe u svojim su se djelima bavili i poznati grčki filozofi, Platon i Aristotel. Iako je u njihovim postavkama o glazbi moguće pronađi nekoliko dodirnih točaka, detaljnije iščitavanje njihovih djela otkriva nam i mnoštvo razlika u razmišljanju učitelja i njegova učenika. Ovaj rad rezultat je proučavanja njihovih djela te uspoređivanja do sada objavljenih rezultata istraćivanja s tog područja.
U članku autori opisuju utjecaj Aristotelove filozofije na razvitak teorije samo–određenja u motivacijskim znanostima te istražuju njezin današnji utjecaj za koji se tvrdi kako ga manjka, pogotovo ...približavajući se praksi. Na kraju se predlažu moguće dobrobiti ponovnoga povezivanja filozofije i organizacijskih znanosti kako za zaposlenike, tako i za organizacije.
U radu se istražuje odnos između jezika i mišljenja s obzirom na njihov mogući uzajamni utjecaj. Dva se pitanja uzimaju za ključna: kako učimo značenja konvencionalnih jezičnih znakova, uključno s ...onima za apstraktne pojmove, i kako izražujemo naše izvorne uvide, misli i osjećaje još nekonvencionaliziranim jezičnim sredstvima. Na pitanja se sažeto odgovara, a potom se odgovori razrađuju pomoću suprotstavljenih gledišta te jezičnih primjera iz povijesti filozofije i kognitivne lingvistike. Zastupa se stav da jezični izrazi, uključno s metaforama, pretežno u sebe ugrađuju kako si ljudi predočavaju (ili su nekoć predočavali) svijet uobraziljom i kako ga takva drugima jezično predstavljaju (ili su ga predstavljali). Jezik zato ne pokazuje izravno niti kako svijet poimamo i razumijevamo niti kako ga konstruiramo u svojem mišljenju. S druge strane, simbolizacija posredstvom metafore i metonimije te tvorba novih riječi i izraza (verbalizacija) omogućuju našoj spoznaji da priopći nova te apstraktna i filozofski zahtjevna značenja.
Isusovac Giuseppe Biancani (1566–1624) iz Bologne, profesor matematike na isusovačkom učilištu Collegio di San Rocco u sastavu Sveučilišta u Parmi, učenik Marka Antuna de Dominisa u Brescii i ...Christopha Claviusa u Rimu, a učitelj Giambattiste Ricciolija, novo je ime u proučavanju najranijih odjeka Getaldićeva djela u knjigama tiskanim u Italiji; nije čak zabilježeno ni u preliminarnom, ali veoma vrijednom Grmekovu dokumentariju Getaldićeve recepcije iz 1969. godine. Ktomu, on je Getaldićev suvremenik, koji svoje matematičke bibliografije objavljuje prije nego je Getaldićev znanstveni opus zaključen objavljivanjem posmrtnoga izdanja njegova remek-djela De resolutione et compositione mathematica (1630).
Giuseppe Biancani prvi je put o Getaldiću pisao 1615. godine, kad ga je uvrstio u svoju bibliografiju »Clarorum mathematicorum chronologia« s četiri tiskana djela: tri su naslova bila skraćena, ali točna, a sporan je bio naslov De parabola et speculo ustorio. Tom je prilikom propustio uvrstiti dva tiskana Getaldićeva djela: Variorum problematum collectio (1607) i Apollonius redivivus seu restitutae Apollonii Pergaei de inclinationibus geometriae, liber secundus (1613).
U kasnijem djelu »Apparatus ad mathematicarum studium« (1620) Biancani je Getaldića ubrojio u znalce geometrije, optike i mehanike te ga prikazao kao vrhunskoga restauratora grčke matematike. Djelo De resolutione et compositione mathematica, koje je Getaldić godine 1607. najavio u uvodu svojoj zbirci Variorum problematum collectio, Biancani je iščekivao kao restauraciju Euklidova djela De resolutione, i ne sluteći da je riječ o uvođenju nove metode u geometriju.
