U ovom se radu bavimo pitanjima na koji je način protestantski
teolog i egzegeta Oscar Cullmann vidio Drugi vatikanski sabor te
koja su se - prema njegovom shvaćanju - ograničenja, a koje novosti
...dogodile na njemu. U Drugom vatikanskom saboru Cullmann gleda
važan iskorak naprijed za Katoličku crkvu po pitanju približavanja
između različitih Crkava. Ono što svaka Crkva ima jesu karizme,
povjerene im od Duha Svetoga na čuvanje i razvijanje. Karizme
koje Cullmann ističe za Katoličku crkvu jesu: univerzalizam i
institucija; za Protestantsku crkvu to su usredotočenost na Sveto
pismo i kršćanska sloboda koja favorizira otvorenost svijetu, dok
za Pravoslavne crkvu kao karizme ističe teološku produbljenost
u poznavanju Duha Svetoga, te tradicionalne liturgijske forme.
Budući da su moguće i deformacije, potrebno ih je pročišćavati i
biti pozoran na njihov razvoj.
Cullmann razlikuje apostolsku od post-apostolske tradicije.
Za ovu prvu tvrdi da je legitimna i na istom rangu kao i Sveto
pismo, ova druga je manje vrijedna te može ponekad biti i lažna.
Iako, prema Cullmannu, Sabor ističe Sveto pismo kao vrhovnu
normu, ipak zaključuje iščitavajući tekstove i cjelokupni povijesni
kontekst kako ipak Sveto pismo i Tradicija za Katoličku crkvu na
koncu imaju jednaku važnost.
Novosti koje Cullmann ističe jesu: hijerarhija istina, jedna
objava, Sveto pismo kao vrhovna norma, kolegijalnost biskupa, te
naglasak na studiju Svetoga pisma.
Kao najvažniji doprinos Drugog vatikanskog sabora u
ekumenskom približavanju vidi učenje o postojanju hijerarhije
među istinama katoličke vjere. Postoje fundamentalne i izvedene
vjerske istine te nisu iste važnosti u odnosu na sam temelj vjere.
Međutim, problem je kako ustanoviti tj. ujednačiti tu hijerarhiju za
sve kršćanske Crkve. Cullmann kao rješenje predlaže da temelj
bude Sveto pismo kao vrhovna norma i sudac Crkve.
Ipak, zaključuje kako postoje i ograničenje istih ovih novosti,
jer se ipak nalazimo na katoličkom Saboru.
U ovom radu, na uzorku Matejeva evanđelja, donosi se leksička građa jezika kojim se Ivan Matija Škarić služio u prijevodu Svetog pisma. Rječnik sadrži 1136 natuknica. Također, panoramski je prikazano ...ovo Škarićevo djelo u kontekstu prevođenja Svetoga pisma na hrvatski jezik, prije i poslije njega.
Hod temom siromaha i siromaštva u Svetom pismu započinje prvim stranicama i izvještajima o stvaranju. Nakon panoramskog pregleda glavnih naglasaka pojedinih grupa knjiga, autor pažnju poklanja ...pitanju mogućnosti teološkog govora o siromaštvu kao idealu u Starom zavjetu. Ukupnost hoda starozavjetnim tekstovima u prvi plan stavlja Božju volju da čovjek uživa materijalno izobilje, ističe pojavu različitih vidova socio-ekonomskih nepravda te pruža naznaku kako uspostaviti red u tom području – najradikalnija mjera jest realizirati ideal jubilejske godine. Novozavjetni odjeljak, nakon metodoloških napomena u svezi teškoće detektiranja naravi siromaštva o kojima pojedini tekstovi govore, također prosljeđuje prebirući pojedine izričaje u pojedinim knjigama ili grupama knjiga. U zasebnom odjeljku obrađuju se pavlovski spisi jer pružaju najdetaljniji uvid u praksu rane Crkve. I u okviru govora o siromasima i siromaštvu u Novom zavjetu pažnja je posvećena pitanju mogućnosti utemeljenja teologije ili duhovnosti siromaštva u smislu njegova uzdizanja na rang ideala koji bi trebalo slijediti. Kao i Stari zavjet, i Novi zavjet promiče nadilaženje siromaštva putem zajedništva dobara čije dijeljenje unutar zajednice označava pravac hoda prema idealu.
