U članku je riječ o kršćanskoj praksi s mladima. Autor je o tome opširno progovorio u tri svoje nedavno objavljene knjige u kojima potiče na bolje upoznavanje mladih i pastorala mladih, a potom i na ...ponovno razmatranje i stvaranje alternativnih prijedloga za pastoral mladih, odnosno kršćansku praksu s mladima. U članku ističe kako odnos kršćanske zajednice prema mladima ne smije biti jedino podučavanje nego i odgoj. Drugim riječima, mladima treba pomoći u otkrivanju životnih niti i veza kako bi ih oni sami sve više koristili i tako svakim danom sve više postajali osobe. Važno je zapitati se kakvu Crkvu, kakvu zajednicu i kakve nove naraštaje želimo. Nakon što je protumačen hermeneutski pravac projekta, ukazuje se i na njegovo antropološko-kulturalno i teološko obzorje. I u svijetu obilježenom sekularizacijom i pluralizmom, Božja objava može pomoći današnjemu mladom čovjeku da ostvari puninu svoga bića kao čovjek, građanin i kršćanin. U tu je svrhu nužno stvarati odgovarajući projekt odgojnog djelovanja. Mladima treba pomoći u njihovu traženju pravde kako bi, otkrivajući smisao svoga života, uspjeli susresti Isusa Krista, te prožeti Duhom Svetim, bili istinski građani u Crkvi i kršćani u svijetu.
S obzirom na temu Crkve u Hrvatskoj u perspektivi europskog društva ovaj rad posvećuje pozornost dvama procesima koje je moguće promatrati i opisati u zapadnom društvu: sekularizaciji društva, ...procesu koji je odavna vidljiv i opisan na vrlo različite načine, a ponekada i proturječne, i sakralizaciji osobe, procesu koji još nije dobio potrebnu teorijsku pozornost. Što se tiče prvog procesa, rad se oslanja na veliku studiju Charlesa Tavlora o sekularnom dobu, a s obzirom na drugi proces na istraživanje Hansa Joasa o sakralnosti osobe. Svrha rada je približiti osnovne naglaske jednoga i drugoga procesa u otvoriti prostor za raspravu o ulozi kršćanstva i Crkve u društvu koje je obilježeno sekularizacijom i naporom oko ljudskih prava, viđenim u tezi o sakralizaciji osobe.
Ulaskom država bivše Jugoslavije u europske integracije, državama i crkvama, odnosno vjerskim zajednicama, postavlja se pitanje kako iznova pozicionirati religiju u društvu te kako u skladu s tim ...urediti odnos između vjerskih i društvenih institucija. Činjenicu sekularizacije na području političkog života Katolička crkva prihvatila je na Drugom vatikanskom koncilu. Dio sekularnog svijeta je pak posljednjih desetljeća raspravljao o ulozi religije u društvu. Stoga, u svojoj preglednoj studiji, Michael Reder smatra da možemo govoriti o novoj pozornosti prema religiji. Na toj polazišnoj točki autor gradi odnos između države i Crkve te postavlja tezu da je religija legitimni čimbenik u društvu, da ima kulturnu ulogu, da su vjerske zajednice interesne te da je Katolička crkva međunarodni pravni subjekt. Sve upućuje na to da se Crkva u društvenom smislu mora sve više oslanjati na pojedinca. Za Crkvu, kao institucionalnog čuvara slobode vjeroispovijesti, od ključnog je značenja priznanje društva i njegovih ovlasti da je čovjek također duhovno biće, da je religiozno biće te da je društvo tu čovjekovu dimenziju dužno ne samo poštivati, već joj omogućiti njezin puni razvoj i djelovanje. U zadnjem poglavlju rasprave predstavljen je problem pozicioniranja religije u slovenskom društvu nakon društvenih promjena. U Sloveniji je zapravo dolazilo do opetovanih pokušaja stvaranja laičkog i sekularnog društva od strane dijela politike koji to smatra svojim svjetonazorom, što je različito od zdravog poimanja sekularnog društva. To je pak u suprotnosti s demokratskim i pluralističkim načelima sekularne države i njenog pravnog poretka.
Autor nastoji prikazati etimologiju i historijat načela laičnosti kao važnog dijela
političke historije Zapada, poglavito Francuske. U kontekstu odnosa crkve
i države, odvajanja crkve i države i ...suradnje u pojedinim područjima (u
modelima kooperacije) ideja laičnosti zauzima veoma važno mjesto. Budući
da je upotreba pojmova laičnost, sekularizam, sekularizacija i laicizacija
često takva da onemogućava jasno razlikovanje, čini se opravdanim prikazati
njihove temeljne distinkcije i rasvijetliti moguće načine upotrebe u političkoj
znanosti. S obzirom na svoje etimološko podrijetlo (grčki, latinski i francuski
izvori) ti pojmovi čine dio zajedničke europske tradicije uspostavljanja odnosa
između crkve i države, na osnovama koje su tijekom historije pokazale
svoju važnost i različite političke primjene.
