Prispevek obravnava poezijo Michelangela Buonarrotija še zlasti iz zornega kota njegovega upesnjevanja teme ljubezni, ki nastopa v triadi renesančno zastopanih vrlin skupaj z Dobroto in Lepoto. ...Omenjeno razumevanje je prikazano z očrtom širšega nazorsko-filozofskega ozadja (Giovanni Pico della Mirandola, M. Ficino, C. Landino, A. Poliziano) tedanje visoke renesanse. Izpostavljena je kompleksnost obdobja in razmerje do florentinske pesniške preteklosti (Dante, Petrarca). Michelangelova navezanost na besedni izraz, ki je bila neločljiva od njegovega umetniškega ustvarjanja, je predstavljena kot miselno preciznejša in ontološko poglobljena, saj ponuja umetnikovo samorefleksijo smrti. Za umetnika samega so bili njegovi stihi povsem enakovredni likovnemu izrazu, saj so mu z mislijo o nesmrtnosti pomenili premagovanje zavesti o minljivosti (lastnih) umetnin.
Renaissance is the term used for the societal movement that marked the end of the Middle Ages. With the development of science came the rediscovery of the works and values of ancient scholars. This ...brought enormous development in all areas of society, including education. Man became the measure of all things, humanism became important again, and there was a blossoming of science and art.
The ‘renaissance of family medicine’ took place approximately 50 years ago as a response to over-technical (even inhumane) medicine. Family medicine focused on the patient and was, as such, rediscovered and developed as a scientific discipline.
In 2022 Wonca Europe launched a new document that set out the core values of family medicine, initiating a discussion about the ‘new’ renaissance of family medicine. The idea implies that, due to the changes brought about by rapid technical advances and recent global events, family medicine will develop further. However, the really intriguing question is whether these rapid and dramatic changes will actually result in a new renaissance of family medicine or whether they will result in its decline.
Dubrovački renesansni filozof i pjesnik Miho Monaldi (1540. – 1592.) u svojoj je estetičkoj raspravi Irena, iliti o ljepoti (Irene, overo della belleza, Venecija, 1599.) glazbenoj problematici ...posvetio čitavo poglavlje – Dialogo ottavo (fol. 135–153) – da bi predstavio svojevrsnu opću teoriju glazbene umjetnosti. U tom se poglavlju Monaldi detaljno bavio pojedinim aspektima glazbe, a to su: podjela glazbe na različite vrste, intervali, značenje u glazbi, funkcije glazbe, modusi, glazbala, odnos između glazbe i politike, odnos između glazbe i drugih »predmeta sluha« te kriteriji za postizanje »ispravne glazbe«. Radi se, dakle, o prilično velikom broju tema vezanih uz glazbenu problematiku, zbog čega se to Monaldijevo djelo smatra najznačajnijim doprinosom refleksiji o glazbi na hrvatskom području u renesansnome razdoblju. U svojoj klasifikaciji glazbe Monaldi je prednost dao vokalnoj glazbi (u odnosu na instrumentalnu), što je u potpunome skladu s općim renesansnim poimanjem glazbe.
The work Irene, overo della bellezza (Venice, 1599), written by the Renaissance philosopher and poet Michele Monaldi (1540–1592) from Dubrovnik, is considered to be the first aesthetic treatise that originates from Croatia. In that dialogue, Monaldi devoted a whole chapter to music and presented his version of the general theory of it. Monaldi’s thoughts on beauty and music originate primarily from the philosophy of Plato and Aristotle. He was mainly theoretically oriented, thus his ideas on music are primarily based on Plato’s philosophical thoughts, and only partially on Aristotle’s. In the greater part of this chapter, Monaldi does not consider the changes that occurred in the field of music in the second half of the 16th century and on the turn of the 17th century. Thus, his ideas on music and art, in general, can be interpreted almost as a purely theoretical model, without any indications of its possible use in practice. Monaldi’s Platonic orientation is also evident in the form of his work, which is the dialogue form modelled after similar dialogues written by Plato. In some aspects of his discussion on music, though not numerous, Monaldi still relies on Aristotle, especially when it comes to functions of music. In his chapter devoted to music (Dialogo ottavo, fol. 135–153) Monaldi rather thoroughly discusses several aspects of music: the divisions of music into different branches, the intervals, the meaning in music, the functions of music, the modes and the instruments, the relationship between music and politics, the relationship between music and other "objects of hearing", as well as criteria necessary to achieve "proper music". Given the fact that Monaldi treated quite a large number of music issues, his work Irene, overo della bellezza is considered to be the most valuable contribution to the reflection on music from Croatia in the Renaissance period. This paper presents Monaldi’s understanding of music, based on the example of his classifications of it into different categories.
