U radu se analiziraju dnevnici i drugi autobiografski tekstovi
hrvatskog publicista, diplomata i političkog aktivista Andrije
Torkvata Brlića (1826. – 1868.). Njegova se sjećanja i očuvane
dnevničke ...bilješke kontekstualno smještaju na hrvatskoj,
slavenskoj i europskoj povijesnoj i kulturnoj pozadini, te se
promatra njihova recepcija u povijesti književnosti i historiografiji
nakon autorove smrti. U svojim je dnevnicima Brlić izdvajao samo
ključna zbivanja, a zapise je ponekad oblikovao u kraticama kako bi
mu poslužili kao podsjetnik za oblikovanje cjelovitog većeg
memoarskog teksta. Za razliku od ovih rukopisnih bilješki, njegova
su autobiografska i putopisna svjedočanstva objavljena u
periodičkim publikacijama, ponekad i pod pseudonimom Kazimir
B., obilježena kompleksnijom sintaktičkom strukturom i izrazitijom
retoričnošću. Brlićeva proza nije samo izraz osobnog identiteta, već
i niza povijesno relevantnih kolektivnih identiteta. Komparacijom
privatno obilježenog dnevničkog diskursa i javno usmjerene
novinske prakse prati se stvaranje i preoblikovanje ovih
identitetskih paradigmi.
Glavni je istraživački cilj ovog rada utvrditi kako HRT u svojoj središnjoj informativnoj emisiji Dnevniku prikazuje vojnikinje u odnosu prema vojnicima te koje informacije o vojnikinjama šalje u ...javnost. Postavljeno je sljedeće istraživačko pitanje: Kakav je prikaz vojnikinja u Dnevniku HRT-a? Istraživanje medijskog prikaza vojnikinja provedeno je prema uzorku televizijskih priloga koji su emitirani u Dnevniku HRT-a u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 7. studenoga 2018. godine. Korištene istraživačke metode kvantitativna su i kvalitativna analiza sadržaja. Rad je pod pojmom vojnikinje u istraživanju obuhvatio kadetkinje, vojnikinje, mornarice, specijalistice, dočasnice, časnice, kapetanice, generalice, tj. sve žene u vojnoj odori u MORH-u i HV-u.U radu su predočeni rezultati istraživanja medijskog prikaza vojnikinja prema uzorku priloga iz Dnevnika HRT-a.Rad pokazuje kako bi se kroz suradnju HRT-a i MORH-a moglo pridonijeti naporima HV-a te predlaže razmatranje projekta kojem bi bio cilj pozicionirati hrvatske vojnikinje u funkciji osnaživanja identiteta Hrvatske vojske i Hrvatske općenito.
Životnim opredjeljenjem za Krista, širenjem i svjedočenjem Radosne vijesti Marica Stanković mnogo je putovala i pisala, držala brojna predavanja. Za vjernički apostolat u svjedočenju Papa Pijo XII. ...odlikovao ju je 1943. god. crkvenim odličjem „Pro Ecclesia et Pontifice – Za Crkvu i Papu“.
Uz brojne članke po mnogim časopisima pisala je i knjige, meditacije i druge tekstove te nam tako ostavila svjedočanstvo o svome katoličkom odgojnom radu osobito među ženskom mladeži. Velika većina njenih tekstova nije objavljena za njezina života, osobito ona koja su napisana u vremenu nakon Drugog svjetskog rata. Tek nakon sloma komunističkog režima djela Marice Stanković su nam postala dostupna, neka tiskana a neka su još uvijek u ruko- pisu te nam daju poticaj za istraživanje pisane riječi ove učiteljice, istaknute katoličke aktivistice. Svojim dnevničkim zapisima o robijaškim danima u kaznionici u Požegi ostavlja nam u baštinu i zalog pisani trag prema kojem možemo donekle saznati kroz kakvu torturu su prolazile zatvorenice pa i drugi osuđenici zatvoreni zbog svojih političkih i vjerskih uvjerenja.
Zbog svojih kršćanskih uvjerenja i velikog odgojnog utjecaja na mladež komunističke vlasti su je osudile na montiranom procesu na pet godina robije koje je provela od 1947. do 1952. u logoru u Požegi. Na suđenju je hrabro uzviknula „Živio Krist Kralj, živio Papa, živjela kršćanska Europa!“, potom je s djevojkama s kojima je bila zajedno suđena nakon pročitane presude svečano u sudnici zapjevala: "Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat – Krist vlada, Krist pobjeđuje, Krist vječno kraljuje."
