Pokret rehabilitacije praktičke filozofije sedamdesetih godina 20. stoljeća intelektualna
je pobuna protiv znanstvenog univerzalizma. Pokret nipošto nije bio
jedinstven. Jedni su rehabilitaciju ...praktičke filozofije tražili u reinterpretaciji
Aristotelove etike i politike. Njima su u nas bili bliski Ante Pažanin i Danilo Pejović.
Kantovu i Hegelovu univerzalnom racionalizmu suprotstavili su Aristotela
koji je jasno razlikovao praksu, poezu i teoriju. Umjesto da se uhoda nova
semantička paradigma u razumijevanju praktičkih odnosa, krenulo se natrag u
“predznanstvenu” historiju praktičke filozofije, dakle prema Aristotelu. Drugi
su tražili nove putove u skladu s Husserlovom, Heideggerovom i Wittgensteinovom
semantičkom kritikom metafizičke tradicije, kako u njezinoj varijanti
Kantove i Hegelove identitetne znanstvene filozofije tako i u verziji Aristotelova
analognog logocentrizma. U cjelini, svi metodički uvjeti za takav pokret postojali
su već u ranim djelima Edmunda Husserla. Husserl je autor semantičkog
obrata zapadnjačke logocentričke metafizike kojom su “antikvirani” i Aristotel
i Kant. Preko tumačenja Husserlove dijagnoze krize europskih znanosti i razumijevanja
njegova prevladavanja neokantovskoga formalnog transcendentalizma
autor nudi semantičko razumijevanje prakse i politike te pokazuje kako je
sredstvima Husserlove fenomenologije moguće zasnovati praktičku filozofiju.
Zaključuje kako je Husserlova fenomenologija danas neupitno mjerodavna i za
prirodoznanstvena i za društvenoznanstvena istraživanja.
Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je ...da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično sličnim opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića.
U središte svoga filozofskog istraživanja J. de Finance stavlja čovjeka i njegovo djelovanje, proučavajući ga pod vidom odnosa s »drugim« (alius, aliud), s posebnom pozornošću na etičkim ...implikacijama intersubjektivne relacije. No u pristupu ovim pitanjima polazi od uvjerenja da samo ako je ukorijenjena u određenom metafizičkom kontekstu, – koji prepoznaje u klasičnoj metafizici – antropologija može garantirati cjelovit pristup svim dimenzijama ljudske egzistencije. U ovom prilogu želimo stoga istražiti temeljne odrednice De Financeove metafizike na kojima utemeljuje svoju antropologiju. Perspektiva iz koje ćemo promišljati ovu problematiku može se izraziti pitanjem: je li klasična metafizika filozofija objekta ili dohvaća i subjekt s njegovom subjektivnošću? Polazeći od kritika koje pojedini protagonisti iz konteksta suvremene filozofije stavljaju pred klasičnu metafiziku, spočitavajući joj da je isključivo filozofija objekta i objektivnog aspekta stvarnosti (bitî), te da je kao takva neprikladna uvesti nas u svijet subjekta, pokušat ćemo pokazati kako u njihovoj osnovi stoji krivo tumačenje pojma bitka u klasičnoj metafizici, napose u onoj tomističkog određenja. Na tom tragu ustanovit ćemo da pojam bitka u metafizici Tome Akvinskog, u svom izvornom obliku, može biti ispravno shvaćen jedino kao actus essendi, te da subjekt i subjektivnost predstavljaju autentičan aspekt ovako shvaćenog bitka, što onda otvara realnu mogućnost konstituiranja metafizike subjekta na klasičnim osnovama
Svaka riječ koju je napisao Filozof, kojim se sad već zaklinju i sveci i pape, preokrenula je sliku svijeta, napisao je Umberto Eco u svojem glasovitom romanu Ime ruže, u kojem se radnja vrti oko ...misterija vezanog za izgubljenu drugu knjigu Filozofove Poetike (ili grč. Περì ποιητικῆς). Činjenica da taj spis, kako već stoljećima navode komentatori, poznavatelji i istraživači Aristotelova filozofskog opusa, možda nikada i nije postojao, još je više pobudila interes za proučavanjem i odgonetavanjem njegova sadržaja. Jedni misle da je na temelju rekonstrukcije nekih dijelova postojećeg sadržaja Poetike, kao i na temelju tzv. Tractatus Coislinianus moguće dohvatiti kontekst nestalog spisa – knjige o komediji (Cooper, Janko), a drugi se ne usude upuštati u takav pothvat, smatrajući da ne postoje čvrsti dokazi za njezino postojanje (Golden). Onkraj tih, nekad dijakronijskih, a nekad sinkronijskih spoznajnih nagađanja glede Aristotelove Poetike, koja provociraju maštu i znanstveni eros, to Aristotelovo djelo, u formi u kojoj je dostupno nakon dvije i pol tisuće godina, među recima sadrži zagonetku o čovjeku kao biću kojemu je po prirodi (kao nijednom drugom biću) dana trostruka sposobnost: sposobnost fantazije, stvaranja i oponašanja. Poetika se ponajviše bavi ovom potonjom sposobnosti, jer ona, smatra autorica, obuhvaća prve dvije. U ovom izlaganju autorica ima intenciju, među ostalim, propitati, pojasniti i protumačiti antropološke i etičke aspekte Aristotelove Poetike.
