Based on sources from various fonds of the Croatian State Archives, especially the documentation of the State Security Service of the Croatian Republican Secretariat of the Interior regarding Bogdan ...Radica and Franjo Tuđman and the correspondence between these two intellectuals who were kept under surveillance by the Service, the author presents the circumstances surrounding the initiative to print Tuđman’s book, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (The National Question in Contemporary Europe), abroad. Namely, after criminal prosecutions in 1972 and 1981, Tuđman was forcibly removed from social life, pressured by the reality of Yugo-unitarism. The bold effort to publish his book despite all threats grew into an attempt to end his imposed isolation, which lasted until 1988, when he was accepted as a member of the Croatian Writers’ Association, after which he began to participate at public forums and, in 1989, published the book Bespuća povijesne zbiljnosti (Horrors of War: Historical Reality and Philosophy).
U članku se analiziraju ključne točke sukoba u ustavnom procesu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od nastanka te države do usvajanja Vidovdanskog ustava. Autor identificira pitanje unutarnjeg ...teritorijalnog razgraničenja kao nepomirljiv dio inače šireg spektra ustavnopravnih sporova između najutjecajnijih političkih stranaka. Pritom argumentira tezu da izvor sukoba leži u činjenici da su različite političke strategije vezane uz partikularne nacionalne ideologije bile formirane puno prije nastanka jugoslavenske ideologije i stvaranja države 1918. Iako nisu bile u potpunosti jedinstvene u pogledu svih ustavnih pitanja, najveća slovenska i najveća hrvatska politička stranka zagovarale su očuvanje povijesnih granica, što je bilo u skladu sa strategijom federalizacije koja se temeljila na nacionalnom principu. Različitim političkim i pravnim manevrima njihovi su se alternativni prijedlozi u potpunosti zanemarili te je usvojen unitaristički Vidovdanski ustav.
Rad se bavi pitanjem državne politike prema manjinama u višejezičnim sredinama te problematikom nacionalne pripadnosti i ravnodušnosti u državnoj tranziciji. Konkretno, članak analizira integraciju ...stanovnika koji su bili govornici talijanskoga u Hrvatsku nakon Drugoga svjetskog rata na primjeru školstva na talijanskom jeziku u socijalističkoj Jugoslaviji. Manjinske škole bile su mjesto za socijalizaciju i enkulturaciju govornika talijanskoga u Istri i Rijeci, ali i za mjerenje stupnja i vrste integracije obitelji koje su odlučile ostati živjeti u Hrvatskoj nakon pripojenja sjeveroistočnoga Jadrana Jugoslaviji u manjinsku zajednicu i državu. Tekst promišlja namjere, strategije i prakse lokalnih i središnjih vlasti te članova i institucija talijanske manjine u pravcu asimilacije, disimilacije i izolacije talijanske govorne skupine.
U radu se daje pregled najvažnijih političkih događaja u hrvatskoj povijesti od sredine XIX. stoljeća do kraja XX. stoljeća, s naglaskom na promjene državnih okvira i političkih sustava u kojima su ...se nalazile hrvatske zemlje u navedenome razdoblju. Također, pažnja se posvećuje državnopravnomu statusu u kojem se nalazila Hrvatska u promatranome razdoblju, kao i granicama teritorijalnih jedinica u kojima su živjeli Hrvati. Uzimajući u obzir brojna iskrivljena, potpuno netočna te zlonamjerna tumačenja novije hrvatske povijesti u inozemstvu, ovaj tekst daje opširan pregled domaće i, što je još važnije, strane historiografske i publicističke literature o navedenome dijelu hrvatske povijesti, prvenstveno na njemačkom jeziku, kao i prijedlog kako strancima prezentirati to izrazito važno razdoblje hrvatske povijesti. U posljednjim dionicama teksta autor nudi sliku trenutnoga stanja u Hrvatskoj, njezinih potencijala i teškoća s kojima se hrva u europskom kontekstu. Autor rada sredinom 1950-ih morao je napustiti komunističku Jugoslaviju zbog političkoga progona, smjestivši se u Saveznoj Republici Njemačkoj, gdje je nekoliko desetljeća radio na njemačkoj radio-televizijskoj postaji Deutsche Welle u emisijama na hrvatskom jeziku. Usporedno s tim, bio je suradnik i suosnivač emigrantskih publikacija Hrvatske revije, Nove Hrvatske, Poruke slobodne Hrvatske i Kroatische Berichte. Prevodio je i modernu njemačku poeziju na hrvatski za časopise Hrvatsku reviju, Mogućnosti i Republiku. Trinaest je godina uređivao s Karlom Müllerom tromjesečnu internetsku platformu Bulletin Hrvatskoga svjetskoga kongresa u Njemačkoj i društva Colonia Croatica u Kölnu (na njemačkom jeziku).
