Važnost obrazovnog konteksta u stvaranju filozofskih djela dobro je poznata povjesničarima filozofije. Bez ciljane publike koju čine učenici, niti jedno filozofsko djelo od Aristotelovih djela preko ...Hegelovih predavanja do suvremenog konteksta filozofskog rada u današnjem akademskom životu. Prvi je cilj ovoga teksta analizirati vezu između obrazovnog konteksta i fenomena »sustava« u filozofiji. Drugi je cilj okarakterizirati novi kulturni zahtjev europske filozofije 19. stoljeća za izgradnjom filozofskih sustava. Treća tema članka je prilagođavanje zahtjeva za »sustavnom filozofijom« u program uspostavljanja nacionalnih kultura u Srednjoj Europi u 19. stoljeću. Posljedica ovoga programa u razdoblju pada filozofskih sustava je posljednja tema ovog priloga.
Buberova filozofija dijaloga utemeljena je na Ja–Ti dijaloškom principu koji se nalazi u temeljnoj strukturi ljudskog bića. Temelj tog dijaloškog principa ili dijalogike, prema Buberu se nalazi u ...sferi Između koju Buber tematizira kroz dimenziju susreta. Između pronalazimo u susretu u čijem je središtu dijalog koji je utemeljen na jezičnom izrazu. Izravnost odnosa ne uspostavlja se samo kroz posredništvo osjetila i kroz konkretni susret sa živim bićima, nego i kroz posredništvo onih značenja koja proizlaze iz područja simboličke komunikacije, kao što su jezik i umjetnost. Umjetnost je tako za Bubera dijaloški proces koji o umjetničkom djelu govori kao o svjedoku relacije između substantia humana i substantia rerum, kao o stvarnosti onoga Između – slici, djelu – koje postaje forma. Zbog toga je umjetničko djelo dijalog između gledatelja, slušatelja ili čitatelja s materijalnim objektom koji je realizacija djela. Pod tim vidom raspravljat će se o uvjetima mogućnosti susreta s umjetničkim djelom, odnosno o njegovoj dijaloškoj dimenziji.
Suvremene rasprave o kognitivnoj vrijednosti književnosti usredotočene su na analizu sličnosti pristupa književnosti i filozofije kada je riječ o specifičnoj domeni pitanja: onih koja se na ...jedinstveni način odnose na položaj čovjeka i njegovo iskustvo u svijetu. S obzirom na neke stilističke i metodološke razlike između ovih dviju praksi – jezik filozofije jasan je i precizan, a filozofija je usredotočena na apstraktnost i objektivnost; tomu nasuprot, književni je jezik semantički gust, posvećen tomu da prenese ono emocionalno i subjektivno – često se tvrdi da istina spada u domenu filozofije, a obmana u domenu književnosti. Smatram da je takav stav pogrešan i da na pogrešan način ocrtava kako sposobnost filozofije da doprinese razumijevanju tako i kognitivnu vrijednost književnosti općenito. Kako bih potkrijepila svoju tezu, najprije pokazujem da su metode koje filozofija tradicionalno koristi kada nastoji objasniti ljudsko iskustvo neadekvatne za taj zadatak. U središnjem dijelu okrećem se književnosti; pokazujem u čemu se temelji njezina kognitivna vrijednost i na tim temeljima tumačim prednost koju ima nad filozofijom kod tumačenja aspekata ljudskoga iskustva. U završnom dijelu pokazujem u čemu griješe oni koji tvrde da se književnost ne može baviti filozofskim problemima.
Priprema za budućnost jedan je od imperativa suvremenih edukacijskih programa.
Misaoni pokusi kao metoda filozofskoga istraživanja nude dobru strategiju suočavanja s izazovima budućnosti. Suvremena ...ideologija razvoja pronalazi u tehničkome napretku svoj najviši cilj i određenu samosvrhu: »novo je dobro jer je novo« (G. Vattimo). Mnogi aktualni biotehnološki trendovi izazivaju znanstvene prijepore jer teže programiranju stvarnosti, pa i konstitucije čovjeka. Budući da nema konsenzusa o etičkoj prihvatljivosti takvih zahvata, misaoni pokusi (»katalizatori promišljanja« prema H. Englesu) predstavljaju oruđe za istraživanja ovih fenomena. Misaoni pokus kao metoda filozofiranja s djecom stoga je korak bliže k održivom razvoju, omogućujući kritičku distancu spram trendova.
