The aim of this article is to present selected aspects of medicalization and politicization of the female body as a theme in contemporary Croatian drama and theatre. Our analysis presents artistic ...proposals discussing women's reproductive functions and dysfunctions (such as pathology of pregnancy, the destructive power of the pregnancy metaphor, physiology and philosophy of pregnancy, infertility and in vitro) illustrated by four plays written by women playwrights from Croatia. The exemplification is an abridged overview of the most representative textual-theatrical strategies in the socially and politically engaged "ginedramas" (ginodrame). Three acclaimed writers and directors, Lada Kaštelan (Before Sleep, original: Prije sna, 2005), Ivana Sajko (Woman Bomb, original: Žena-bomba, 2003; Landscape with the Fall, original: Krajolik s padom, 2011) and Magdalena Lupi Alvir (Barren, original: Jalova, 2011), deal with the fundamental questions of woman's existence, combining elements of art and medicine. Some matrophoras, i.e., metaphors of motherhood and mother-child relations which demystify and reinterpret female physiology, are analysed in the text.
Nakon uvodnog
obrazloženja teme i ukazivanja na relativizaciju pojma kanona u postmoderni, u
članku se predlaže „operativna definicija“ kanona prema K. Nemecu i M. Solaru.
Potom se, zbog središnjega ...mjesta koje drame M. Krleže imaju u Gašparovićevu
kritičkom i teatrološkom radu, kao i zbog Gašparovićeva dosljednog
krležijanstva u smislu kritičkog preispitivanja svih sudova, opširnije izlaže
Krležin odnos prema hrvatskom dramskom kanonu. U kratkom pregledu područja
kojima se Gašparović kao sveučilišni profesor, urednik časopisa, kazališni
kritičar, teatrolog, dramaturg i intendant bavio ustrajava se na njegovu
zagovaranju „otvorene dramaturgije“, koje navješćuje esejom o mogućnosti
kritičkog angažmana u suvremenoj hrvatskoj drami iz 1968. a razvija u sljedećim
tekstovima o hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu 20. st. U nastavku
članka raspravlja se o Gašparovićevu doprinosu stvaranju hrvatskoga dramskog
kanona u knjigama
Dramatica krležiana
, u kojoj se revaloriziraju
Krležine rane drame te predlaže promijenjen izbor njegovih kanonskih djela,
Kamov
,
u kojoj odgovor na pitanje mogu li Kamovljeve drame ući u u kanon ostavlja
otvorenim, i, napokon,
Dubinski rez
, sintezi Gašparovićeva teatrološkog
rada, u kojoj su najvažnija poglavlja posvećena kanonskim dramatičarima 20.
st., od Vojnovića, preko Krleže, Fabrija te Šoljana i „krugovaša“ do Šnajdera i
„prologovaca“.
The article opens with an explanation
of the topic and pointing out of the relativization of the concept of canon in
the Postmodern, followed by the ‘operative definition’ of canon according to K.
Nemec and M. Solar. Due to the central position of Miroslav Krleža’s plays in
Gašparović’s theatre criticism and historiography, as well as to Gašparović’s
Krležianic critical examination of all cultural values, Krleža’s interpretation
of the Croatian dramatic canon is also discussed to an extent. The concise
review of Gašparović’s work as university professor, theatre journal editor,
theatre critic, scholar, dramaturg and theatre manager given here focuses on
his constant commitment to the ‘open dramaturgy’ which was announced already in
his essay on the possibility of critical engagement in the contemporary
Croatian drama published in 1986 and further developed in his later writings on
the Croatian drama of the 20th century. Gašparović’s contribution to
the formation of the Croatian dramatic canon is discussed in the second part of
this article: the revalorisation of Krleža’s early plays and the proposed new
selection of his canonical plays in the book
Dramatica krležiana
; the unanswered
question of whether Janko Polić Kamov’s plays have a canonical status in his
monograph
Kamov
; the synthesis of Gašparović’s almost five-decade long
studies of Croatian drama in his book
Dubinski rez
(Deep Cut) in which
the most important chapters are dedicated to the canonical Croatian playwrights
of the 20th century – from Ivo Vojnović and Krleža to Nedjeljko
Fabrio, Antun Šoljan, Slobodan Šnajder and the other playwrights connected with
the literary journal
Krugovi
(Circles) and theatrical journal
Prolog
.
