„Ti i nikad”. Iako se navedena zbirka posebno ne ističe u kritičkom sagledavanju Paruničine poezije, sadrži taj važan ciklus u kojem se demonstrira mit o majčinstvu. Ta kategorija nije posebno ...obrađena u Paruničinoj poeziji, već se nadovezuje na tematizaciju marijanskog etosa u sagledavanju pozicije ženskog subjekta i njezine okrenutosti prema Drugom. Tekstovi pjesama podvrgnuti su simbološkoj i stilističkoj analizi koje su se pokazale kao prih¬vatljivi pristupi u tumačenju simbola majčinstva kao zarobljenosti u ideološke silnice patrijarhalnog diskursa. Time se dosadašnja saznanja o Paruničinoj poetici bitno nado¬punjuju i sistemski se odvajaju tematizacije raznorodnih fenomena vezanih za ženski subjekt ove lirike kao najizraženiju noseću instancu.
Ovaj rad nudi poetičko-stilističku interpretaciju pjesničkog prvijenca Vesne Parun "Zore i vihori". Ta je interpretacija svojevrsna nadgradnja i elaboracija početaka Paruničine poetike koji je ...obilježen određenim karakteristikama od kojih se neke, modifiirane ili nemodifiirane, pojavljuju i kasnije. Književna je kritika iznjedrila neka obilježja mahom se orijentirajući na fenotekstnu razinu ovog važnog rukopisa. To su mediteranski prototekst prisutan isključivo u predmetnotematskom
sloju (uglavnom motivski inventar), infantilizam (prisutan u motivskom i stilskom sloju), izvanknjiževna ratna zbilja (leitmotiv), te rascijep subjekta i svijeta. U ovom se radu modeliraju temeljna poetičko-stilska polja sa svojstvenim potpoljima koja nose značenje prve faze Paruničine poetike. Iščitavanjem značenjskih silnica detektiramo ta polja i potpolja i slažemo od višeg do nižeg stupnja općenitosti; metapoetičko polje (legitimacija prirodnog stratuma), polje figure Vremena (pjesma "Seobe" kao paradigma, konotativni prijelazi i poslijeratne asocijacije), autolegitimacijsko polje (postuliranje ženskog subjekta, emotivno relacioniranje prema Drugom, erotsko relacioniranje prema Drugom), utopijsko polje (simbolički pejzaži, simbolički pejzaži s figurom Melankolije, infantilizacijski metadiskurz, pjesme s evokacijom
djetinjstva i zlatnog vremena, utopijske slike kao poslijeratne budućnosne projekcije) i distopijsko polje (relacija "priroda – čovjek", distopijske slike, denotativna jezgra i mitski korelativ rata, infantilizacijsko suprotstavljanje ratu, NOB-intertekst). Svaka se navedena kategorija pomno elaborira, navode se naslovi pjesama koji pripadaju svakom ciklusu, te se interpretacijom paradigmatske pjesme navedeni model provjerava. Pristup se zaokružuje zaključcima o fiuri Vremena čiji je smisao utkan u sve razine ovog modela i najvažniji za značenje ove interpretacije.
