U ovom izlaganju autor se upire pretežito u svoje dugogodišnje iskustvo župnika i istodobno proučavatelja i provoditelja obnove, započete već i samom pripravom Drugog vatikanskog koncila od 1960. ...godine. O tome je i tijekom minulih više desetljeća dosta pisao i održao mnogo predavanja na raznim skupovima. I na ovim tečajevima ovo mu je sada četrnaesto izlaganje. Izražava zahvalnost organizatorima što su ga uz ovaj 50. TPT pozvali upravo za ovu temu. Ovdje zato sada iznosi, bez posebnih znanstvenih pretenzija, tek ono, malo više općenito, što se čini i sada aktualnim. Najprije se u nešto opširnijem dijelu daju bitne povijesne i ekleziološke naznake formiranja župne zajednice u partikularnoj (mjesnoj) Crkvi (dijecezi), razvitak identiteta prezbiterija kao tijela oko biskupa, i identiteta župnika kao voditelja župne zajednice pod autoritetom biskupa. Razlaže se u bitnim crtama tijek obnove pastoralnih struktura na crti: mjesna Crkva (dijeceza) – župna zajednica, koliko i kako je župa pastoralni subjekt i zašto se često govori i spominje kriza župe kao organizacijske strukture u sadašnjoj društvenoj situaciji. Iznose se usklađeno sa sadašnjom definicijom župe prema Zakoniku kanonskog prava (1983.) praktično ostvarljive pastoralne strukture župe kao crkvene zajednice u suvremenoj našoj hrvatskoj, pa i u europskoj situaciji. Kako preko župne zajednice što djelotvornije unositi i svjedočiti autentično evanđeoske vrjednote u pluriformno sekularizirano društvo, usprkos medijski nametljivo proklamiranom moralnom relativizmu i pretežito življenom moralu? Kako izgrađivati kršćansku duhovnost, šire shvaćenu i shvaćenu kao kulturu? Ukazuje se na moguće strukture suvremene župne zajednice i neka, po sudu autora, nezanemariva načela u praktičnom župnom pastoralu.
Novi Red pokore donosi pluralizam u oblikovanju pokorničkih slavlja i blagotvorno oslobođenje iz ritualističkih ukočenih okvira, što se tiče mjesta i okolnosti.
Menadžment prije svega označava proces planiranja, organiziranja i upravljanja zadaćama i resursima, proces usmjeren na ostvarenje nekoga zadanoga cilja. U posljednje vrijeme mnogi važni poticaji za ...menadžment i nauk o organizaciji dolaze iz sasvim drugih područja nego što je to teorija gospodarstva. Veliki odjek u tome imaju neki filozofsko-biološko-psihološki modeli, odnosno redovnička pravila nekih klasičnih crkvenih redova. Koliko u oblikovanju menadžerske prakse mogu pomoći suvremeni filozofski modeli mišljenja, odnosno klasični modeli uprave redovničkih zajednica - posebno isusovaca?
U ovom radu autor tematizira odnos između nove religijske
svijesti u današnjem društvu i budućnosti kršćanske duhovnosti.
U prvom dijelu članka ukazuje se na neke osobne i društvene
čimbenike ...nastanka nove religijske svijesti. Uz pomoć socioloških
modela razumijevanja mjesta religije u modernom društvu pokušavaju
se orisati glavne odrednice duhovne situacije današnjeg
vremena.
U drugom dijelu rada govori se o logici inkulturacije kršćanske
duhovnosti u opisanom kulturnom kontekstu. Inkulturacija
kršćanske duhovnosti ilustrira se na tri konkretna primjera: duhovnost
i izgradnja kontemplativne osobnosti, duhovnost i teologija
drugoga, te duhovnost i kršćanska radost.
Duga stoljeća uvjetovala su sliku svećenika koja je bila dosta daleka ljudima, jer je prikazivala ministerijalno svećeništvo ne samo kao odvojeno od puka nego kao nešto što je uvijek »iznad« i uvijek ...»bolje«. Takav se stav zagovarao i branio sve do Drugog vatikanskog sabora. S njim započinje stvaranje jedne nove slike svećenika koja se više ne promatra odvojeno od općeg svećeništva.
Upravo naglašavanje ljudske slike svećenika i njegovoga zvanja kao služenja uzrokovat će nove krize koje zahvaćaju i laike i svećenika samoga. Svijet koji se sve više emancipira osjeća sve manju egzistencijalnu potrebu za svećenikom. Svijet jednostavno u mnogim stvarima može bez svećenika. To u svećeniku rađa egzistencijalnu krizu smisla njegovoga zvanja. Gledajući svijet oko sebe, svećenik sve više uzimlje vrijednosti svijeta i za sebe te ih oponaša. To su konzumizam i pragmatizam koji se pojavljuju na svim područjima, pa i onima koja žele biti najduhovnija. Prevladava mišljenje da će se svećenik »izvući« iz krize gomilajući aktivnosti na aktivnosti, ali time se on pretvara u aktivista i menagera.
No postoji i pozitivan način izlaženja iz tih normalnih kriza. On se sastoji u promatranju sebe kao čovjeka: svećenik je čovjek, biće ograničeno i potrebno komuniciranja s ljudima i s Bogom, biće potrebno ljudske i Božje pomoći. Osjeća se nesavršenim čovjekom koji je pozvan sa svojim mogućnostima izgrađivati kraljevstvo Božje. Time on postaje blizak ljudima. Osjeća da su »radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena ... radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika« (GS 1). Time svećenik pronalazi svoj identitet i svoju svećeničku duhovnost koja proizlazi iz pastoralne ljubavi i u nju utječe. Svećenik za novi milenij je svećenik koji se na nj priprema tako da živi sada ono što bi želio živjeti u budućnosti.