Desetogodišnji rad Darka Gašparovića u
Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca (1988.–1998.), kao umjetničkog
voditelja Hrvatske drame i kazališnog intendanta poticaj je za istraživanje o
...zastupljenosti suvremenih hrvatskih autora na pozornici toga kazališta. Riječ
je o raznorodnim dramskim tekstovima suvremenih hrvatskih autora različitih
naraštaja (M. Matišić, M. Gavran, L. Paljetak, M. Grgić, T. Maštrović, D. Lukić),
uključujući i dvije adaptacije romana N. Fabrija (
Vježbanje života
i
Smrt
Vronskog
) te
Gašparovićev dramski
tekst
Barač – život za rafineriju
. Usporedna
analiza repertoara i Gašparovićeva kazališnog i teatrološkog rada pokazuje da
je okosnica toga razdoblja bila u suvremenom tipu dramatizacija i suvremenim
hrvatskim dramama koje su se u najvećoj mjeri bavile sumnjom u povijest i
politiku te književni i kazališni kanon, a njihove su inscenacije pridonijele
teatralizaciji grada Rijeke.
The ten years that Darko Gašparović had spent in the Croatian National Theatre Ivan pl. Zajc in Rijeka (1988 – 1998), as both the director of Croatian drama and its artistic director, are taken as an incentive to study the scope and nature of contemporary Croatian works produced in Rijeka theatre during this period. The analysis includes the playwriting of several generations of contemporary Croatian authors (M. Matišić, M. Gavran, L. Paljetak, M. Grgić, T. Maštrović, D. Lukić), two adaptations of N. Fabrio’s novels (Practicing Life and The Death of Vronsky), and Gašparović’s play Barač – a life for a refinery. Comparison between the repertoire, on the one hand, and Gašparović’s everyday work in theatre, and his scholarly writings, on the other, reveals that the backbone of the period consisted of the contemporary type of dramatizations and contemporary Croatian plays which often questioned history and politics, literary and theatre canon, and which often contributed to the theatricalization of the city of Rijeka.
3 Winters is the first ever Croatian play (written by Tena Stivicic) to be produced and staged at the National Theatre in London. It opened on December 2014. Croatia joined the European Union (EU) ...the previous year. In a way, 3 Winters represents Croatia's cultural entrance into British mainstream theatre, literally and metaphorically. Croatia has arrived; in Radosavljevic's words 3 Winters is a 'state of the nation play' with its appropriate dramaturgical and performance aesthetics, those familiar theatrics of the mainstream theatre, witty and smart, humourous and bold, technically well executed, funny and serious at the same time, somehow apparently pluralistic and diverse, appealing to the idea of multicultural Britain.
Članak prikazuje dosad nedovoljno istražen odnos između dvaju dramskih tekstova: Čuda djevice Ivane Drage Gervaisa i Glorije Ranka Marinkovića, pri čemu se nameće zaključak kako se radi o dvama ...sadržajno i ideološki veoma bliskim tekstovima. Obje drame, nastale otprilike u isto vrijeme, od autora koji su obavljali vrlo visoke i odgovorne kazališne dužnosti, tematiziraju Katoličku Crkvu na izni- mno negativan način u vrijeme kad je politička, komunistička, vlast to zahtijevala radi vlastitih interesa. Čudo djevice Ivane temelji se na stvarnom slučaju Johance Jeroušek s početka XX. stoljeća, koji je već onomad u Supilovu Riječkom novom listu bio iskorišten za “antikleri- kalnu propagandu”, što je ponovljeno 1952. u Riječkom listu. Marinko- vićeva Glorija donosi istu ideološku pouku, pri čemu se radnja Glorije može itekako povezati s Gervaisovom komedijom (glavna junakinja u sukobu s Crkvom), pa su autori vjerojatno crpili iz istog izvora. Nije pritom neznačajno da se i u Gloriji spominje slučaj “svete Johance”. U razdoblju nakon proglašenja zatočenog nadbiskupa Stepinca kardi- nalom 1952. i posljedičnog prekida diplomatskih odnosa Jugoslavije s Vatikanom, kad se staleškim udruženjima svećenika željelo razbiti crkveno jedinstvo i odvojiti Crkvu u Hrvata od Rima, oba teksta propa- giraju politički podoban zaključak. Gervaisova drama nije nikad izve- dena – kao da je od dvije podobne i kao naručene drame odabrana ona uspješnija, kojoj je lošija maknuta s puta da ne bi smetala! Oba se teksta, posebice Gervaisov, tako u svojem povijesnom kontekstu i izrazitoj ideologičnosti mogu usporediti i s rimskim mimovima i farsama koji su ismijavali kršćane u vrijeme njihova progona.
