U drugoj polovici 19. stoljeća hrvatske zemlje bile su u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Radi potreba novog građanskog društva na području Europe provode se mnoge reforme. Nakon Hrvatsko-ugarske ...nagodbe u Hrvatskoj su stvoreni uvjeti pa se, uz ostale reforme, provodi i prva autonomna reforma školstva. Kao i sve ostale reforme, i ovu provodi hrvatski ban Ivan Mažuranić. Odabrao je stručnjake za izradu zakona. Zakon o pučkom školstvu, pučkim i građanskim školama, javnom i obveznom školstvu donesen je 1874. godine nakon konferencijskih rasprava te odobrenja Sabora i cara. Školska se reforma provodi od 1875. godine. U skladu sa sekularizacijom i demokratizacijom, Zakon propisuje mnoge odredbe prema školama, učiteljima, učenicima, nastavi, programima. Iako je provedba tekla uz određene probleme, ovaj Zakon ipak je donio mnoge pozitivne promjene i utjecao na budući razvoj školstva i društva.
Polazeći od slobode kao temeljne vrijednosti suvremenog društva najprije se donosi prikaz glavnih filozofskih rasprava o slobodi: kompatibilizam i inkompatibilizam. Pokazuje se da mnogi antagonizmi ...između različitih pozicija postoje zbog različitog shvaćanja pojmova slobode i determinizma. Osobita se pažnja posvećuje suvremenoj tendenciji determinizma koji počiva na rezultatima istraživanja ljudskoga mozga. Potom se skreće pažnja na novovjekovno razdvajanje slobode i norme te unutarnje i vanjske slobode, a što dovodi do apstraktnoga poimanja slobode u liberalizmu prosvjetiteljstva sa zahtjevom odvajanja slobode od bilo kakve uvjetovanosti, prije svega od strane države ili Crkve. Budući da je konkretna sloboda po svojoj biti moralna sloboda koja se ostvaruje u slobodnom činu moralne odluke i odgovornosti, rad se bavi i Kantovim razumijevanjem slobode, osobito pod vidom postizanja osobne sreće. Pritom će se pokazati da se vlastita sreća ne može učiniti temeljnom odrednicom volje jer se to protivi principu moralnosti. U nastavku se, u svjetlu prethodnih razmatranja, pokazuju posljedice čovjekova zahtjeva za slobodom i autonomijom u današnjem društvu i kulturi, osobito u odnosu prema kršćanskom razumijevanju slobode. Pritom se kao povodom koristimo govorom Benedikta XVI. održanom sudionicima opće skupštine Papinskog vijeća za kulturu dana 7. ožujka 2008. godine sa zaključkom da u govoru postavljena dijagnoza nije razlog za pesimizam, nego prilika za novo samopromišljanje kršćanstva.
U radu se na temelju novovjeko-vnih društvenih promjena pokušava detektirati stanje religije i religijskih promjena u sekulariziranom društvu. Prelaskom iz srednjovjekovlja i feudalnog sakraliziranog ...društvenog uređenja u moderno društvo, religija sve više gubi ne samo središnje značenje nego i mjesto na gotovo svim područjima od kulture i znanosti do etike i obrazovanja. Takvom, stanju stvari u modernom društvu bitno je pridonijela racionalizacija života, koja je zasigurno i kamen temeljac modernog društva. Racionalizacija pak vodi k racionalizmu, a sekularizacija radikalizaciji svjetovnosti i sekularizmu. Radikalizacija sekularizacije, međutim, gotovo u pravilu rada novim religijama. Dok su mnogi suvremeni seizmografi religijskog fenomena nastojali proniknuti pojavak sekularizacije, dotle su drugi opravdano primjećivali da se teorija sekularizacije temelji na rezultatima istraživanja tradicionalne crkvene religije, te da ona nema što reći o suvremenom buđenju želje za neposrednim, doživljajem i iskustvom svetoga i njegovu »povratku« novim religijskim grupama i pokretima. Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do danas dolazi ne samo do stagniranja sekularizacije nego i do pravih antisekularizacijskih »pobuna«. A antisekularizacija je po sebi i na izravan način reakcija na pretjeranu svjetovnost svijeta i eklezijalno »paktiranje« s tim i takvim svijetom. Samo u akcentima doživljajnog, emotivnog, zajedničarskog, osobnog, iskustvenog, »bitnog«, u novim religijskim i eklezijalnim pokretima sociolog (religije) može »pročitati« i(sta) obilježja postmoderne pobune protiv vjere u razum, znanost, svjetovne religije, globalne ideologije i utopije, pravi fijasko obećanja nove ljevice i njezinih »revolucionarnih« obećanja. Nadanja i očekivanja moderne nisu se ostvarila niti su se mogla ostvariti. Vjera u znanost, napredak i realizaciju pravednoga društva (parareligija) nije mogla biti primjerena zamjena autentičnoj religiji i religioznosti.
