Dva su muškarca pisca, u dvama različitim kontekstima, zamislila svoje protagonistice:
Kostas Tachtsis, plodan pisac homoseksualne orijentacije, napisao je roman o ženskoj
izdržljivosti u zahtjevnom ...i opasnom grčkom političkom urbanom kontekstu dužem od 50
godina, nazvan Trito stephani (Treći vjenčani vijenac, 1962.). Srpski autor, Dragoslav
Mihajlović, bivši prosovjetski simpatizer i politički zatvorenik na Golom otoku, na pola
puta do svoga današnjeg nacionalizma, napisao je roman Petrijin venac (1975.), u kojemu
je ruralna protagonistica ikona patnje: tučena, bolesna, siromašna, napuštena, obudovjela,
ona je metafora kolektivne patnje, patnje naroda. U obama primjerima, ovdje se
pretpostavlja, žena dekonstruira, konstruira i destabilizira ženski prototip vladavine/službovanja.
U objema je tvorevinama u predloženi ženski model upisana muška sjena. U
obama primjerima protagonistica je ekran za kritiku lokalnog modela kojim dominiraju
muškarci. Oba se autora oglašuju iz decentrirane (muške) rodne pozicije, ili, jednostavnije
rečeno, iz pozicije ugrožene seksualnosti: seksualno nestabilnog voajera, homoseksualca,
traumatiziranog ili mučenog bivšeg političkog zatvorenika. Ženska kritika balkanskih
muških stavova nije posve u skladu s time: u ženskom se pismu muškarci obično optužuju
za sebičnost, sklonost ratu i nasilju, borbu za vlast. Potraga za srodnim, rodno
decentriranim predodžbama mogla bi obnoviti raspravu o autorskom rodu, koja je jenjala
potkraj sedamdesetih.