Iz naslova rada proizlazi kako u pitanju nije klasična biblijska tema jer se pruža prema području duhovnosti, liturgike, pastorala itd. S obzirom na to da na hrvatskom jeziku postoje radovi
(M. ...Vidovića i A. Popovića) koji status i ulogu Svetog pisma u Crkvi obrađuju na sveobuhvatan i sistematski način, ovaj članak neće insistirati na sveobuhvatnosti, nego nastoji ići što je moguće
više u dubinu problema: od iznošenja naravi riječi Božje pohranjene u svetopisamskom tekstu i odgovarajućeg stava Crkve prema njoj pa sve do ključnih preduvjeta za aktiviranje njezine spasenjske snage
(usp.: Rim 1,16). Prvi dio rada izlaže odnos Crkve prema Svetom pismu. Ono je ponajprije predstavljeno kao riječ Božja kojom se Stvoritelj čovjeku objavljuje kako bi mu otvorio put u zajedništvo, a potom se analizira potrebitu kvalitetu odgovora Crkve na Božju spasenjsku inicijativu ostvarenu njegovom riječju. Drugi dio posvećen je preobraziteljskom karakteru Božje
riječi. U odnosu prema njemu ogleda se odnos crkvene zajednice prema Svetom pismu. Potom su izložene posljedice koje njegovo uvažavanje ima za ispravan stav prema Božjoj riječi. U trećem
dijelu članka predstavljen je novozavjetni primjer slijeđenja preobraziteljske naravi Pisma: stav sv. Pavla prema ropstvu, reakcije na njega te njihove posljedice kroz povijest Crkve. U prvi plan ovdje dolazi zahtjevnost Božje riječi i blagodat njezina slijeđenja, dok kolebanje i zanemarivanje njezina zova vodi u nejasnoće i slabljenje povijesnospasenjskog učinka crkvenog života i djelovanja.
U posljednjem dijelu rada u prvi plan su stavljena dva praktična momenta u korištenju Svetoga pisma koja su od eminentne važnosti: liturgija i homilija. Intertekstnost svetopisamskih tekstova u liturgiji, njihova aktualizacija te njihovo naviještanje traže pažljivo osluškivanje i suočavanje s njima od strane navjestitelja. Zbog toga crkveni dokumenti apeliraju na njegovu predanost duboku molitvenom životu.
U radu se prikazuje razmišljanje Željka Mardešića o odnosu kršćanstva i sekularizacije, kako ga nalazimo u nekim njegovim djelima. Promatra se poglavito misao koja fenomenu sekularizacije prilazi s ...teološkog vidika. Polazi se od iščitavanja temeljnih odrednica sekularizacije, te se razgraničuje sekularizaciju od sekularizma, koji je njezino iskrivljenje. Prikazuje se zatim kako biblijska vjera omogućuje sekularizaciju. Konačno, govori se o tome kako sekularizacija na kršćanstvo i Crkvu pozitivno djeluje i kršćanima omogućuje – ali i od njih traži – autentično življenje vjere.
Autor u ovom radu istražuje jeronimovsku sintagmu: ‘Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista’, ali je stavlja u širi patristički kontekst. Shodno tome rad je podijeljen u dvije cjeline. Prva cjelina ...dotiče više povijesnih situacija iz ranoga kršćanstva u kojima je Crkva morala stati u obranu Svetoga pisma protiv iskrivljenih tumačenja. Već od apostolskih vremena došla je u sukob sa
židovstvom, a tijekom II. stoljeća morala se oduprijeti Marcionu, Montanu, gnosticima te joj je velik izazov bio susret s poganskom filozofskom i znanstvenom misli. To su sve bile bremenite okolnosti u
kojima je Crkva zauzela stav i iznjedrila principe čitanja i tumačenja Božje riječi. U drugom dijelu članka autor propituje teološke postulate ili načela koja su u pozadini Jeronimove egzegeze. Prvi od
tih principa je: Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista, a drugi se izvodi iz prvoga kao: Nepoznavanje Krista nepoznavanje je Pisma. Treća pretpostavka Jeronimove egzegeze je da je Pismo jedno i jedinstveno, a četvrta da ga treba čitati na „duhovan“ način u zajednici vjernika – Crkvi.
Članak nakon uvodnog dijela, na tragu DV 24, trima slikama opisuje odnos između Svetoga pisma i teologije pri čemu stavlja naglasak na neke dimenzije teologije kako bi ostala
relevantna. Drugi dio ...članaka tematizira Božju riječ u njezinim povijesnim objektivizacijama pri čemu se pokazuje kako zapisanoj Božjoj riječi prethodi priopćena Božja riječ koja se po svojoj unutarnjoj strukturi ne može ukrutiti u knjigu. Ukazuje se i na to da je Crkva mjesto posredničkih objektivizacija Božje riječi. Odatle dolazimo do važnog uvida kako je Sveto pismo podložno kriteriju Božje riječi te je kao takvo norma normata, dok je sama Božja riječ, koju ne možemo opaziti izvan njezinih povijesnih objektivizacija, norma non normata. Članak upozorava i na važnost Predaje i crkvenog učiteljstva za katoličku teološku spoznaju. Treći i završni dio rada, polazeći od trojstvenog čitanja objave kako je donosi talijanski teolog Bruno Forte, bavi se pitanjem važnosti Božje tišine iz koje proizlazi Božja Riječ. U tom se smislu upućuje na dijalektiku tišine i Riječi.
