Čedo Antolić, uvaženi kantautor duhovnih pjesama, rođen 1951. u Zagrebu, gdje je i umro 2019., kreće se unutar katoličkog religioznog vokabulara, ali ima osebujnu metaforiku. U njoj se ističe često ...spominjanje vode, i to u raznolikim vidovima – kao potok, rijeku, more, kišu, kap – i to unutar svoje tipične teme obraćanja Bogu, i u tom obraćanju razmatranja pitanja od egzistencijalne važnosti. Imaginarij Čede Antolića povezan s vodom veoma je bogat, a ovdje su analizirani neki njegovi vidovi, primjerice analogija između vode i svjetla, kao Božjeg atributa. Veoma je važno iskustvo vode kao medija očišćenja, koja to može biti bilo kao kiša što pada, bilo kao potok/rijeka u koju se ulazi, bilo kao more kojim se putuje. Voda se tako otvara u svojoj konotaciji u raznim smjerovima, pa je tako plodna metafora rijeke kao životnog puta i/ili protoka vremena, koja se može identificirati s cestom/ulicom. Niz metafora doseže na taj način alegorizaciju pa tako život (kao i rijeka ili cesta) ima početak čijoj se čistoći možemo pokušati vratiti, a ima i također i svoj kraj, kao ušće/smrt, odnosno susret s Bogom na kraju putovanja. Bog je istovremeno i prisutan i odsutan, on je i cilj i pratilac, dodir nadnaravnog u postojanju koje se nastoji transcendirati. Budući da je vjera istinita negdje drugdje, a u sadašnjem životu još nije ostvarena, putovanje se može shvatiti i kao lutanje, a voda ima negativne konotacije nečega što troši čovjeka ili ga pak odmiče od zajedništva s Bogom. Ulica, koja je zapravo rijeka, otkriva se dvostrukom ključu – ona je istovremeno mjesto lutanja za one koji ne poznaju Boga, kao i mjesto molitve za onoga koji ga poznaje; ona je i noć i dan – svijetla za one koji su u toj ulici kao u rijeci što ima siguran put, mračna za one koji taj put ne poznaju. Ta je ulica i mjesto u kojem pjesnik pjeva, pa se tako teme vode, života, vjere i umjetnosti povezuju.
Čedo Antolić, a respected singer-songwriter, born in 1951 in Zagreb, where he died in 2019, moves within the Catholic religious vocabulary, but has a distinctive metaphoric system. He emphasizes the frequent mention of water in various forms - such as a stream, river, sea, rain, drop - and within its typical theme of addressing God, and in that discusses issues of existential importance.
The imagery of Čedo Antolić related to water is very rich, and some of its aspects are analyzed here, for example the analogy between water and light, as an attribute of God. The experience of water as a medium of purification is very important, which can be presented either as rain that falls, or as a stream or river that is entered, or as the sea through which one travels. Fruitful metaphor of the river develops as a way of life or the flow of time, which can be identified with a road or street. A number of metaphors thus reach allegory, so that life - like a river or a road - has a beginning, which purity we can try to return to, and it also has its end, as estuary or death, when the poet is meeting God at the end of his journey.
God is both present and absent, he is both the goal and the companion; God is the touch of the supernatural in the existence, but existence also seeks to transcend life. Since faith is true elsewhere, and not yet realized in the present life, travel can also be understood as wandering, and water has negative connotations of something that consumes man or moves him away from communion with God. The street, which is actually a river, is at the same time a place of wandering for those who do not know God, as well as a place of prayer for one who knows him; it is both night and day - bright for those who are in that street, dark for those who do not know that path. The street - the river - is also the place where the poet sings, so the themes of water, life, religion and art are intertwined.
Žrtvovanje je u svim religijama prisutno s različitim naglascima i u različitim oblicima, pa i u kršćanstvu. Također postoji u svim duhovnostima, koje su zapravo živa religija u svim dimenzijama ...čovjekova života i djelovanja. Međutim, Isus Krist je svojom jedinstvenom žrtvom na križu eliminirao sve oblike žrtvovanja Staroga zavjeta i drugih religija. On je, naime, svojom žrtvom spasio kako čovjeka, tako i cijeli svijet. Uzimajući to u obzir, postavlja se posve legitimno pitanje: možemo li o kršćanstvu, odnosno u kršćanskoj religiji, o živoj vjeri u Kristovu Duhu, govoriti kao o žrtvovanju? Ako ne, zašto ne? Ako da, zašto da? Kakvo žrtvovanje postoji u njoj, ako se živi u Kristovu Duhu (Rim 8, 4.14)? U prvom poglavlju autor rasprave odgovara na pitanja analizirajući rezultate ankete (Žrtvovanje u kršćanskoj duhovnosti, 2016), dok u drugom poglavlju nudi odgovore na osnovi rezultata analize i nekih autora s prikazom dvaju temeljnih razumijevanja žrtvovanja kao odricanja i darovanja.
