Autori u članku analiziraju Isusove ἐγώ εἰμί (egō eimi) izričaje izgovorene prilikom njegova hoda po moru (usp. Mk 6, 50; Mt 14, 27; Iv 6, 20), te prilikom uhićenja u (Getsemanskom) vrtu (usp. Iv 18, ...5-6). Dok u biblijskom grčkom jeziku postoji samo jedan oblik ἐγώ εἰμί (egō eimi) izričaja, u hrvatskom jeziku moguća su dva različita prijevoda sa sličnim značenjem: »Ja sam« (nenaglašeni) i »Ja jesam« (naglašeni) oblik. Glagolski oblik ἐγώ εἰμί (egō eimi), koji pronalazimo u Mk 6, 50; Mt 14, 27; Iv 6, 20; 18, 5-6, i koji na hrvatski jezik prevodimo na nenaglašeni način (Ja sam), vrši dvostruku funkciju u rečenici: samopredstavljajuću, kojom se Isus predstavlja sugovornicima kao i svaka druga osoba, i starozavjetno teofanijsku, kojom se revelacijske riječi i radnje, koje je nekad u povijesti Izraela činio Jahve, sada očituju u Isusu: što je u Starom zavjetu činio Otac, u Novom zavjetu čini Sin. Isusova ἐγώ εἰμί (egō eimi) formula s dvostrukim značenjem upućuje nas na sveto ime Božje »Ja jesam« (usp. Izl 3, 14; Hoš 1, 9; Pnz 32, 39; Iz 41, 4; 43, 10.13.25; 45, 18-19; 46, 4; 48, 12; 51, 12; 52, 6), kojim je Jahve izveo izabrani narod iz egipatskoga i babilonskoga sužanjstva. Kada Isus izgovara svoje »Ja sam« formule, on zapravo nastavlja i ispunja njihovu povijesno-spasenjsku funkciju. Kao što je Otac u Starom zavjetu, prilikom izgovaranja svojih »Ja jesam« formula, izveo izabrani narod iz Egipta i Babilona, te porazio faraona i babilonskoga kralja, tako će Sin u Novom zavjetu spasiti novi, izabrani narod, uvesti ga u novu obećanu zemlju, te poraziti Sotonu. Iako se Isus, prilikom izgovaranja svojih »Ja sam« formula, očituje kao teofanijski ratnik i kralj, koji sebi podvrgava demonske sile i sile kaosa, on je i trpeći Sluga Jahvin. Da bi Sotonino kraljevstvo bilo u potpunosti uništeno, i da bi novi izabrani narod odveo u novu obećanu zemlju, kraljevstvo Božje, Isus mora predati samoga sebe. On na taj način dovršava i ispunja povijesno-spasenjsku funkciju starozavjetnih »Ja sam/Ja jesam« formula, jednom zauvijek, u smrti na križu (usp. Mk 14, 62; 15, 39; Mt 27, 54; Iv 8, 28; 13, 19).
Ovaj prilog je nastavak priloga istih autora pod naslovom “Starozavjetna biblijska bibliografija na hrvatskom jeziku (2011.-2015.)” i donosi novozavjetni dio biblijske bibliografije koja je ...objavljena u konzultiranim časopisima na hrvatskom jeziku, u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Nastavak je to “Priloga za hrvatsku biblijsku bibliografiju (1945.-2010.), koju je objavilo Hrvatsko biblijsko društvo u Zagrebu 2013.g., a donosi kao i starozavjetni dio bibliografiju u periodu od 2011.-2015. godine. Navode se: priručnici (1 naslov od jednog autora), monografije (18 naslova od 11 autora), prijevodi (2 naslova od 2 autora), propovijedi (6 naslova od 3 autora), prilozi iz zbornika (31 naslov od 26 autora), prilozi iz stručnih časopisa znanstvenog karaktera (A1, A2…) – (99 priloga od 58 autora), te prilozi iz tjednika i mjesečnika (406 priloga od 77 autora).
