Ljudi su od samih svojih početaka koristili „novac“. U početku je to bila robna razmjena, najčešće razmjena stoke i dobara, a kasnije se su se počeli koristi plemeniti materijali kao sredstvo ...razmjene. Novac u početku nije imao određeni i zadani oblik, nego je važnija bila težina. Negdje u 7. stoljeću prije Krista,
počinje se s kovanjem novca, najvjerojatnije iz praktičnih razloga. Zbog svoje praktičnosti proširio se po cijelom poznatom svijetu. Novce su kovali vladari u većim gradovima i na njima su bili razni motivi; a kasnije su ispisivana i imenavažnih osoba. Novci se u Palestini počinju kovati u 6. stoljeću prije Krista, a najčešći kovani novac se zvao šekel. Sveto pismo obiluje mjestima gdje se bilo izravno, bilo neizravno govori o novcu. Novcem se kupovala zemlja, uzdržavao jeruzalemski hram. Uz pozitivnu primjenu novca, bilo je i negativnosti, te su proroci često upozoravali da se kod vaganja ne vara. Novi zavjet također govori o novcu te spominje rimski, grčki i židovski novac. Izričito spominje drahmu, dvodrahmu, stater, lepton, denar, as te kvadrant. Isus se često u svojem naučavanju referirao na novac i bogatstvo. Novcem se trgovalo, ali i plaćali porezi. Isus nije protiv novca, ali je upozoravao na opasnost bogatstva, na opasnost zlouporabe novca i pogrešan odnos prema novcu. Stari zavjet je na bogatstvo gledao različito. S jedne strane bogatstvo smatra Božjim darom, a s druge strane govori o opasnosti materijalnih dobara koja vrlo često udaljavaju čovjeka od Boga. Uz kritiku bogatstva, prorocima Starog zavjeta je još više stalo do brige i zaštite siromašnih. Stoga potiču bogate da pomažu siromašnim.
Bogatstvo nije to koje usrećuje nego vodi u moralnu stranputicu. Novi zavjet u prvi plan stavlja kraljevstvo Božje – ono mora biti u središtu, a ne materijalna dobra. Materijalno mora biti na puno nižoj razini nego li duhovno. Isus je manje kritizirao bogatstvo a više isticao pozitivni pristup prema siromaštvu. Bogatstvo
treba dijeliti sa potrebnima i bogataš ne smije ponižavati siromašne.
Ovaj članak je prikaz postsinodalne apostolske pobudnice pape Benedikta XVI Verbum Domini, Riječ Božja, ploda XII. opće skupštine Sinode biskupa, koja se sastala u Vatikanu od 5. do 25. listopada ...2008. kako bi razmotrila temu Riječ Božja u životu i poslanju Crkve. Dokument se sastoji od tri dijela, a svaki je nadahnut neiscrpnim sadržajem proslova Ivanova evanđelja. U prvom dijelu, pod naslovom Verbum Dei, iznosi se razmatranje analogije Riječi Božje kao višeglasne pjesme, koja pronalazi svoju uzvišenu sintezu u osobi Isusa Krista, utjelovljenoj Riječi Božjoj (usp. Iv 1,14), te hermeneutike Svetog pisma u Crkvi. Drugi dio, naslovljen Verbum in Ecclesia, posvećen je Riječi Božjoj u životu Crkve. Najbolji način na koji možemo slušati i shvatiti Riječ Božju je u liturgiji, iznad svega u euharistiji, koja se sastoji od liturgije riječi i liturgije euharistije. Riječ Božja, temelj svake duhovnosti u Crkvi, osnovni je razlog za evangelizaciju onih koji su blizu i onih koji su daleko, za misije, za karitativnu aktivnost i za dijalog, a sve su to teme koje se obrađuju u trećem dijelu, pod naslovom Verbum mundo.
Autor ukazuje na povezanost između Verbum Domini i dogmatske konstitucije Dei Verbum Drugoga vatikanskog sabora, što se može razabrati iz naslova Postsinodalne apostolske pobudnice (usp. 1 Pt 1,23-25; Is 40,8). Nadalje, on naglašava različite ciljeve dokumenta kako bi razložio plodove XII. opće skupštine, ponovno otkrio Riječ Božju kao izvor trajne obnove Crkve, pridao svakoj pastoralnoj aktivnosti biblijsku osnovu, pružio mogućnost svakom kršćaninu da postane istinski svjedok Riječi Božje, poduzeo novu evangelizaciju „siguran u djelotvornost božanske Riječi“ (VD, 96), poticao ekumenski dijalog te njegovao pobožnost prema Riječi Božjoj. Za vjernike ciljevi dokumenata su više od obveze. Oni su izraz radosti (usp. 1 Iv 1,4) komuniciranja s onima koji su blizu i onima koji su daleko, nedokučivo bogatstvo otajstva objavljenog Boga, da bi svi imali život u izobilju (usp. Iv 10,10).