Rad se usredotočuje na Krležinu dugotrajnu opsjednutost hrvatskim
nacionalnim pitanjem koja je bila podjednako prešućivana i u jugoslavenskoj i u hrvatskoj recepciji njegova djela. U prvom slučaju ...Krleži
kao priznatome jugoslavenskom autoru jednostavno nije pristajala nacionalna strast; u drugome Krleža kao autor “proleterski” obilježenoga
nacionalnog osjećaja nikako nije odgovarao (malo)građanskome hrvatstvu
novouspostavljenoga hrvatskoga književnog kanona. Rad pokušava
ispraviti tu nepravdu smještajući Krležinu opsesiju u tipično postimperijalni
srednjoistočnoeuropski politički, intelektualni i kulturni prostor.
U ovom se članku kritički osvrćemo na neke teze profesora političkih znanosti Jovana
Mirića (1934 — 2015) objavljene u knjizi Sve se mijenja, kriza ostaje (2018). Ta
je knjiga zbornik članaka, eseja ...i intervjua koje je profesor Mirić napisao i objavio u
razdoblju od 1983. do 2011. godine u raznim novinama i časopisima. Teme kojima
se bavio su: kriza jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, problematika ratnog
sukoba Srba i Hrvata te nacionalno-manjinski status Srba u Hrvatskoj. Prateći
Mirićev dugogodišnji intelektualni razvoj i pristup promijenjenim okolnostima,
kritički se može pristupiti sljedećim momentima: 1.) Kasnih 1980-ih postupno
Mirićevo prelaženje na pozicije liberalne demokracije prožeto je kontradiktornim
odnosom prema ranijem zastupanju samoupravnog socijalizma; 2.) Neke tekstove
karakterizira teza o “dva totalitarizma” (komunistički i nacionalistički), čime Mirić
umanjuje modernističko-emancipatorne tekovine socijalizma; 3.) Mirićev odnos
prema sukobu između Srba i Hrvata proveden je s dosljedno antinacionalističkih
pozicija, no ostaje nejasno zalaže li se i u kojim situacijama za građanski ili etnički
princip u pristupu rješavanja problema. Unatoč primjetnim promjenama okolnosti
i pristupa tim okolnostima, Jovan Mirić zadržao je kontinuitet vlastite kritičnosti –
jednako kao što taj kontinuitet ima i kriza – sve se mijenja, no ostaju kriza i kritika.
Ban Károly (u hrvatskoj historiografiji se gdjekad spominje pod imenom Karlo, a katkad i u hrvatiziranome obliku Dragutin) grof Khuen Héderváry jedna je od značajnih i najviše pozicioniranih osoba ...hrvatsko-ugarske povijesti, državnik koji je uz bansku čast (1883.-1903.) u dva navrata obnašao i funkciju predsjednika ugarske vlade (27. lipnja 1903.- 3. studenoga 1903. i 17. siječnja 1910.-22. travnja 1912). U velikoj je mjeri obilježio hrvatsku i mađarsku povijest na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, no u hrvatskoj historiografiji i u narodnoj svijesti je ostao zabilježen u izrazito negativnome svjetlu. U njegovu se ocrnjivanju išlo toliko daleko da su čak i u povijesnim udžbenicima kao hvale vrijedni istupi ocijenjivani spaljivanje mađarske zastave (premda se spaljivanje nacionalne zastave općenito govoreći drži izrazito šovinističkim i niskim neprijateljskim činom) ili napad na bana, dakle predsjednika hrvatske „Vlade” u sabornici. Zbog navedenoga je grof Khuen Héderváry postao općepoznat u Hrvatskoj, ali se najčešće o njemu ne zna ništa drugo do li već spomenutih stereotipa. Premda je obnašao i dužnost ugarskoga ministra predsjednika ipak je ostao puno poznatiji u Hrvatskoj, nego u Mađarskoj, što je donekle i razumljivo, jer je najveći dio života proživio u Hrvatskoj. Iako se cijeloga života zauzimao za održavanje ugarsko-hrvatske državne zajednice, te je promicao suradnju i suživot dvaju naroda, ipak o njemu do sada nije napisana nijedna monografija ni u Hrvatskoj, ni u Mađarskoj, a prilično je malen i broj znanstvenih radova o njegovom političkom putu.
