Članek zajema kritično analizo multimodalnega gradiva sovjetske satirične revije Krokodil (Крокодил) v letih 1950-1952 v duhu diskurzivne analize Normana Fairclougha ter multimodalne analize ...Guntherja Kressa in Thea van Leeuwena. V ospredju je vprašanje, na kakšen način je publikacija utelešala in raznašala nekatere dominantne ideološke vzorce in s tem prispevala h konsolidaciji politične moči komunistične partije. Natančneje, osredotoča se na prikaz sovjetske resničnosti, ki je postavljen v nasprotje sovražnemu, kapitalističnemu Zahodu. Številne ilustracije, risanke, stripe in revije je mogoče razporediti v dve skupini: teksti, katerih namen je zabavljanje (satira), in teksti, ki naj bi jih bralci dojemali resno (svečanost). Razlike med skupinama se izražajo tako na vsebinski kot tudi formalni ravni.
Manipulacija jezikom u političke svrhe Rebernik, Dejana
Media, culture and public relations (Online),
03/2023, Letnik:
13, Številka:
1-2
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
U ovom članku istražujem poveznice između političke moći i jezika. U politici jezik ima posebnu ulogu - može postati instrument politike. Manipulacijom jezikom i diskursom moguće je manipulirati ...političkim stavovima građana i tako ostvariti političke ciljeve. Nacionalsocijalisti su to proveli u djelo u Njemačkoj prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Na osnovu analize nacionalsocijalističke propagande u Njemačkoj prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata u ovom se članku izvode zaključci u pogledu manipulacije jezikom u političke svrhe.
This article explores the connection between language and political power. Language is attributed a special role in politics: it may become its instrument. Manipulation with language and discourse enables manipulation with citizens' political attitudes, making it possible for politicians to fulfil their political goals. The National Socialists made use of such manipulation in Germany in the period before and during the World War II. This article analyses the elements of propaganda used by the National Socialists in Germany in the period before and during the World War II and presents conclusions on the manipulative potential of language.
U radu se prezentira fotografska građa iz fundusa Hrvatskoga muzeja medicine i farmacije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koji je osnovan rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske od ...7. srpnja 2014., a počeo je s radom u ožujku 2015. godine. Hrvatski muzej medicine i farmacije zamišljen je kao ustanova u kojoj bi se javnost kontinuirano upoznavala s razvojem medicinskih znanosti, otkrićima iz toga područja i njihovom primjenom, na osnovi materijalne i nematerijalne baštine. Inicijalnu jezgru fundusa Muzeja čini Zbirka za povijest medicine i farmacije preuzeta od Odsjeka za povijest medicinskih znanosti, koja se kontinuirano obogaćuje novim donacijama. Danas muzejski fundus obuhvaća raznovrsnu građu medicinske i farmaceutske baštine, ukupno više od 6000 predmeta, koji su razvrstani u 15 zbirki. Radom se žele predstaviti tematske cjeline unutar Zbirke fotografija Hrvatskoga muzeja medicine i farmacije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koje su po sadržaju i namjeni odraz Štamparove ideologije. Odabrani uzorak čine ostavštine hrvatskih liječnika Luje Thallera (1891–1949) i Vladimira Ćepulića (1891–1964), nekadašnjega Muzeja za povijest zdravstva u Hrvatskoj osnovanoga pri Hrvatskom liječničkom zboru u Zagrebu i Kluba narodnoga zdravlja. Ova građa predstavlja materijalno svjedočanstvo o javnozdravstvenim projektima, socijalnomedicinskim istraživanjima, terenskom radu i zdravstvenom prosvjećivanju u Hrvatskoj u doba djelovanja Andrije Štampara i nekoliko desetljeća kasnije. Svojim sadržajem zbirka pridonosi čuvanju memorije o specifičnom socijalnomedicinskom modelu razvoja hrvatskoga zdravstva te čini potentno polazište u daljnjim interpretacijama i prezentacijama Štamparova djela.