U prvome dijelu članka razmatra se uporaba latinske Biblije i Biblija prevedenih na narodne jezike u vrijeme reformacije. U drugome se dijelu razmatraju temeljna pitanja proizašla iz dosljedne ...primjene reformacijskog načela sola Scriptura, među kojima je pitanje kanona, autoriteta, dostatnosti, jasnoće i razumijevanja Biblije. U radu se iznose promišljanja vodećih teologa reformacije po pojedinom pitanju i usvojena učenja pojedine tradicije reformacije
i protureformacije kako su zapisana u njihovim temeljnim dokumentima. U zaključku se ističe da je glavna poruka Svetoga pisma jasna čak i neobrazovanom laiku, pa stoga svaki čovjek može neposredno doći k Bibliji da bi tražio i našao istinu. Reformacija je iznova potvrdila da je Sveto pismo jedini autoritet za propovijedanje, teologiju i svakodnevno življenje, te da sav nauk mora potjecati iz Svetoga pisma, a da se ništa ne dodaje ili oduzima.
Položaj i utjecaj Svetoga pisma u suvremenom svijetu je marginalan i ozbiljno potkopan. Ovaj članak zagovara ponovno otkrivanje središnjeg položaja i autoriteta Svetoga pisma za autentično življenje ...u svijetu. Započinje s nekoliko pitanja čiji odgovori pojašnjavaju položaj autoriteta, a zatim predstavlja nekoliko ključnih pitanja vezanih uz autoritet Svetoga pisma. U članku se tvrdi kako taj koncept treba shvatiti usko povezano s Božjim autoritetom, autoritetom istinske priče o svijetu u Isusu Kristu, poslušnosti i promijenjenom življenju. Poseban naglasak stavljen je na autoritet Svetoga pisma kao ‘žive’ i ‘djelatne’ Riječi Božje za poslušno i preobražujuće kršćansko življenje u svijetu.
U radu se otkrivaju nazivi kojima je i s kojim učinkom Bartol Kašić – u svojem prijevodu Biblije na hrvatski književni štokavski jezik (1625) – preveo latinske nazive hostia, victima, sacrificium, ...holocaustum, oblatio i munus u prvih deset poglavlja Levitskoga zakonika latinskoga predloška Jeronimove Vulgate, nazive koje standardni hrvatski prijevod uglavnom obuhvaća riječju žrtva. Istražila su se izvorna značenja navedenih latinskih naziva te hrvatskih riječi kojima se Bartol Kašić poslužio u njihovu prijevodu, imajući svejednako na umu njihov teološki sadržaj i neposredni svetopisamski kontekst. Zaključuje se kako je ostvarena semantička podudarnost s izvornim pojmovima držeći istom da se Kašić u prijevodu rukovodio neposrednim kontekstom nastojeći izraziti čitav spektar značenjâ koja su u suvremenom hrvatskom prijevodu uglavnom obuhvaćena riječju žrtva – a kreću se od žrtvene životinje, preko žrtvenoga dara, žrtvenoga prinosa, onoga što se prinosi kao dar odnosno žrtva Bogu do žrtve kao čina, žrtvovanja – te da se u svom izboru hrvatskoga pojmovlja vodio ne samo teološkom intencijom koja mu je, zaključuje se, bila primarna, već je uporabom brojnih sinonima nastojao izbjeći jednoličnost jezičnoga izraza kako bi hrvatski prijevod bio teološki i jezično točan, bogat i uhu ugodan.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Fotografija Dalmatinove biblije, ki jo hranimo v Posebnih zbirkah Boga Komelja- All metadata published by Europeana are available ...free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Rad izlaže temeljne postavke protestantskog razumijevanja zadaće teologije u odnosu prema zajednici vjernika. Polazi od definicije Riječi Božje. Pritom razlikuje: Isusa Krista kao Riječi Božje u ...najvlastitijem smislu, Riječ Božju u pisanom obliku (Sveto pismo) kao svjedočanstva o Isusu Kristu i riječ Božja u navještaju zajednice vjernika. U sklopu ove tematike razmatra se uloga teologije u odnosu prema zajednici vjernika. Pritom je uloga teologije viđena dvojako. Prvo, uloga teologije je bolje protumačiti, razlučiti te argumentacijski popratiti govor Crkve. No, budući da je govor zajednice vjernika uvijek i ljudski govor te kao takav podložan propustima, zadaća je teologije također i upitati zajednicu vjernika u kojoj mjeri njezin govor doista jest riječ Isusa Krista upućena čovjeku današnjice. Radi se o tzv. pitanju korespondencije crkvenog govora Isusu Kristu kao Riječi Božjoj. Kriterij pak za ovu prosudbu jest Sveto pismo.