Kriza u svojim suznačenjima ne posjeduje pozitivne aluzije. Taj se pojam bolje smješta u kontekstu: kaosa, zbrke, stihije, prijetnje ili propasti; sve više nego spasa. Sama riječ riječ ‘kriza’ (gk. ...krisis) izvorno i etimološki naznačuje kontekst: odluke, kušnje ili rastavljanja
(usp. Majnarić/Gorski: 241).1 Kriza je dakle prekretna točka između propasti ili spasa pa je u tom smislu zapravo neutralan pojam. Kriza je prilika i šansa ili osuda i propast. U prvoj polovici 8. st u Sjevernom kraljevstvu (Izrael) krize, kao prijetnje, naizgled i nije bilo. Kriza i „riječ koju Jahve ima protiv vas“ (Am 3:1) Iz susjednog Južnog kraljevstva
(Judeje) na privremeni proročki rad u Izrael dolazi judejski prorok Amos. Ovoj, bogatoj i obijesnoj judejskoj Samariji, sjedištu izraelskog kraljevstva gdje se još dobro živi naviješta krizu. Osebujnim literarno-stilističkim instrumentarijem i virtuoznošću, Amos pokazuje zatečeno
stanje Izraela u vrijeme vladavine Jeroboama II (793-753) i nagoviješa krizu ili kaznu koja im stiže (Am 1-2). Unatoč svemu ovaj prorok ukazuje i prema spasu (usp. Am 9:11). Prorok sve to pred nas postavlja spretnim i impresivnim korištenjem literarnog instrumentarija. Bilo analogijama ili pojmovima iz svakodnevnog života (krave, zubi, koliba). Kao rijetko koji biblijski prorok Amos posjeduje izuzetan žalac cinizma i ironije (usp. Am 4:4-5). Upravo na ovim prorokovim talentima, želi se pokazati i ukazati na konstruktivnu napetost između naizgled oprečnih pojmova - krize i spasa. Primjerice,
dok se u izobilju „krava bašanskih“ (bahatost) (4:1) naslućuje tek uživanje i užitak, brzo će doći dani „čistih zubi“ (glad) (4:6).
Opat Melchiorre Cesarotti (1730-1808), padovanski književnik, kritičar i jezikoslovac, pjesnik i prevoditelj s grčkoga (Eshila, Pindara, Demostena, Ilijade),ali i s francuskoga (Voltaireovih ...tragedija Cezarova smrt i Muhamed) i engleskoga (Ossianovih pjesama), u Eseju o filozofiji jezikâ, sretno spajajući iluminizam s ranim romantizmom, tvrdio je da jezik treba osloboditi autoritetâ i prestrogih tradicijskih normi, a pod vodstvom razuma i ukusa otvoriti ga pozitivnom utjecaju suvremenih stranih jezika. Poglavlje Korist prijevodâ slikovito opisuje postupke pravog prevoditelja: »Vrsni prevoditelj, namjeravajući s jedne strane da se natječe sa svojim izvornikom, i odbijajući da zaostane za njim; a bojeći se s druge strane da se pred svojim sunarodnjacima ne bi pokazao nejasnim i barbarskim, prisiljen je na neki način svoj jezik staviti na muke, kako bi njemu samom pokazao pun raspon njegovih snaga; domišljato ga zavesti kako bi pobijedio njegova nerazumna kolebanja te ga ponovno pribiližio stranim jezicima; pronalaziti razne oblike pomirenja i dogovora, i napokon učiniti ga bogatijim nijansama i raspoloženjima, a da ga ne izobliči ili unakazi. Piščev jezik pokazuje držanje čovjeka koji hoda uravnoteženo, uvijek jednako neusiljen i staložen; prevoditeljev pak predstavlja atleta istreniranog u svim gimnastičkim vježbama, koji umije izvući ono najbolje iz svakoga svojeg uda, pa se predaje svakom, makar i najneobičnijem pokretu s tolikom lakoćom da se taj uvijek čini najprirodnijim, štoviše jedinim.«
Dakle, prijevod kao vježbanje i provjera mogućnosti jezika, pa i iskušavanje novih izražajnih sredstava; pravi izazov, koji prevoditelja nuka da svoj jezik ne prihvati takav kakav jest, nego da ga »podvrgne mukama« kako bi postigao rezultat koji bi se čak mogao mjeriti s predloškom. U svom prijevodu Marulićeve Poslanice Hadrijanu VI. (1522) na talijanski jezik, uzeo sam ovaj Cezarottijev opis kao misao vodilju jer se duboko slažem s takvom »dinamičnom« koncepcijom prijevoda, po kojoj tumačenje predloška i njegovo prenošenje drugim kodom u novi jezični organizam teži stvaranju živog teksta, za živu zajednicu govornika koji danas uz pomoć prijevoda mogu putovati u prošlost – u našem slučaju, nekih petstotinjak godina unatrag.
