Cilj je rada istražiti komentare čitatelja na tri hrvatska informativna portala (24sata.hr, Index.hr i Net.hr) o kontroverznom prijedlogu Muzičke akademije i rektora Zagrebačkog sveučilišta da se ...tadašnjem zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću dodjeli počasni doktorat. U ovom članku komentari se istražuju u okviru teorijskog koncepta digitalne javne sfere i koncepta deliberativno-demokratske javne sfere, prema kojem umreženo društvo participacijom građana, kroz decentraliziranu i interaktivnu komunikaciju, osim komunikacije, transformira i oblikuje odnose moći među ljudima. Metodom kvantitativne analize sadržaja 2852 komentara objavljena u razdoblju od 27. studenoga 2018. do 15.travnja 2019. analiziran je odnos između opreme članaka i komentara, provedena je analiza sentimenta kao metoda za skupljanju polariteta emocija za uvid u raspoloženje komentatora (Liu, 2012), a s aspekta Dahlbergovih kategorija (2007), analiziran je doprinos javnoj raspravi. Rezultati pokazuju izrazito negativan stav građana prema prijedlogu o dodjeli počasnoga doktorata zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, čini se da postoji povezanost između negativno intoniranih naslova i fotografija članaka s raspoloženjem komentatora i utvrđena je relativno mala prisutnost neprihvatljivoga govora i govora mržnje, čak i u negativnim komentarima, te niska razina argumentirane rasprave.
The aim of this paper is to analyse readers’ comments on three Croatian news websites (24sata.hr, Index.hr and Net.hr) about the controversial proposal of the Head of the University of Zagreb to award an honorary doctorate to the Mayor of Zagreb Milan Bandić. In this article, comments are explored within the theoretical concept of the digital public sphere and the concept of deliberative-democratic public sphere, according to which, a networked society transforms and shapes not only communication but also power relations among people through participation of citizens, through decentralised and interactive communication. A quantitative content analysis was conducted on 2852comments published in the period from 27 November 2018 to 15 April 2019, i.e., in the period in which the topic was part of the media agenda. The relationship between headlines, photographs and comments was analysed. A sentiment analysis was performed as a method for gathering the polarity of emotions of commentators (Liu, 2012) and as an aspect of Dahlberg’s categories (2007), the contribution to public debate was analysed. The results show a very negative attitude of citizens towards the proposal to award an honorary doctorate to Zagreb Mayor Milan Bandić. A connection is implied between negative stylistic expressions of titles and photographs of articles with attitudes of the commentators. Furthermore, a relatively small amount of hostility speech and hate speech was found, even in negative comments and discussions with low levels of argumentation.
Rad se nastavlja na prethodna istraživanja discipline medijskih i komunikacijskih znanosti u Hrvatskoj te prikazuje dio rezultata iz prve hrvatske studije slučaja na međunarodnom ...znanstvenoistraživačkom projektu MEDIADELCOM. U radu se bavimo analizom znanstvene i stručne produkcije u posljednja dva desetljeća (2000.-2020.) te donosimo pregled radova koji tematski pokrivaju četiri konceptualne domene medijskog sustava – pravni okvir za slobodu izražavanja i informiranja, novinarstvo, obrasce upotrebe medija i medijske kompetencije publika – koje stvaraju prilike ili rizike za ostvarenje deliberativne komunikacije, odnosno deliberativne demokracije. Uzorak analize čini nešto više od 500 znanstvenih i stručnih radova, poglavlja u knjigama i zbornicima, izlaganja sa skupova, istraživačkih izvještaja itd. prikupljenih iz različitih domaćih i međunarodnih baza radova. Provedena analiza ukazuje na neujednačenost interesa za pojedine domene i istraživačke teme te na promjenu istraživačkih fokusa i metoda u pojedinim desetljećima.
The paper continues previous research of media and communication discipline in Croatia and presents part of the results from the first Croatian case study on the international scientific research project MEDIADELCOM. We analyze scientific and professional production in the last two decades (2000-2020) and provide an overview of texts that thematically cover four conceptual domains of the media system – Legal framework for freedom of expression and information, Journalism, Media usage patterns and Media related competences of the audience – which create opportunities or risks for the realization of deliberative communication, i.e. deliberative democracy. The analysis sample consists of some 500 scientific, professional and conference papers, chapters in books and conference proceedings, research reports, etc., collected from various national and international databases. The analysis indicates the unevenness of interest in certain domains and research topics, as well as the change of research focuses and methods in certain decades.
