Osnovni cilj novih imunosupresijkih protokola je smanjiti toksičnost i poboljšati dugotrajno preživljenje presatka i primatelja. Posljednih nekoliko godina u pretkliničkim istraživanjima ...imunosupresijskih lijekova naziru se rezultati koji bi mogli biti izuzetno značajni. Radi se o nekoliko lijekova koji su trenutačno u fazi II ili fazi III kliničkih istraživanja.
Background: The aim of the study was to evaluate parameters of oxidative and nitrosative stress as well as antioxidative parameters in a group of renal transplant recipients with stable graft ...function and no clinical signs of cardiovascular disease. We also aimed to determine the correlations among these parameters and to evaluate potential differences in all the biomarkers with regard to the immunosuppression protocol.
Methods: We enrolled 57 renal transplant recipients and 31 controls who were age and sex matched with the renal transplant recipients. All of the patients included in this study had post-renal transplant surgery at least 12 months earlier and were on standard immunosuppressive therapy. In this study, we determined thiobarbituric acid-reactive substances in plasma and red blood cells and advanced oxidation protein products, nitrosative stress parameters (asymmetric and symmetric dimethylarginine - ADMA and SDMA), and antioxidative parameters (total SH groups and catalase activity).
Results: The results of our study demonstrated that the levels of oxidative and nitrosative stress were significantly increased compared to the healthy population (p<0.01 except for plasma catalase activity p<0.05). Correlation analysis showed significant positive correlations between: ADMA and SDMA (p<0.01); ADMA and nitrates (p<0.05); SDMA and nitrates (p<0.05); between OS parameters in the experimental group; AOPP and SH groups (p<0.05) and TBARS in plasma and SH groups (p<0.01), SDMA and AOPP (p< 0.05); SDMA and TBARS in plasma (p<0.05); SDMA and SH groups (p<0.01); nitrates and SH groups (p<0.05).
Conclusion: There was no significant difference in oxidative and nitrosative stress parameters with respect to the immunosuppressive protocol.
Uvod: Transplantacija bubrega sama po sebi popravlja bubrežnu funkciju, ali ne dovodi do potpunog oporavka. Cilj ovog rada bio je da se odrede parametri oksidativnog i nitrozativnog stresa kao i parametri antioksidativne zastite u populaciji pacijenata sa presacfenim bubregom sa stabilnom funkcijom grafta i bez kliničkih znakova kardiovasku- larne bolesti. Takođe, naš cilj je bio da se utvrdi povezanost među ispitivanim parametrima i procene potencijalne razlike između svih ispitivanih biomarkera u odnosu na imunosupresivni protokol.
Metode: U istraživanje jeuključeno 57 pacijenata sa presadenim bubregom i 31 kontrolni subjekt, koji su po go- dinama i polu odgovarali pacijentima sa presađenim bubregom. Svi pacijenti uključeni u istrazivanje imali su transplantaciju bubrega najmanje 12 meseci pre početka istraživanja i bili su na standardnoj imunosupresivnoj terapiji. U ovom radu određivali smo reaktivne supstance tiobar- bituratne kiseline (TBARS) u plazmi i eritrocitima, uznapre- dovale produkte oksidacije proteina (AOPP), parametre nitrozativnog stresa (asimetrični i simetrični dimetilarginin- ADAAA i SDMA) i antioksidativne zastite (ukupne SH grupe i aktivnost katalaze).
Rezultati: Rezultati naše studije su pokazali znatno više vrednosti parametara oksidativnog i nitrozativnog stresa kod pacijenata sa presađenim bubregom u odnosu na zdrave dobrovoljce (p<0,01 osim za aktivnost katalaze u plazmi, kada je p<0,05). Korelaciona analiza pokazala je znacajnu pozitivnu korelaciju između ADMA i SDMA (p<0,01); ADMA i nitrata (p<0,05); SDMA i nitrata (p<0,05); između parametara oksidativnog stresa u eksperimentalnoj grupi; AOPP i SH grupe (p<0,05), kao i TBARS u plazmi i SH grupe (p<0,01), SDMA i AOPP (p<0,05); SDMA i TBARS u plazmi (p<0,05); SDMA i SH grupe (p<0,01); nitrata i SH grupe (p<0,05).