The paper presents photographic material from the fonds of the Croatian Museum of Medicine and Pharmacy of the Croatian Academy of Sciences and Arts, which was established by the decision of the Ministry of Culture of the Republic of Croatia on 7 July 2014, and began to operate in March 2015. The Croatian Museum of Medicine and Pharmacy was conceived as an institution where the public would continuously become acquainted with the development of medical sciences, discoveries in that field, and their application, based on both material and non-material heritage. The initial core of the museum’s collection consists of the History of Medicine and Pharmacy Collection—transferred from the Division for the History of Medical Sciences—which is continuously enriched with new donations. Today, the museum’s collection encompasses a diverse range of medical and pharmaceutical heritage materials, totalling more than 6,000 items, which are categorised into 15 collections. The goal of the paper is to present thematic sections within the Collection of Photographs of the Croatian Museum of Medicine and Pharmacy of the Croatian Academy of Sciences and Arts that reflect Štampar’s ideology in terms of content and purpose. The selected sample consists of the legacies of Croatian physicians Lujo Thaller (1891–1949) and Vladimir Ćepulić (1891–1964), the former Croatian Museum of Healthcare History founded at the Croatian Medical Association in Zagreb, and the National Health Club. This material represents material testimony about public health projects, social medical research, field work and health education in Croatia during the time of Andrija Štampar’s activities and several decades later. With its content, the collection contributes to preserving the memory of the specific social medical model of the development of Croatian healthcare and forms a potent starting point for further interpretations and presentations of Štampar’s work.
Autori istražuju Pikettyjevo shvaćanje ideologije na temelju njegove knjige „Kapital i ideologija“ (2020). Pokazuje se da on ideologiju shvaća kao samostalnu silu u povijesti. Osnovna je teza članka ...da kod Pikettyja nema kritičke političke teorije „prijelaznog razdoblja“ pa ne može uvjerljivo objasniti zašto kriza „hiperkapitalističke ideologije“ od 2008. naovamo ne vodi izravno u političku i ideologijsku transformaciju kojoj se nada (tzv. „participativni socijalizam). To se može razjasniti Gramscijevim shvaćanjem krize i pasivne revolucije. Pokazuje se da „transformizam“ (Gramsci) u krizi kapitalizma obnavlja osnovni konsenzus, ali da donja i niža srednja klasa nemaju previše utjecaja na „reorganizaciju države“. Zapravo te su klase danas više potaknute da sudjeluju u „platformskom populizmu“ (Morozov), nego u Pikettyjevom projektu stvaranja deliberativne „pravedne demokracije“. Taj populizam nastoji demokratizirati (a zapravo komercijalizirati) što je više moguće područja ljudskog djelovanja. S druge strane, postoje znakovi da će mainstream ljevica ići tragom onoga što Gramsci naziva (progresivni) cezarizam. Posrijedi je „polemičko- ideologijska formula“ kojoj treba, prije svega, politička akcija kako bi se iznova postigla „minimalna društvena homogenost“ (Monod) kao pretpostavka održivije demokracije. Autori pokazuju da ipak ima dokaza da je Pikettyjevo shvaćanje ideologije primjenjivo u suvremenoj politici.
Straipsnyje analizuojami religijos koncepcijos antgamtiniai ir socialiniai elementai. Teigiama, kad dieviškoji religijos esmė yra orientuota į tikėjimą antgamtinėmis jėgomis, dievais, o žmogiškoji ...nukreipta į žmogų ir į socialinį gyvenimą. Religijos apibūdinimas remiantis arba antgamtiškumu, arba socialumu įgyja abstrakčios alternatyvos formą. Religijos apibrėžimas antgamtine tikrove neišeina už religinio patyrimo fenomenologinio aprašymo ribų. Ateistinis antgamtinės realybės neigimas kartu tampa ir religijos neigimu ir taip panaikina pačią apibrėžimo problemą. Ikimarksistinis ateizmas siekia išspręsti neišsprendžiamą problemą – gnoseologiškai paaiškinti klaidingus įsitikinimus. K. Marxas atskleidė klaidingų pažiūrų pagrindą atrasdamas jį materialioje sferoje – susvetimėjusiuose visuomeniniuose santykiuose ir taip atskleisdamas ideologijos (taip pat ir religinių vaizdinių) iliuzinį pobūdį. Marksizmas atmeta bet kokias religijos galimybes skraidyti abstrakcijų ir idėjų pasaulyje, jis atskleidžia religinio susvetimėjimo pagrindus ir iškelia jų pašalinimo uždavinį. Marksistinio ateizmo požiūriu, religinio susvetimėjimo kritika yra ne teorinis, o praktinis uždavinys.