Djelo Ž. Mardešića do sada je izdašno istraživano pod vidom njegova doprinosa društvenim, povijesnim i fenomenološkim znanostima o religiji. Pritom je njegova osobna teološka sinteza kršćanstva koja ...je više ili manje izričito utkana u njegove društveno-religijske analize i promišljanja ostala u velikoj mjeri po strani. Čak se među tumačima njegove misli može naići na izričitu nesklonost traganju za njegovim teološkim profilom. Mi međutim držimo da Mardešić ima jednu prepoznatljivu teološku viziju stvarnosti koja prati i prožima njegove socioreligijske i religiološke analize. To je dohvatljivo između ostalog i u njegovim teološkim vrednovanjima fenomena religijskog, svjetonazorskog i političkog pluralizma. Stoga se u ovom članku nastoji uočiti i ukratko predočiti neke od nosivih kategorija Mardešićeve teološke sinteze koju on primjenjuje kod vrednovanja fenomena religijskog i političkog pluralizma suvremenih društava. U uvodnom dijelu se načelno govori o mjestu i ulozi teološkog promišljanja religijskog pluralizma kao i o načinu prisutnosti Mardešićeve teološke sinteze unutar njegove religiologije. U prvom poglavlju skiciraju se temeljne odlike moderniteta i postmoderniteta kako ih vidi ovaj autor, a koje promiču pluralizaciju dosadašnjih pretežito kršćanskih društava. Ukazuje se potom na neke od neprimjerenih reakcija kršćana katolika na rastuću pluralizaciju društva. Uočavanju najvažnijih elemenata Mardešićeve teološke sinteze i njihova primjena na teološko vrednovanje pluralizma posvećen je središnji dio članka. U zaključnom dijelu se na temelju iznesenog i protumačenog ukazuje na utemeljenost naslovne teze o postojanju Mardešićeve teološke sinteze koja je iznjedrila elemente njegove teologije pluralizma. Sve to govori u prilog Mardešićevoj interdisciplinarnoj metodologiji kao i njegovu nezanemarivu doprinosu recepciji saborskih gledanja na rastuću svjetonazorsku pluralnost društva.
Kršćanstvo i sekularizacija Mardešić, Željko
Nova prisutnost,
12/2006, Letnik:
IV, Številka:
2
Journal Article
Odprti dostop
U prvom dijelu rada prikazuju se zbivanja koja napose obilježavaju današnju religioznost kroz tri različita usmjerenja i ujedno tri osobito aktualne teme suvremene sociologije religije. U središtu je ...tema sekularizacije koja je i ishodište ostalih dviju, tj. naglog i neočekivanog procvata najrazličitijih oblika nove religioznosti te zabrinjavajuće pojave relikata prošlosti, naime sve prisutnijeg fundamentalizma i integrizma u velikim religijama. Proces sekularizacije sastoji se pak od tri razine te obuhvaća društvo, Crkvu i - najdublje - čovjeka pojedinca. U drugom se dijelu teksta nastoji dati kraći komparativni pogled stanja sekularizacije u europskom kršćanskom prostoru te na području Sjedinjenih Američkih Država kao doprinos uvidu u povijesnu i aktualnu kršćansku prisutnost u svijetu.
Sve su brojnije prepreke i izazovi za današnjeg čovjeka i obitelj koji stoje na putu razvoja pastorala braka i obitelji. Ukazujući na jedan od najozbiljnijih izazova, Sveti Otac je hrvatskim ...obiteljima na zagrebačkom Hipodromu prigodom svoga apostolskog pohoda Hrvatskoj u lipnju 2011. poručio da budu hrabre i ne popuštaju sekulariziranom mentalitetu. Iz toga je i proizišla tema ovog rada kojim se želi razjasniti pojmove, predočiti aktualnost teme, ponuditi bolji uvid u izazove te, u konačnici, potražiti odgovore na njih.
Brak i obitelj kao društvene ustanove podvrgnute su i u židovsko-kršćanskoj tradiciji - od biblijskih vremena pa sve do danas - različitim kulturalnim i drugim utjecajima. U današnje vrijeme zbiva se ...jedinstvena promjena u povijesti civilizacija: pojavilo se i izgrađuje se pluralističko društvo koje suočava brak i obitelj s posve novim i nečuvenim izazovima (razni oblici braka i obiteljskog života). Autor se zauzima za razlikovanje »znakova vremena« i za uvjerljivo svjedočenje osnovnih kršćanskih vrijednosti braka i obitelji. U tome je srž otpora prema raznim tendencijama suvremenosti.