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Fizični opis: Kodeks ima obrezane folije v velikosti 42,3 x 30,4 cm. Dvokolonski in trikolonski zapis je v poznoromanski minuskuli. ...Kodeks je pisan z rjavo tinto, le incipiti, ekspliciti in naslovi so izpisani z rdečo tinto. Začetnice stavkov so lahko dopolnjene s potezo rdeče ali rumene tinte. Današnja vezava (papir čez leseno osnovo, hrbet in vogali rjavo usnje) je iz let 1765-1780.Okras: Poglavitni okras rokopisa je dekorativna naslovnica (f. 1r), ki ponazarja odprto knjižno omaro. V njej so v dveh kolonah kot na policah omare s kaligrafskimi črkami zapisana imena avtorjev katen k pismom sv. Pavla. Razen tega rokopis krasita dve slikarski iniciali (f. 1v in 2v), 36 večjih (do 8 vrstic visokih) in 24 manjših enovrstičnih kaligrafskih inicial. V kodeksu so delno ohranjeni (zaradi obreze folijev neenakomerno odrezani) fragmenti risb in skic – mladenič s knjigo, dva mladeniča v medaljonih, roka, ki drži knjigo ipd.Uvodna ilustracija na f. 1r. je dekorativno kazalo z imeni piscev, med katerimi je kar osem cerkvenih očetov, in je ena od najzanimivejših miniatur, ki krasijo srednjeveške rokopise v zbirki Narodne in univerzitetne knjižnice v Ljubljani. Anonimni pisar, ki je v stiškem skriptoriju prepisal zbirko katen, je namreč spretno izrabil motiv odprte knjižne omare, v kakršnih so nekdaj shranjevali dragocene kodekse, in s tem pregledno izpostavil avtorje besedil, ki so vključeni v zbirko. Pri tem mu je bil na roko v srednjem veku uveljavljeni način hranjenja knjig, ki v omari niso stale pokonci, kot smo vajeni danes, temveč so bile vodoravno položene na police. Hrbet knjige (ali v našem primeru prostor na polici) s tem postane potencialno pisno polje, v katerega skriptor vpiše ime avtorja. Tako lahko z enim samim pogledom ugotovimo, katere knjige so spravljene na policah oziroma kdo so avtorji, ki čakajo, da jih vzamemo v roke. Uvodna miniatura v kodeksu Ms 3 je torej smiselno zasnovano kazalo, hkrati pa ima dragoceno pričevalno vrednost, saj smemo sklepati, da so na tak način hranili knjige tudi v stiškem samostanu. (Germ 2005, str. 96-97; gl. tudi: Kos-Stele 1931, str. 16; Golob 1994, str. 174; Lackner 2001.)- \n Na\n naslovnici (1r) navedeni cerkveni očetje: Origenes, Ambrosius, Hylarius, Johannes\n Crisostomus, Jeronimus, Didimus, Augustinus, Fulgentius, Gregorius, Remigius,\n Boetius, Cassiodorus, Beda, Heimo, Lanfrancus, Berengarius, Petrus.Risba: portret meniha - 183v.\n- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Članak istražuje hermeneutičko poimanje Božje riječi time što prvo otkriva njenu višeslojnost: Riječ kao Sveto pismo, potom kao iskaz Božje volje stvaranja, te konačno, Isus Krist kao posljednja ...Božja riječ. Kako bi vjernik hermeneutički pristupio ovako problematiziranom pojmu Riječi, i sam pojam hermeneutike mora biti prošireno shvaćen. Gradeći na, i pretpostavljajući čitateljevu upućenost u interpretacijski model tzv. „hermeneutičke spirale“, članak predstavlja hermeneutičko poimanje koje je oblik vjerničke egzistencije a ne samo vještina tumačenja svetog teksta. Interakcija vjernika s Božjom riječju putem Pisma ne svodi se na linearno kauzalni model tumačenja i primjene, već na vjerničko holističko sudjelovanje u sveobuhvatnoj Riječi čitavim svojim bićem. Kvalifikaciju ove hermeneutičke interakcije vjernika i Riječi, članak pronalazi u teologiji stvaranja koja Božju volju i čin stvaranja vidi kao funkciju autoriteta Riječi. Sveti Duh se prepoznaje kao poveznik svih aspekata Božje riječi, čina stvaranja te posredovanja novog stvorenja vjerniku u hermeneutičkom odnosu s Riječi. Na koncu, cijeli proces je uglavljen u Isusa Krista koji uskrsnućem po Duhu spašava stvorenje novim stvaranjem.