Sacrifice together with its various focuses and forms is present in every religion, including Christianity. It is also a part of every spirituality that constitutes a lived religion in every dimension of human life and work. Jesus Christ and his one-time sacrifice of himself on the cross have abolished all types of sacrifices present in the Old Testament and other religions, because he ultimately redeemed every person and the entire world. A justified question arises regarding this fact: Can we talk about Christianity, i.e. Christian spirituality as a lived faith in Christ’s Spirit as sacrifice? If the answer is no, why not? If yes, why so? What type of sacrifice is present in Christian spirituality if it is lived in Christ’s Spirit (Rom 8: 4.14)? In the first section of the discussion, the questions are answered by analyzing the results of the author’s survey entitled Sacrifice in Christian Spirituality (Survey 2016). The second section provides answers to the above questions based on the analysis and on certain authors’ opinions demonstrating the two fundamental conceptualizations of sacrifice as giving up and self-giving.
U uvodnim napomenama autor donosi razloge zbog kojih se Crkva, odnosno kršćanska duhovnost koju on u najširem smislu poistovjećuje s kršćanskom kulturom, mora trajno nalaziti u krizi, jer to ...proizlazi iz same naravi Crkve i njezina poslanja. Autor potom donosi kratak prikaz razvoja krize duhovnosti na Zapadu, zaključujući kako je nastupilo vrijeme neopoganstva u obliku kozmičkog panteizma, odnosno ekologije kao nove religije suvremenog zapadnog čovjeka. Neopoganstvo ulazi u zakonodavstvo te postaje prisutno u svim sferama zapadnoga društvenog života. Autor potom navodi i opisuje neke od značajki društva u kojem je iznova zavladalo poganstvo: individualizam, relativizam, ekologizam, moralna i duhovna dezorijentacija, strah od smrti, profit iznad svega itd. U zadnjem dijelu članka autor izlaže odgovore koje su na postojeću krizu ponudili neki teolozi (J. B. Metz i J. Ratzinger) te potom navodi kako u praksi postoje tri odgovora koje kršćanstvo nudi na aktualnu krizu: bijeg, borba, suradnja. Autor potom nudi i četvrti mogući odgovor: obraćenje i povratak Isusu Kristu i jasnoći njegove poruke, odnosno poziv da se u središte kršćanstva i poruke koju ono nudi svijetu iznova stavi Boga.
In the opening remarks, the author outlines the reasons why the Church, that is, Christian spirituality, which he identifies with Christian culture in the broadest sense, must be permanently in crisis, as it stems from the very nature of the Church and her mission. The author then provides a brief account of the development of the crisis of spirituality in the West, concluding that the time of neo-paganism in the form of cosmic pantheism, i.e., ecology as the new religion of modern Western man, has come. Neopaganism has entered legislation and has become present in all spheres of Western social life. The author proceeds to describe some of the features of a society in which paganism reigns again: individualism, relativism, environmentalism, moral and spiritual disorientation, fear of death, profit above all, etc. In the last part of the article, the author presents the answers offered by some theologians to the existing crisis (J. B. Metz and J. Ratzinger) and then argues that in practice there are three answers that Christianity offers to the current crisis: escape, fight, cooperation. The author offers a fourth possible answer: conversion and return to Jesus Christ and the clarity of his message, that is, a call to once again place God at the centre of Christianity and the message it offers to the world.
U radu se interpretira putopis »Simfonije Jadrana, Italije, Pariza i Londona« Josipa Kosora u ključu avangardne utopijske ideje obnove svijeta. Kosorov »transcendentni utopizam« (Oraić Tolić) ...interpretirat će se na primjeru specifičnoga, hibridnog putopisnog žanra i to interpretacijskim čitanjem dominanti koje uvjetuju njegovu utopijsku misao – estetika (pejzaž), duhovnost (umjetnost), moral (sloboda). Interpretacijom se u tom smislu želi dokazati da je Josip Kosor već na izmaku avangardno-ekspresionističkih strujanja u hrvatskoj književnosti ostao vjeran utopijskoj ideji o obnovi svijeta.
In the paper is interpreted the travelogue »Symphonies of the Adriatic, Italy, Paris and London« by Josip Kosor in the key of the expressionist and utopian idea of the world. The beauty of the landscape, art, vision of messianic personalities, and finally the reflection of ethics as inseparable categories of beauty, encourage the author to reflect on the aesthetics and mysticism.