V prispevku je prikazana zgodovina geografije v srednjem veku s pomočjo spoznanj iz domače in tuje strokovne literature. Srednji vek ni enotno obdobje v razvoju geografije. Zgodnjega označuje zaton ...antičnih tradicij v krščanskem delu Evrope, vendar prevzem in nadgradnjo le-teh v arabskem svetu. V visokem srednjem veku so bila arabska spoznanja med osnovami za geografsko in kartografsko renesanso ter za razvoj v naslednjih stoletjih.
Sifilis je važan primjer “nove bolesti” koja je pokrenula transnacionalnu (europsku) raspravu
među liječnicima. Bolest se pojavila između kraja srednjeg vijeka i početka modernog doba
(početkom 16. ...stoljeća), u vrijeme u kojem se medicina iz dogmatske mijenjala u eksperimentalnu
disciplinu. Glavne promjene dogodile su se na polju anatomije: u 1543., istoj godini u
kojoj se pojavio rad Nikole Kopernika, koji je promijenio zakone astronomije, objavljen je
novi, manje dogmatični i više empirijski pristup anatomiji u radu Andreasa Vesaliusa.
Ipak, u renesansi medicina ostaje disciplina vezana uz tradiciju, ponosna na svoju tisućljetnu
povijest i svoju superiornost nad empirijskim, neakademskim iscjeliteljima.
Kada se sifilis pojavio u Europi, nekoliko je objašnjenja detaljno izloženo. Sredinom 16. stoljeća,
talijanski liječnik Luigi Luigini (rođen 1526.) objavio je u Veneciji zbirku svih djela o
sifilisu koja su se pojavila do 1566. Želio je prenijeti svojim suvremenicima i budućim kolegama
sažetak svega što je bilo poznato o “novoj bolesti” (latinski pojam Novus znači i “novi”
i “čudan”).
Prema većini autora zbirke, bolest je “nova” i “čudna”. Neki autori čiji se radovi pojavljuju u
zbirci smatraju nemogućim da su najveći autoriteti, poput Hipokrata i Galena, previdjeli tu
bolest. Luiginijevo djelo pokazuje napor autora da uvrste sifilis u korpus akademske medicine
i potvrde autoritet akademskih liječnika nasuprot empirijskih iscjelitelja.
Zadatak razvijanja znanja o afričkim ruralnim područjima od strane urbanih afričkih istraživača susreće se s dva značajna izazova: nadmoć mitova i ‘biće kao sila’ u mreži ruralne afričke gnoze i ...prijezirno držanje urbanih afričkih istraživača spram domorodačkih sustava znanja (IKS). Ovaj je pristup rezultat kolonijalnih nastojanja da se sačuva epistemička hegemonija i neokolonijalizacija uz pomoć Afrikanaca koje se okrenulo protiv mogućnosti afričkog sustava znanja. Fiksacija na mit i silu ruralnih aktera i zapadnjačkog akademski orijentiranog sistema znanja sačinjava obostrano antagonističke strukture moći s kumulativnim efektom zagušivanja pokušaja da se Afriku razumije iznutra prema van. Ovaj rad, usmjeravajući se na društveno znanje Yoruba, primjenjuje rekonstruktivni pristup predlažući dva puta do razvoja robusne afričke baze znanja. Prvi put argumentira da se ruralni akteri koji doprinose razvoju afričke spoznaje moraju raščarati gdje je to potrebno. Drugi je put usmjeren na urgentnost postizanja potpune dekolonizacije. Dok prvi put vidi kretanje ruralnog od mitova prema artikulaciji liberalnog epistemičkog sistema, drugi put želi ukloniti nevjericu i prijezir koji urbani istraživači imaju o zbilji znanja u Africi. Znanje koje ima koristi od afričke originalnosti može se konsolidirati otvorenim dijalogom između urbanih istraživača i ruralnih aktera koji imaju izravnu vezu s ispostavom afričke gnoze u pogledu politike, prava, etike, farmakognoze, zdravstva, ekonomije i okoliša.