Republikanizam i liberalizam kao temelji Moderne izloženi su u svojoj isprepletenosti
i uvjetovanosti kako ona dolazi do izražaja u koncepciji deliberativne
demokracije Jurgena Habermasa. Najprije su ...oba pojma sažeto određena;
republikanizam naglašava načelo kreposti i zajedništva, liberalizam otkriva
slobodu pojedinca i pojedinih područja kao temeljnu točku razvitka slobodarskog
poretka. Zatim se pokazuje kako Habermas u pojmu deliberativne
demokracije povezuje liberalizam i republikanizam kao neodvojive dijelove
modernog političkog poretka. Naposljetku se prikazuje kako Habermas upotrebljava
taj pojam u analizi Europske unije, odnosno u analizi mogućnosti
deliberativne demokracije u prostoru europeizacije i globalizacije. Zaključno
se ustvrđuje da je u perspektivi europeizacije i globalizacije djelotvorna moć
republikanizma izrazito smanjena, a moć neoliberalnih tendencija narasla s
izrazito fatalnim posljedicama.
Njemačka sebe nikada nije smatrala državom useljenika iako se tamo nakon Drugoga svjetskog rata naselio veći broj izbjeglica, dok je 60-ih godina prošloga stoljeća njemačka industrija privukla veliku ...skupinu useljenika iz zemalja južne Europe (Španjolske, Italije, Grčke i Turske). Obje su se ove kategorije useljenika gotovo u potpunosti integrirale u njemačko društvo. Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća i ratova na području Balkana opet je velik broj izbjeglica pristigao u Njemačku, međutim većina se poslije rata vratila kući. Nova je migracijska politika zaživjela 2015. godine. Kada su se bježeći pred ratom u Siriji izbjeglice nastojale preko „balkanske rute“ domoći središnje Europe, djelomično
ih je privukla simbolična no kratkotrajna njemačka politika „raširenih ruku“. Otprilike 1,2 milijuna ljudi podnijelo je zahtjev za azilom u Njemačkoj 2015. i 2016. godine. Nakon zaokreta njemačke politike te uvođenja nove politike u Turskoj i državama istočne Europe te su brojke 2017. godine znatno smanjene. U radu se pokušava odgovoriti na pitanje tko zastupa te izbjeglice i druge migrante. S druge strane, neke skupine migrantskog podrijetla kao što su primjerice građani Europske unije imaju sva izborna prava na lokalnim i EU izborima. U većim gradovima još od 90-ih godina prošlog stoljeća većinu drugih stranaca
zastupaju savjetodavni odbori građana. Te se savjetodavne odbore također smatra zagovornicima onih izbjeglica bez dugoročnih izgleda da postanu njemački državljani. Samo tri pokrajine (Länder) posjeduju odgovarajući zakonski okvir unutar kojeg savjetodavni odbori mogu djelovati. Savjetodavne odbore prihvaćaju i građani i vijećnici u svih 14 analiziranih reprezentativnih gradova, no u istočnom je dijelu Njemačke prihvaćanje slabije izraženo nego u zapadnom dijelu zemlje.
Germany has never regarded itself as a country of immigration. Nevertheless, after World War II a number of refugees settled in Germany and in the 1960s German industry attracted a large group of immigrants from Southern Europe (Spain, Italy, Greece, and Turkey). Both of these groups predominantly integrated into German society. In the 1990s, during the Balkan wars, a large number of refugees came to Germany, but most of them returned home afterwards. In 2015 a new migration policy emerged. Due to the war in Syria, refugees tried to immigrate into Central Europe via the so-called Balkan Route. They were partly attracted by a symbolic but brief German “open arms” policy. In 2015 and 2016, around 1.2 million people applied for asylum in Germany. Due to the policy shift of the German government and new policies in Turkey and other countries in Eastern Europe, these numbers dropped dramatically in 2017. The paper tries to answer the question of who represents these refugees, as well as other migrants. Meanwhile, some groups with a migration background – such as citizens of the European Union – have full electoral rights at local and European
Union elections. Since the 1990s most other foreigners have been represented on advisory boards for citizens in most of the larger cities. These advisory boards are also regarded as advocates for refugees without a long-term perspective of becoming German citizens. Nevertheless, there are only three provinces (Länder) with an appropriate legal framework for these boards. The advisory boards are
accepted in all 14 analysed representative cities by both the citizens and the councillors, although acceptance is slightly lower in Eastern compared to Western Germany.
U posljednje vrijeme moguće je primijetiti porast skepticizma prema efektnosti demokracije i njene mogućnosti zastupanja kroz sustav glasovanja. Izborni sustav središnji je mehanizam političkog ...odlučivanja. Međutim, očigledno je postojanje namjere zloupotrebljavanja mehanizama glasovanja od strane populističkih političara. Drevna ideja paideje bila je obrazovati građane kroz građanski program. Cilj je bio omogućiti građanima izvršavanje građanskih prava i obaveza. Nakon 1970-ih godina, međutim, promatramo dvije oprečne tendencije: rast specijalizacije građana i opadanje općeg građanskog obrazovanja. Tijekom 1990-ih godina populističke političke stranke došle su na političku scenu europskih demokracija, među kojima su neke oblikovale vladavinu mase, odnosno ohlokraciju (ὀχλοκρατία). Otada, ohlokratske stranke sistematski osvajaju glasove na temelju politički slabije obrazovanih građana obraćajući im se pojednostavljenim političkim diskursima. Štoviše, takve su stranke uspjele neutralizirati dvostranačke sisteme u mnogim Europskim zemljama. Uspjeli su blokirati vlade koje se zasnivaju na većini tjeranjem stranaka da oblikuju koalicije s ideološki suprotstavljenim manjim strankama. To je stvorilo situaciju u kojoj »kazneni glas« postaje način pridobivanja glasova neodlučnih ljudi koje se može opisati kao pobunjenike bez političke kulture.