Zakljudak: Naši rezultati nisu ukazali na statistički značajnu razliku u ispitivanim parametrima među pacijentima na ciklosporinu A i takrolimusu
Transplantacija bubrega najučinkovitija je metoda nadomještanja bubrežne funkcije. Razvoj transplantacije bubrega u svijetu vezan je uz drugu polovicu 20. stoljeća. U bolnici na Sušaku prvi ...eksperimentalni kirurški postupci koji su prethodili zahvatima na ljudima počeli su 1966. godine. Prva transplantacija bubrega sa živog davatelja u bolnici na Sušaku učinjena je 31. Siječnja 1971., a godinu dana kasnije i prva transplantacija bubrega s umrlog davatelja. Posljednjih 40 godina napredak transplantacijske medicine u Rijeci i Hrvatskoj rezultirao je činjenicom da je Rijeka i danas jedan od vodećih transplantacijskih centara u Hrvatskoj. Od 2007. godine Klinika za urologiju je Referentni centar Ministarstva zdravstva za transplantaciju bubrega.
The aim of the study was to evaluate parameters of oxidative and nitrosative stress as well as antioxidative parameters in a group of renal transplant recipients with stable graft function and no ...clinical signs of cardiovascular disease. We also aimed to determine the correlations among these parameters and to evaluate potential differences in all the biomarkers with regard to the immunosuppression protocol.
We enrolled 57 renal transplant recipients and 31 controls who were age and sex matched with the renal transplant recipients. All of the patients included in this study had post-renal transplant surgery at least 12 months earlier and were on standard immunosuppressive therapy. In this study, we determined thiobarbituric acid-reactive substances in plasma and red blood cells and advanced oxidation protein products, nitrosative stress parameters (asymmetric and symmetric dimethylarginine - ADMA and SDMA), and antioxidative parameters (total SH groups and catalase activity).
The results of our study demonstrated that the levels of oxidative and nitrosative stress were significantly increased compared to the healthy population (p<0.01 except for plasma catalase activity p<0.05). Correlation analysis showed significant positive correlations between: ADMA and SDMA (p<0.01); ADMA and nitrates (p<0.05); SDMA and nitrates (p<0.05); between OS parameters in the experimental group; AOPP and SH groups (p<0.05) and TBARS in plasma and SH groups (p<0.01), SDMA and AOPP (p< 0.05); SDMA and TBARS in plasma (p<0.05); SDMA and SH groups (p<0.01); nitrates and SH groups (p<0.05).
There was no significant difference in oxidative and nitrosative stress parameters with respect to the immunosuppressive protocol.
Transplantacija bubrega najučinkovitija je metoda nadomještanja bubrežne funkcije.
Iako prvi počeci transplantacije datiraju iz druge polovice 19. stoljeća, razvoj transplantacije
seže u drugu ...polovicu 20. stoljeća. U bolnici na Sušaku prvi eksperimentalni kirurški postupci
koji su prethodili zahvatima na ljudima počeli su 1966. godine. Razvoj transplantacije bubrega
omogućilo je uvođenje dviju drugih metoda nadomještanja bubrežne funkcije – hemodijalize i
peritonejske dijalize. Time su stečeni uvjeti za razvoj svih metoda nadomještanja bubrežne
funkcije do danas. Prva transplantacija bubrega sa živog davatelja u bolnici na Sušaku izvršena
je 31. siječnja 1971., a godinu dana kasnije i prva transplantacija bubrega s umrlog davatelja.
Posljednjih 40 godina napredak transplantacijske medicine u Rijeci i Hrvatskoj rezultirao je činjenicom
da je Rijeka i danas jedan od vodećih transplantacijskih centara u Hrvatskoj, a od
2003. godine Klinika za urologiju je Referentni centar Ministarstva zdravstva za transplantaciju
bubrega. Daljnji razvoj transplantacije bubrega ali i dijalize u Rijeci neupitan je, temelji se na
velikom iskustvu, stručnosti, znanstvenom radu brojnih naraštaja liječnika i medicinskih sestara,
a osigurava se trajnom edukacijom mladih kroz brojne nastavne sadržaje na Medicinskom
fakultetu Sveučilišta u Rijeci.
