Činjenica da je zapadna modernost obilježena sekulariziranim svijetom, ateističkim svijetom u kojem religija više ne vlada javnom sferom, uzima se zdravo za gotovo. Drugim riječima, preobrazbom iz ...svijeta gdje smisao leži izvan tog svijeta, u svijet gdje je smisao smješten u njemu samome. Ako pratimo tijek misli francuskog filozofa Jean-Luc Nancya predstavljen u njegovim djelima The Sense of the World i Dis-Enclosure, moramo poimati svijet ne kao nešto što ima smisao u sebi samome, nego kao nešto što jest sâm smisao. Živjeti u sekulariziranom svijetu znači živjeti u svijetu koji jest smisao, svijetu koji je postao odgovoran za sebe ali se u sebe ne zatvara. Nancy, pritom inspiriran Martinom Heideggerom, tvrdi da u sekulariziranom svijetu više nije upitno ima li svijet smisla, nego da svijet jest smisao. Ako danas želimo biti ateisti, zaključuje Nancy, više se ne moramo suočiti s pitanjem »Zašto, općenito, nešto jest?«, nego s odgovorom »Nešto jest, i to sâmo čini smisao«.
Ujedinjenje europskih država i naroda u Europsku uniju još uvijek je u tijeku. Visoke crkvene instancije u Katoličkoj, ali i u drugim Crkvama, obrazlažu da je kršćanstvo ona povijesna duhovna potka, ...pa stoga i primjerena osnovica za zdravo socijalno i političko europsko jedinstvo. Zato se uporno ustrajava na tome da se u
ustavnoj povelji EU izrijekom spomene kršćansku baštinu: na njoj je utemeljena europska kultura, znanost, ćudoređe; na njoj je u određenoj mjeri dozrijevala suvremena europska misao o demokraciji, o jednakosti i nedjeljivom dostojanstvu ljudske osobe, ljudskim pravima, zaštiti manjina, socijalnoj pravdi, miru
i očuvanju stvorenoga. Teško je i zamisliti da te suvremene vrijednosti, barem djelomično, ne vuku životni sok iz kršćanskih korijena. Europu se, upravo zato što je u mnoge narode usadila kršćanstvo, može poimati i kao teološku veličinu. Štoviše ona je povijesno i oblikovno posredovala, makar i uz nedostatke, kršćansku poruku cijelome svijetu - kao što je ta poruka proizašla iz Izraela. Istina, danas je kršćanska vjera i Crkva u Europi oslabljena
sekularizacijom i suvremenim ateizmom, privatizirana je i nije značajnije prisutna u javnosti. Stoga su kršćani pozvani oživjeti kršćansku baštinu i vrijednosti na europskoj životnoj i kulturnoj razini. Zacijelo, da bi u tom učinkovito sudjelovale, kršćanske Crkve imaju zajedno razgovarati i surađivati, vedro i s argumentacijom raditi na novoj evangelizaciji. Jedino ekumenskim naporom
europski kršćani mogu vrsno pridonijeti europskom jedinstvu, i ujedno utirati put vidljivom jedinstvu Crkve.
Clanak nastoji istražiti što ’nereligiozno kršcanstva’ znaci u
misli suvremenoga talijanskog filozofa, kulturologa i esteticara
Giannija Vattima. Polazeci od tipicno njegove kategorije ’slabe misli’
...autor clanka istražuje okolnosti u kojima takav pojam nastaje.
Vattimo jasno govori kako se za kršcanstvo ponovno zanima nakon
temeljitog studija djela F. Nietzschea i M. Heideggera. Clanak daje
uvid u osnove Nietzscheove kritike kršcanske metafizicke misli
koja je za Vattima vrlo važna. Isto tako za Vattima je važna i
misao M. Heideggera o bitku kao doga'anju što u suvremenoj
filozofiji ima velikoga znacenja. Istražuje se i antropologija
nasilja, žrtve i žrtvovanja kod R. Girarda, koji ima velikog utjecaja
na G. Vattima. Nakon tih analiza, koje ukazuju na osnovu na kojoj
Vattimo pristupa kršcanstvu, clanak istražuje pojam sekularizacije
kršcanstva, hermeneutiku kršcanstva i Vattimovo razumijevanje
nereligioznoga kršcanstva.
Željko Mardešić predstavlja nove religijske pokrete u kontekstu prevladavajućih mišljenja o suvremenom društvu u sociološkom kontekstu, sa stajališta sociologije i sociologije religije. Terminološki, ...za religijske pokrete u različitim društvenim razdobljima, upotrebljava pojmove kao sekte, nove sekte, novi religijski pokreti, sveto, nova religioznost i/ili nova religija. Kao sociolog vidi uzroke nastajanja novih religijskih pokreta u društvenim procesima industrijalizacije, urbanizacije, moderne, sekularizacije i postmoderne. Pluralistički pristupa novim religijskim pokretima s posebnim naglaskom na fenomenologijskom pristupu. Pojavku novih religijskih pokreta, pored društvenog utemeljenja, Mardešić nalazi prije svega antropološko utemeljenje čiji je izvor u trajnoj čovjekovoj želji za sakralnim ili svetim.
U kontekstu različitih analiza na koncu dvadesetoga stoljeća, autor nastoji
staviti kršćanstvo pod povećalo i izvijestiti o stanju i perspektivama njegove budućnosti.
U prvome dijelu ovoga rada ...govori se o modernom vremenu i njegovim dostignućima. Moderna označava jasan prekid s tradicijom i prošlošću, što vodi do spoznaje da moderan čovjek na temelju iskustva "svete praznine", metafizičkog beskućništva ponovno traži izlaz.