Duhovnost, religija i religioznost u sve većem broju empirijskih istraživanja navode se kao snažan zaštitini čimbenik za mentalno zdravlje, prevenciju i tretman problema u ponašanje te doprinos općem ...zdravlju pojedinaca. Cilj ovog istraživanja bio je steći uvid u hagioterapijsku duhovnost te utvrditi koje elemente hagioterapije osobe s problemima u ponašanju, koje su se uključile u tretman, procijenjuju učinkovitima. U istraživanju se koristila kvalitativna metodologija te su podaci analizirani tematskom analizom. Dubinski intervjui napravljeni su sa 6 sudionika oba spola koji su uključeni u hagioterapiju. Uz velik broj metoda i tehnika rada koji se inače koriste u savjetovanju osoba s problemima u ponašanju, sudionici su posebno učinkovitima istaknuli hagioterapijske pristupe koji se temelje na praštanju, kajanju, fokusu na „dobro“, na slobodu i čovjekovu vrijednost te meditaciju.
In an increasing number of scientific researches, spirituality, religion, and religiosity are cited as a powerful protective factor for mental health, prevention, and treatment of behavioural problems as well as for contributing to the general health of the individual. The aim of this research was to get insight into hagiotherapeutic spirituality and to determine which elements of hagiotherapy, for people with behavioural problems involved in treatment, are assessed as effective. The research used a qualitative methodology and the data were analysed by thematic analysis. In-depth interviews were conducted with 6 participants of both sexes involved in hagiotherapy. In addition to the many methods and techniques generally used in advising people with behavioural problems, participants pointed out hagiotherapeutic approaches based on forgiveness, contrition, focus on the „good”, freedom and human value, and meditation.
U članku se propituje je li u vjeronauku u javnoj školi legitimno i moguće poticati duhovni razvoj učenika, imajući na umu pretežito obrazovno usmjerenje učenja religije u javnoj školi. U temelju ...pitanja nalazi se višeznačan pojam duhovnosti, koji je zadnjih desetljeća zauzeo važno mjesto u znanstvenim istraživanjima te se u literaturi govori o „duhovnom obratu“. Budući da u Hrvatskoj do sada ima vrlo malo pedagogijskih i religijskopedagogijskih istraživanja posvećenih ovoj tematici, u radu se prikazuju sadržajne i strukturalne odrednice pojma duhovnosti u suvremenoj kršćanskoj teologiji te razvoja koncep(a)ta duhovnosti u drugim znanostima. Pokazuju se njihove dodirne točke, kritični aspekti i mogućnosti dijaloga.
S obzirom da ne samo vjeronauk, nego i škola u cjelini, ima i odgojnu dimenziju, ona uključuje promicanje duhovnog razvoja učenika. Duhovnost u širem, filozofsko-antropološkom smislu označava čovjekovu povezanost s vlastitim unutarnjim središtem, s drugim ljudima, sa stvorenim svijetom i s transcendentnim, pri čemu je naglašena dimenzija značenja i svrhe te integracije života. Takav koncept duhovnosti kompatibilan je i s kršćansko-teološkim. Teološki koncept integrira antropološki dajući mu novo značenje, utemeljeno na kršćanskoj vjeri u objavu Boga u Isusu Kristu. Vjeronauk koji promiče transformativno učenje posreduje sadržaje kršćanske vjere tako da oni pružaju pomoć učenicima u postajanju čovjekom. Riječ je pritom o učenju po religiji i od religije, koje je kao cilj vjeronauka prihvatljivo za sve učenike.
Skrbi za sebe – narcizam? Nikić, Mijo
Crkva u svijetu,
2021, Letnik:
56, Številka:
3
Journal Article
Odprti dostop
Autor najprije tumači i razlikuje pojmove autentične skrbi za se koja je prihvatljiva i pohvalna i narcizma, koji je patološka pojava. Obrazložena je tvrdnja da je malo onih koji istinski skrbe za se ...i koji odabiru najbolji put vlastitog ostvarenja. To je zbog toga što sebe dobro ne poznaju i što zanemaruju svoju duhovnu dimenziju, odnosno najjaču moć koju imaju, a to je moć samotranscendencije, kao i sposobnost da vjeruju, nadaju se i nesebično vole Boga i ljude. U nastavku članka autor iznosi tezu da narcis zapravo ne voli sebe. On u stvarnosti mrzi sebe, a zaljubljen je u oklop grandioznosti kojim se zaogrnuo da sakrije negativnu predodžbu sebe i veliki osjećaj manje vrijednosti i nemoći koji ga muči i progoni u podsvijesti. Na koncu autor donosi psihodinamiku narcističke ličnosti te daje smjernice integralne psihoterapije narcističkog poremećaja ličnosti.