Straipsnyje nagrinėjamas buržuazinių moralės principų (humanizmo principo), kaip abstrakčių, grynai dorovinių idėjų, formavimasis. Feodalizmo epochoje dėl neišsivysčiusių prekinių santykių ...ideologinis procesas nebuvo grynai teorinis, laisvas nuo konkretaus socialinio turinio, todėl moralės principai nesudarė atskiros, santykinai savarankiškos ideologijos, o socialiniai vertinimai dar buvo sinkretinio pobūdžio – jie vienu metu išreiškė ekonominį, teisinį, moralinį ir religinį žmogaus poelgių vertinimą. Vystantis kapitalistiniams visuomeniniams santykiams formavosi abstraktaus humanizmo principas, taikomas buržuazijos interesams ginti. Humanizmo idėja nusako specifinį moralinį visuomenės pažangos aspektą – visi žmonės vienodai pripažįstami žmonėmis, pats žmogiškumas laikomas aukščiausia vertybe. Buržuazinės visuomenės moralinių principų konkreti interpretacija ir realizavimas priklauso nuo visuomenės ekonominės pažangos , o moralinės pažangos negali suvesti į moralinių principų tobulinimą, keitimą ir individų auklėjimą, nes ši pažanga yra sudėtinė (antrinė, priklausoma) bendros socialinės pažangos dalis.
Straipsnyje aptariama marksistinės filosofijos objekto samprata, jos metodologinis, pasaulėžiūrinis ir ideologinis vaidmuo, pabrėžiamas jos problematikos vieningumas. Teigiama, kad marksizmo ...požiūriu, filosofijos objektas yra vystymosi procesas, jo bendrosios sąlygos ir dėsniai. Savo dialektiniu turiniu filosofija atlieka bendrosios mokslo metodologijos, arba mokslinio mąstymo logikos, vaidmenį ir naujai suformuluoja mokslinio tikrovės reiškinių aiškinimo (moksliškumo) kriterijus. Pasaulėžiūros turinys skirstomas į pažintinį aiškinamąjį ir ideologinį vertinamąjį. Marksistinės filosofijos, kaip apibrėžtą objektą turinčio mokslo, metodologinė paskirtis ją daro pasaulėžiūrą kuriančiu veiksniu tiek pažintiniu, tiek ir ideologiniu aspektu. Ji konstatuoja ideologinių vertinimų kriterijų istoriškumą ir nustato objektyvius jų kitimo pagrindus. Teigiama, kad netikslu marksistinę filosofiją skirstyti į ontologiją ir gnoseologiją: šios dvi disciplinos nėra savarankiškos, materialistinė besivystančios tikrovės koncepcija, kuria pagrįsta marksistinė filosofija, įeina į pažinimo teoriją kaip jos konstitucinis elementas.
Straipsnyje nagrinėjami kai kurie diskusiniai ideologijos ir meno santykio klausimai, teigiama, kad šių problemų sprendimas priklauso pirmiausia nuo pačių ideologijos ir meno sampratų. Ideologijos ...specifiką sudaro tai, kad ji teoriškai pagrindžia principus, pagal kuriuos vertinamas žmonių socialinis elgesys, santykiai su aplinka ir jų tarpusavio santykiai. Autorius teigia, kad ideologinis poveikis menui nėra tiesioginis. Menas skiriasi nuo ideologijos tuo, kad atspindi gyvenimą ne teorine forma, o meniniais vaizdais, apimančiais ne tik mintis, bet ir jausmus, nuotaikas. Menas socialiniams vertinimams suteikia emocionalumo, kuris lengvai perteikiamas žmonėms, atitinkamai nuteikdamas juos socialinių reiškinių atžvilgiu, t. y. reiškinių, kurie teigiamai ar neigiamai atsispindi meno kūriniuose. Mokslinė ideologija geba teisingai atspindėti tikrovę, todėl šia ideologija persunktas menas yra paveikesnis, nes labiau atitinka laiko dvasią ir tikrovės faktus. Ideologinis momentas būna kūrybos procese ir meno kūrinyje nepriklausomai nuo to, ar pats menininkas tai įsisąmonina. Daroma išvada, kad atitraukti meną nuo ideologijos ne tik nerealu, bet ir žalinga.
