Ivan Pavao II stavio je u srazmjer novost evangelizacije sa kvalitetama žara, metode i izraza. Evangelizacija kao svjedočanstvo susreta s osobom uskrslog Gospodina zahtjeva rast u tim kvalitetama i ...uklanjanje prepreka susretu Krista, primarnog evangelizatora, sa svakom ljudskom osobom, rezultirajući nutarnjom preobrazbom čovječanstva u novo stvorenje. Ova ljubav Kristova susreće čovjeka putem vlastitih transcendentalnih svojstava nadilazeći ljudsku nepažnju, neznanje i otpor, blago i s poštovanjem, kroz međuosobni »Ja-Ti« dijalog. Metodološki poredak kojim Hans Urs von Balthasar preuređuje transcendentale Bitka kao Ljubavi – ljepotu, dobrotu, istinu – nudi obećavajući okvir i sadržaj za tumačenje kvaliteta nove evangelizacije i onih koji teže k tome da je vrše. U susretu sa ljepotom Gospodina (njegovom Slavom) ljudska osoba biva njome ugrabljena, što rezultira religioznim obraćenjem (demonstratio religiosa). Takvoj osobi zapaljen je žar, sa sve snažnijom čežnjom odaziva na poziv »dođi i vidi« i »dođi i slijedi me«. Tako počinje središnja faza, drama nasljedovanja Krista; susrećući Dobroga, ožareni evangelizator nalazi i očituje metodu: postojanje igranjem uloge sporedne onoj Kristove kenotičke ljubavi na pozornici svijeta, prolazeći tako kroz proces moralnog obraćenja (demonstratio christiana) i bivajući tako i sam sve više dobar. Završna faza poslušnosti i samo-ispražnjenja (u kontinuitetu sa ugrabljenošću i dramom), neodvojiva od života u molitvi, sastoji se od promišljanja i izražavanja življene istine putem svetačke egzistencije, jedinstvene osobne forme istinskog ljubitelja Mudrosti, kojemu je »smrt dobitak«. Na ovaj način, svijetu koji traži svjedoke više od učitelja ponuđeni su izdašni razlozi za ulazak u egzistencijalni susret s Bitkom kao Ljubavi u procesu intelektualnog obraćenja (demonstratio catholica) Kristu kao onome koji je universale concretum.
Osim na temelju vjerskog pregalaštva i karitativnog rada, Ana Marija Marović (Venecija, 1815. – Venecija, 1887.) visoki je ugled stekla zahvaljujući svojemu pjesničkom i slikarskom djelu. Na osnovi ...potonjega uvrštena je u Slovnik umjetnikah jugoslavenskih Ivana Kukuljevića Sakcinskog, stupivši tako i u hrvatsku galeriju umjetničkih ličnosti. Premda se informacije o njezinu slikarskom opusu prenose u okrilju kulturne historiografije, sa stanovišta povijesti umjetnosti o njezinu slikarstvu je razmjerno malo rečeno. U članku se rekonstruiraju povijesne okolnosti njezina slikarskog rada, revidira se korpus poznatih djela te se podrobnije analizira njezino najambicioznije ostvarenje – oltarna pala Bogorodice žalosne (Addolorata) naručena u sklopu novog opremanja crkve Santa Maria del Pianto o dei Sette Dolori u Veneciji (1851.).
Going beyond positing the simultaneity of the binaries of race, gender, and sexuality, what is revealed by the analysis is the mutual constitution of these categories of othering. ...in black ...consciousness poetry, the black, male, strong, creative, and virtuous speaking position emerges in opposition to the white oppressor and through the vehicle of the feminine, represented either as "Mother Africa"-passive, violated, and "the medium of male creativity" (32)-or as "treacherous, morally corrupt, and promiscuous" (33). ...identity is seen as hybrid, complex, and coalescing through, rather than in opposition to, the other.
Čovjek se u svojoj naravnoj težnji za istinom pita o početcima postojanja i o načinu funkcioniranja svijeta — ne samo u pojedinim prirodnim zakonitostima, nego ga zanima i logos svijeta kao cjeline. ...Odgovor Tome Akvinskoga moguće je prikazati kroz stvoriteljsko–providnosnu strukturu. U radu su na sintetičan način prikazane detaljne Akvinčeve analize pitanja o stvaranju, providnosti i upravljanju, kao što su razrađene u njegovim djelima Summa theologiae, Summa contra gentiles i Quaestiones disputatae de veritate. Razumijevanje pojmova stvaranja, kao božanskoga djelovanja kojim cijelo biće proizlazi iz univerzalnoga uzroka svega bitka, i providnosti, kao Božjega atributa znanja i volje o privođenju svega k svrsi, omogućuje uvid u jedinstvenu strukturu svijeta kojemu je i prvo načelo proizlaženja i konačna svrha Bog u svojoj dobroti.
