1.
Njemački humanizam, kao i reformacija, protureformacija te katolička ob-nova kontekst su u kojem se otvara poseban kulturno-povijesni pogled na Marka Marulića. Istražujemo što je omogućilo uspjeh ...Marulićevih spisa u njemačkim zemljama. Pritom se ispostavlja da su ti spisi poticali na kršćanski život ne samo katoličku nego i evangeličku stranu, ukoliko ih ne bi prisvojila protureformacija.
2.
Širom Europe osobit su ugled postigli Evanđelistar i Institucija, i to naročito u doba reformacije, protureformacije i vjerskih podjela. Marulić je pisao suočen s opasnošću od Turaka i vođen željom za obnovom praktičnog kršćanskog života. Njegov je rad, očito, odgovarao potrebama u slično apokaliptičnom ozračju nemirnoga 16. stoljeća u Svetom Rimskom Carstvu Njemačkoga Naroda. Po završetku Tridesetogodišnjeg rata i nakon Westfalskog mira 1648, interes za Marulićeve spise u njemačkim se zemljama smanjuje.
3.
Dva su glavna Marulićeva spisa osobito često tiskana u dva njemačka carska grada: u Kölnu, središtu protureformacije, i u Augsburgu (odnosno Dillingenu), središtu reformacije. Izdanja iz Kölna i Dillingena, osobito Evanđelistar iz 1529. i prijevod De institutione iz 1583, proširila su se diljem Carstva, kako potvrđuju brojni sačuvani primjerci u njemačkim knjižnicama. Zanimanje za latinske tekstove Evanđelistara i Institucije na vrhuncu je prije Tridentskog koncila, dok je nakon njega poseban uspjeh doživio prijevod Institucije na njemački.
4.
U Kölnu se zanimanje za Marulića pojačalo u doba zaoštravanja reformacijskih sukoba 1529. i u doba pokušaja reformacije 1543. Njegov Evanđelistar poslužio je tada kao prvi odgovor katoličke strane na reformacijske spise, kao kompenzacija i protuteža za npr. Priručnu knjižicu evangeličkog građanina (Des Evangelischen Bürgers Handbüchlein).
Razlikovanje katoličke obnove, koja se kao pokret javila još prije reformacije, i protureformacije, kao izraza borbene samosvijesti Katoličke crkve, navodi nas da Marulićeve spise svrstamo u onu katoličku reformističku struju koja porijeklo vuče još iz srednjovjekovne religioznosti i često se označava pojmom devotio moderna. Marulić je po tome blizak duhu obnove jedinstvene Crkve kakav vlada u samostanu Kölnskih kartuzijanaca, a do izražaja dolazi u brojnim njihovim tiskanim djelima.
5.
Evanđelistar se najintenzivnije širio tijekom sukoba u početnoj fazi reformacije, kad je Katolička crkva tek počinjala mobilizirati vlastiti reformski potencijal. Nasuprot tomu, prijevodi Institucije preuzeli su vodstvo u godinama nakon Tridentskoga koncila, kao jedan od izraza tim koncilom nadahnutih napora Katoličke crkve. Izdanja prijevoda Institucije u Augsburškoj biskupiji valja promatrati u kontekstu općih zalaganja – kako s katoličke tako i s evangeličke strane – da se suzbiju raširene negativnosti, da se okonča opadanje vjerskoga života i stane na kraj sektaštvu.
6.
Prisutnost spisa splitskog humanista može usmjeriti proučavateljski pogled, koji redovno ostaje prikovan za sukob reformacije i protureformacije, na ponešto drugačije strujanje tog slojevitog doba, onkraj najglasnijih antagonizama. To se strujanje javilo još prije reformacije, a zalagalo se za pročišćenje i obnovu praktičnoga kršćanskog života.
Reformacija, kao kompleks društveno-političko-vjerskih dinamika, potaknuta je osobito prijelazom sa »sakralno-zadružnog samorazumijevanja kasnosrednjo¬vjekovnoga grada« kao »corpus Christianum u malom« na magistrate carskih gradova i njihovo autoritativno upravljanje. Reakcija je bila povratak na srednjovjekovne oblike društvenog uređenja, ponovno uspostavljanje grada kao vjerske zajednice. Tekstovi splitskog humanista, premda katolički orijentirani, ovakvom su procesu dubinski odgovarali i obilježili ga svojim doprinosom.
Predstoji, stoga, zacijelo plodonosan, premda i zahtjevan, zadatak dubljega istraživanja prisutnosti Marka Marulića i njegova utjecaja. Valjalo bi pritom uzeti u obzir – koliko je to još moguće rekonstruirati – okolnosti odabira Marulićevih spisa, naklade i distribuciju pojedinih izdanja, profil čitalačke publike i ustanova te odjeke Marulića u drugim tekstovima i sl.
