U dijalogu De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, objavljenom 1499. godine u Firenci, Juraj Dragišić spominje različite filozofske i teološke autore i njihova djela. Hrvatski ...znanstvenici u svojim radovima posvećenima Jurju Dragišiću spominju te autore i njihova djela (Martinović, Banić-Pajnić, Ćurko i dr.). Rad ima namjeru posvetiti veću pozornost kršćanskim autorima koje Dragišić koristi u svom dijalogu, po mogućnosti navesti većinu imena te pokazati koje od njih više spominje. Dakle, u radu se spominju i obrađuju, u kontekstu Dragišićeve rasprave o anđelima, uglavnom sljedeći kršćanski autori: Albert Veliki, Ambrozije, Anzelmo, Augustin, Beda, Boecije, Bonaventura, Pseudo-Dionizije Areopagit, Duns Skot, Grgur Nazijanski, Grgur Veliki, Henrik iz Ganda, Ivan Damaščanski, Ivan Zlatousti, Jeronim, Origen i Toma Akvinski. Navedeni se autori mogu podijeliti u dvije skupine: patrističke pisce i srednjovjekovne crkvene pisce.
In dialogue De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, published in 1499 in Florence, Juraj Dragišić mentioned different philosophical and theological authors and their works. Croatian scientists in their papers dedicated to Juraj Dragišić mention these authors and their work (Martinović, Banić-Pajnić, Ćurko i dr.). This paper intends to commit the majority of its attention to Christian authors mentioned by Dragišić in his dialogue, to list most of the referred names and show who does he mention the most. Thus, in this paper in the context of Dragišićʼs discussion on angels, the following authors are cited primarily: Albertus Magnus, Ambrose, Anselm of Canterbury, Augustine of Hippo, Bede, Boethius, Bonaventure, Pseudo-Dionysius the Areopagite, Duns Scotus, Gregory of Nazianzus, Gregory the Great, Henry of Ghent, John of Damascus, John Chrysostom, Hieronymus, Origen and Thomas Aquinas. These authors can be divided into two groups: patristic writers and medieval Church writers.
Polazeći od suvremene književnohistoriografske i historiografske problematizacije djevičanstva kao religijskog i općekulturnog fenomena predmodernog razdoblja zapadne kulture, u članku se analizira ...religijski diskurs o djevičanstvu u pastoralnoj drami Istorija od Dijane Mavra Vetranovića. Cilj je članka pokazati u kojoj se mjeri religijsko djevičanstvo može pokazati važnim za razumijevanje i interpretativno tumačenje tog teksta.
Usoda sv. Maksima Greka (Mihail Trivolis, ok. 1470, Arta – Maksim Grek, 1556, Moskva) predstavlja značilno ljubezen do znanja, ki je usmerjala zgodnjerenesančnega individuuma. Čeprav je Mihaela ...Trivolisa, ki je v severni Italiji doživel mnogo bogatih intelektualnih izkušenj, pozneje v moskovski Rusiji doletela krivična obsodba na cerkvenih zborih (1525, 1531), njegova dejavnost priča o njegovem duhovnem vzpenjanju. Kot učenec filologa in prevajalca iz grščine v latinščino Joannisa Laskarisa ter sodelavec Alda Manuzia v njegovi tiskarni v Benetkah, je Mihael Trivolis pridobil znanje o rokopisih, inkunabulah ter o tehniki spreminjanja človeške pisave v tiskano obliko. A mislec, ki je na gradu Mirandola učil grščino nečaka slavnega Pica, je našel duševni mir šele na sveti gori Atos, v samostanu Vatopedion, kjer je z imenom Maksim sprejel meništvo. Tam je nadaljeval z rokopisnim in knjižnim delom ter ustvarjal svoj molitveni opus. Na povabilo ruskega velikega kneza Vasilija III, da naj z Atosa pošljejo prevajalca, je leta 1518 odpotoval v Moskvo, kjer je bil kmalu po krivem obtožen heretičnih napak pri prevajanju in obsojen skoraj na dosmrtno kazen. Vendar je v času priprtja v samostanskih ječah napisal veliko število osebnih spisov, ki so hranjeni v rokopisih. Njegova ustvarjalnost je posebej nazorna v njegovi literarni dejavnosti. Umrl je leta 1556, cenjen in spoštovan. Še za časa svojega življenja je bil prepoznan za svetnika, uradno pa ga je ruska pravoslavna cerkev za svetega proglasila šele leta 1988.
Although the notion of utopia, entitling Thomas More’s representative work, was coined in the European West, and far from the Mediterranean, the first utopian dreams about the prefect human community ...were dreamt in the Mediterranean cultural environment. Plato’s construction of the ideal state, as well as the Atlantis myth vividly represented in dialogues Timaeus and Critia, served as inspiration and layout to the entirety of utopian constructions devised afterwards, including the paradigmatic vision of Thomas More’s perfect island state. Moreover, we can find the Mediterranean roots of utopian thought in Hellenistic utopias by Euhemerus and Iambuls, and these ideas partially contain elements from the Mediterranean Middle Age and Renaissance utopias as well. After critical examination of utopian thoughts and worldviews, at the end of this paper a dilemma will be discussed on whether Patricius’ The Happy Town belongs to the corpus of Mediterranean utopias or not.