U raspravama o demokratskoj legitimnosti, Christianova se pozicija često shvaća monistički, kao jaka i uvjerljiva verzija pravičnog deliberativnog proceduralizma. Demokracija je tako shvaćena kao ...realizacija javne jednakosti u kolektivnom procesu odlučivanja. Njegova pozicija je neinstrumentalna, te kvaliteta odluka koje procedura donošenja odluka proizvodi ni na koji način ne utiječe na njezinu legitimnost. U ovom radu tvrdim kako bi kvaliteta demokratskih odluka trebala biti bitan (iako ne odlučujuć) dio Christianove argumentacije. Posljedično, tvrdim da bi njegovo opravdanje demokracije trebalo biti (barem djelomično) instrumentalno. Razmatram četiri slučaja iz njegove knjige The Constitution of Equality kako bih pokazao da su ishodi demokratskih procedura zapravo veoma bitni za Christiana. Štoviše, tvrdim da su ishodi toliko bitni da bi, kada odlučujemo između dvije ili više pravičnih procedura odlučivanja, procedura koja proizvodi najbolje
ishode trebala biti smatrana legitimnom.
Deliberacija je zajednička rasprava, a deliberacijska demokracija politički proces u kojemu se odluke donose na osnovi razloga koji su prevladali u argumentiranoj raspravi.
U novijim raspravama unutar socijalne epistemologije, ali i među filozofima politike sve češće se otvara pitanje epistemičkog opravdanja demokracije koje bi, pored etičkog i političkog opravdanja, ...trebalo biti nužan uvjet demokratskog legitimiteta. U članku sam usredotočena na pitanje epistemičkog opravdanja deliberativne ili raspravne demokracije, odnosno, na pitanje na koji način rasprava u procesu donošenja odluka poboljšava kvalitetu odluka. Tri su dominantna pristupa odgovoru na ovo pitanje: (i) proceduralistički, (ii) veritistčki, (iii) pragmatistički. Temeljni je cilj rada pokazati da proceduralna pravičnost demokratske rasprave sama po sebi, unatoč etičkoj i političkoj opravdanosti, ne jamči epistemičku kvalitetu odluka te da veritistički ili pragmatistički kriteriji trebaju biti na neki način obuhvaćeni pozicijom epistemičkog proceduralizma. Naime, bez uključivanja neke vrste epistemičkih standarda neovisnih od procedure same, epistemički proceduralizam uopće i ne nudi epistemičko opravdanje demokracije jer ili revidira pojam epistemičkih vrijednosti kao takvih ili ih reducira na političke i etičke.
Ovaj rad bavi se važnošću „znanja“ i „pristupa informacijama“ u formiranju mišljenja mladih građana o pojedinim temama kroz deliberativne procedure. Deliberativna demokracija, kao demokratski model i ...demokratska procedura koja dopušta sudionicima uključivanje u racionalan i otvoren dijalog prije odlučivanja o određenoj temi, teorijski je okvir na kojem se temelji istraživanje predstavljeno u ovom radu. Empirijski dio našeg rada temelji se na deliberativnom događaju koji se odvio u listopadu 2014.
na instituciji za visoko obrazovanje Western Macedonia University of Applied Sciences u Grčkoj. Tema deliberacije bila je „Anketna istraživanja javnog mnijenja o politici“. Rezultati ovog istraživanja potvrđuju tezu iz relevantne literature koja naglašava kako deliberativne procedure obogaćuju znanje građana i tako im omogućavaju da učinkovito sudjeluju u procesu donošenja odluka.
Članak proučava poziciju Thomasa Christiana o moralnoj podjeli rada u demokraciji. Christianovo uključivanje stručnjaka služi umanjivanju epistemičkih tereta koje obični građani moraju podnositi pri ...demokratskom odlučivanju i umanjivanju količine rada kojeg na sebe u protivnom moraju preuzimati u modernoj demokraciji. Srž mojeg
doprinosa raspravi leži u rasuđivanju o tome nosi li se Christianova pozicija uspješno s problemima kognitivnih pristranosti, od kojih ljudi pate pri komuniciranju svojih vrijednosti u demokratskom odlučivanju. Tvrdim da Christianovo shvaćanje stručnosti mora
biti prošireno kako bi uključilo arhitekte izbora, koji posjeduju znanja o metodama utjecanja na donošenje odluka. Također tvrdim da je arhitektura izbora društvena činjenica koju informirana deliberativna demokratska teorija mora uzeti u obzir.
PDF