Dvadesetogodišnji student Ivan Merz otkrio je veličinu Vladimira Nazora kao pjesnika i književnika za vrijeme Prvog svjetskog rata 1916. na počeku svojeg vojništva. Bilo je to u Slovenskoj Bistrici, ...kamo je bio poslan na časnički tečaj, gdje je susreo Nazorova prijatelja i suradnika Josipa Ribarića, jezikoslovca. Ribarić ga je potaknuo i oduševio za Nazora i njegova književna djela, koja je Merz čitao u slobodno vrijeme. Svoje dojmove o Nazorovim djelima Merz najprije priopćuje u pismima svojemu profesoru Ljubomiru Marakoviću. Istodobno u svojem ratnom dnevniku donosi prikaze Nazorovih djela koja je čitao te daje o njima svoje ocjene, mišljenje i pohvale. U ovom članku donose se uz uvodni komentar najvažniji citati iz pisama i dnevničkih zapisa Ivana Merza u kojima govori o Nazoru. Da se dobije kompletnija slika o Merzu, kao i o Nazoru, Merzovim tekstovima pridodali smo i navode o Nazoru iz Marakovićevih pisama upućenih Ivanu Merzu. Merz je bio oduševljen otkrićem Nazorove poezije i smatrao je Nazora kao pjesnika „hrvatskim velikanom“. Posebno je dojmljiva Merzova izjava da su „Hrvati slijepi što ne vide kako velikog pjesnika imaju, kao što je Nazor“. Smatra da će tek nakon njegove smrti „vidjeti da je bio velikan“.
The twenty–year–old student, Ivan Merz, discovered Vladimir Nazor’s greatness as a poet and writer during World War I in 1916 at the beginning of his engagement in military service. At the time he was in Slovenska Bistrica, where he was dispatched to receive officer training and where he met Nazor’s friend and associate, Josip Ribarić, a linguist. Ribarić encouraged him to read Nazor’s literary works — which he did in his free time — and Merz was amazed by them. He communicated his impressions of Nazor’s works firstly in his letters to his professor, Ljubomir Maraković. At the same time, he also wrote presentations in his war diary dealing with the works that he had read, giving his personal evaluations, opinions and conferring commendations. This article presents, along with an introductory commentary, the most significant quotes from the letters and diary of Ivan Merz concerning Nazor. For a more complete picture of Merz, and of Nazor as well, we added quotes about Nazor from Maraković’s letters to Merz. Merz was thrilled by the discovery of Nazor’s poetry and considered the poet Nazor a “Croatian prodigy“. Particularly impressive is Merz’s remark that “Croats are blind to the greatness of this man of letters, their very own Nazor”. He felt that only after his death would people “see that he was a great man.”
Katoličku Crkvu u BiH potresali su brojni crkveni, politički i ljudski sukobi od 1908. do 1914. koji su se održavali u već kroničnu sukobu između nadbiskupa Stadlera i bosanskih franjevaca oko ...raspodjele i odstupanja župa, u osnivanju i podupiranju političkih društava: Hrvatske narodne zajednice (HNZ) te od 1910. i Hrvatske katoličke udruge (HKU). Kao dodatne i logične posljedice pojavit će se i sukobi franjevaca s dijecezanskim klerom i isusovcima. Hrvatska svjetovna inteligencija, koja se pojavljuje početkom 20. stoljeća u BiH i traži svoje prikladno mjesto u bh. društvu između dva već postojeća i suprotstavljena klerikalna pola i interesne sfere, nadbiskupa Stadlera i bh. franjevaca, odlučit će se većinom za franjevačku stranu. Cijeli sukob dobit će oblike kako unutarhrvatskoga tako i unutarkatoličkoga sukoba, koji će u studenom 1910. potaknuti Svetu Stolicu, nakon brojnih prispjelih pritužbi u Rim, na poduzimanje crkveno-pravnih mjera, blaže forme apostolske vizitacije, sa svrhom da utvrdi činjenično stanje, izmiri zavađene strane, zabrani međusobno napadanje i vrijeđanje preko javnoga tiska i anonimnih brošura te uspostavi nužno potrebnu ljudsku, vjersku i političku suradnju. Ovi vjerski, politički i svjetonazorski sukobi u BiH među katolicima Hrvatima, premda nose u sebi, bez sumnje, autohtone bh. obrise, nastale poslije uvođenjem redovite biskupske hijerarhije, istovremeno su manja ili veća varijanta brojnijih i dubljih rascjepa koji su bili prisutni u društvu i u Crkvi ostalih hrvatskih zemalja: Banske Hrvatske, Dalmacije i Istre te susjednih srednjoeuropskih zemalja.
Na kraju prvoga dijela ovog opširnijeg istraživanja, autor prilaže 19 dokumenata na talijanskom, latinskom i njemačkom jeziku, koji su prethodili pohodu i koji rasvjetljuju još dublje uzroke, početak i značenje apostolskoga pohoda Katoličkoj Crkvi u BiH. Za vrijeme apostolskoga pohoda nastat će brojni i važni drugi dokumenti na hrvatskom, latinskom, talijanskom, njemačkom i francuskom jeziku, koji će biti uzeti u obzir i po mogućnosti biti objavljeni u drugom dijelu ovog istraživanja. Izvori koji osvjetljuju ovaj važan događaj u Katoličkoj Crkvi u BiH u razdoblju od 1908. do 1914. veoma su brojni i pohranjeni su u tri različita fonda Vatikanskog Apostolskog arhiva. Osim Vatikanskog arhiva važan arhivski materijal čuvaju arhivski fondovi Zajedničkoga ministarstva financija u Beču i Zemaljske vlade u Sarajevu, danas pohranjeni u Arhivu BiH u Sarajevu, fondovi Ministarstva vanjskih poslova u Političkom arhivu Dvorskog i Državnog arhiva u Beču. Arhivski fondovi vjerskih institucija: Vrhbosanske nadbiskupije, Banjolučke i Mostarske biskupije, Franjevačkih provincija u Sarajevu i Mostaru, Družbe Isusove i Družbe sestara Služavki maloga Isusa u Zagrebu, premda bogati po sadržaju nisu, na žalost, još dovoljno prilagođeni standardnim potrebama istraživača.