U svoje je matematičke historiografije Biancani uvrstio i optičku raspravu De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride (1611) Marka Antuna de Dominisa, ali u skladu sa životnom fortunom znamenitoga Rabljanina. Dok je 1615. u svojoj »Kronologiji slavnih matematičara« uz naslov njegove rasprave naveo tko joj je autor: »Marcus Antonius de Dominis«, dotle je 1620. u djelu »Apparatus ad mathematicarum studium« uz isti naslov izostavio ime autora, čija su teološka djela 1616. stavljena na popis zabranjenih knjiga.
Na temelju usporedbe s djelom De universae mathesios natura et constitutione liber (1650) Gerrita Vosa, o Biancanijevim bibliografijama (1615, 1620) treba zaključiti: 1. one su sadržavale Unaprijeđenoga Arhimeda, dok je u Vosa izostavljen; 2. one nisu sadržavale Getaldićevu zbirku Variorum problematum collectio (1607), dok ju je Vos uvrstio; 3. one nisu zabilježile Andersonov doprinos restauraciji Apolonijeva
djela, dok je Vos nadigravanje između Getaldića i Andersona pratio do 1612. godine, ali ne i do 1615; 4. Biancani je 1620. godine Getaldićevo remek-djelo De resolutione et compositione mathematica (1630) najavio kao restauraciju Euklidova djela De resolutione, a Vos ga 1650. nije ni spomenuo; 5. Zato što nije pomno usporedio dvije Biancanijeve bibliografije i prepoznao razlog za izostavljanje de Dominisova autorstva 1620. godine, Vos je ‘omogućio’ bibliografsku mistifikaciju: da u mnogim kasnijim prikazima Getaldićeva života i djela de Dominisova optička rasprava bude pripisana Dubrovčaninu.
Tu su bibliografsku mistifikaciju iz Vosova djela De universae mathesios natura et constitutione liber (1650) preuzeli i dubrovački biografi Ignjat Đurđević, Serafin Crijević, Francesco Maria Appendini i Ivan Antun Kaznačić, i to upravo tim redom, potom leksikograf Šime Ljubić te istraživači Eugen Jelčić, Oton Kučera i Juraj Majcen.
Antropologija, ako nije metafizički utemeljena, u opasnosti je da se svede na tek fenomenološki pristup ljudskom biću, stvarajući time nepotpunu sliku o tome što je čovjek zaista u svojoj biti. Ona ...dakle može naći valjane pretpostavke za svoj razvoj jedino u metafizici, jer samo tada postaje sposobna dati cjelovite odgovore na ono što se od ljudske subjektivnosti pokazuje na fenomenološkoj razini. To je temeljno uvjerenje od kojega J. de Finance polazi u svojim promišljanjima o ljudskom subjektu. Namjera nam je stoga u ovom prilogu istražiti temeljne odrednice njegove antropologije, usmjerujući pozornost osobito na njezinu metafizičnost.
Vid pod kojim pristupamo naznačenoj problematici može se sažeti u pitanju: je li moguća filozofija subjekta na temeljima klasične metafizike?
U članku nastojimo najprije pokazati da klasična metafizika dohvaća, osim objekta, također i subjekt s njegovom subjektivnošću, a potom istražujemo i samo značenje pojmova subjekt i subjektivnost u kontekstu De Financeove filozofije. U nastavku razmatramo posebice što je to otvorena subjektivnost i zašto subjekt koji se pokazuje u takvoj subjektivnosti po svom ontološkom statusu nadvisuje onaj čiju subjektivnost nazivamo zatvorenom. U završnom dijelu posvećujemo se napose promatranju ontološke otvorenosti (duhovnosti), kojom je u svojoj najdubljoj srži prožeta ljudska egzistencija. U tim se razmišljanjima pokazuje kako je čovjek jedino biće koje je kadro u totalitetu bitka prepoznati iskon i uvir svoje duhovne otvorenosti.
Spis »Contra logicam R. D. Episcopi Chanadiensis Fausti Verantii ab amico amice observata« ključna je spona između dviju ‘malih logika’ Fausta Vrančića: između Vrančićeva filozofskoga prvijenca ...Logica (1608) i njegova posljednjega djela Logica nova (1616). On nudi dijalog između Marka Antuna de Dominisa i Fausta Vrančića nad tekstom Logike (1608) i istodobno otvara put prema tekstu Nove logike (1616), s kojom je i tiskan.
