Koliko je do sada poznato hrvatska vjerska lirska pjesma Narodil
nam se kralj nebeski seže u 13. stoljeće. Ta se pjesma usmenom komunikacijom sačuvala do naših dana, kao i božićne pjesme: Bog se rodi ...u Vitliomi (14. st.) i Va se vrime godišća. (15. st.). Međutim, hrvatska vjerska usmena lirika iznimno je malo istražena. Stoga se u ovom radu navodi petnaestak starinskih molitvi koje su u šibenskom zaleđu izvorno zapisane od 2006. do 2013. godine. Među tim molitvama su molitve koje se mole na Veliki četvrtak; Veliki petak; molitva svetom Duhu; molitva pred spavanje. U šibenskom zaleđu iznimno je raširen kult svetoga Roka, te se u radu navodi život toga sveca i molitva koju mu vjernici upućuju.
U radu je najviše molitvi protiv nevremena u kojima se najčešće spominje irudica koja po narodnom vjerovanju predvodi olujno nevrijeme. Duboku religioznost vjernika šibenskoga zaleđa svjedoči i prenje između duše grješnika i Duha svetoga. U radu se molitve interpretiraju u biblijskom, etnološkom i antropološkom kontekstu. Neke od tih molitvi imaju antologijsku vrijednost. Izvorno navedene
molitve sadrže iznimno jezično blago. Od desetak kazivačica najstarija je rođena 1928., a najmlađa je rođena 1949. godine. I to nas upozorava na nužnost očuvanja vjerske usmene lirike kao i općenito nematerijalne kulturne baštine kojoj prijeti zaborav.
POHVALA POPULARNOJ PJESMI Psvličić, Pavao
Dani Hvarskoga kazališta,
05/2018, Letnik:
44, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
U raspravi se analizira koji su razlozi za nastanak popularne pjesme, kako je ona strukturirana, kakav joj je društveni položaj. Posebno se autor bavi sadržajem popularnih pjesama kao i povijesnim ...kontekstom te naglašava vezanost uz melodiju kao bitnu sastavnicu. Naglasit će da negativan odnos prema umjetničkoj tradiciji polazi od prolaznosti koja je suprotstavljena trajnosti a koja omogućuje i neobrazovanima da razumiju. Popularna pjesma polazi od pretpostavke da je svijet fragmentaran i da je čovjek fragmentaran, što čini sliku modernog svijeta i zato popularna pjesma i ima toliko ljubitelja. Najveća vrijednost popularne pjesme leži u činjenici da je ona spasila umjetničku liriku od nestajanja i zaborava. Uglazbljeni tekstovi igraju u životu slušatelja onu istu ulogu što ju je nekad igrala umjetnička poezija koja se u međuvremenu pretvorila u lektiru za pjesnike nalik na rasprave u znanstvenim časopisima. Popularna pjesma nudi dvije komponenete koje čitatelj traži: identifikaciju i demokratičnost a okrenutost sadašnjosti čini neke od popularnih pjesama trajnima.
Predmetom interpretacije bit će korpus sa 156 lirskih pjesama što ih je Matko Peić napisao od 1936. do 1968. Šest pjesama, nastalih od 1936. do 1939., objavio je u Lirici požeške mladosti 1944. u ...Požegi. Sto pedeset pjesama objavio je u Radu Odjela za suvremenu književnost JAZU broj 350 pod naslovom Lirika 1968. Premda Matko Peić pjesmama ulazi u hrvatsku književnost, nije se afirmirao kao pjesnik, nego kao putopisac i esejist. Skitnje, naslovna riječ njegovih godinu dana ranije objavljenih putopisa, sadrži ključ za pristup i kod za dešifriranje Lirike umjetničkoga šetača, flaneura, koji prolazi slavonskoposavskom ravnicom, pomno promatra, a svoja zapažanja i asocijacije viđenoga i doživljenoga pretvara u riječi i stihove te uz nju možemo vezati pojam flanerizma. S obzirom na njegovo likovno usmjerenje, u interpretaciji ćemo ponajprije usmjeriti pozornost na naglašenu kolorističku komponentu, slikovnost i prostornost, što se očituju u brojnim književnim vedutama i pejsažima. Ovisno o prostoru kojega oblikuju, pjesme možemo podijeliti u dvije skupine: jednu skupinu čine pjesme u kojima se tematizira slavonski ravničarski pejsaž s ruralnom arhitekturom, a drugu skupinu pjesme s umjetnom prirodom i urbanom arhitekturom. Pisao je izvan aktualnih pjesničkih strujanja oblikujući svoj osobni pjesnički kanon. Kao pjesnika pobliže ga određuju kvalifikacije pejsažista i majstora vedutnoga oblikovanja. Poezija mu je ostala u sjeni putopisa i eseja, neovjerena u kritičkoj literaturi te nedostupna suvremenoj čitateljskoj publici.
U ovom članku autor Krunoslava Krstića prikazuje kao estetičara pod pet različitih vidika tako što proučava i ocjenjuje: 1. razmatranja općih estetičkih tema u Krstićevoj natuknici »Estetika« (1965) ...za Enciklopediju likovnih umjetnosti; 2. istaknute estetičare, odnosno njihove doktrine i probleme, primjerice u njegovim natuknicama o Bergsonu i Croceu također za Enciklopediju likovnih umjetnosti; 3. izvorne estetičke nazore, razasute u različitim Krstićevim člancima objavljenima od 1933. do 1945. godine; 4. njegov odnos prema povijesti hrvatske estetike, napose prema istaknutom hrvatskom estetičaru Frani Petriću; 5. Krstićev ‘pedagoški’ pristup u raspravi nakon autorova prvoga javnoga nastupa u Zagrebačkoj sekciji HFD-a 1961. godine – dakle iz perspektive autobiografskoga svjedočanstva. I širina i dubina Krstićevih prinosa estetici u nepovoljnim životnim okolnostima jamči da i estetiku valja smatrati posebnim područjem Krstićeva istraživačkoga interesa.