Glavno je pitanje kako je nastala moderna znanost. Zapadno samopoimanje, zapadni odnos spram vlastite prošlosti i usmjerenost prema budućnosti u bitnome su se izmijenili u trenutku kad su se ...spoznajne vrijednosti počele oblikovati oko nove vrijednosti znanosti. Ne radi se o tome da je pojava novovjekovne znanosti uvela nove - znanstvene - vrijednosti u već postojeće pregnuće oko razumijevanja svijeta i našeg položaja u njemu, već je ona potpuno transformirala to bavljenje, redefinirajući metode i ciljeve istraživanja. Dakle, kako je došlo do te kolosalne i sveprožimajuće promjene paradigme? U ovom radu ocrtavam samo jedan aspekt tog ključnog događaja, tj. renesansnu kritiku Aristotela i aristotelizma. Pritom ne ulazim u pojedinačne analize specifičnih problema, već naznačujem smjerove i pregnuća kako su neki istaknuti renesansni filozofi kritizirali aristotelovsko-skolastičku filozofiju.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Kraj 20. i početak 21. stoljeća zabilježio je pojavu novih trendova na scenama vodećih europskih kazališta koja su se, pod krinkom ...minimalizma i umjetničke sofisticiranosti, postupno „riješila“ svih dramskih elemenata koji su povezivali kazalište s publikom. Sve je počelo s epskim kazalištem koje je osudilo emocionalnu identifikaciju publike s likovima iz drama, a slijedilo je
kazalište apsurda koje je predstavilo potpuno nerealan svijet i likove nalik karikaturama, s kojim se publika nije mogla identificirati. Posljednje je stiglo in-yer-face kazalište, popularizirajući negativne emocije i likove, pod izgovorom da prikazuje težak i besmislen svakodnevni ljudski život koji treba kritizirati. S druge strane, američko kazalište glavne struje nastavilo je funkcionirati slijedeći osnovne postavke realizma i u 21. stoljeću, promovirajući pozitivne emocije, pozitivne likove i katarzu. Usporedba europskog s američkim suvremenim kazalištem rezultirala je hipotezom prema kojoj suvremene auto/biografske američke drame imaju katarzičan učinak na publiku, čemu uvelike doprinosi i činjenica da istina ispričana u takvim dramama omogućuje publici da se lakše identificira s njihovim likovima. Kao rezultat toga, publika može otpustiti neke svoje potisnute emocije i doživjeti katarzu.
Doktorski rad sastoji se od sedam dijelova: 1) Uvod, 2) Teorija, 3) Metodologija, 4) Rasprava i rezultati, 5) Zaključak, 6) Literatura i 7) Prilog 1.
Svrha istraživanja bila je ispitati hipotezu teorijski i empirijski, te smo stoga anketirali recipijente o njihovim reakcijama na osam suvremenih auto/biografskih američkih drama. Recipijenti, ukupno 30 njih, bili su podijeljeni u dvije skupine: čitatelje i gledatelje. Za analizu smo odabrali sljedeće drame i njihove filmske adaptacije: Jan Van Druten, Sjećam se Mame (1944); Dore Schary, Izlazak sunca na Campobellu (1958); William Gibson, Čudotvorka (1959); William Gibson, Leptiri su slobodni (1969); Beth Henly, Zločini srca (1979), Neil Simon, Sjećanje na Brighton Beach (1983), Robert Harling, Čelične Magnolije (1987) i David Auburn Dokaz (2001).