Dobro je pak poznata »otvorenost« književnog prevođenja, zbog niza kulturoloških, povijesnih i psiholoških, dakle izvanjezičnih čimbenika koji su neminovno uključeni u proces i koji kombiniranjem vode do nužno subjektivnog rezultata. Umjetnička kvaliteta traži da prevoditelj postupa, Ciceronovim riječima, ut orator, sententiis isdem et earum formis tamquam figuris, verbis ad nostram consuetudinem aptis: »kao govornik, istim mislima i njihovim oblicima kao i figurama, riječima prikladnima našoj navadi.« Prema tome, prijevod će uvijek biti usavršiv, sve dok se u takvoj tekstovnoj radionici, ili borilištu, prevoditelj ne preda i proglasi svoj rad konačnim. Znakovito je da je upravo zbog takve očito subjektivne komponente prevođenja, kad je na leuvenskom kolokviju o temi »Književnost i prevođenje« 1976. godine i utemeljena traduktologija, prihvaćen pojam Translation studies, dosl. »prijevodni studiji«, a ne prijevodna znanost,koja bi implicirala viši stupanj objektivnosti.
No, svijest o mnogostrukosti i raznolikosti traduktoloških teorija »ne znači«, piše Paola Faini, »odreći se sučeljavanja s problemom što ga čin prevođenja postavlja. Znači zapravo dati odgovarajuću važnost složenosti samoga čina, pa gledati na različite teorije u njihovoj nužnoj privremenosti, kao na rezultat vremenske evolucije elemenata koji upravljaju jezičnim i kulturnim stvaralaštvom«. Dakle, prevoditelj će se odlučiti za one postupke, one prioritetne kriterije koje bude smatrao najprikladnijima za svoj konkretni, povijesno individualizirani prevodilački čin, težeći njihovu što dosljednijem primjenjivanju.
Prevodeći Marulićevu Poslanicu Hadrijanu VI. na talijanski jezik, držao sam se sljedećih temeljnih načela:
1) budući da je predložak književni tekst koji u okviru epistolografskoga žanra otvara prostor i povijesnom pripovijedanju i moralno-didaktičkoj parenezi, s istaknutom ritmičkom i stilskom izražajnošću i raznolikošću, prednost sam davao ritmičkom čimbeniku i nastojao sam prenijeti govornički ritam predloška služeći se rješenjima koja bi barem donekle stvarala sličan »glazbeni« učinak na talijanskome (npr. uerebar profecto / ad tantae maiestatis uirum / mearum quicquam dare litterarum > »ero decisamente riluttante / a consegnare una mia lettera, quale che sia, / a un uomo di siffatta maestà«);
2) s obzirom na to da talijanski pripada među jezike analitičkoga tipa, pa sažetost latinskog predloška nije uvijek moguće odraziti u prijevodu, često sam ju »razriješio« širim sklopom riječi, analitičkim sredstvima (npr. amissa repetant, recepta ... > »riconquistino i territori perduti, e dopo averli recuperati ...«) ili ponekad redundancijom, kako bi jasno izašla na vidjelo semantička vrijednost koju sam želio istaknuti i razjasniti (npr. persuasit > »mi ha definitivamente convinto a farlo«); tek iznimno pomalo sam »forsirao« talijanski kako bi bliže slijedio predložak, ali nastojeći to što prirodnije uklopiti u govorni tijek (npr. temerarium quippe uidebatur ut ego ... > »temerario certo appariva che io ...«);
3) na leksičkom i sintaktičkom planu, prednost u odabiru davao sam riječima i sintagmama suvremenog uporabnog jezika za koje sam smatrao da se najskladnije uklapaju u govorni tijek i ne stvaraju poteškoće u razumijevanju ni dvosmislenosti (npr. si tamen adhuc pauca quaedam subiecero > »non prima però di aver aggiunto qualche parola«), po potrebi katkad žrtvujući pokoju riječ koja bi »otežala« tekst (npr. quod ... multa distet locorum intercapedine > »se ... lo separa una grande distanza«).
Što se tiče prijevoda autorova imena Marcus Marulus talijaniziranim oblikom Marco Marulo umjesto izvornoga hrvatskog Marko Marulić, valja napomenuti kako su me na taj izbor potakli ne samo veća eufonija oblika Marulo, koji se – bliže odražavajući latinsko Marulus – bolje uklapa u zvučni kontekst talijanske rečenice, nego i povijesno-kulturni razlozi, jer pisanje Marulo omogućava da se istakne međunarodna, europska dimenzija ugleda koji je pisac stekao latiniziranim oblikom Marulus, od kojega potječe talijanizirani Marulo.
