Uz Petra Preradovića i Ivana Mažuranića hrvatska književna historiografija Stanka Vraza smatra jednim od najvećih preporodnih pjesnika. O tome jasno svjedoče i ocjene velikana književne ...historiografije, starijih: Branka Drechslera Vodnika i Slavka Ježića, ali i trojice suvremenih: Ive Frangeša, Miroslava Šicela i Dubravka Jelčića. Da Vrazovo umjetničko stvaranje i život ispunjen plodnim kulturnim radom i nadalje ostaju predmetom novijih književnoznanstvenih istraživanja, svjedoče i neka najnovija suvremena, književnopovijesna i teorijski osvježena čitanja Vrazovih djela, dvjesto godina nakon njihova nastanka. To je doista nedvojben pokazatelj vrijednosti Vrazova umjetničkoga opusa.
Stanko Vraz u poetiku je ilirizma pokušao unijeti visoke umjetničke kriterije u namjeri da hrvatska književnost dosegne razinu zapadnoeuropskih te poljske, češke i ruske književnosti toga vremena. U ...postizanju navedenoga cilja značajnu su ulogu imali njegovi prijevodi iz stranih književnosti. Dosad su Vrazovi prijevodi književnih tekstova s ruskoga, poljskoga, njemačkoga, engleskoga i španjolskoga jezika bili
podvrgnuti kritičkoj analizi, a namjera ovoga rada nadopuniti je postojeće spoznaje o Vrazovim prijevodima s francuskoga jezika, posebice o pjesmama Jean-Pierrea Bérangera te o njegovoj recepciji francuske književnosti i kulture. Prijevoda iz francuske književnosti ima manje u odnosu na broj prijevoda iz slavenskih književnosti i s engleskoga jezika. Vraz je preveo pjesme Alphonsea de Lamartinea i Jean-Pierrea Bérangera, najpoznatijih francuskih pjesnika toga
vremena. Ti prijevodi, kao i Vrazovi prijevodi s ostalih stranih jezika, svjedoče o prevoditeljskoj praksi 19. stoljeća, širini njegove književne kulture, a ujedno su značajno doprinijeli približavanju hrvatske književnosti onodobnoj matici europskih književnih strujanja.
Za temeljitiji uvid u životni put i književno djelovanje slovensko-hrvatskog pjesnika i kulturnog djelatnika Stanka Vraza nezaobilazna je ostavština pojedinih Vrazovih suradnika i prijatelja. Upravo ...je jedna takva ostavština pohranjena u Štajerskom zemaljskom arhivu (Steiermärkische Landes Archiv). Riječ je o obiteljskom fondu poznatog slovenskog jezikoslovca i književnika Ivana Macuna (1821.-1883.). Uz Stanka Vraza, Macun je bio pobornik ilirske ideje te je svojim djelovanjem, također, u mnogočemu zadužio ne samo slovensku već i hrvatsku kulturu i književnost. Autor ovoga članka analizira i prikazuje arhivsko gradivo, posebice izvorna pisma koja je Stanko Vraz pisao svom istomišljeniku, slovenskom ilircu Stjepanu Kočevaru (1808.-1883.), zatim ona koja je pisao idejnom začetniku ilirskog pokreta Ljudevitu Gaju (1809.-1872.) i ona pisana već ranije spomenutom Ivanu Macunu. Također, u članku se ističe značajna uloga slovenskih iliraca koji su, boraveći u to vrijeme u Grazu, uvelike doprinosili razvoju ilirskoga pokreta. U tome se svojom ulogom posebno isticao Stanko Vraz, koji se u podjednakoj mjeri dokazao koliko svojim slovenskim toliko i hrvatskim književnim ostvarenjima, te je ostao zabilježen kao jedan od najvećih književnika tadašnjega slavenskog juga.
Iako se u povijesti hrvatske književnosti Stanko Vraz najčešće ističe u kontekstu ljubavne poezije kao autor prve hrvatske pjesničke ljubavne zbirke novije hrvatske književnosti, njegov doprinos ...razvoju hrvatske književnosti ne treba tražiti samo u području umjetničke poezije. Vraz je iznimnu važnost pridavao sakupljanju narodnoga blaga s naglaskom na narodne pjesme i napjeve, i to na više načina: samom sakupljačkom djelatnošću, kritikom metodologije sakupljanja i uređivanja objavljenih narodnih pjesama te svojevrsnim naputcima koje je davao svojim kolegama-sakupljačima (Macunu, Kukuljeviću, Kočevaru, Erbenu i dr.), o čemu svjedoči autorova korespondencija s brojnim istaknutim hrvatskim, ali i inozemnim autorima (poljskim, ruskim, njemačkim, slovačkim, češkim). Iako je od 1833., pa gotovo do smrti 1851., ustrajno sakupljao narodno blago, prikupivši pri tome stotine narodnih pjesama i napjeva te ostavivši u pismima prijateljima niz dragocjenih zapisa o narodnom životu ljudi svoga vremena, objavio je samo jednu zbirku narodnih pjesama - Narodne pĕsni ilirske, koje se pĕvaju po Štajerskoj, Krajnskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske. Zbirka je izdana u Zagrebu godine 1839. i sadrži 115 narodnih, isključivo slovenskih pjesama. U trećoj knjizi Kola 1843. objavljuje Narodne pesme Harvatah, u prvom dijelu pjesme Iz Primorja, zatim pjesme Iz Istrie te u trećem dijelu šest pjesama Iz Austrie i Ugarske. Među prvima u hrvatskoj sredini pridonosi povezivanju i upoznavanju matične hrvatske sredine s doljnjoaustrijskim i zapadnougarskim Hrvatima, objavivši njihove narodne pjesme kao sastavni dio hrvatskog narodnog pjesništva. Uz hrvatsko i slovensko pjesništvo cijenio je osobito bugarsku narodnu ostavštinu, smatrajući je iznimno vrijednom, ali i premalo istraženom. U članku Narodne pĕsme bugarske (Kolo, 1847.) Vraz pokušava Hrvatima približiti kulturu bratskoga slavenskog naroda te u 4. i 5. knjizi Kola počinje objavljivati i bugarske narodne pjesme. U navedenom članku donosi i kratak pregled dotad objavljenih bugarskih pjesama. S obzirom na doprinos u sakupljanju i objavljivanju narodnoga blaga, Vraza se s pravom ubraja u najistaknutije i najzaslužnije folkloriste svoga vremena, ne samo na hrvatskom i slovenskom prostoru, već u širem slavenskom kontekstu.
