Dok je u dugom povijesnom razdoblju priprema na sakramente i liturgijski život bila gotovo isključiva zadaća kateheze, danas je, pod utjecajem povećanja dekristijanizacije, novim usmjerenjima obnove ...kateheze i drugim utjecajima, prisutniji govor o problemima i teškoćama vezanim uz njihov odnos negoli o međusobnom pozitivnom utjecaju. Ovaj rad, podijeljen u tri dijela, polazi upravo od problema vezanih uz suodnos liturgije i kateheze uzrokovan mogućim krivim interpretacijama toga odnosa. U drugom, središnjem dijelu, istaknuti su neki od temeljnih zadataka za liturgijski odgoj, gdje je prije svega važno usvojiti Koncilsko shvaćanje vjerskog odgoja čija je zadaća uspostavljanje jedinstva i uvođenje u cjelovito iskustvo kršćanske vjere i crkvenog postojanja: naviještanja, služenja, slavlja i zajedništva. Odgoj vjere bit je sve katehetske djelatnosti gdje slavljenička dimenzija kao i veza između liturgije i života imaju važnu ulogu. Nekoliko konkretnih prijedloga za našu katehetsku praksu pronalaze svoje uporište kako u teoretskom promišljanju također i u Planu i programu za župnu katehezu.
Za vrijeme sužanjstva u rodnoj župi Krašiću (1951.–1960.)
zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sastavio je dvije knjige
katehetskih propovijedi u kojima je na temelju svetopisamske
objave razradio ...kršćanski nauk i njegovu primjenu u slavljenju
sakramenata i svakodnevnom kršćanskom životu. Ta zbirka od 140
propovijedi nosi obilježje katehetskoga štiva i cjelovitog kršćanskog
nauka. U njima se autor služi biblijskim uzorima, povijesnim
osobama, mislima crkvenih otaca i sabora koji su jamac katoličkoga
pravovjerja.
Predmet istraživanja ovoga članka jesu okolnosti nastanka
tih propovijedi i starozavjetne teme u njima. Te su propovijedi
izvorno autorsko djelo i odaju Stepinca kao vrsnog vjeroučitelja
i katehetu, uvijek svjesna da bez poznavanja vjerskih istina ne
može biti ozbiljnoga kršćanskog života. Svojim stavom i naukom
zauzimao se da se vjeronauk naviješta, tumači i prenosi temeljne
istine katoličke vjere, bez obzira na političke okolnosti u kojima se
naviještaju. Premda izravno ne spominje da su propovijedi nastale
u vremenu političkog progona Katoličke Crkve, ozbiljnost iznošenja
katoličkih istina i zahtjev za njihovim primjenjivanjem u okolnostima
progona odaju autora kao budna pastira i autentična navjestitelja
evanđeoske poruke.
Iz sadržaja i poruka starozavjetnih tema može se zaključiti
da nadbiskup primjenjuje klasično katekizamsko izlaganje, koje
čovjeka od spoznaje Boga Stvoritelja vodi k Bogu koji čovjeka ne
napušta u trenutcima njegove slabosti, štoviše, prepun je milosrđa
i smilovanja prema njemu. Stepinac tumači Božje stvarateljsko
zahvaćanje u život, stvaranje vidljivog i nevidljivog svijeta, osobitost
čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju, ali i pojavak grijeha i zla.
Govori o Bogu kao dobrome ocu koji oblikuje izabrani narod, daje
mu predvodnike u vjeri i bogoslužju, koji ga odgaja zapovijedima
urezanima u njegovo srce kao zalog identiteta, opstanka i spasenja.
Štoviše, on upućuje na poštivanje roditelja i poglavara, na brigu za
život i osobno zdravlje i zdravlje bližnjega, na krjepost i povrjedu
stidljivosti, poštivanje tuđeg vlasništva i dobra glasa.
Budući da je uvijek u životu imao pouzdanje u Boga i bio
vjeran svom biskupskom geslu “U tebe se, Gospodine, uzdam!”,
nadbiskup je izvrsno protumačio kako grijeh očajanja može postati
krjepost ufanja (Šaul i David), ali i kako krjepost vjere po uzoru na
Abrahamovu biva zalog Božjeg blagoslova. Osim toga, prikazao je
Mojsija kao svojevrsnu sliku Isusa Krista, vrlo vješto povezujući
starozavjetnu i novozavjetnu povijest spasenja predočujući je kao
jednu nerazdvojnu cjelinu u kojoj se očituje Božja briga za čovjeka.
Središnje mjesto u prenošenju nade i moralnom pridizanju
Božjeg naroda on je dao prorocima, Božjim izaslanicima. Oni su
navijestili Spasiteljev dolazak i “njihova proročanstva svakog
čovjeka dobre volje moraju dovesti Kristu”.
Proučavanje ovih propovijedi i njihova djelomična usporedba
s današnjim katehetskim priručnicima omogućuje suvremenom
vjeroučitelju, kateheti i svakom vjerniku bolje poznavanje
zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji na temelju povijesti
spasenja obrađuje velike teološke teme. Redoslijed i odabir tema
prati biblijsku povijest s posebnim naglaskom na središnje likove
Staroga zavjeta.