Dodat ćemo kako sâm prijevod otvara pitanja koja potiču na daljnje razmišljanje i proučavanje. Tijekom prevođenja jedno je od njih posebno privuklo moju pozornost: zašto u Poslanici nije problematiziran i financijski aspekt, koji je zasigurno utjecao na neučinkovito organiziranje borbe protiv Turaka? Njegova konkretna važnost natuknuta je u zaključnom apelu Poslanice, ali nije predmetom zasebnog razmatranja. Odsutnost ekonomskog pitanja, tj. financiranja pohoda donekle smo i očekivali, jer je Marulićeva Poslanica u biti moralni poziv na obraćenje i jedinstvo kršćanâ kao jedini pravi način opiranja turskoj invaziji. Ali možda je posrijedi i oprez, odluka da se ne dira u preosjetljive teme neumjesnim spominjanjem financijskih poteškoća i/ili lakomosti crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika. U suprotnom, pisac bi prekoračio dopuštenu mu mjeru prijekora upućenih samom papi, jer u Poslanici (pogl. 7-8) već nalazimo svojevrstan prosvjed protiv osvetničkog ponašanja Petrova nasljednika, kojega Marulić poziva da odgodi kažnjavanje (differ ultionem) onih koji povrjeđuju dostojanstvo Crkve: zbog univerzalnosti moralnoga diskursa Poslanice, opomena poprima karakter opće kritike prema takvoj politici papinstva.
O bezobzirnom pak pljačkanju novca prikupljenog za protuturski rat, koji je redovno završavao u raznoraznim džepovima, umjesto da posluži cilju, svjedoči Erazmovo pero u Odgoju kršćanskoga vladara (Institutio principis Christiani)iz 1516., posvećenom budućem caru Karlu V: »I vidimo da je pod izgovorom takvih tj. protuturskih ratova kršćanski puk toliko puta opljačkan, a da se ništa nije postiglo. ... Međutim, kakvi su oni koji sada vode takve ratove, prije će se desiti da ćemo mi postati Turci nego će oni preko nas postati kršćanima. Prvo moramo raditi na tome da budemo bratski povezani kršćani, a zatim, bude li prilike, možemo navaliti i na Turke.« Iz ovih riječi dobro se razabire koliko je moralna poruka Marulićeve Poslasnice u biti bliska Erazmovim nazorima.
Autor je izabrao 9 pjesama iz zbirke pjesama Tonija Cukrova
Mali otok pa se ljulja napisane na govoru malog dalmatinskog
otoka Prvića. U uvodu ovog rada autor raspravlja o fenomenu
enormne produkcije ...na vernakularnim idiomima u recentno
vrijeme u Hrvatskoj. Kvalitet te poezije je vrlo nizak, a temelji
se na korištenju lokalnog idioma koji je u odnosu na standardni
jezik stilski obilježen. Ta stilska vrijednost uz sentimentalni
odnos prema zavičaju, njegovu idiomu i njegovim arhaičnim
formama prošlih vremena često su i jedine vrijednosti takvih
tekstova. Među njima rijetke su pjesničke zbirke koje se izdvajaju
prema literarnim kriterijima. Prema autorovu sudu takva je
zbirka pjesama Mali otok pa se ljulja pjesnika Tonija Cukrova
sa otoka Prvića. Autor interpretira izabrane pjesme te na temelju
provedene stilističke analize vrednuje Cukrovo pjesničko
djelo i izdvaja ga kao pjesnika koji po tom svom djelu zaslužuje
mjesto u hrvatskoj književnosti za razliku od mnogih stihopisaca
na vernakularnim idiomima koji nikad svojim stihovima ne
dosežu poetsku razinu vrijednog književnog djela. Ovaj rad posebno
je zanimljiv zbog toga što je jedan od rijetkih u hrvatskoj
znanosti o književnosti koji se bavi vernakularnom stilistikom.