Nakana je ovoga teksta izložiti neke više i manje poznate religijsko-filozofijske perspektive i pravce unutar suvremene anglosaksonske (analitičke) filozofije poput reformirane epistemologije, ...vitgenštajnijanizma, ne-realističke, feminističke i pluralističke filozofije religije. Svaka pojedina »škola mišljenja« nastoji na autentičan način filozofijski interpretirati fenomen religije pritom uglavnom ne koketirajući s konfesionalnim interpretacijama. Pokazuje se kako je filozofija religije dinamična i, prije svega, autentično filozofijska disciplina koja se ne može svesti na lošu religijsku apologetiku, već ima svoje legitimno mjesto među disciplinama filozofije.
Radikalne mogućnosti stvaranja u filozofiji i književnosti konstantna su preokupacija filozofske misli Gillesa Deleuzea. Oblikujući mnogobrojne heterogene konstrukte mišljenja i pisanja, ukazuje na ...nestabilnost inertnih sustava, kritizira logiku reprezentacije i odnose moći, te raspravlja o afirmaciji razlika. Ovim radom nastoji se elaborirati odnos filozofije i književnosti upravo kroz analizu jezika i otpora. Naime, Deleuze inzistira na razlikama između filozofije i književnosti, ali, istovremeno, istražuje načine kako interferiraju i međusobno se transformiraju. Iz tog razloga, zanimat će nas kako autor, s pozicije filozofije, upotrebljava teorijski aparat i pristupa prostoru književnosti, gdje taj »strani jezik« izaziva inventivne izgrede (podriva, dekonstruira) i intervenira u diskurzivne odnose moći. Razumijevano kao proces neprekidnih postajanja, pisanje stvara razlike i otvara drugačije mogućnosti mišljenja, bivanja, života. Međutim, radikalni potencijal ovako shvaćene tekstualne performativnosti, čak možemo reći političnost pisanja, nije a priori zajamčena, jednako kao što subverzivnost nije neosporivi i održivi učinak istoga. Naprotiv, Deleuze, na tragu filozofa poststrukturalističke provenijencije, pisanje i otpor razumijeva kao nezaustavljivi, intenzivni proces, i to u kontekstu specifične estetičko-političke odgovornosti.
Opus Miroslava Krleže (1893–1981) sadrži spoznaje i prosudbe o Frani Petriću (1529–1597) i obilježjima njegovih djela te upućuje na izvore Krležinih spoznaja o Petriću. Svoju upućenost u Petrićevo ...djelo Krleža je razotkrio u četirima tekstovima nastalih u razdoblju od 1940. do 1953. godine.
Prvi je od njih esej »O poeziji«, koji je Krleža napisao 1940. godine, ali objavio tek 1967. godine. Oslonivši se na tvrdnje iz Croceove Estetike, u njemu je prikazao osobitosti Petrićeva razumijevanja pjesništva, pri čemu je posebice ukazao na Petrićevu kritiku Aristotelova nauka o predmetima kojima se bavi pjesništvo i na razloge zbog kojih je Petrić kritizirao Aristotelov stav o oponašanju kao izvoru pjesništva.
Drugi je od tekstova u kojima se Krleža očituje o Petriću i obilježjima njegova opusa esej »O našem dramskom répertoireu« iz 1948. godine. Krleža u njemu preuzima ili parafrazira zapise o Petriću koje je doznao iz dvaju izvora: iz natuknice Emilija Laszowskoga za djelo Znameniti i zaslužni Hrvati (1925) i iz članka »Filozofija u Hrvatskoj« (1943), koji je napisao Kruno Krstić. No, u članku »O našem dramskom répertoireu« Krleža je donio i nekoliko vlastitih tvrdnji o Petriću. Naglasio je da je Petrić bio »najuniversalnije ime našeg književnog Cinquecenta«, da je bio »polyhistor i sveznadar«, da je bio nezadovoljan »crkvenim pokrštenjem grčke misli, što ga je crkva izvršila, kada je sa Svetim Tomom baptizirala Aristotela«, ali je promašio stavom da je Petrić bio »apologet sredovječne desnice«.
U trećem tekstu, rukopisu »Filipović Vladimir o Marku Maruliću« iz 1950. godine, Krleža je istaknuo da se Petrić svojim spisima uzdigao do najglasnijeg cinkvecentističkog našeg Imena«, dok je 1953. godine u eseju »O nekim problemima Enciklopedije« smatrao da je Petrić bio jedno od velikih imena.
Krležini tekstovi u kojima se spominje Petrić povećavaju bibliografiju o Petriću.