Autor je pozornost usredotočio na širenje reformacije u mađarskoj Podravini,1 predstavljajući sinodu u Vaskaszentmártonu (danas Felsőszentmárton, hrvatski Martinci) 20. travnja 1550. godine, kojoj je ...na tom području prethodila djelatnosti propovjednika Mihálya
Sztáraija, Mirka Ciglera i inih reformatora te katoličkoj obnovi ovih naselja za vrijeme pečuškog biskupa Benedikta Vinkovića.
Poznata su dva pisma Györgya Prodanisinusa i jedno pismo Mirka Cigera iz kojih možemo dobiti uvid u zbivanja sinode. Bili bi to ujedno i najpouzdaniji izvori o širenju i navješćivanju Evanđelja u Donjoj Mađarskoj, u Podravini, Baranji i Tolni. Pod Osmanlijama, poslije tragične Mohačke bitke (1526.), Katoličko crkveno ustrojstvo Pečuške biskupije ubrzo je propalo. Protestanti su i u Donjoj Ugarskoj postigli brze uspjehe u širenju Lutherova i Kalvinova nauka koji se je naporedo širio na materinskom jeziku te nije se razlučio na dvije, čak i na tri strane, a koje kasnije nisu mimoišle ni međusobne konfrontacije. Osmanlije su se pragmatički odnosili prema svojim podanicima, gdje su bili u većini protestanti tamo su tražili savez s njima, a gdje su bili katolici, tamo s katolicima. Međutim u Donjoj Ugarskoj pomagali su širenje protestantizma. Istraživanje protestantizma otežava i sama činjenica da su se protestantski autori služili i prekoncepcijom, stoga je dosta i netočnosti glede pisanja povijesti protestantske crkve. Naročito je nedostatno poznavanje prošlosti mađarsko-hrvatskih naselja u Podravini, gdje od održavanja sinode u Vaskaszentmártonu 1550. godine, blizu jedno čitavo stoljeće
nam je nepoznato.U katoličkoj obnovi ključnu je ulogu odigrao pečuški biskup Bendekt Vinković i njegovi nasljednici u biskupskoj stolici. Hrvatski svećenici, među njima i revnosni Fabijan Vidoczi,
rodom iz Međimurja, rizikujući i svoj vlastiti život povratio je hrvatski puk na katoličku vjeru. Ovakve prilike se zapažaju u ovim podravskim mješovitim naseljima sve do kraja osmanlijske vladavine (1686) kada će se u ova naselja iz raznih slavonskih naselja doseliti
brojno hrvatsko pučanstvo katoličke vjeroispovjesti, čija migracija bit će okončana 1750. godine.
U ovom eseju pojava karavađovskog naturalizma analizirana je unutar presjeka dvaju povijesnih konfiguracija. Kao prvo, riječ je o procesu na makroplanu koji se tiče epohalne krize koju je sa sobom ...donijela reformacija. Zaokret reformacije donio je sveobuhvatnu krizu legitimnosti koja se manifestirala u svim sferama života u zapadnoj kulturi: od religije, preko politike, do statusa slika. Najvažniji element ove novovjekovne paradigme jest postupno formiranje nove episteme (ili sustava organizacije znanja) koju možemo odrediti kao postklasičnu ili novovjekovnu epistemu. Klasična je epistema podrazumijevala fiksni, stabilan i statičan odnos između slika, tj. fenomena i riječi, tj. diskursa. Novovjekovna epistema jest trenutak razgradnje ovog statičnog pogleda na svijet kada organska povezanost stvari i riječi, vidljivog i kazivog dolazi u opasnost, čak potpuni raskorak. Drugi proces tiče se mikroplana, odnosno društvene strukturiranosti Rima krajem 16. stoljeća kada očigledno dolazi do rascijepa između onoga što je bila „službena” politika Crkve i onoga što je bio ukus visokih aristokratskih krugova; iz ove strukturacije proizlazi razlika između „službene” umjetnosti protureformacije (koja je njegovala estetiku oltarne slike) i „neslužbene” umjetnosti a koja biva namijenjena umjetničkom tržištu i konzumiranju u poluprivatnom ili u potpunosti profanom društvenom okruženju. Nekada neupitni prostor religije sada biva rascijepljen na „mikroprostore” politike i umjetnosti sa svojim posebnim sustavima legitimizacije.
Do Reformacije u šesnaestom stoljeću došlo je teološki i vjerski u nemirnom ozračju posljednjih dana. Protestantski reformatori vidjeli su u događajima svog vremena – bilo na vjerskom, političkom ili ...društvenom području – znakove neposrednog drugog Kristovog dolaska. Snažnom eshatološkom svijesti vidjeli su u povijesnom procesu svog vremena nemire kao obilježja velikog dana suda, kraja svijeta i početka ostvarenja svega prorečenog. Sve više i više postajemo svjesni koliko su eshatološke pretpostavke prožimale intelektualni i vjerski život u Europi u šesnaestom stoljeću i koliko su ljudi svoje doba smatrali apokaliptičkom erom.