Nakon uvoda, razvili smo teorijski okvir koji je, osim različitih teorijskih razmatranja o katarzi, također uključio poglavlja o auto/biografiji, suvremenoj auto/biografskoj američkoj drami i teorijama recepcije. U drugom dijelu, ili metodologiji, opisana je i obrazložena anketa, te instrumenti i načini na koje su rezultati ankete bili analizirani. U trećem dijelu predstavili smo rezultate, te smo ih kvantitativno i kvalitativno analizirali. Nakon poglavlja s rezultatima i raspravom slijedio je zaključak, potom dodatak, te popis literature.- Doctoral thesis entitled ''Cathartic effects of contemporary auto/biographical American drama'' has four main chapters: Introduction, Theory, Methodology, Discussion and Results, and Conclusion. The author states her thesis in the introduction, arguing that plots of contemporary auto/biographical American plays, since they are traditionally structured and implicitly clarify their protagonists' psychological motivation, have cathartic effects on the 21st century European recipients. As Puškar Mustafić observes, there was a shift in the European theatrical trends throughout the 20th century, that could be described as a rebellion against the established theatrical tradition. It manifested in the practices of mainstream European theatres that gradually disposed of all traditional theatrical conventions, such as identifiable emotions, well-made plots and characters who develop throughout the play, and consequently they also disposed of catharsis. During the 1950s, Bertolt Brecht, a German dramatist, wrote his theory of ''epic theatre''. He developed his ideas by opposing Aristotelian concepts of identification and catharsis. According to Brecht, the purpose of theatre is not to create an illusion of human life, but rather to inspire society to act and create a positive social change. In Mother Courage, Brecht’s most famous play, the character of Mother is a war opportunist who loses her children to atrocities of war. The dramatists of the theatre of absurd went one step further than Brecht, obliterating all traditional dramatic elements: a five-element plot (i.e. introduction, rising action, climax, falling action and resolution), identifiable characters and emotions. Waiting for Godot by Samuel Becket, the most famous absurd play, does not have a defined beginning, and the problem of waiting for someone named Godot is not resolved in the end. In addition, its characters (Vladimir, Estragon, Lucky and Pozzo) are portrayed as caricatures whose conversations do not make much sense. The last major departure from the traditional theatre occurred in the 1990s with a trend called in-yer-face theater. The plays of in-yer-face do not lack emotions, but they are exclusively negative. Anti-heroes and their victims live in a dark world of physically and emotionally unmotivated torture, where no perpetrator is ever truly punished. Even though the torturers become victims themselves, the purpose is to illustrate a prolonged cycle of violence with no resolution (i.e. catharsis). In many Sarah Kane’s plays (Cleansed, Phaedra’s Love, Blasted etc.), plots contain series of unexplained and unmotivated rapes, different physical tortures and incest.
These new trends of the European theater were not detected in the United States, where the mainstream theatre continued relying on the tradition of American realism. In other words, dramatists retained traditional characterization (protagonists vs. antagonists), structuring their plays around the five-element plot, addressing various issues and offering their resolutions. Therefore, the contemporary American plays continued addressing issues such as death, abuse, prejudice and physical disability, but in a traditional way. Puškar Mustafić choses to test her hypothesis of cathartic effects on recipients, using American plays and their screen adaptations. Furthermore, based on her own recipient experience of a number of contemporary American plays, she recognized that autobiographical plays have a significant influence on emotions. Narrowing down her research, Puškar Mustafić decided to include only auto/biographical plays in her research, as they exteriorize emotions more easily than other plays. The second chapter addresses four theoretical aspects relevant to the thesis statement: catharsis, reception theories, autobiography and contemporary auto/biographical American drama. The ''Catharsis'' chapter opens with Greek philosopher Aristotle who in his definition of tragedy refers to catharsis as a release of emotions of pity and fear caused by some unfortunate events. As Puškar Mustafić observes, the notion of catharsis became widely used in various sciences. For instance, in psychology and medicine catharsis translates as cleansing, religious sciences translate it as purification and one of the philosophical approaches discusses it in terms of intellectual clarification. However, although various sciences offer different approaches to the interpretation of catharsis, they eventually overlap regarding the essence of catharsis that is, they define it as an emotional relief achieved by balancing of unbalanced and unreleased emotions. Narrowing down her definition, Puškar Mustafić refers to Cynthia A. Freeland's research who argues that theoreticians usually approach catharsis in two major ways. Jonathan Lear et al. believe that catharsis is predominantly an emotional experience. In other words, by being provided with the opportunity to experience various emotions in a safe environment, that is theatre, the audience can balance its unbalanced emotions and experience catharsis. The other group of theoreticians, such as Martha Nussbaum, approach catharsis from a cognitive perspective, arguing that catharsis evolves as a result of a learning pleasure. They claim that learning something about ourselves, others or life in general is the primary pleasure of drama. The author tests her Ph.D. thesis on two groups of thirty recipients by having them read or watch screen versions of a selection of eight auto/biographical American plays and fill out a survey questionnaire. For this reason, the second theoretical chapter reviewed major reception theories, whose informal development started with writings of Roman Ingarden and Jan Mukařovský.