U ovomu radu autor pokušava istražiti narav odnosa između sekularizacije, agnosticizma (kao i ateizma) i rasta vjerskoga indiferentizma i praktičke ravnodušnosti u pogledu vjerskih pitanja i ...transcendentnih dimenzija bivstvovanja. Sekularizacija nije proizvela indiferentizam (izuzmemo li rast relativizma i pluralizaciju svjetonazora), ali je prosvjetiteljstvo utjecalo na porast vjerskoga indiferentizma, a istovremeno i na rast praktičkoga indiferentizma; moderni je materijalistički ateizam proizveo antiteističke prakse, posebice u zemljama tzv. realnoga socijalizma. Suzbijanje religije i prakticiranja vjere nije dovelo do marginalizacije religioznosti, ali praktički/praktični materijalizam modernoga i postmodernoga potrošačkog društva rezultira napredovanjem suvremenoga moralnog relativizma i vjerske ravnodušnosti. Otvoreno pitanje: jesu li religiozni ljudi u moralnom pogledu bolji od onih koji ne vjeruju?, moglo bi se razriješiti odgovorom na pitanje: jesu li zlo, nasilje i nečovječnost u našim vremenima rastućega teorijskog agnosticizma i praktičke ravnodušnosti vidljiviji negoli u klasičnim vremenima jedinstva države i Crkve? Pitanje moralnosti dade se razriješiti samo praktički, a ne doktrinarnim raspravama o vjeri i o agnosticizmu.
Članak prikazuje tezu filozofa Charlesa Taylora o neotklonjivosti vjere u sekularnome dobu. Oslanjajući se na njegovo kapitalno djelo, na početku rada definira se sekularizacija, polazeći od ...društvene predodžbe vjere kao opcije koja se više ne podrazumijeva. Potom se, prateći samorazumijevanje čovjekova ja, ukazuje na procese i klime koje su pripravile sekularizaciju: srednjovjekovna reforma vjere, raščarenje svijeta, deizam, antropološki obrat i isključivi humanizam. Ti su procesi doveli ljudsko sebstvo u stanje nepropusnosti spram izvanjskoga. No nepropusno sebstvo, pod unakrsnim pritiskom vjere i nevjere, i dalje pokazuje svoju propetost prema transcendentnome. Zato se, nadalje, izdvajaju ključni principi Taylorove pozitivne hermenutike sekularizacije i razlozi nade u neotklonjivost vjere. Površno razumijevanje i neprijateljski stav prema sekularizaciji povisuju ulog strahu i pesimizmu u pogledu budućnosti religije. No, dublje shvaćena, sekularizacija nije i ne može biti kraj religije. U horizontu Božje pedagogije i religijskoga razvoja ljudskoga sebstva, sekularizacija se pokazuje kao providonosna etapa i nova prilika za religijsku vjeru.
U prvom dijelu rada govori se o temeljnim obilježjima, suvremenim sociokulturnim i društvenim okolnostima i pojavi suvremene karizmatske religioznosti u svjetonazorski pluralnome društvu. Moderno ...društvo, koje je nastalo rasapom srednjovjekovnoga sakraliziranoga društva, što se religijsko- religioznog fenomena tiče, bilo je najviše obilježeno sekularizacijskim procesima i radikalnom svjetovnošću svijeta. U takvom je društvu, međutim, prosvjetiteljski svjetonazor generirao i vlastite religijske sastavnice. Poglavito vjeru u pozitivistički orijentiranu znanost i njezina soteriološka obećanja, racionalističko objašnjenje i rješenje svih ljudskih pitanja i problema, vjerovanje u linearni progres ljudskoga društva, utopijska obećanja velikih ideologija. Postmoderno društvo pak nastupa upravo rušenjem ovih religijskih sastavnica modernosti, a na religijskom planu dolazi do povratka svetoga, revitalizacije religije, antisekularizacijskih procesa, postsekularnih poplava „novih“ religijskih pokreta i različitih i raznorodnih sakralnih družbi. U drugom dijelu riječ je o suvremenom karizmatskom pokretu unutar Katoličke crkve, koji je nastao koncem šezdesetih godina prošloga stoljeća i proširio se velikom brzinom širom svijeta. Taj pokret, koji rehabilitira autentično religiozne dimenzije vjerničkoga života, postao je najvećim duhovnim događajem i pokretom prošloga stoljeća.