DIE VERWENDUNG DER KONSTRUKTION in(g) + AKKUSATIV STATT INESSIV IN DER ÜBERSETZUNG DER EVANGELIEN VON JOHANNES BRETKE (1579–1580)ZusammenfassungDie Konstruktion in(g) + Akkusativ statt Inessiv wird ...in der Übersetzung der Evangelien von Johannes Bretke (1579–1580; im Folgenden – BNT) mit dem Ziel gebraucht, die morphologischen Formen der biblischen Ortsnamen unflektiert zu erhalten. In der Grundschicht kommt die präpositionale Konstruktion öfter vor, später hat Joh. Bretke darauf verzichtet und sie fast durchgehend mit dem Inessiv ersetzt.Die Konstruktion in(g) + Akkusativ statt Inessiv wird im BNT mit den Ortsnamen Siloha, Kapernaum, Israel und Jerusalem verwendet. In diesem Artikel wird der Gebrauch dieser Ortsnamen untersucht, dabei werden nicht nur ihre Erscheinung in der Konstruktion in(g) + Akkusativ statt Inessiv, sondern auch in anderen Kasusfunktionen beachtet. Die Analyse hat gezeigt, dass manche dieser Ortsnamen in der untersuchten präpositionalen Konstruktion unflektiert sind, in anderen Kasus dagegen ist ihr Gebrauch viel freier, d. h. unflektierte Formen werden durch flektierte auch schon in der Grundschicht verdrängt.Die Fülle der Inessivformen in den aus dem Evangelientext Martin Luthers übersetzten Evangelien (siehe Gelumbeckaitė 2002, 101–103) ist mit der speziellen Verwendungsweise des Ortsnamens Jerusalem in der griechischen und lateinischen Vorlage zu erklären. Im Lukas-Evangelium gebraucht Joh. Bretke den sakralen Namen Jerusalem, der in allen Texten des Neuen Testaments in allen Kasusfunktionen unflektiert bleibt. In anderen Evangelien wird zumeist die geographische Bezeichnung verwendet, die in den Vorlagen (ausser des deutschen) durchgehend flektiert ist. Joh. Bretke hält sich hauptsächlich an die Tradition der griechischen und lateinischen Vorlagen. Die unflektierten Formen des geographischen Ortsnamens Jerusalem können unter dem Einfluss der deutschen Vorlage entstanden sein.Die inkonsequenten Änderungen anderer Kasusformen (unflektiert > flektiert) in der Korrekturschicht zerstören das System des Gebrauchs der Ortsnamen, das aber auch in der Grundschicht uneinheitlich auftritt.Die Konstruktion in(g) + Akkusativ mit nomina appelativa kommt im BNT nur selten vor. Eine der möglichen Interferenzquellen ist die entsprechende Konstruktion der griechischen Vorlage. Aus der Verwendungsweise der Konstruktion in(g) + Akkusativ im BNT und in den anderen litauischen Schriften in Ostpreußen des 16. Jh. Bretkūno kann man schließen, dass sie in der gesprochenen Sprache nur selten verwendet wurde.
Moralno-etička i socijalna važnost Dekaloga za današnje je vrijeme – ako se promatra pod vidom velikih pitanja i problema pred kojima se život suvremenoga čovjeka i kršćanina nalaze – više nego ...impresivna. U središtu prve točke rada je Dekalog, koji predstavlja izvrsnu podlogu za raspravu o određenim i danas aktualnim pitanjima kao što su: odnos prema Bogu u javnomu životu, vrednovanje nedjelje i dana odmora, odnos roditelja i djece, briga za starije, čuvanje ljudskoga života od trenutka začeća do prirodne smrti, zaštita ljudskog digniteta i blagostanja bližnjega, socijalno pitanje u poslovanju i gospodarskom životu, zaštita ljudskih i duhovnih vrijednosti u materijaliziranom svijetu, kvaliteta života uopće. U drugoj točki rada nastoji se aktualizirati i produbiti značenje Dekaloga za današnje vrijeme i društveni život, pri čemu se u središte stavlja deveta zapovijed: „Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.” Iako se ova zapovijed najviše povezuje sa šestom zapovijedi, ona je na više načina povezana i s drugim zapovijedima. Stoga se u odnosu na specifičnost sadržaja i njegove inspiracije za današnje vrijeme u prvi plan stavlja tema žene u crkvenom i teološkom učenju, odnosno dobro žene, u čijem temelju je poziv na produbljenje odnosa muškarca i žene.
Polazeći od poimanja vjerske slobode, kako je shvaća Europska konvencija o ljudskim pravima, rad će pod temom „Vjerske slobode u Bibliji“ promatrati pravo pojedinca na vlastiti slobodni izbor, ...prakticiranje i daljnje prenošenje vjerskoga uvjerenja te eventualna ograničenja ovoga prava. Prvo se iznosi odnos Izraelova monoteizma i univerzalizma te njegov povijesni razvoj. Rad potom postavlja distinkciju između vjerske slobode Izraelaca – koji su Sinajskim savezom obvezani na jahvistički monoteizam – i ostalih naroda kojima Stari zavjet priznaje pravo vlastitoga religioznog opredjeljenja, uvijek održavajući etičku zahtjevnost. Novi zavjet s jedne strane očituje Isusovu raspoloživost za susrete sa svim ljudima i odsutnost zahtjeva prihvaćanja bilo židovstva bilo kršćanstva – zapravo se o religioznom opredjeljenju stranaca, koje Isus susreće, i ne govori. No, po silasku Duha Crkva – poslana cijelomu svijetu – izrazit će jasan stav da je pripadnost njoj uvjet spasenja (usp. Dj 4, 12; 1Tim 2, 5). Pavao snažno afirmira postojanje jednoga Boga, kojega smatra spoznatljivim svima, pa i pripadnicima drugih religija, a s druge strane očituje razumijevanje za specifično shvaćanje odnosa monoteizma/politeizma karakteristično za helenistički period.