Koliko se danas zna, sačuvala su se samo tri primjerka Vrančićeve Nove logike: jedan u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku koji je, prema rukopisnom ex libris, do 1773. godine pripadao knjižnici isusovačkoga učilišta Collegium Ragusinum u Dubrovniku, sa signaturom CR 20.836; drugi u rimskoj knjižnici Biblioteca Universitaria Alessandrina sa signaturom Miscellanea XIII b 4 3; treći u Bibliothèque nationale de France u Parizu, kako je priopćio Jurić,1 sa signaturom 31556770. Pri transkripciji ‘dijaloga’ između de Dominisa i Fausta Vrančića služio sam se primjercima iz dubrovačke i rimske knjižnice.2 Postojanje dubrovačkoga primjerka zabilježeno je već u Jurićevoj bibliografiji hrvatskoga neolatinizma,3 a dosad ga je istraživao samo Srećko Kovač u 1980-im.4 Iako Logica nova (1616) Fausta Vrančića nije tako rijetka kao njegova Logica (1608), od koje nam je poznat samo jedan jedini primjerak, i ona pripada u rarissima.
I Logica nova tiskana je bez crkvenoga dopuštenja! Tako je Vrančić izbjegao da mu mletački ured za cenzuru postavi neugodno pitanje tko je »preuzvišeni gospodin nadbiskup« (Reverendissimus Dominus Archiepiscopus) koji je uputio prigovore njegovoj Logici (1608). Pri transkripciji spisa »Contra logicam R. D. Episcopi Chanadiensis Fausti Verantii ab amico amice observata« primijenjena su »Načela izdanja« objavljena uz moju transkripciju Vrančićeve Logike (1608).
Bilješke uz ovu transkripciju sadržavaju:
1. dokumentaciju o uputnicama na tekst Vrančićeve Logike (1608), koje se nalaze bilo u de Dominisovim prigovorima bilo u Vrančićevim odgovorima;
2. dokumentaciju o učincima de Dominisovih prigovora na tekst Vrančićeve Nove logike (1616).
Pokret rehabilitacije praktičke filozofije sedamdesetih godina 20. stoljeća intelektualna
je pobuna protiv znanstvenog univerzalizma. Pokret nipošto nije bio
jedinstven. Jedni su rehabilitaciju ...praktičke filozofije tražili u reinterpretaciji
Aristotelove etike i politike. Njima su u nas bili bliski Ante Pažanin i Danilo Pejović.
Kantovu i Hegelovu univerzalnom racionalizmu suprotstavili su Aristotela
koji je jasno razlikovao praksu, poezu i teoriju. Umjesto da se uhoda nova
semantička paradigma u razumijevanju praktičkih odnosa, krenulo se natrag u
“predznanstvenu” historiju praktičke filozofije, dakle prema Aristotelu. Drugi
su tražili nove putove u skladu s Husserlovom, Heideggerovom i Wittgensteinovom
semantičkom kritikom metafizičke tradicije, kako u njezinoj varijanti
Kantove i Hegelove identitetne znanstvene filozofije tako i u verziji Aristotelova
analognog logocentrizma. U cjelini, svi metodički uvjeti za takav pokret postojali
su već u ranim djelima Edmunda Husserla. Husserl je autor semantičkog
obrata zapadnjačke logocentričke metafizike kojom su “antikvirani” i Aristotel
i Kant. Preko tumačenja Husserlove dijagnoze krize europskih znanosti i razumijevanja
njegova prevladavanja neokantovskoga formalnog transcendentalizma
autor nudi semantičko razumijevanje prakse i politike te pokazuje kako je
sredstvima Husserlove fenomenologije moguće zasnovati praktičku filozofiju.
Zaključuje kako je Husserlova fenomenologija danas neupitno mjerodavna i za
prirodoznanstvena i za društvenoznanstvena istraživanja.
PDF
