U ovom se znanstvenom doprinosu analiziraju nastanak i razvoj spekulativnih postavaka neobonaventurizma, filozofijskog pravca uspostavljenog na talijanskoj akademskoj sceni dvadesetog stoljeća te još ...i danas afirmiranog ponajprije na Katedri za teorijsku filozofiju Sveučilišta u Perugii. Uzimaju se pritom u obzir svi relevantni faktori utjecaja na doktrinu, a posebna se pažnja posvećuje reinterpretaciji i filozofijskoj nadopuni nativnog mu kritičkog ontologizma iz kojeg novi bonaventurizam nastaje kao njegova kritičko-asketska inačica. U radu se detaljno razlažu temeljni pojmovi škole, navode akademski profili eksponenata doktrine, kao i identitetne odrednice okruženja augustinovski i franjevački deklinirane regije Umbrije u kojoj je Sveučilište u Perugii prihvatilo, promoviralo i naposljetku dodatno obogatilo takvo filozofijsko učenje u mreži suvremenih i pretežito ateistički i agnostički orijentiranih filozofijskih opredjeljenja u kontekstu suvremene spekulacije na tu temu.
The article analyses the emergence and development of speculative premisses of neobonaventurianism, a philosophical movement that has been established in the Italian academic scene in the twentieth century and is still promoted, especially at the Chair of Theoretic Philosophy of the University of Perugia. The author takes into account all relevant factors that influenced the doctrine, while paying special attention to reinterpretation and philosophical addendum to critical ontologism that is native to that doctrine and from which the new bonaventurianism emerges as its critical-ascetic version. The article describes in detail the fundamental concepts of the school, lists academic profiles of its proponents, as well as identity determinants of the environment of an Augustinian and Franciscan characterised region of Umbria in which the University of Perugia accepted, promoted, and finally additionally enriched this philosophical doctrine within the network of contemporary and mainly atheistically and agnostically oriented philosophical allegiances in the context of contemporary speculations about this topic.
Autor u ovom radu najprije ističe da je u povijesti istraživanja monaškoga života i duhovnosti u ranome kršćanstvu krjepost poslušnosti ostala izvan fokusa. Zato svoje istraživanje uvodi tumačeći ...teološko značenje ove krjeposti u kontekstu ranokršćanskog asketizma i monaštva. Potom prelazi na propitivanje ove krjeposti u konkretnom povijesnom kontekstu monaških inicijativa u zapadnome kršćanstvu od 4. do 6. stoljeća. U tom smislu najprije istražuje značenje ove krjeposti za sv. Jeronima, potom za sv. Augustina i naposljetku za sv. Benedikta. S obzirom na sv. Jeronima i njegov pristup monaštvu, istaknuo je da je Jeronim preferirao zajednički život preporučujući ga kao pouzdaniji jer pretpostavlja posluh starijima. Sveti Augustin pak kao autor najstarijeg monaškog pravila na Zapadu definira posluh i jednim poglavljem svoga Pravila. I premda ne ulazi u detalje, ipak je očit napredak da je Hiponac Pravilom istaknuo posluh kao nezaobilaznu krjepost monaškoga života. Kao krunu ovoga procesa autor ističe značenje sv. Benedikta i njegova Pravila u kojem posluh ima svoje mjesto kao jedna od najznačajnijih krjeposti. A za kraj donosi završni uvid u pristup posluhu od vremena sv. Jeronima do vremena sv. Benedikta, jasno dokazujući da su upravo ova trojica promicatelja monaštva na Zapadu uložili veliki napor u afirmaciji poslušnosti za monaški život.
In this paper the author first points out that in the history of research into monastic life and spirituality in early Christianity, the virtue of obedience remained out of focus. That is why he introduces this research by interpreting the theological meaning of this virtue in the context of early Christian asceticism and monasticism. Then he moves on to the analysis of this virtue in the concrete historical context of monastic initiatives in Western Christianity from the 4th to the 6th century. In this sense, he first explores the meaning of this virtue for St. Jerome, then for St. Augustine and finally for St. Benedict. Regarding St. Jerome and his approach to monasticism, he points out that Jerome preferred communal life, recommending it as more reliable because it assumes obedience to elders. Saint Augustine, on the other hand, as the author of the oldest monastic rule in the West, defines obedience in one chapter of his Rule. And although he does not go into details, it is still an obvious progress that, by his Rule, Bishop of Hippo emphasized obedience as an indispensable virtue of monastic life. As the crown of this process, the author emphasizes the importance of St. Benedict and his Rule in which obedience has its place as one of the most important virtues. And lastly, he brings a final view on the approach to obedience from the time of St. Jerome until the time of St. Benedict, clearly proving that it was these three promoters of monasticism in the West who made a great effort in affirming obedience for the monastic life.