Na početku članka određuju se mogući odnosi između povijesti književnosti i procesa kanonizacije, a zatim se ustvrđuje da Dubravko Jelčić u Povijesti hrvatske književnosti (2. izd. 2004.) nije ...izrijekom najavio reviziju hrvatskoga književnog kanona, ali je ona posredno provedena u njegovu pregledu hrvatske pismenosti i književnosti od Bašćanske ploče do XXI. stoljeća. Govori se i o kriterijima prema kojima je taj implicitni proces kanonizacije proveden. U članku slijede analiza i ocjena Jelčićeva pristupa dramskim tekstovima i njihovim autorima i pojedinim razdobljima: srednjovjekovlje, renesansa, barok, romantizam, realizam, prva moderna, ekspresionizam, druga moderna i postmoderna. Zaključuje se da je Jelčićev prijedlog hrvatskoga dramskog kanona previše restriktivan.
Kazališna praizvedba Svete Rožalije bila je 1999. u Gradskom kazalištu Požega prigodom obilježavanja 300. obljetnice rođenja pisca. Mladi, ali talentirani profesionalni suradnici (redatelj Jasmin ...Novljaković, adaptacija i dramatizacija Anita Jelić, izbor glazbe i koreografija Jasminka Petek Krapljan, scenografija Miljenko Sekulić, akcentuacija Snježana Mostarkić), uz sudjelovanje petnaest požeških glumaca, članova Srednjoškolske kazališne družine i starijih glumaca postavili su iznimno uspješnu predstavu spajajući barokni tekst, jezik i akcent 18. stoljeća sa suvremenim vizualnim pristupom. Krenuvši od pitanja što nam teme o kojima govori ep poručuju danas, dokazali su da je barokni ep zanimljiv suvremenom gledatelju jer govori o onome što nedostaje suvremenoj sceni – smislu života, a kroz likove pokazuje moguće dobre i zle odgovore na životne probleme. Nažalost, to je bila jedina kazališna izvedba (uz jednu radiodramu), ali su Kanižlića kao lik na scenu doveli učenici OŠ Antuna Kanižlića 2017. u predstavi Vrijeme Antuna Kanižlića.
Šest drama Vinka Kosa MIKULACO, Daniel
Bogoslovska smotra,
03/2012, Letnik:
82, Številka:
1
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
U radu se predstavljaju rezultati istraživanja dijela neobjavljene književne ostavštine hrvatskog književnika Vinka Kosa (1914. - 1945.). Opisuje se, analizira, interpretira, komparira te klasificira ...šest još posve nepoznatih dramskih tekstova koje za života Kos nije stigao objaviti (Skid, Enomaj, Srdce i kralj, Vječnost samoće, Svemoćna zemlja, Ivek junak). Na primjerima tih tekstova, a slijedom postavljenih teorijskih i književnopovijesnih okvira propituje se njihova estetska i uopće umjetnička kvaliteta te bliskost ili odmak od onovremenih prevladavajućih modela književne prakse. Budući da je Vinko Kos jedan od »prešućivanih« i njegovo djelo je slijedom povijesnih (političkih i ideoloških) okolnosti, podjednako prešućivano i pretežitim dijelom do danas nepoznato, ovim ga se radom hrvatskoj književnopovijesnoj znanosti predstavlja i kao dramskog autora.
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru imalo je veoma intenzivnu produkciju kada je u pitanju hrvatska drama, što je i očekivano, s obzirom na to da je ovo kazalište jedini nacionalni teatar Hrvata u ...Bosni i Hercegovini. Na sceni ovog kazališta u razdoblju od 1992. do 2010. godine prikazano je ukupno 35 hrvatskih dramskih tekstova nastalih iz pera dvadeset i osam autora.
Rad obrađuje problem žanrovskoga iskliznuća drama Posmrtne trilogije, podcrtavajući tipične autorove postupke u pristupu vječno osjetljivoj tematici. Premda su odredivi kao drame ratne traume, ...Matišićevim tekstovima pristupa se pomoću tradicionalnih žanrovskih modela. Drama Sinovi umiru prvi promatra se u svjetlu pučkoga komada, tragikomedije, groteske i tragedije, dok su drame Žena bez tijela i Ničiji sin obrađene s naglaskom na žanr građanske drame. Uz tematsko-motivske odrednice tekstova, rad se osvrće na odnos književnosti i zbilje u suvremenom dobu, autorovu sklonost crnom humoru te poigravanje patrijarhalnim, katoličkim i patriotskim naslijeđem.
PDF