U radu se donosi nekoliko zapažanja o dvjema svjetovnim kajkavskim pjesmaricama koje je pisala ista ruka. To su Pjesmarica Nikole Šafrana (Arhiv HAZU, sg. I a 98) i Canticum cytharaedorum ...cytarizantium cum
cytaris suis (NSK, sg. R 3631). Premda su pjesmarice vrlo opsežne, dosad nisu podrobnije analizirane niti se o njima pisalo kao o cjelini,
nego su pažnju privlačile zbog pojedinih pjesama, i to ponajprije onih koje su se ponavljale u više pjesmarica. O nekim se pjesmama pisalo zbog toga što se nastojao nastojao utvrditi ili potvrditi njihov autor, o nekima jer tematiziraju kakav povijesni događaj (npr. zrinsko frankopansku urotu), a neke su služile kao predložak za stilističku analizu. Za razliku od takvoga pristupa, u kojemu se pjesmarice shvaćaju kao puki, gotovo slučajni zbir nasumce skupljenih sastava, ovdje se naglašava da pjesmarice valja promatrati i kao jedinstvene, uređene cjeline. Njihov sastavljač očito se vodio željom da ponudi zaokruženu zbirku. U prilog pretpostavci da je riječ o osobi koja se kontinuirano i ozbiljno bavila kajkavskom dopreporodnom lirikom ide i nekoliko rukopisa iz Državnoga arhiva koje je pisala ista ruka.
U tekstu je naglašeno značenje prve, ishodišne zbirke poezije Luka Paljetka "Nečastivi iz ruže" (Zagreb, 1968) te apostrofirana književna vizija Branimira Donata, autora predgovora koji je u ...Paljetkovu prvijencu ukazao na svojevrstan autorov oksimoron u kojemu je istodobno uočljiv lirski egzistencijalizam i postmodernizam te tradicionalni kontekst trubadurskoga diskursa. Uvidom i ponovnim iščitavanjem Paljetkovih pjesama iz zbirke Nečastivi iz ruže podcrtano je da je riječ o kapitalnoj knjizi suvremenoga hrvatskoga pjesništva koja je portretirala jednoga od danas vodećih hrvatskih književnika mediteranske i europske provenijencije. U zaključnome dijelu teksta prikazan je biografski segment kojim je Paljetak predstavljen ne samo kao znameniti dubrovački književnik i hrvatski akademik, već i iznimno značajan zadarski intelektualac i humanist.
Pojava tzv. »stvarnosnog« pjesništva, uz bok zaokretu prema sličnim proznim koncepcijama u hrvatskoj književnosti krajem prošloga i početkom ovoga stoljeća, izazvala je dosta kritičke pozornosti, ali ...i podosta nesporazuma, kako u pogledu strategija neuobičajenih u poeziji prethodnih naraštaja, tako i u pogledu odnosa prema poetskom modernitetu općenito. U jednom dijelu kritike takve su tendencije označene kao regresija u popularno, čak i trivijalno, budući da se odustajanjem od jezičnoga eksperimenta i ustrajavanjem na transparentnosti pisma željelo doprijeti do šire publike. U članku se, na temelju suvremenih teorijskih uvida, pokušavaju razjasniti neki aspekti tih odnosa, prije svega razmatranjem referencijalne razine i načinima posredovanja socijalnih i estetičkih normi u tim tekstovima, a potom se i analizom dominantnih retoričkih strategija nastoji ustanoviti dubinski odnos »stvarnosnoga« pjesništva prema popularnom i elitnom polu literarne komunikacije. Pokazuje se da je taj odnos znatno ambivalentniji nego što se čini, s obzirom na to da su se u dosadašnjim kritičkim čitanjima nedistinktivno promatrali učinci referencijalnoga i retoričkoga aparata te se mimetički aspekt te poezije neprestano nametao kao presudni, ako ne i isključivi faktor recepcije.
Člankom pozivamo znanstvenu javnost da pažljivo čita glagoljsku prozu, ne bi li u njoj prepoznala stihove, i da čita asilabičke stihove, ne bi li u njima prepoznala izvorno silabičke, ali iskvarene i ...prilagođene molitvenoj svrsi. Uvjereni smo da su pobožni pisari
pjesme pretvarali u molitve tako da su ih lišavali pjesničkih rekvizita, posebice ritma i rime. Stilističkom metodom supstitucije nastojali smo pokazati taj postupak pisara na
primjeru Molitvenika Gašpara Vnučića iz 16. stoljeća: naizgled prozni tekstovi, molitve upućene Mariji i Kristu, u našoj su rekonstrukciji konačno poprimili čvrstu stihovnu formu.
Lingvističkom analizom dokazivali smo proces kvarenja izvornih pjesama, odnosno izvršili smo rekonstrukciju. Siromašnu korpusu hrvatskih marijanskih pjesama tako smo dodali nekoliko novih, dosad nepoznatih pjesama. Pretežito su, uvjereni smo, izvorno bile napisane u osmercima i distisima, s rimama i asonancama, sasvim uobičajeno za hrvatsko religiozno pjesništvo s kraja srednjovjekovlja.