The author first interprets and distinguishes the ideas of authentic self-care that is acceptable and praiseworthy and narcissism, which is a
pathological phenomenon. It is argued that there are few who truly care
for themselves and who choose the best path of their own realization. This is because they do not know themselves well and neglect their spiritual dimension, that is, the strongest power they have, and that is
the power of self-transcendence, as well as the ability to believe, hope and selflessly love God and people. In the continuation of the article, the author presents the thesis that the narcissist does not really love himself. He actually hates himself, and he is in love with the armor of grandiosity with which he has wrapped himself to hide the negative image of himself and the great feeling of inferiority and powerlessness that torments and haunts him in the subconscious. Finally,
the author brings the psychodynamics of narcissistic personality and gives guidelines for integral psychotherapy of narcissistic personality disorder.
Božja toplina daje mi snagu Anić, Jadranka Rebeka; Trbojević, Filip
Crkva u svijetu,
2023, Letnik:
58, Številka:
1
Journal Article, Paper
Odprti dostop
Zadovoljenje temeljnih potreba (smještaj, hrana itd.) za osobe u beskućništvu je iznimno važno, ali nije dovoljno jer im ne osigurava psihološku i duhovnu pomoć potrebnu za suočavanje sa životnim ...poteškoćama i za izlaz iz stanja beskućništva. U prvom dijelu rada prikazujemo pod kojim se vidovima istraživala važnost religije/duhovnosti u životu osoba u beskućništvu. U drugom dijelu donosimo rezultate kvalitativnog istraživanja o ulozi vjere u njihovim životima, provedenog u Hrvatskoj u sklopu međunarodnog projekta „Istraživanje beskućništva i puteva do socijalne inkluzije: Komparativna studija konteksta i izazova u švicarskim i hrvatskim gradovima”. Istraživanje je pokazalo da je vjera važan čimbenik u životu osoba u beskućništvu. U suočavanju sa životnim poteškoćama sugovornici rabe pozitivne vjerske strategije: molitvu, odlaske u crkvu i na hodočašća, sudjelovanje u obredima, i čitanje Biblije. Svrha je rada potaknuti razvoj pastorala osoba u beskućništvu u Hrvatskoj.
Meeting basic needs (accommodation, food etc.) is extremely important for people experiencing homelessness, but it is not enough because it does not ensure the psychological and spiritual help that they need to cope with life’s difficulties and to exit homelessness. In the first part of this paper, we discuss the ways in which the importance of religion/spirituality in the lives of people experiencing homelessness was explored. In the second part, qualitative research results on the role of faith in their lives in Croatia are presented. This study is part of an international project “Exploring Homelessness and Pathways to Social Inclusion: A Comparative Study of Contexts and Challenges in Swiss and Croatian Cities”. According to our research, faith has proven to be an important factor in the lives of people experiencing homelessness. In dealing with life’s difficulties, respondents use positive religious strategies: prayer, going to church and on pilgrimages participating in rituals, and reading the Bible. The purpose of this paper is to encourage the development of pastoral care for people experiencing homelessness in Croatia.
Rad se bavi odnosom teorije objektnih odnosa kao dijelom psihoanalitičke i psihodinamske psihologije te religije/duhovnosti u širem smislu. Također nastoji pokazati zaokret u valoriziranju religije ...koji je teorija objektnih odnosa, a osobito Winicottova teorija pravog i lažnog ja te prijenosnog objekta, donijela u psihodinamskoj paradigmi. Rad prikazuje Freudov, Jungov i Adlerov odnos i stav prema religiji i duhovnosti.
The paper shows the resultants of the research of the relationship between theory of object relations as a part of psychoanalytic and psychodynamic psychology and religion and spirituality in a broader sense. It also seeks to show the turn in the valorisation of religion and spirituality that the theory of object relations, and in particular Winicott’s theory of the true and false self and the transitional object, brought in the psychodynamic paradigm. The paper presents Freud’s, Jung’s and Adler’s works in psychology of religion and spirituality.
Rješenja za ekološku krizu traže se na različitim područjima znanosti, tehnologije, filozofije, ekonomije i politike. Budući da ekološki problemi imaju i moralne i duhovne korijene, istočne i zapadne ...kršćanske crkve svoj doprinos buđenju ekološke svijesti pokušavaju davati kroz prizmu ekološke duhovnosti utemeljene na teocentričnoj ekologiji. U radu će se istaknuti četiri zajednička religijska načela istočnih i zapadnih kršćanskih crkavâ koja čine ekumensku okosnicu prakse ekološke duhovnosti. To su: obraćenje, solidarnost, asketski etos i euharistijski etos. Ekološku duhovnost napose u svojoj teocentričnoj ekologiji ističu papa Franjo i ekumenski patrijarh Bartolomej. Članak stoga ponajprije istražuje njihove tekstove i izjave kojima potiču vjernike – kao i sve (ne)religiozne ljude dobre volje – na oživljavanje prakse ekološke duhovnosti, te time ukazuje na njihove pojedinačne i zajedničke doprinose buđenju ekološke svijesti.
PDF