This analysis of Novela od Stanca (The Dream of Stanac), the only comedy in verse by Marin Držić preserved in its entirety, examines the flexibility of the genre, the parallels between comedic ...discourse and the rhetoric of law, and Držić’s focus on the most vulnerable sociopolitical aspects of city life. This focus reveals the ability of theatrical modes to encourage viewers to cross the threshold between aesthetic and non-aesthetic experience, and therefore also empower identity transformation. The subsuming of thresholds enabled by the Renaissance inversive carnival principle is also discussed in relation to the subversiveness that becomes explicit in the relationship between Novela od Stanca (The Dream of Stanac) and Držić’s conspiratorial letters.
Samostan Blažene Djevice Marije i svih svetih, odnosno sv. Jelene u Šenkovcu kraj Čakovca, bio je mjesto ukopa članova obitelji Zrinski u 16. i 17. stoljeću kada ta obitelj posjeduje veći dio ...Međimurja. Zrinski su odigrali veliku ulogu na povijesnoj sceni u vrijeme osmanskih osvajanja te su dali značajan doprinos obrani Međimurja, ali i šire regije. U članku se opisuju tadašnje povijesne prilike i donose podatci koji ocrtavaju vezu čakovečkog pavlinskog samostana i obitelji Zrinski u periodu od 1546. do 1691.godine te se daje prikaz relativno skromnih
očuvanih materijalnih ostataka koji o tome svjedoče.
U radu se objavljuju podaci i pretpostavke o fazama izgradnje pojedinih kortina, kula i vrata creskih fortifikacija 16. stoljeća, kao i imena kamenara, klesara i graditelja aktivnih na tom zadatku u ...razdoblju između 1508. i 1610. godine, zapisana u Libri delle fabbricha delle mura koji se čuvaju u Državnom arhivu u Rijeci.
Znamenita poljska slavistica i kroatistica Joanna Rapacka (1939–2000) objavila je tri studije o Marku Maruliću (1450–1524), naknadno ih objedinivši pod naslovom “Fragmenti o Maruliću”. Rapacka ...spominje Marulića na važnim mjestima i u nekoliko drugih radova, primjerice u člancima iz svoga Leksikona hrvatskih tradicija ili u sintetskim studijama o formiranju moderne hrvatske nacije i regionalizmu u predmodernoj hrvatskoj književnoj kulturi. Teze poljske slavistice o Maruliću vrijedi istaknuti i pomno razmotriti iz dvaju razloga: zbog toga što i dalje mogu biti relevantne za razumijevanje Marulićeva književnoga djela te zbog toga što u suvremenoj kroatistici nisu imale recepciju kakvu zaslužuju. Rapacka Marulića, a posebno vernakularni dio njegova opusa, čvrsto povezuje s poetikama evropskoga književnog srednjovjekovlja, dok se u hrvatskoj književnoj historiografiji u posljednjim desetljećima uložilo dosta napora u pokušaj da se Marulić “demedijevalizira”. Marulić je nesumnjivo poetički heterogen autor, na razmeđu srednjovjekovlja i renesanse, ali kada stvara na hrvatskome, u svojim zrelim godinama, njegova upućenost na srednjovjekovne književne tradicije postaje vrlo izraženom. Čitaju li se radovi Joanne Rapacke pažljivo, postaje jasno da je, prema njezinu mišljenju, Marulić prvi (i jedini) veliki autor hrvatske srednjovjekovne književnosti.
Slikarstvo iluminiranih rukopisa svrstava se u značajnija ostvarenja tzv. otonske renesanse. Navedeni pojam odnosi se na vladarsko razdoblje saskih vladara, pri čemu Otoni preuzimaju načelo vladanja ...Karla Velikoga. Stoga ne čudi što se otonski iluminirani rukopisi ugledaju na karolinške primjere, posebice na tzv. Ada grupu. Osim karolinškog, važni su za spomenuti i antički te todobni bizantski utjecaji. Tematika koja se obrađuje u sklopu ovoga članka jest posebnost stilskog izričaja četiriju grupa iluminiranih rukopisa koji se vezuju uz skriptorij u Reichenau, a na temelju kojih dobivamo kratak prikaz kulturološko povijesne situacije u kojoj skriptorij nastaje i razvija se.
Prispevek obravnava vprašanje o uglasitvi, kot se izpostavlja v traktatu Dialogo della musica antica et della moderna Vincenza Galileija, enega osrednjih italijanskih teoretikov 16. stoletja. ...Predstavljeni so njegov poskus določitve glasbenoakustičnega sistema časa, kritika slednjega in hkrati poskus postavitve novega sistema, ki ga Galilei predstavi ob primeru uglasitve lutnje.
PDF