The paper argues that theories of psychological continuity destroy themselves from within due to insufficient and unreliable methodological assumptions, hence personal identity is left without a ...person and an identity. It is claimed that thought experiments, being a necessary methodological means for establishing the existence of persons, are both insufficient and unreliable. Two arguments are presented. First, thought experiments presuppose conceptual possibility of distinctness and separation of a person and a biological organism, but the direct application of such possibility is not reliable due to subjective description of the thought experiment and lack of independent arguments. Second, two different interpretations of the same thought experiment (the brain transplantation case) yield conceptually possible, albeit contrary and thus ontologically incompatible, conclusions.
Uvod: Na kardiomiopatije (KM) otpada 3 – 5% svih bolesnika za koje se skrbe pedijatrijski kardiolozi. Nalaze se u svim dobnim skupinama, od fetalne do adolescentne dobi, a u timskom radu obuhvaćaju ...uz kardiologiju više pedijatrijskih supspecijalnosti (neurologija, metabolizam, genetika). Zbog novih spoznaja i mogućnosti liječenja stupanj preživljenja sve je viši. Cilj: Primarni je cilj prikazati KM-e opsežnom retrospektivnom epidemiološkom studijom prema suvremenoj klasifikaciji, primjenom najnovijih dijagnostičkih metoda i terapijskih pristupa te prožimanjem s ostalim supspecijalnostima. Sekundarni je cilj pokazati da kardiomiopatije više nisu „rijetke,
nevažne i neizlječive“, nego su česte, važne i lječive. Rezultati studije: U razdoblju od siječnja 1988. do prosinca 2016. (28 godina) u Referentnom centru za pedijatrijsku kardiologiju Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb hospitalizirano je 315 bolesnika s dijagnozom kardiomiopatije, 183 muškog (58,1%) i 132 ženskog (41,9%) spola. U tri različita razdoblja (10 godina, 12 godina, 6 godina) služili smo se klasifikacijom KM-a iz 1996. godine. Sva tri razdoblja imaju obilježja populacijske, a posljednja dva imaju obilježja i kliničke epidemiološke studije. U sva tri razdoblja najčešća je dilatacijska kardiomiopatija (DKM) (42,5%), a slijede hipertrofična (HKM) (37,1%) i restrikcijska (RKM) (6,7%). Njihovi su relativni odnosi u stalnoj ravnoteži. Uočava se znatan porast entitetskih oblika: aritmogena desnoventrikularna kardiomiopatija (ADVKM) i nekompaktna kardiomiopatija (NKKM), i to od 5,8% (1988. – 1998.) na 16,2% (2010. – 2016.). Smanjen je broj KM-a nepoznata uzroka: kod DKM-a 24,4%, a kod HKM-a tek 18,8%. U posljednjih 18 godina zabilježili smo smrtnost od 7,4% (14/194), od čega 50% (7/14) otpada na DKM. Rezultat je to timskog rada, ciljane medikamentne terapije, elektroterapije (elektrostimulator – ES, srčana resinkronizacija – CRS, implantabilni kardioverterski defibrilator – ICD) i kardiokirurške terapije (operacija prema Morrowu, zaomčavanje (engl. banding) plućne arterije – PAB), uključujući i presadbu srca od 2011. godine (8 bolesnika). Zaključak: Kardiomiopatije su nakon prirođenih srčanih grješaka najteže bolesti u skrbi pedijatrijskog kardiologa, nalažu skladan timski rad više skupina stručnjaka te svladavanje brojnih dijagnostičkih i terapijskih metoda. Dilatacijske kardiomiopatije najčešći su uzrok smrti i najčešća indikacija za presadbu srca u djece.