Očitovanje vjere u obitelji Zvonko Pažin; Karlo Višaticki
Crkva u svijetu,
07/2015, Letnik:
50, Številka:
2
Journal Article
Odprti dostop
U sklopu projekta “Kršćanski identitet i kvaliteta bračnog i obiteljskog života” autori istražuju na koji se način u Hrvatskoj očituje vjera u obitelji. Prema crkvenom nauku obitelj je “kućna Crkva” ...i osnovna zajednica odakle treba proistjecati svekolik ljudski i kršćanski odgoj. Prema tom istom nauku temeljni načini očitovanja vjere u obitelji bili bi zajednička nedjeljna euharistija, obiteljska molitva, razgovor o vjeri i odgoj u kršćanskim vrednotama. Prema našem istraživanju ispitanici svoju vjeru u obitelji u većem broju izražavaju obilježavanjem vjerskih blagdana (92,0 %) i blagoslovom kuća (84,8 %). Razmjerno je visok postotak onih koji to čine i vjerskim odgojem djece (73,4 %) i pohađanjem nedjeljne mise (50,3 %). U odnosu na prijašnja vremena smanjuje se broj onih koji razgovaraju o Bogu i vjerskim temama (46,9 %). Razmjerno visok postotak ispitanika živi svoju vjeru izvan obitelji (40,6 %), dok je nizak broj onih koji čitaju Bibliju (22,9 %) i njeguju obiteljsku molitvu (14,3 %). Glede diferencijacija valja zapaziti znatno veći izražaj vjere u žena negoli u muškaraca, te izraženiju vjersku praksu u manjim mjestima. Prema tome, ne poklapaju se prioriteti koje ističe crkveni nauk s prioritetima vjernika. Nadalje, Crkva bi se trebala pozabaviti diferenciranim pristupom s obzirom na spol i mjesto stanovanja ispitanika.
Matthias Flacius Illyricus is reputed as one of the most influential Croatian humanists and theologians of the 16th century. Through his numerous works he gave an efficient theological, ...philosophical, historical, linguistic and educational contribution to the European cultural history. Besides the concise review of Flacius’ life, the article discusses about the truth as Vlacius’ starting point in his deliberation and life in general. Then it focuses on Flacius’ spiritual/theological struggle for freedom of the Church, which contributed greatly to the defeat of the pro-Catholic politics of the emperor Charles V and the survival of the Lutheran tradition of the Reformation in the German countries.
Leidėjo Pierre'o Mortiero (1661–1711) 1700 m. išleista biblija vadinama didžiąja Mortiero biblija, bet jos tikrasis pavadinimas buvo „Historie des Ouden en Nieuwen Testaments, verrykt met meer dan ...vierhonderd printverbeeldingen in koper gesneeden“. Tekstą šiai biblijai parašė prancūzų protestantų teologas Davidas Martinas. Vertikalaus formato lakštuose buvo komponuojamos dvi iliustracijos, jose vaizduojami įvykiai, paremti Senuoju Testamentu.Aptariamos Pirmosios Karalių knygos iliustracijos „Pranašas Natanas patepa Saliamoną karališkaisiais aliejais“ ir „Saliamono teismas“, pasakojama apie trečiojo suvienyto Izraelio karaliaus Saliamono, kuris valdė po Dovydo, gyvenimo įvykius, tokius kaip sosto perėmimas, ir jo išminties įrodymus.
Za vrijeme sužanjstva u rodnoj župi Krašiću (1951.–1960.)
zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sastavio je dvije knjige
katehetskih propovijedi u kojima je na temelju svetopisamske
objave razradio ...kršćanski nauk i njegovu primjenu u slavljenju
sakramenata i svakodnevnom kršćanskom životu. Ta zbirka od 140
propovijedi nosi obilježje katehetskoga štiva i cjelovitog kršćanskog
nauka. U njima se autor služi biblijskim uzorima, povijesnim
osobama, mislima crkvenih otaca i sabora koji su jamac katoličkoga
pravovjerja.