U ovome uratku pokušavamo dati prikaz lika i djela hrvatskoga bana i ugarskoga premijera te prikazati njegova gledišta o nacionalnome pitanju polazeći od stare latinske izreke Audiatur et altera pars. Analiziramo političke prilike u Ugarskoj i Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća te ulogu hrvatskoga bana u odnosima između dviju država i dvaju naroda tijekom njegova dvadesetogodišnjega banovanja te obnašanja funkcije ministra predsjednika ugarske vlade.
Jedna od najpoznatijih osoba hrvatske povijesti svakako je ban Károly
(Karlo,
Dragutin) grof Khuen Héderváry koji spada u red najznačajnih i najviše
pozicioniranih osoba hrvatsko-ugarske povijesti. ...Bio je državnik koji je dva
desetljeća obnašao bansku čast te u dva navrata i funkciju predsjednika ugarske
vlade. Za razliku od svoga prethodnika baruna Josipa Jelačića kojemu je
hrvatska historiografija zapamtila samo dobre osobine, grof Khuen Héderváry
u narodnoj svijesti ostao je zabilježen u izrazito negativnome svjetlu kao
povijesna ličnost koja se zauzimala za odnarođivanje i za mađarizaciju. O njemu
se često ne zna ništa drugo do li narečenih stereotipa koji baš i ne odgovaraju
povijesnim činjenicama. Često se ističe da je on stranac, nametnut izvana (iz
Mađarske), iako je odrastao i najveći dio života proživio u Hrvatskoj. Zauzimao
se za održavanje ugarsko-hrvatske državne zajednice te je promicao suradnju i
suživot dvaju naroda, a prava Hrvatske zastupao je ne samo obnašajući funkciju
bana, nego i kao kraljevski personal te ugarski prvi ministar. U ovome uratku analiziramo političke prilike u Ugarskoj i Hrvatskoj u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća te prikazujemo stajališta grofa Khuena- Héderváryja o hrvatskome pitanju.
Viceroy Károly (Croatian historiography is sometimes referred to
by the name
of Karlo; Charles, and sometimes in the croatian language form of Dragutin)
Count
Khuen Héderváry is one of the most important and highest ranked individuals in
Croatian-Hungarian history, a statesman who was twice honored with the Viceroy
title
(1883. - 1903.) and has been elected as the president of the Hungarian
Government
(June 27, 1903 - November 3, 1903 and January 17, 1910 - April 22, 1912).
He has marked Croatian history greatly at the turn of the 19th and 20th
centuries,
but in historiography and in folk consciousness he has been registered in a
extremely
negative way, often being accused for Magyarisation of Croatia. As such, the Count Khuen-Héderváry became generally known in Croatia, although the vast majority of Croats don’t not know anything else but the above mentioned stereotypes. It is often argued that he was a foreigner, imposed from outside (Hungary), although he grew up and lived most of his life in Croatia. All his life he
stood up for maintaining the Hungarian-Croatian state community and has promoted cooperation and coexistence between the two peoples, and also as a Viceroy he defended the
rights of Croats. In his thesis the author analyzes the political situation in Hungary and
Croatia in the second half of the 19th century and early 20th century, and he presents the
point of view of Viceroy Khuen-Hedervary and his role in the history of
Croatian-Hungarian
State.
PDF