Gianni Vattimo (umirovljeni profesor torinskog sveučilišta) jedan je od najpoznatijih suvremenih filozofa postmoderne. Za razliku od drugih on smatra kršćanstvo jednim od svojih izvora: vraćajući se ...na dio svojih katoličkih korijena on promatra kršćanski pojam kenoze kao izvorište slabljenja bilo kojeg snažnog pojma istine, pogotovo na području moralnosti. Sekularno društvo bi tad bilo »prirodna« posljedica kršćanskog događaja. U kontekstu postmoderne, upravo zbog toga što se uveliko odbacuju snažne tvrdnje o istini, racionalistički temelji ateizma su nestali, društvena moć Crkve sve je ograničenija, a samo kršćanstvo kao i njegove vrijednosti nanovo se otkrivaju. Vattimovo je reinterpretirano kršćanstvo koje ne brine mnogo o tome tko bi Bog ustvari mogao biti (ni o nekoj »metafizičkoj« ideji), o našem odnosu s Bogom, a iznad svega o moralnim posljedicamam vjere koje bi mogle uznemiriti čovjeka kao pojedinca.
RELIGIOZNOST I PRAŠTANJE VUČKOVIĆ, Ante; ČRPIĆ, Gordan
Društvena istraživanja,
12/2007, Letnik:
16, Številka:
6 (92)
Paper
Odprti dostop
U tematiziranju odnosa religioznosti i praštanja polazi se od
određivanja pojma Crkve, gdje se razlikuje deklarativna i
egzistencijalna razina djelovanja. Postavlja se pitanje uspješnosti
...kristijanizacije u Europi. S obzirom na oproštenje, ističe se kako
ovaj pojam treba osloboditi od balasta nerazumijevanja i
možebitnih pogrešnih interpretacija. Oproštenje se tretira kao dar
koji je počinitelju darovan od žrtve, a u isto je vrijeme to dar i
samoj žrtvi koja biva oslobođena od navezanosti na podneseno
zlo, pa je tako oproštenje preduvjet ravnoteže žrtve sa samom
sobom. U drugom dijelu rada interpretiraju se podaci
empirijskog istraživanja "Mir u Hrvatskoj", provedenog na uzorku
građana Republike Hrvatske od 5. do 15. prosinca 2000.
godine. Uzorak je konstruiran kao troetapni probabilistički, a
uzorak je obuhvatio 1023 građanina. Upitnik se sastojao od 69
pitanja, a anketiranje licem u lice trajalo je prosječno 60-75
minuta. U istraživanju je bila razmatrana uloga vjere i Crkve u
procesima oprosta i pomirenja. Rezultati istraživanja pokazuju da
građani Hrvatske drže kako su na oprost spremniji Katolička
crkva, katolički biskupi i župnici, praktični vjernici te mlađi ljudi
bez obzira na vjersko opredjeljenje, no oproštenje se ipak gleda
kao općeljudski, a ne tek religijski fenomen.
Članak se osvrće na odnos religije i kulture s naglaskom na europsko iskustvo. Kršćanska je religija stoljećima služila kao temelj za jedinstvo europskih naroda. Međutim, s protestantskom ...reformacijom stanje se dramatično mijenja, tako da religija postaje izvor dubokih podjela, a ne jedinstva. Među ostalim, reformacija dovodi do jačanje nacionalnih država koje s vremenom postaju sve samostalnije u odnosu na duhovnu vlast. Antagonizmi među europskim narodima se pojačavaju toliko da završavaju u krvavim ratnim sukobima, pogotovo u 20. stoljeću. Danas smo svjedoci novog pokušaja da se postigne jedinstvo europskog kontinenta u obliku Europske unije. Prema svemu sudeći, aktualni projekt se temelji na političkim i ekonomskim interesima, dok je duhovna dimenzija u drugom planu. S obzirom da je stabilnost Europske unije ozbiljno ugrožena, prije svega zbog dužničke krize koja obuhvaća sve veći broj članica, ponovno se aktualizira pitanje na kojim načelima se može Europa organizirati.
U članku je riječ o religijsko-religioznoj situaciji u suvremenom društvu i religijskim mijenama i metamorfozama religijskih sadržaja i pojavnih oblika posljednjih desetljeća. Poglavito pak o ...zaokretima od sekularizacijskih procesa i »zalazu svetoga« u modernom društvu i društveno »nevidljive religije«, prema »povratku svetoga«, njegovu ponovnom otkrivenju i revitalizaciji religijskoga. Od potpune i radikalne sekularizacije do ni od koga predviđenom povratku religijskoga i to ne samo u osobnu nutrinu i privatnost osobe nego i na društvenu scenu postmodernog društva. Kao temeljna odrednica religije i religijskoga uzeta je transcendentnost svetoga, dok se u usvjetnim vjerovanjima i svjetovnoj religiji nalaze samo (izvanjske) pojavne forme religije. Nedostaje im bitno sadržaj religijskoga, dok se u svojim metamorfozama, radi različitih ovozemaljskih ciljeva i probitaka, samo zaodijevaju ruhom religijskoga. Svjetovne religije i usvjetna vjerovanja, dakle, apsolutiziraju ono što nije apsolutno, vjeruju u sveto koje to nije. A apsolutiziranje onoga što je po svom sadržaju bitno svjetovno, ideološko, ovozemaljsko i usvjetno može odvesti u diktaturu i totalitarizam. Pa makar to bila i diktatura relativizma.
Arheološki ostatci i pisani dokumenti govore kako su sva poznata ljudska
društva imala religiju. Naravno, nije riječ o jednoj religiji; ona se javlja
u različitim oblicima. Proučavanju ove ...općeljudske pojave pristupa
se na različite načine. U ovome radu govori se o znanstvenome pristupu
religiji i religijskomu identitetu u doba modernosti i u eri globalizacije.
Pitanje je kamo idu religije na početku XXI. stoljeća, što religija i religijski
identiteti znače današnjemu svijetu i što suvremeno društvo drži na
okupu.