U radu se analiziraju satiričke pjesme Stanka Vraza u kojima se oblikuje kritička prosudba književne produkcije u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda, a koje, u skladu s romantičarskom sklonošću ...(samo)refleksijama o prirodi umjetničkoga stvaralaštva, karakteriziraju autorefleksivni i (meta)poetički komentari o estetskim i (ili) tematskim izborima, književnim normama, izvorima pjesničkoga nadahnuća i čitateljskoj recepciji. Imajući u vidu važnost književnosti u legitimiranju nacionalno-kulturnoga identiteta, pokazuje se kako je odlika Vrazova satiričkog diskursa da se kroz kritiku negativnih književnih i sociokulturnih pojava istovremeno radilo na estetskoj autonomizaciji i institucionalizaciji književnosti, uspostavljanju kriterija književnih vrijednosti te oblikovanju nacionalnoga književnog kanona.
U članku se propituje utjecaj Herderove zbirke Volkslieder
(1778./1779.) i španjolskih romanci iz Grimmove zbirke Silva de
romances viejos na hrvatsko pjesništvo XIX. stoljeća. Ti su tekstovi, u ...kojima su prvi put književni termini "balade" i "romance" upotrijebljeni kao sinonimi, odigrali važnu ulogu u uspostavljanju žanra književne romance u hrvatskoj romantičnoj i postromantičnoj književnosti. Utjecali su i na prevoditeljsku praksu španjolskih romanci na hrvatski. Posebna pozornost se posvećuje razmatranju objavljenih i rukopisnih tekstova hrvatskoga pjesnika slovenskog podrijetla Stanka Vraza (1810.-1851.). Članak razmatra načine ugledanja Vrazove zbirke Glasi iz dubrave žerovinske (1841.) na Herderovu antologiju Stimmen der Völker in Liedern u slijeđenju višekulturnog koncepta zbirke te u naslovu, a propituju se i sličnosti i razlike u Vrazovim i Herderovim prevoditeljskim odabirima.
This study focuses on a description of the Boxer Rebellion in Beijing, in the first months of 1901, written by E. S. Vraz during his second journey to China. Enrique Stanko Vraz (1860–1932) was a ...Czech naturalist and explorer, renowned for his travels to Africa, Latin America, and Asia, which he depicted in a series of books addressed to a broader public.
His travelogue on Beijing during the Boxer Rebellion is particularly engaging, since it shows the country in the midst of great turmoil and chaos, just after the uprising had reached its climax. It is also extremely interesting from the ethnographical and anthropological perspective, because Vraz not only comments on the activities of the allied forces in China, but he also describes the Chinese people, their customs, Chinese culture and society, and in doing so develops an interpretation of the kingdom, governed by the dichotomy between ‘civilization’ and modernity, on one hand, and ‘barbarism’ and obscurantism, on the other.
Vraz’s narrative therefore seems to be inexorably bound to an ethnocentric paradigm, so characteristic of travel writing at the beginning of the 20th century. I argue, however, that this statement is oversimplifying, and that Vraz’s text is self-aware of these antagonisms and therefore defies any straightforward reading.
Enrique Stanko Vráz (1860–1932) was a multifaceted individual known for his roles as a traveller, photographer, hunter, and collector of natural history specimens and artifacts from non-European ...cultures. While travelling through equatorial South America up the Amazon River from 1892 to 1893, he amassed a remarkable collection of four hundred ethnographic artifacts from two dozen groups of Indigenous peoples. More than one hundred and thirty years after the acquisition of this collection by the Náprstek Museum, the first part of the collection is published – a collection of feather ornaments. Particular attention is paid to the circumstances of the acquisition of the objects from the Indigenous peoples, their use by the ethnic groups visited, their transport to Europe and their further handling. The inspirational sources of E. S. Vráz’s ideas, which were also reflected in his contact with the Indigenous people and his collecting activities, are briefly presented.
PDF