Straipsnis skirtas ideologijos sampratos analizei. Teigiama, kad marksistinėje filosofinėje literatūroje ideologijos samprata tebėra nevienoda ir griežčiau nenusistovėjusi. Pateikiama savita ...ideologijos samprata: ideologija išreiškia tam tikrus socialinių santykių principus bei normas ir teoriškai juos pagrindžia. Ideologijos esmės aiškinimas materialistinės metodologijos pagrindu reikalauja atskleisti, kaip tam tikri objektyvūs, nuo žmonių pageidavimų bei norų nepriklausomi ekonominiai santykiai pagimdo tokią funkciją, kurią gali atlikti tik ideologija, ir kaip keičiasi ideologijos pobūdis, keičiantis visuomenės ekonominiams santykiams. Ideologija, panašiai kaip ir valstybė, ypatingu būdu reguliuoja individo ir visuomenės ryšius. Socialistinės ideologijos visuomeninis efektyvumas gali būti matuojamas tik žmonių praktinio elgesio efektyvumu socialistiškai bei komunistiškai pertvarkant visuomenę. Socialistinė ideologija yra praktinis, technologinis šio pertvarkymo instrumentas, susvetimėjimą galutinai likviduojančios visuomenės egzistencinių vertybių išraiška, natūrali komunizmo kūrimo sąlyga.
Bijela knjiga je uobičajeni naziv za internu analizu Saveza komunista Hrvatske iz ožujka 1984. u kojoj su sabrane antisistemske pojave iz javnoga prostora od 1982. do 1984., najvećim dijelom iz ...Srbije, a koje su bile u suprotnosti s politikom Saveza komunista Jugoslavije. Ona je bila rezultat dosljedne provedbe zaključaka Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Hrvatskoj, ali i većem dijelu republika i autonomnih pokrajina. U Srbiji su to radili parcijalno, očito iz pobuda da ne idu do kraja u obračun s kritičarima komunizma jer su dijelu političkoga vrha Srbije služili i za druge ciljeve – promjenu političkoga sustava, što je bio eufemizam za redefiniranje jugoslavenskoga federalizma. Analiza je bila uvod u Savjetovanje kulturnih stvaralaca održano 23. svibnja 1984. u Zagrebu. Izazvala je razmimoilaženje između komunista Hrvatske i Srbije i potaknula dugotrajne polemike u medijima.
The White Book is the popular name for the internal analysis of the League of Communists of Croatia from March 1984, in which anti-system occurrences in the public space—i.e. those that were at odds with the policies of the League of Communists of Yugoslavia—from 1982 to 1984 and
mostly from Serbia, were gathered. It was the result of the consistent implementation of the policies of the Central Committee of the League of
Communists of Yugoslavia in Croatia as well as in most parts of the other Yugoslav republics and autonomous provinces. In Serbia, this was done only partially, obviously due to a desire to avoid a thorough settling of accounts with the media and anti-communists, because they were important to a part of the political leadership that wanted a change of the political system, which was a euphemism for redefining Yugoslav federalism. The goal of the Analysis was to highlight this issue, while the Consultations of Cultural Creators held on 23 May 1984 were intended to offer help from Zagreb. It appears that the White Book purposefully ended up in the hands of persons in Belgrade for whose eyes
it had not been intended, and thus worsened relations between the Leagues of Communists of Croatia and Serbia. The White Book was also the
cause of long-lasting media polemics, despite the Party leadership’s demands that they be stopped. It is a concrete example that there existed serious differences in the approach to the topic of ideological struggle within the League of Communists of Yugoslavia, and that the conclusions of the League’s Central Committee were not being conducted according to the principles of ‘democratic centralism’.