Rad iznosi interpretaciju Krležine drame Aretej ili legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici (1959.) povezujući taj tekst s Krležinim Pogovorom za dvije drame: Areteja i Jurja Križanića, s njegovim ...dnevničkim zapisima iz 1942. godine i s drugim intertekstnim sugovornicima čiji se fantomski glasovi razaznaju u dramskome tekstu. Analitički uvidi pritom se oslanjaju na ranije osvrte na dramu i na njezina uprizorenja, ali i na novija čitanja dijelova Krležina opusa, prije svega na radove L. Čale Feldman, M. Čale, P. Brebanovića i T. Brleka.
Barthesov Dnevnik žalovanja jedan je od mogućih primjera remanencije, koja se jasno razgraničuje od reminiscencije. Pisanje o mrtvoj majci književni je topos koji nije lako nadići, kao što nije lako ...nadići ni žanr dnevnika koji mu je oduvijek „problematičan“. Specifičnosti fenomena-Majke nameću pisanju nebrojene zahtjeve, a usporedbe sa svetim Augustinom i Derridom ih cizeliraju rasvjetljavajući osnovni problem uvijek prisutne literarnosti odnosno
retoričnosti pisanja, i njemu poželjno neviđeno rješenje prihvaćanja pathosa. On bi trebao stvoriti mogućnost da se dogodi pisanje koje neće biti ni doxa ni moderna transgresija, a istodobno neće biti jednoznačno „antimoderno“. Barthesova majka nalazi svoj idealni
lik u neočekivanoj figuri djevojčice, a Roman, prema Barthesu, preživljava ako ispunjava tri misije – transcendira egotizam, kako bi mogao iskazati one koje voli a ne njima kazati da ih voli, (svjedoči), iskazuje pathos (reprezentira afektivno, ali neizravno), i svoju metodu pronalazi u figuri Amatera kod kojega Svijet prestaje biti objekt kako bi postao pismo. Barthes je svjestan zamke koju predstavlja književnost namećući usporedbu s Euridikom; on ne piše memorijal, jer apologetska je gesta prisiljena skončati u tajnosti. Odbijajući književnost, naraciju, vrijeme, život, Barthes u prvi mah prihvaća ponavljanje, imobilnost, i želju da zaustavi vrijeme i život. Epifanija otkrića fotografije iz zimskog vrta rađa ideju da se i tugovati može kroz pisanje. Tuga je neizreciva (inexprimable) ali ipak kaziva (dicible). Retorika invokacije čuda pisma i inauguracije tog „novog života“ ipak ne zamagljuje osnovnu misao Barthesova dnevnika koja parafrazira rečenicu iz Diderotovog ljubavnog pisma Sophie Volant – iz svega gdje nema ničega, iščitavajte da vas volim. Majčina smrt vodi do konačnog prihvaćanja vlastite smrtnosti – Barthes, potretirajući vlastiti Pogled, naposljetku postaje nalik dječaku s psićem u rukama s Kertészove fotografije, one kojom
završava svoju posljednju knjigu, La Chambre claire.
Nakon što im je propisana profilaktička terapija pacijenti mogu dobiti knjižicu s osnovnim informacijama o bolesti i mogućnostima liječenja kao i detaljnom opisu načina primjene lijeka Ajovy, ...djelovanju lijeka te svemu što može doprinijeti uspjehu liječenja. Pacijentima je na raspolaganju i
Dnevnik migrene kao pomoć u praćenju bolesti.
Članak tumači problem autobiografije kao žanra i njegove funkcionalne raslojenosti na konkretnom primjeru Kumičićeva djela Pod puškom. Koncepcija autobiografije u teoriji književnosti teško je ...odrediva, ponajprije zbog odnosa autor — pripovjedač — lik, ali i zbog miješanja istine i fikcije u takvim proznim oblicima koji su često različiti po izrazu, a slično koncipirani u sadržaju. Kumičićevo autobiografsko djelo različito se definira u književnopovijesnim tekstovima, što je odraz i definicije autobiografije i autorove stilske polivalentnosti. Naime, Kumičić je, djelujući duboko u razdoblju realizma, još uvijek primjenjivao romantičke postupke, a koristio se i elementima putopisa.
PDF