U dosadašnjim bibliografijama o Petriću nema nijedne bibliografske jedinice koja otkriva da je Krleža ikada pisao o tom hrvatskom renesansnom filozofu. Iz ovoga rada proizlazi da je trebao biti uvršten s barem četiri bibliografske jedinice.
Filozofija politike danas je u krajnje ozbiljnoj krizi. Kriza političkoga posvuda
se pokazuje. Političko tumačenje u uvjetima suvremenoga doba ozbiljno
je pokolebano. Time je u pitanje doveden ...segment društva koji tvori bitan
dio kulturnoga identiteta Zapada. Možda nitko u 20. stoljeću nije tako temeljito
ispitivao položaj politike kao Hannah Arendt. Njezin doprinos naročito
je velik u promišljanju odnosa između filozofije i primjene njezinih principa
u politici, s osnovnom ocjenom da je primjena principa filozofskog mišljenja
na politiku imala razorne posljedice. Premda je filozofija kao metafizika od
Platona do Hegela dala izuzetno velik doprinos razmatranju političkoga, Hannah
Arendt ipak smatra da se u takvoj filozofiji izgubio izvorni smisao političkoga
i da je primjenom principa filozofskog mišljenja na politiku došlo
do zaborava političkoga. U tekstu se ukratko precizira Platonovo shvaćanje
odnosa filozofije i politike prema kojemu se postulira filozofski ideal da se
zbiljska politička zajednica (polis) mora mjeriti na filozofskom mišljenju, i to
iz principa konstitucije samoga mišljenja. Nasuprot tome, Aristotel se poziva
na ethos postojećeg polisa, ali političko analizira uvijek pod primatom filozofskih
principa. Arendt stoga misli da je i za Aristotela mjerodavno znanje političkoga
filozofske naravi. Arendt naglašava da je politička filozofija uvijek
diskriminirala mnijenje i raznolikost, a time i političko kao takvo. Iz te osude
djelomice izuzima Aristotela i Kanta. Budući da političke kategorije nastale u
filozofiji politike određuju i danas naše razumijevanje politike, Arendt ih podvrgava
kritici. Njezino drukčije razumijevanje političkoga očituje se u njezinim
analizama temeljnih političkih kategorija (vladavina, moć, sila, autoritet,
sloboda), koje se mogu primjereno pojmiti samo iz međusobnog odnosa ljudi,
a ne iz nekog supstancijalnog i neupitnog područja.
Teološki časopis Bogoslovska smotra izlazio je od 1910. do 1919. kao posebni prilog tjedniku Katolički list, a od 1923. do 1944. kao organ Hrvatske bogoslovske akademije, stručnoga teološkoga ...društva. Za svako od tih razdoblja u ovom su radu popisani filozofski tekstovi i predstavljeni njihovi autori.
Od 1910. do 1919, tj. u prvom desetljeću časopisa znanstvene su radove u časopisu objavila samo dva filozofa: Urban Talija i Stjepan Zimmermann, a recenzirano je sedam knjiga hrvatskih filozofa.
Od 1923. do 1944. na stranicama Bogoslovske smotre objavljena su 44 znanstvena članka u području filozofije, a uz najplodnijeg autora Zimmermanna, javljaju se i druga značajna imena hrvatske filozofije: Vilim Keilbach, Franjo Šanc, Josip Lach, Karlo Balić, Đuro Gračanin, Jordan Kuničić, Stjepan Bakšić, Aleksandar Gahs i Hijacint Bošković. U tom je razdoblju objavljeno 88 recenzija, od kojih je Zimmermann potpisao 50, a Keilbach 15.
U Bogoslovskoj smotri u razdoblju 1910–1944. pisalo je 27 filozofa, a objavljena su 54 znanstvena članka, 44 crtice iz filozofskog života, 105 recenzija, sedam nekrologa i jedan prijevod. U objavljivanju filozofskih članaka osobito su prednjačila dva autora: Stjepan Zimmermann s 25 članaka i Vilim Keilbach s 12 članaka.
U članku je prikazano interdisciplinarno međusobno prožimanje društvenih (humanističkih) znanosti, ponajprije jedne od temeljnih filozofskih disciplina – epistemologije (ali i filozofske misli ...općenito) s pedagogijom, uz nezaobilazni utjecaj prirodnih i egzaktnih znanosti; sve s naglaskom na razvoj suvremene pedagogije. Naglašava se važnost povezivanja znanstvenih disciplina, koje je toliko karakteristično za našu civilizaciju, od najstarijih antičkih temelja (filozofskog jedinstva znanosti) do naše suvremenosti, da to možemo smatrati važnom sastavnicom razvoja naše civilizacije.