U članku se donosi promišljanje o temi pastoralnoga prioriteta odraslih u Crkvi danas. Crkva u svom pastoralnom djelovanju, koje je usmjereno na odrasloga čovjeka, ali i ne samo na njega, ne ...zaboravlja na razne oblike katehetskih susreta. Može se reći da je pastoralno djelovanje uvijek prožeto nekim oblikom kateheze, produbljivanjem činjeničnoga vjerskog i životnoga stanja samoga vjernika. U članku je stavljen naglasak na katehezu odraslih kao na prioritetno u pastoralnom djelovanju u Crkvi u Republici Hrvatskoj, premda se tom temom ne iscrpljuje cjelokupno pastoralno djelovanje koje obuhvaća odrasle osobe. Polazi se od odraslih kao adresata katehetsko-pastoralne djelatnosti i skrbi, polazi se od građana Republike Hrvatske koji su se na posljednjem popisu stanovništva u visokom postotku izjasnili kao katolici, ali koji su u velikoj mjeri religiozno neobrazovani, što nije nevažna činjenica u oblikovanju katehetsko-pastoralnoga rada s njima. Nadalje, donose se vrijedna i poticajna mjesta u dokumentima crkvenoga učiteljstva, važna za opću Crkvu, ali i dokumenti koje su izdali hrvatski biskupi, a koji zagovaraju i potiču katehezu i razne oblike pastoralne djelatnosti i skrbi odraslih članova Crkve, odnosno župne zajednice. Na kraju donose se konkretni odgovori na postavljeno pitanje u naslovu članka.
U članku se donosi promišljanje o temi pastoralnoga prioriteta odraslih u Crkvi danas. Crkva u svom pastoralnom djelovanju, koje je usmjereno na odrasloga čovjeka, ali i ne samo na njega, ne ...zaboravlja na razne oblike katehetskih susreta. Može se reći da je pastoralno djelovanje uvijek prožeto nekim oblikom kateheze, produbljivanjem činjeničnoga vjerskog i životnoga stanja samoga vjernika. U članku je stavljen naglasak na katehezu odraslih kao na prioritetno u pastoralnom djelovanju u Crkvi u Republici Hrvatskoj, premda se tom temom ne iscrpljuje cjelokupno pastoralno djelovanje koje obuhvaća odrasle osobe. Polazi se od odraslih kao adresata katehetsko-pastoralne djelatnosti i skrbi, polazi se od građana Republike Hrvatske koji su se na posljednjem popisu stanovništva u visokom postotku izjasnili kao katolici, ali koji su u velikoj mjeri religiozno neobrazovani, što nije nevažna činjenica u oblikovanju katehetsko-pastoralnoga rada s njima. Nadalje, donose se vrijedna i poticajna mjesta u dokumentima crkvenoga učiteljstva, važna za opću Crkvu, ali i dokumenti koje su izdali hrvatski biskupi, a koji zagovaraju i potiču katehezu i razne oblike pastoralne djelatnosti i skrbi odraslih članova Crkve, odnosno župne zajednice. Na kraju donose se konkretni odgovori na postavljeno pitanje u naslovu članka.
U prvome dijelu članka promišlja se o nekim temeljnim inicijacijskim modelima u povijesti Crkve. Osobita se pozornost posvećuje postojećem modelu u Hrvatskoj. U drugom se dijelu govori o otežavajućim ...čimbenicima ili izazovima za aktualnu kršćansku inicijaciju koji su povezani s konkretnim društveno-kulturnim kontekstom i razvojnom dobi u kojoj se primaju sakramenti, osobito sakrament sv. potvrde. Ne može se, naime, zanemariti činjenica da su u suvremenom društvu na djelu mnoge kulturne transformacije koje se odražavaju također i na prenošenje vjere i na kršćanski odgoj. U trećemu je dijelu riječ o dobi i o redoslijedu primanja sakramenata te o uvjetima koji se traže kada tko želi primiti sakramente. U nekim se zemljama uočava težnja da se slavlje potvrde odgodi za kasniju, tj. za adolescentsku dob. Odgađanje potvrde za zreliju dob, smatra se, omogućava dugotrajniju pouku što bi trebalo rezultirati odgovornijim prihvaćanjem zahtjeva vjere. S druge pak strane, postoje određene inicijative koje, na tragu koncilskih i postkoncilskih dokumenata, idu u smjeru promjene postojećeg redoslijeda sakramenata kršćanske inicijacije. U četvrtome djelu daju se neka temeljna usmjerenja za obnovu prakse kršćanske inicijacije djece. Razmišljanje o kršćanskoj inicijaciji poziva na opću obnovu postojeće pastoralne prakse.
Članak se sastoji od triju dijelova. U prvome dijelu autori, uzimajući u obzir relevantne autore i izvore, obrađuju neka fundamentalna pitanja koja se odnose na jedno, ali prioritetno područje ...crkvenoga rada, a to je kateheza. Pritom promišljaju o identitetu župne zajednice kao povlaštenoga mjesta u kojem se kateheza događa. U drugome dijelu, aktualizira se pitanje zastupljenosti pojedinih adresata unutar kateheze s posebnim naglaskom na važnost odgoja u vjeri odraslih, te se ističu određene implikacije vezane uz veću i bolju ''iskorištenost'' odraslih u katehetskome djelu Crkve. U posljednjem dijelu ukazuje se na suvremene izazove u ostvarenju kateheze odraslih u župnim zajednicama te se nude određene perspektive vezane za ostvarenje kateheze odraslih u budućnosti.