Transplantacijska etika (TE) određena je brojnim povijesnim, filozofskim, znanstvenim, medicinskim, pravnim, sociološkim i ekonomskim čimbenicima. Nacionalne posebnosti Republike Hrvatske (RH) u ovom ...se području temelje na zavidnom uspjehu u transplantaciji (TX) solidnih organa i uređenoj relevantnoj legislativi koja pogoduje
ovom uspjehu. Tako problemi nedostatka organa za TX, doniranja, dodjele i pravedne raspodjele nisu važne teme TE-a u RH, ali globalno ostaju vodeća etička područja u TX-u. U RH je na snazi uzorit Zakon o presumptivnom pristanku na doniranje organa nakon smrti (tzv. zakon opt-out, jer se izjašnjavanje traži za „biti izvan – out” mogućih darovatelja). Nepoznavanje zakona opt-out o doniranju organa nakon moždane smrti, vrijedećega u RH, neusklađenost s običajima i odredbom Kodeksa medicinske etike i deontologije o traženju suglasnosti obitelji za doniranje organa nakon moždane smrti te nedovoljno regrutiranje kandidata za TX u nas se nameću kao sporne etičke teme. Budućnost predviđa mogućnost TX-a organom nehumanog podrijetla kao što je onaj uzgojen u svinjskom organizmu, što otvara nova etička područja i za RH i za ostatak svijeta.
Transplantacija organa zasigurno predstavlja jedno od najvećih dostignuća 20. stoljeća. Transplantacija bubrega je najučinkovitija metoda od svih oblika nadomještanja bubrežne funkcije. Prva uspješna ...transplantacija bubrega u ljudi je učinjena u Bostonu, SAD, 1954. godine. U bivšoj Jugoslaviji prva transplantacija bubrega je učinjena 16. travnja 1970. u Ljubljani, Slovenija, a potom 30. siječnja 1971. u Rijeci, Hrvatska. Darivatelj je kod oba bolesnika bila majka, a primatelj sin. U članku ćemo prikazati što je prethodilo ovim operacijama, značajke prvih bolesnika te utjecaj transplantacijskog programa na razvoj matičnih bolnica i fakulteta.
Hepatorenal syndrome (HRS) involves reversible renal failure in patients with advanced cirrhosis or acute liver failure. The aim of the study was to determine the pathogenetic mechanisms of the ...development of hepatorenal syndrome and to emphasise the clinical importance of early detection and timely treatment of patients with this condition. Th e one-year incidence rate of hepatorenal syndrome in patients with liver cirrhosis is 18-20%. Th e risk factors for the development of hepatorenal syndrome include the following: spontaneous bacterial peritonitis, gastrointestinal bleeding, nephrotoxic drugs, diuretics, non-steroidal anti-inflammatory drugs, and hyponatraemia. The primary plan of treatment is a liver transplantation, while a secondary plan of treatment is the use of a vasoconstrictor in conjunction with albumin. Early diagnosis and prompt appropriate treatment can significantly reduce the mortality rate of patients with hepatorenal syndrome.
Hepatorenalni sindrom (HRS) predstavlja reverzibilnu bubrežnu insufi cijenciju kod bolesnika sa uznapredovalom cirozom ili akutnom insufi cijencijom jetre . Cilj rada je da utvrdi patogenetske mehanizme razvoja hepatorenalnog sindroma i da ukaže na klinički značaj ranog otkrivanja i pravovremenog lečenja bolesnika sa hepatorenalnim sindromom. Jednogodisnja stopa hepatorenalnog sindroma kod bolesnika sa cirozom jetre iznosi 18-20%. U faktore rizika za nastanak hepatorenalnog sindroma spadaju: spontani bakterijski peritonitis, gastrointestinalno krvarenje, nefrotoksični lekovi, diuretici, nesteroidni antiinflamatorni lekovi, hiponatriemija. Primarni plan lečenja je transplantacija jetre, dok sekundarni plan lečenja je primena vazokonstriktora u kombinaciji sa albuminima. Rano dijagnostikovanje i pravovremena primena odgovarajućeg lečenja znatno smanjuju stopu smrtnosti bolesnika obolelih od hepatorenalnog sindroma.
PDF