They recognized the role of a reader in the creation of a literary work meaning.Following their stream of thought, Hans R. Jauss founded a school of reception theory, introducing the term reception into the broader academic community. Some of his colleagues, including Wolfgang Iser, joined his school. Terms such as collective horizon of expectations and blank spaces in texts supported the theory of the author-reader partnership in the creation of a literary work's meaning. Jauss' theories were opposed in the late 1960s. Stanley Fish and Ronald Barthes considered a reader to be a paradigm of meaning, whereas Michel Foucault promoted the idea of text's superiority over the author. In her research, Puškar Mustafić relied on Jauss' and Iser's theories. The following chapter explores the definitions of autobiography genre throughout history. Puškar Mustafić reviews George Gusdorf's and Philippe Lejeune's theories and arrives at autobiography's general definition: an autobiography is a story an author writes about him/herself. She also refers to Helena Sablić Tomić and uses her classification of autobiography (autobiography, pseudo autobiography and biography), adapting it to drama because autobiography in its essence is a prose genre. The next chapter, ''Contemporary Auto/biographical Drama'', presents the analysis of eight contemporary auto/biographical American plays and their screen adaptations dating from 1944 to 2001. The selected plays317, apart from being aut/biographical, belong to the mainstream American th
Filozofija politike danas je u krajnje ozbiljnoj krizi. Kriza političkoga posvuda
se pokazuje. Političko tumačenje u uvjetima suvremenoga doba ozbiljno
je pokolebano. Time je u pitanje doveden ...segment društva koji tvori bitan
dio kulturnoga identiteta Zapada. Možda nitko u 20. stoljeću nije tako temeljito
ispitivao položaj politike kao Hannah Arendt. Njezin doprinos naročito
je velik u promišljanju odnosa između filozofije i primjene njezinih principa
u politici, s osnovnom ocjenom da je primjena principa filozofskog mišljenja
na politiku imala razorne posljedice. Premda je filozofija kao metafizika od
Platona do Hegela dala izuzetno velik doprinos razmatranju političkoga, Hannah
Arendt ipak smatra da se u takvoj filozofiji izgubio izvorni smisao političkoga
i da je primjenom principa filozofskog mišljenja na politiku došlo
do zaborava političkoga. U tekstu se ukratko precizira Platonovo shvaćanje
odnosa filozofije i politike prema kojemu se postulira filozofski ideal da se
zbiljska politička zajednica (polis) mora mjeriti na filozofskom mišljenju, i to
iz principa konstitucije samoga mišljenja. Nasuprot tome, Aristotel se poziva
na ethos postojećeg polisa, ali političko analizira uvijek pod primatom filozofskih
principa. Arendt stoga misli da je i za Aristotela mjerodavno znanje političkoga
filozofske naravi. Arendt naglašava da je politička filozofija uvijek
diskriminirala mnijenje i raznolikost, a time i političko kao takvo. Iz te osude
djelomice izuzima Aristotela i Kanta. Budući da političke kategorije nastale u
filozofiji politike određuju i danas naše razumijevanje politike, Arendt ih podvrgava
kritici. Njezino drukčije razumijevanje političkoga očituje se u njezinim
analizama temeljnih političkih kategorija (vladavina, moć, sila, autoritet,
sloboda), koje se mogu primjereno pojmiti samo iz međusobnog odnosa ljudi,
a ne iz nekog supstancijalnog i neupitnog područja.
U ovom se radu osvrćem na postavke tradicionale retorike, od vremena Aristotelove teorije retoričke znanosti do današnjeg, modernog shvaćanja govorništva u suvremenim medijima, za koje možemo ...pretpostaviti da su bazično retorički koncipirani, tj. da se obraćaju publici u kojoj nalaze svoju potvrdu. Pitanja koja si moderna retorička znanost postavlja uvijek se svode na vezu između aristotelovskog, antičkog shvaćanja govorništva u strukturi logos - ethos - pathos.
U radu se analizira Aristotelovo razmatranje životinja, a u središtu autorovog istraživanja su tri pitanja: prisustvo logosa kod životinja, mogu li životinje djelovati voljno i jesu li životinje ...odgovorne za ono što čine. Aristotelov generalni stav je da životinje nemaju vjerovanja, mnijenja, rasuđivanja, mišljenja, razuma i uma. Proučavanjem Stagiraninovih spisa utvrđeno je, zatim, da životinje mogu djelovati voljno. Odgovor na dilemu jesu li životinje odgovorne za ono što čine ovisi o razumijevanju pojma odgovornosti kod Aristotela. Ako se odgovornost razumije kao reguliranje svih onih aktivnosti koje su učinjene hotimično, tj. voljno, životinje se tada mogu smatrati odgovornima. S druge strane, ako se opseg odgovornosti ograniči na moralnu evaluaciju nečijeg djelanja, u koju je uključena aktivnost logosa, životinje će biti izuzete iz ovako razumljenog pojma odgovornosti. Autor je, na Aristotelovom tragu, zaključio da, budući da životinje mogu imati phantasiu da je ono što rade ispravno ili pogrešno, one za svoje čine trebaju biti nagrađene odnosno kažnjene.