Izhajajoč iz označitve puščave kot najprimernejšega kraja za posvečanje filozofiji, ki jo v Hvalnici puščave (De laude eremi) poda Evherij Lyonski, članek raziskuje krščansko recepcijo antične ...poganske filozofije, zlasti z ozirom na askezo. V skladu s Hadotovim pojmovanjem antične filozofije kot načina življenja se v prvi polovici osredotoča na koncept in prakso askeze, ki se je izražala v obliki »duhovnih vaj« ali telesne vzdržnosti. Ob ugotovitvi, da sta obe dimenziji askeze obstajali že v klasični grški filozofiji, se kot differentia specifica krščanske askeze izkaže fizična osamitev – odhod krščanskih asketov v puščavo. Članek tako v drugi polovici izpostavi poistovetenje filozofije z meništvom in sledi njeni asimilaciji v kontekst krščanske askeze, ki osamitev umesti med temeljne kriterije »filozofije«.
Autor smatra da je opravdani koncilski naglasak na središnjosti liturgije za duhovni život vjernika, često shvaćen na isključiv način, što je jedan od razloga pada interesa za individualnu molitvu, a ...još više za askezu u suvremenom eklezijalnom kontekstu.
Zadanu temu razrađuje na temelju nauka troje karmelskih naučitelja. Tereziji Avilskoj, daje veći prostor u govoru o molitvi, dok u razradi askeze veću pažnju pridaje Ivanu od Križa i Tereziji iz Lisieuxa. Jednu i drugu temu predstavlja kroz četiri perspektive: teologalnu, apsolutnu, dinamičku i perspektivu prilagodbe. Teologalnoj pridaje središnju važnost jer sve ostale na određeni način proizlaze iz nje kao logične posljedice.
Karmelska duhovnost prožeta je idejom bliskosti i sjedinjenja s Bogom, koja se postupno ostvaruje po ljubavi. Sjedinjenje pritom nije samo cilj, nego i polazište. Čovjek po Božjem nastanjenju u duši već jest u zajedništvu s njim. Živjeti u toj svijesti Božje blizine i prijateljstva trajna je čežnja karmela. Molitva nije drugo doli ostvarivanje toga druženja s Bogom, a askeza je proces suobličenja Prijatelju, otklanjajući pritom sve ono što mu se ne sviđa.
Jelo i piće uvijek su aktulana tema jer su svagdanja egzistencijalna potreba, ali i izvor naslade. Kroz povijest jelo i piće nisu ostali samo nutricionističko pitanje nego odražavajui elemente ...kulture. Teme vezane uz hranu i piće pojavljuju se i u Marulićevu opusu, u kojem se književni i moralistički aspekt neodvojivo prožimaju i nadopunjuju. Poglede na jedenje i pijenje on je gradio na temelju literature, ali također čitajući i zbilju oko sebe, te ih je ukomponirao u svoj opus i kao poetičku sastavnicu i kao prigodu za moralističku pouku. U svojim stavovima on se uvijek oslanja na dugu tradiciju – onu filozofsku, koja je zagovarala umjerenost i slobodu od strasti, a i onu kršćansku, koja čitav život podređuje vječnosti. Ipak, nipošto nije sklon ekstremizmu ni rigidnom opsluživanju posta; naprotiv, smatra kako se i za tijelo valja pobrinuti koliko to traži prirodna nužda, da bi se moglo vršiti druge pobožne čine. Post, dakle, nema vrijednost sam po sebi; valja više nastojati oko pobožnosti i pravednosti nego oko posta. Svrha je posta da olakša ostvarenje »onoga duhovnog posta koji je Bogu po volji«, tj. izbjegavanje poroka i krepostan život, da bi se naposljetku uživalo u vječnosti.
Čini se kao da mistika nema granica, kao da se želi „oprobati“ ili „okušati“ u svakoj religiji, kao da u svakoj od njih želi ostaviti svoj trag. Ostavljajući po strani pomodarstvo, valja vidjeti kamo ...ona sve zadire i kako se nalazi i snalazi i u nemonoteističkim religijama kao što su budizam i hinduizam. Čovjek ostaje zapanjen kad nađe dodirne točke između kršćanske askeze, budističke mistike i hinduističkog propinjanja do Božanstva, u strahu da ga ono ne bi uosobilo i time umanjilo svoju božansku bit.
To je ono fascinantno u mističnom iskustvu, što želim ukratko prikazati u budizmu i hinduizmu, ne opterećujući članak općim naučavanjima ovih vjera. Kršćanin pred tim otkrićima sam mora dokučiti što je relevantno za njegovo ostajuće kršćansko iskustvo. U svakom slučaju, mistika prije svih drugih komponenti neke religije krči put međureligijskom dijalogu.
Autorova je namjera da u ovom članku tematizira Augustinovu kritiku rimskih vrlina slijedeći uvide iz njegovog voluminoznog teksta O državi Božjoj (knjiga V). Augustinove uvide i zaključke o praksama ...Imperija povezat ću s kritikom Hardtovog i Negrijevog tumačenja globalnog neo-republikanskog Imperija. U oba slučaja vrline Imperija kulminiraju u različitim oblicima terora kojima je jedini cilj povećanje kapitala. Promišljajući o kapitalu i teroru kao o imperijalnim, autor će ponuditi teološku kritiku ta dva teksta. Pri kraju članka, autor će pokušati konstruirati stanovitu teo-političku sintezu koja bi ponudila modele otpora vrlinama Imperija. Takav model otpora Imperijalnim praksama nužno mora sadržavati militantne oblike askeze.