Predmet istraživanja ovoga članka jesu okolnosti nastanka
tih propovijedi i starozavjetne teme u njima. Te su propovijedi
izvorno autorsko djelo i odaju Stepinca kao vrsnog vjeroučitelja
i katehetu, uvijek svjesna da bez poznavanja vjerskih istina ne
može biti ozbiljnoga kršćanskog života. Svojim stavom i naukom
zauzimao se da se vjeronauk naviješta, tumači i prenosi temeljne
istine katoličke vjere, bez obzira na političke okolnosti u kojima se
naviještaju. Premda izravno ne spominje da su propovijedi nastale
u vremenu političkog progona Katoličke Crkve, ozbiljnost iznošenja
katoličkih istina i zahtjev za njihovim primjenjivanjem u okolnostima
progona odaju autora kao budna pastira i autentična navjestitelja
evanđeoske poruke.
Iz sadržaja i poruka starozavjetnih tema može se zaključiti
da nadbiskup primjenjuje klasično katekizamsko izlaganje, koje
čovjeka od spoznaje Boga Stvoritelja vodi k Bogu koji čovjeka ne
napušta u trenutcima njegove slabosti, štoviše, prepun je milosrđa
i smilovanja prema njemu. Stepinac tumači Božje stvarateljsko
zahvaćanje u život, stvaranje vidljivog i nevidljivog svijeta, osobitost
čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju, ali i pojavak grijeha i zla.
Govori o Bogu kao dobrome ocu koji oblikuje izabrani narod, daje
mu predvodnike u vjeri i bogoslužju, koji ga odgaja zapovijedima
urezanima u njegovo srce kao zalog identiteta, opstanka i spasenja.
Štoviše, on upućuje na poštivanje roditelja i poglavara, na brigu za
život i osobno zdravlje i zdravlje bližnjega, na krjepost i povrjedu
stidljivosti, poštivanje tuđeg vlasništva i dobra glasa.
Budući da je uvijek u životu imao pouzdanje u Boga i bio
vjeran svom biskupskom geslu “U tebe se, Gospodine, uzdam!”,
nadbiskup je izvrsno protumačio kako grijeh očajanja može postati
krjepost ufanja (Šaul i David), ali i kako krjepost vjere po uzoru na
Abrahamovu biva zalog Božjeg blagoslova. Osim toga, prikazao je
Mojsija kao svojevrsnu sliku Isusa Krista, vrlo vješto povezujući
starozavjetnu i novozavjetnu povijest spasenja predočujući je kao
jednu nerazdvojnu cjelinu u kojoj se očituje Božja briga za čovjeka.
Središnje mjesto u prenošenju nade i moralnom pridizanju
Božjeg naroda on je dao prorocima, Božjim izaslanicima. Oni su
navijestili Spasiteljev dolazak i “njihova proročanstva svakog
čovjeka dobre volje moraju dovesti Kristu”.
Proučavanje ovih propovijedi i njihova djelomična usporedba
s današnjim katehetskim priručnicima omogućuje suvremenom
vjeroučitelju, kateheti i svakom vjerniku bolje poznavanje
zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji na temelju povijesti
spasenja obrađuje velike teološke teme. Redoslijed i odabir tema
prati biblijsku povijest s posebnim naglaskom na središnje likove
Staroga zavjeta.
U svojoj kulturnoj i religioznoj povijesti svaki narod ima i svoj “biblijski put”. To je ona njegova vlastita povijesnost Biblije, boravak Riječi Božje u njemu. Posebno značajan trenutak toga puta ...Biblije u nekom narodu jest nacionalni prvotisak Biblije. Istraživanje prevođenja Biblije u nas treba početi od ćirilometodskog razdoblja jer se mnogi naši biblijski tekstovi naslanjaju na biblijsku baštinu Ćirila i Metoda koja je do nas došla preko pojedinih misala, brevijara i biblijskih odlomaka. Od Ćirila i Metoda pa do prve tiskane Biblije na hrvatskom jeziku (1831.) imamo povijesno zasvjedočenih šest cjelovitih Biblija. Skromno smatram doprinosom ove radnje:
1. pionirsko istraživanje hrvatske povijesti pod vidom prevođenja cjelovite Biblije
kako bi se sve te naše Biblije s povijesnom zajamčenošću mogle evidentirati;
2. sabiranje izvora i literature povezane s prevođenjem cjelovite Biblije;
3. provjeravanje izvora i tvrdnji koje su o tim Biblijama i njihovom prevođenju
do nas došle;
4. vjerujem da će upravo ovakvo bibliografsko istraživanje moći biti podloga za
daljnje studijskopovijesno istraživanje.
U velikoj problematici prevođenja cjelovite Biblije u nas mnoge su stvari ostale otvorene, i to je ponuda za daljnji rad i istraživanje
PDF