"Punoljetnost svijeta" (D. Bonhoeffer) otkiva svu svoju bezizlaznost. Novi religiozni pokreti najbolji su dokaz za to, posebice predodžbe o reinkarnaciji u zapadnjačkom smislu. Postmodema, čija je predodžba
još uvijek nejasna, izazov je i kršćanstvu.
U središtu kršćanske vjere nalazi se Božja objava, objava o čovjekovu smislu i smislu njegova svijeta. Prema objavi Bog je ljubav, za kojom svako biće čezne. U biti kršćanstvo je civilizacija ljubavi, religija prema mjerilu čovjekova traženja i žeđanja. Da bi u trećem tisućljeću imalo budućnost, kršćanstvo se mora vratiti svome izvoru, Božjoj ljubavi. Obnovljeno kršćanstvo u rečenom smislu sigumo ima dobre perspektive za budućnost i za treće tisućljeće.
U tekstu se nastoji ocijeniti praktična uporabljivost aktualnih teorijskih paradigmi u sociologiji religije na razini lokalnih zajednica u hrvatskome društvu. Osnovna teza od koje se u tekstu polazi ...jest da nijedna od novijih teorija religioznosti ne može bez teškoća pretendirati da bude općevažeća, čak ni na razini jednoga (u ovom tekstu hrvatskoga) društva. Empirijsko istraživanje religioznosti u trima hrvatskim regijama (Gorski kotar, Istra i Lika) upozorilo je na značajne razlike u proširenosti, strukturi i značenju religioznosti. Razlike se mogu objasniti uvažavajući nejednak intenzitet modernizacijskih procesa, povijesne čimbenike oblikovanja specifičnih kulturnih matrica i (ne)postojanje međuetničkoga sukoba. Rezultati sugeriraju da se samo istarski slučaj može djelomično objasniti iz modernizacijske perspektive. Usprkos očekivanoj sličnosti u religioznosti Gorskoga kotara i Like, očite su i znatne razlike, ponajprije u vezi s religioznošću i političkom orijentacijom.
Zakašnjela sekularizacija Rodin, Davor
Politička misao,
06/2007, Letnik:
44, Številka:
1
Web Resource
Odprti dostop
Autor sugerira da bi se mnogoznačni pojam sekularizacije trebao
shvatiti u značenju dezideologizacije kulture, religije, nacije, govora,
ekonomije. Time bi se otvorio prostor za demokratsko ...odlučivanje u
Europskoj Uniji, a onda i prostor za politiku koja bi imala kapacitet
za kolektivno obvezujuće odluke u demokratski proizvedenom pluralizmu, a ne u onom koji smo u staroj Europi povijesno zatekli. Sekularizacija izvorno znači prevođenje svećenika ili redovnika u svjetovni stalež čime postaje secularis ili svjetovnjak. Od Westfalskoga mira 1647. riječ sekularizacija znači preuzimanje crkvenih dobara pod svjetovnu upravu. Sekularizacija znači jasno razdvajanje crkve i države. Također ona znači svjetovno ozbiljenje kršćanskih postulata univerzalne jednakosti jednakih među jednakima. Danas, pojam sekularizacije upotrebljavamo u prenesenom značenju kao dezideologizacija, tj. kao kritika državnih oblika poput fašizma i komunizma koji se nisu demokratski, nego ideološki legitimirali. U tom je smislu teza o kulturnom ili duhovnom jedinstvu Europe kao njezinoj legitimacijskoj osnovi nedemokratska jer tom se tezom demokraciju supstituira i uvjetuje s neodređenim pojmom kulture ili govorne komunikacije.
U tekstu se želi prikazati stanje Crkve i kršćanstva u hrvatskom društvu u posljednjih desetak godina, vodeći računa o posljedicama pada komunizma i teškoćama tranzicijskih poredaka općenito. U nas ...je rat na poseban način pogoršao to društveno stanje, a probuđena duga povijesna sjećanja i pamćenja uzburkala su još više političku scenu. Stoga radikalizama i neumjerenosti ne nedostaje. S druge pak strane, nestrpljivi zapadnjaci i njihovi političari požuruju odveć modernizaciju hrvatskoga društva, ne obazirući se na to da se demokracija ne može ustrojiti odjednom, a još manje da se mogu izgraditi sve njezine složene ustanove i mehanizmi uspješna funkcioniranja. Sučelivši se s tako nepovoljnim i kriznim društvenim uvjetima, kršćani su se često našli na velikim iskušenjima u svojim bitnim vjernostima: prema političkim zaoštravanjima i koncilskim smirivanjima. Zato se u hrvatskom društvu oblikuju dva tijeka vjerničkog mišljenja i postupanja. Jednom pripadaju politički katolici, a drugom koncilski kršćani. Istražuju se, opisuju i pokušavaju pronaći povijesna izvorišta obiju tendencija. No njihovi su počeci daleki: prva tendencija ih ima u svim vrstama analizama, a druga u prvotnom kršćanstvu. U tom su sklopu onda opširno prikazani integrizam i katolički fundamentalizam kao dva tipična uzorka dualizma. Oni su dakako u potpunoj opreci prema duhu i slovu Drugog vatikanskog koncila, na što se posebno upozorava. Ipak, središnje je pitanje današnjeg kršćanstva u svijetu i u hrvatskom vjerništvu - odnos prema modemitetu, koji je jedino na Drugom vatikanskom koncilu riješen na miroljubiv i dijaloški način, vjeran starozavjetnoj i novozavjetnoj kršćanskoj baštini.