Hezihazam je duhovni i teološki pokret koji se pojavio na Svetoj Gori - Atosu u 14. stoljeću i čije je učenje izloženo u teološkoj sintezi istočne monaške duhovnosti sv. Grgura Palame, nadbiskupa ...(arhiepiskopa) solunskog, a koje je Istočna crkva prihvatila i potvrdila na svojim sinodama 1341. i 1351. godine. No, po svetom Grguru Palami korijeni hezihazma potječu još od prebivanja Presvete Bogorodice i Vazda Djeve Marije u hramu Salomonovu.
Budući da se sav duhovni život čovjeka odvija u velikoj harmoniji, učenje i izlaganje o molitvi trebaju biti povezani s redom i harmonijom koji vladaju u duhovnom životu. U vezi toga govori se o podjeli duhovnog rasta na tri stupnja: očišćenje, prosvjetljenje i oboženje. Za svaki od ova tri stupnja karakteristično je da ima svoj način molitve, svoj način organiziranog života, svoje kušnje (iskušenja). Svaki stupanj ima i svoj odnos s duhovnim ocem, svaki stupanj odgovara stupnjevima svetog reda.
Raskoli se najčešće događaju zbog taštine, zbog visokog mišljenja o samima sebi, zbog borbe za vlast. U tom kontekstu važno je svugdje obnoviti duhovni život utemeljen na asketsko-hezihastičkoj predaji koja će u svoje vrijeme donijeti plodove. Tu se Istočna i Zapadna crkva najprije mogu sresti.
Važno je prakticiranje Isusove molitve koja se sastoji od riječi Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku i koju mogu moliti i monasi i laici, ali isključivo pod budnim okom duhovnog oca.
Autori analiziraju bitne vrednote za uspjeh braka u Hrvatskoj. U tu svrhu koriste standardizirani instrument od šesnaest varijabli korišten u komparativnim istraživanjima vrednota u Europi 1981., ...1990. i 1999. godine. Prema dobivenim rezultatima, kao najvažnije vrednote za uspjeh braka, Hrvati vide »međusobno poštivanje i uvažavanje«, »vjernost«, »razumijevanje i toleranciju«, »spremnost razgovarati o bračnim problemima« te »djecu«. Preko 60% ispitanika smatra ih »veoma važnim« za uspjeh braka. Spomenute vrednote su ključne za hrvatske građane i izraz su jake individualizacije života u dvoje. »Slaganje u politici«, »isto socijalno podrijetlo« i »isto nacionalno podrijetlo« najmanje su važni u percepciji naših građana za uspjeh braka u Hrvatskoj. Isto nacionalno podrijetlo »veoma važnim« vidi 20,9% pučanstva, a isto socijalno podrijetlo i slaganje u političkim pitanjima 5,4%, odnosno 3,4% ispitanika. Uočena je jasna diferenciranost s obzirom na spol i dob: mladim ljudima, posebice mlađim ženama, vrednote poštivanja i uvažavanja, vjernosti i tolerancije važnije su nego ostalom dijelu populacije. Posebno je uočljiva razlika između mladih žena i muškaraca gdje muškarci ostaju na razini razmišljanja djedova, a žene iste generacije čine značajan iskorak. Tu autori vide moguće neuralgične točke uspješnoj realizaciji brakova mladih bračnih parova. Autori koriste faktorsku analizu i konstruiraju indekse čimbenika vrijednih za uspjeh braka u Hrvatskoj. Obrađuju četiri faktora: orijentiranost na zajedništvo, osobnu vezu supružnika, sociokulturnu homogenost i samodovoljnost. Komparirajući dobivene rezultate s nalazima u Europi iz 1990. godine, zaključuju da je u Hrvatskoj prisutan blagi pomak prema porastu vrednota vezanih uz »ljubav«, odnosno »osobnu vezu supružnika«. Smatraju da ovako visoko vrednovanje spomenutih vrednota treba gledati dvojako: s jedne strane optimistički, jer to su humani i vrijedni ideali, a s druge strane, zbog društvene nenaklonjenosti bitnim vrednotama čovjeka i braka, dolazi do mnogih osobnih i bračnih frustracija koje su dijelom pospješene neostvarenim idealima prema kojima se težilo i za koje se imalo dobru volju. Autori naglašavaju potrebu revitalizacije askeze kojoj pridaju novo tumačenje primjereno današnjem vremenu. Ističu da između bitnih suvremenih i kršćanskih vrednota postoji duboka, bilo transparentna bilo latentna povezanost koja je izravna šansa za pastoralno djelovanje Crkve u odnosu na bračne drugove.
PDF