Die Reformation in Banovina Kroatien, entwickelte sich in der Mitte des 16. Jahrhunderts ohne tiefere Wurzeln zu schlagen. Wegen der spezifischen gesellscahftlichen und politischen Situation in ...Kroatien, fasste die Reformation allle Schichten damaliger Gesellschaft. Die organisierte Gegenreformation begann, als Juraj Drašković Bischof von Zagreb wurde. Als Teilnehmer am Tridentinischen Konzil, begann Drašković die notwendigen Maßnahmen gegen die Reformation und Erneuerung im katholischen Sinne durchzuführen. Am Beginn des 17. Jahrhunderts führte die gesellschaftlich-wirtschaftliche und Militärsituation in der Habsburgermonarchie verstärkter Gegenreformation im ganzen Mitteleuropa zu. Die gesetzlichen Akten des kroatischen Landatgs stellten die Grundlage für die rechtliche Ächtung der Protestanten in Kroatien dar. Die Gegenreformation der Zagreber Bischöfe, des kroatischen Landtags, der damaligen Regierung und der geistlichen Orden, verursachten, bis zum Ende des 17. Jahrhunderts, die Austilgung der Reformation im damaligen Kroatien. Die Rekatholisierung in Međimurje begann erst am Ende des 17. Jahrhunderts, wegen seiner spezifischen staatlich - rechtlichen Situation, und Neigung seiner Herren Zrinski zum Protestantismus. Obwohl die Rekatholisierung in Međimurje mancherorts, wie in Legrad, auch erfolgreich durchgeführt wurde, wurde Protestantizmus auch nie vernichtet. Im 17. und 18. Jahrhundert liessen die Jesuiten durch Eröffnung von Schulen und Instituten für neues Priesterstand und Intellektuellen, durch religiöse, missionarische, wissenschaftliche und politische Tätigkeit, eine große und unlöschbare Spur im nord-westlichen Kroatien hinter.
Kao odgovor na širenje lutherova protestantizma i svih ostalih reformacijskih pokreta, nastalih uslijed teškog stanja Katoličke crkve početkom XVI. stoljeća, javila se protureformacija. Temelji ujednačenom protureformacijskom djelovanju udareni su na Tridentskom koncilu koji je ujedno dao i poticaj za duhovnu i moralnu obnovu Katoličke crkve izraženu u baroknoj umjetnosti. Sustavna protureformacija na području banske Hrvatske započinje dolaskom Jurja Draškovića na mjesto zagrebačkog biskupa dodatan poticaj dobiva vjerskim zakonskim aktima Hrvatskog sabora čiji je krajnji cilj bio gušenje svakog traga protestantizma u Hrvatskoj. Gušenju protestantizma u Hrvatskog uvelike je pridonio odgojno-obrazovni i misijski rad crkvenih redova od kojih se na tome polju najviše istaknuo isusovački red. Svestarnim protureformacijskim djelovanjem do polovice XVII. stoljeća provedena je potpuna rekatolicizacija naselja sjeverozapadne Hrvatske zahvaćenih reformacijom, kao što su Varaždin i Koprivnica. Specifičan državno-pravni položaj Međimurja, kao i simpatizerstvo njegovih gospodara Zrinskih preme protestantizmu, otežavalo je provođenje protureformacije u tome kraju. Društveno-političke i vojne prilike na području habsburških zemalja početkom XVII. st. dovesti će do pojačanog protureformacijskog djelovanja na području cijele Srednje Europe te će uslijed takvih okolnosti i Juraj IV. Zrinski prijeći na katolicizam. Iako će rekatolicizacija Međimurja biti provedena relativno uspješno u pojedinim naseljima, kao što je Legrad, protestantizam nikada nije iskorjenjen.
Knjiga Petsto godina kasnije. Što nam je reformacija donijela, a što odnijela? zbirka je prije objavljenih i dorađenih
teoloških tekstova Lidije Matošević, koji problematiziraju različite teme vezane ...uz preduvjete nastanka i početke reformacije, tijekove njezina razvoja te posljedice koje je reformacija imala na daljnji razvoj i Katoličke Crkve i protestantskih Crkava i njihovih teologija i na razvoj kršćanstva i kršćanske teologije u cjelini. Knjiga, dakle, predstavlja autoričin doprinos tematici koja u Hrvatskoj nije dostatno istražena. Sazivanje Tridentskog koncila u XVI. stoljeću te velike crkvene reforme koje su nakon njega uslijedile i značajno utjecale na daljnju profilaciju Katoličke Crkve i njezine teologije, mogu se smatrati reakcijom i odgovorom na reformacijska gibanja.