U radu se tematiziraju osnovne postavke koje su ključne za genezu i razumijevanje reformacijskog načela sola scriptura. Pozornost se najprije posvećuje crkveno-povijesnoj situaciji, situaciji u ...kasnosrednjovjekovnoj pobožnosti, odnosno egzistencijalnoj vjerničkoj situaciji u kasnom srednjem vijeku. Kritički se osvrće na glavna obilježja pučke pobožnosti u kasnom srednjem vijeku. Reformaciju se pritom prikazuje kao pokret koji je u svome velikom dijelu i sam proizašao iz težnje kasnosrednjovjekovnog čovjeka da zadobije Božju milost, ali u isto vrijeme i kao pokret koji je tu težnju postupno artikulirao na drugačiji, sebi svojstven način. U kontekstu ove „drugačije artikulacije“, pri čemu je reformacija dijelom nasljedovala i kasnosrednjovjekovni pokret devotio moderna, promatra se i nastanak principa sola scriptura. U radu se nadalje razmatraju i otvorena pitanja koja postavlja, odnosno ostavlja reformacijsko geslo sola scriptura. Pokazuje se kako se primjereno razumijevanje reformacijskog principa sola scriptura nalazi u permanentnom izazovu balansiranja te svojevrsnom „škripcu“ između triju opcija u odnosu prema Bibliji: prema biblicizmu i/ili biblijskom fundamentalizmu koji se na poseban način razvio unutar protestantizma, prema rimokatoličkom pristupu koji, nadovezujući se na dio srednjovjekovne teološke tradicije, zastupa stav o tome da je mjerodavno tumačenje Biblije pridržano Crkvi, odnosno crkvenim autoritetima i u prošlosti (Tradicija) i u sadašnjosti (papa, odnosno crkveno učiteljstvo) te prema zanesenjačkom, odnosno tzv. švermerskom pristupu koji, također se nadovezujući na određene srednjovjekovne tradicije, karakterizira pozivanje na direktno svjedočanstvo Duha Svetoga u ljudskoj unutrašnjosti kao sredstva prenošenja Božje objave te njezina mjerodavnog tumačenja.
U ovom se radu opisuju život i djelo Antuna Sovića s posebnim osvrtom na njegov prijevod Svetoga pisma Staroga zavjeta. Premda su uglavnom poznati Sovićevi objavljeni i neobjavljeni spisi kao i ...kritike upućene njegovu prijevodu Staroga zavjeta, u dosadašnjoj se literaturi ne navode jezične napomene Stjepana Ivšića koji je Sovićev prijevod pregledno opisao na svim jezičnim razinama. Cilj je rada dopuniti stranice o hrvatskoj filologiji i teologiji do sada nepoznatim činjenicama o Sovićevu filološko-teološkom radu, ali i uputiti na jezičnopovijesnu zbilju predbanovinskoga razdoblja u kojoj se o posebnostima hrvatskoga jezika uvelike počinje pisati.
Ono što je zapanjujuće kod Erika Petersona jest jedinstvo njegova teološkoga rada i njegova života, da on cijeli svoj život posvećuje promatranju Crkve. Nije slučajno što je to duhovno nadahnuće ...navelo protestantskoga teologa da prijeđe na katoličku vjeru. Spaja duhovno iskustvo crkvenoga života sa zahtjevom za vidljivom, apostolskom Crkvom s kanonskim i dogmatskim autoritetom. Njegov akademski interes ponajprije određuje vezu između povijesnih istraživanja i dogmatike kao crkvene rasprave unutar sustavne teologije i dogmatike. U prvom poglavlju analizira se povijesni koncept Crkve od njezinih novozavjetnih početaka. Filološko-povijesna analiza pojma Crkve najprije otvara teološko značenje Prve poslanice Korinćanima, kao bitno obilježje Crkve. Drugo poglavlje govori, u svjetlu Otkrivenja, o crkvenoj dogmi kao temelju znanja i argumentacije teologije, razmatrajući vjeru i poslušnost kao fenomenološke veličine iz perspektive objave. Treće poglavlje obrađuje vjerodostojnost Crkve kroz dogmu kao bit teologije, kao autoritativni autoritet i normirajuću hermeneutičku strukturu teoloških iskaza o temelju crkvenosti u znanosti. U relekturi dogme, objave i Crkve kao dogmatske ekleziologije Petersonovo shvaćanje teologije otkriva se kao fragmentarno, čija se aktualnost temelji na činjenici da se jedinstvo teologije i njezinih traktata uvijek iznova utvrđuje.
PDF