Samostan benediktinki sv. Andrije na Rabu, osnovan u 11./12. stoljeću, jedini je aktivni samostan od nekadašnjih pet velikih benediktinskih opatija na tom otoku. Formiran između ranoromaničke crkve i ...gradskih zidina, odlikuje se složenom građevnom poviješću koja je sve donedavno bila prikrivena radikalnom obnovom sklopa u 19./20. stoljeću. Konzervatorsko-restauratorska istraživanja omogućila su rekonstrukciju pojedinih etapa gradnje koje samostan čine važnim u kontekstu samostanske srednjovjekovne i renesansne arhitekture na otoku Rabu, ali i šire u Dalmaciji.
The Benedictine Monastery of St Andrew in Rab was founded in the 11th and 20th /12th century on a site between the early Romanesque church and the city walls. Of the five big Benedictine abbeys that existed on the island, it is the only one that has survived and is still active. Its rich building history was until recently obscured by radical restoration in the 19th century. Conservation and restoration researches made possible the reconstruction of individual building phases. The monastery ranks among the most significant buildings of medieval and Renaissance architecture both on the island of Rab and in the wider region.
Frane Petrić glazbenom se problematikom najviše bavio u djelu Poetika (Della Poetica, Ferrara, 1586.) u kojemu se unutar teorije pjesništva posvetio i razjašnjavanju starogrčke glazbene prakse. ...Međutim, Petrić se glazbom bavio i u ranoj fazi svojega djelovanja, u djelu Sretan grad (La città felice) koje je nastalo 1551., a objavljeno 1553. godine u Veneciji. U tom se djelu u okviru predstavljanja teorije društva Petrić osvrnuo i na glazbu, no u znatno manjem opsegu i na drukčiji način nego u Poetici. Glazbena se tematika u Sretnome gradu pojavljuje na samome kraju tog djela, u kontekstu odgoja i obrazovanja. Kao osnovne predmete obrazovanja Petrić navodi slikarstvo, glazbu i gramatiku, posvećujući se u jednom kraćem odlomku detaljnije samo glazbi kao odgojno-obrazovnom sredstvu koje vodi prema vrlinama. Osim toga, Petrić navodi i druge funkcije glazbe te nabraja starogrčke oktavne vrste i opisuje njihove učinke na čovjeka, iz čega je vidljivo da je bio upućen u glazbenu terminologiju, kao i to da je na njegovo poimanje glazbe prvenstveno utjecala antička grčka teorija glazbe.
U radu se analizira široki spektar ženskih likova kod najpoznatijih hrvatskih
renesansnih i baroknih autora. Promatranje likova vrši se s obzirom na determinante
književnopovijesnog razdoblja, manire ...izražavanja i književne ideje ili svrhe lika unutar
piščeve koncepcije svijeta. Renesansni autori su idealizirali žensku ljepotu, a barokni su je
prikazali u dihotomnom obliku: kao izvor grešnosti (posljedica moralističke didaktičnosti),
ali i izvor novih i smionih erotičnih imaginacija ili pak ideal duhovnih i etičkih vrlina.
Uočeno je formiranje pet različitih tipova žena s obzirom na njihovu jaču realističku,
simbolično-alegorijsku ili apstraktnu narav: petrarkističke gospoje, žene ratnice, dobre
žene, žene bludnice i žene čarobnice. Posebno se proučio položaj Judite u promatranom
korpusu. To djelo oduvijek je privlačilo pažnju književnih teoretičara, ali i jezikoslovaca
jer se upravo njime hrvatska srednjovjekovna pismenost brzo transformirala u autorsku i
nacionalnu literaturu.
PDF