According to Thomas Aquinas, man, in his natural search for truth, inquires into the beginnings of the existence of the world and the way the world functions — not only in terms of individual natural laws, but also in terms of the logos of the world as a whole. Thomas Aquinas’ answer can be presented by means of a Creation–Providence framework. The paper presents in a synthetic way Aquinas’ detailed analyses of questions on creation, providence, and government, as elaborated in his works Summa Theologica, Summa Contra Gentiles, and The Disputed Questions on Truth. The conclusion is drawn that God is the efficient, exemplary, and final cause of the whole of reality such that he creates beings in their entire substance and not hing uncreated or created by someone else is presupposed. The act of creating a being absolutely, not as this or that being, is proper only to Almighty God. As the final cause of creation, God has a plan for bringing all things to a purpose, which is he himself in his goodness. This plan or idea is called divine providence, and its concrete temporal realization is called government. Divine providence necessarily accomplishes its purpose, but it does so in an unnecessary way which includes secondary or indirect causes that may accidentally cause evil. The world has come into being through God with order and with order it is directed towards God. The first example of creation is God in his goodness, and he is perfectly — according to its mode of creature –represented only by the world in its totality, owing to the multiplicity, diversity and inequality of created things.
Bessie Head's decision to leave South Africa for Botswana in 1964 at age twenty-six has been read as the consequence of apartheid's oppressive racial politics that saw her racial ambiguity as ...particularly threatening. However, as her early South African work would suggest, Head, who would become Botswana's best-known writer, was ostracized as much by burgeoning black nationalist discourses as by apartheid's racism. This article argues that the existing anti-apartheid discourse in post-Sharpeville South Africa was inadequate in comprehending Head's identity as mixed-raced and as a woman, as evident in her juvenilia. In this early work, Head undertook the double task of dismantling not only the racist discourse of apartheid but also the racist/masculinist elements of the available anti-apartheid discourse of her time, in an attempt to accommodate her dissident identity as an anti-apartheid writer and activist-——but not male; and not black and not white. Gender, alongside her race, is seen to play a crucial role in Head's inability to construct an anti-apartheid identity in an atmosphere of a sharpening racial dialectic.
Na temelju pitanja koje postavlja projekt globalne filozofije religije, a odnosi se na odsustvo doslovnog pripisivanja omnibenevolentnosti Bogu u Kuranu, ovaj rad ima za cilj istražiti kako bismo ...trebali razumjeti savršenu dobrotu u islamu. Prvo ću raspravljati o pojmu savršene dobrote i sugerirati da savršena dobrota nije nezavisna osobina sama po sebi i da se temelji na drugim moralnim svojstvima Boga bez kojih bi se pojam savršene dobrote teško mogao razumjeti. Razmotrit ću savršenu dobrotu s posebnim naglaskom na atribut pravednosti kao jednom od uvjeta koje mora zadovoljiti savršeno moralno dobro biće. U tom pogledu, pozivat ću se na Daniel Hillovo razlikovanje između svojstava koje stvari čine odličnima (engl. great-making properties) i Al-Ghazālījevu definiciju pravde primjenjujući ih na Božje moralne atribute. Tvrdit ću da pravda ima presudnu ulogu u određivanju ravnoteže maksimalnosti i optimalnosti između svojstava koje čine stvari odličnima i čini se prilično teškim, ako ne i nemogućim, zamisliti dobrotu bez pravde. Unatoč tome, tvrdit ću da pojmovni okvir koji predlažem razjašnjava zašto se omnibenevolentnost ne pripisuje doslovno Bogu u Kuranu. Zatim ću ukratko pokazati kako božanska svojstva spomenuta u Kuranu i rasprave o božanskim imenima i svojstvima u islamskoj tradiciji podržavaju razumijevanje savršene dobrote koju branim. Shodno tome, pokušat ću pokazati da daleko od toga da islamski pojam Boga ne uključuje savršenu dobrotu, Kuran utvrđuje ispravno značenje savršene dobrote fokusirajući se na njene konstitutivne atribute, i time je pouzdano koncipira.
Tvrdnju da je jedinstvo ljepote i dobrote (美善合一) karakteristično obilježje konfucijanske estetike, estetičari su previše lako uzeli za aksiomatsku i na osnovi toga pretpostavili da je teorijski ...temelj konfucijanske estetike i obrazovanja. U suvremenim kineskim akademskim krugovima ovaj je stav dobio tako veliku podršku da se pojavio implicitni konsenzus, dajući dojam da jedva da postoji potreba za filozofskim argumentom koji bi opravdao ili na drugi način osporio izvornu tvrdnju. Da bismo promaknuli novo stajalište povratkom na drevne tekstove, pokazat ćemo da su u starokineskom znakovi 美 i 善 sinonimni, te da su estetske misli Konfucija i ranih konfucijanaca češće izraženi izrazom yue (樂), nego mei (美), dok se njihova ideja o odnosu između lijepoga i dobrote iskazuje terminima li (禮) i yue (樂), umjesto shan (善) i mei (美). Zatim pokušavamo dokazati da dva najčešće citirana dokazna teksta za pretpostavku da postoji jedinstvo dobrote i lijepoga u drevnoj tradiciji, točnije jedan odlomak iz Mencija i drugi iz Analekata, zapravo ne govore o jedinstvu lijepoga i dobrote. Zaključujemo kratkim prikazom značaja ovog argumenta za proučavanje kineske i svjetske estetike.
Ako čak i jednostavni svakodnevni pozdrav, kakav djelomično oblikuje podsvjesnu kultivaciju dobrote, ima pozitivan utjecaj na ljudska bića, ne bi li svjesni razvoj kulture dobrote imao cjeloviti ...pozitivan utjecaj na ljudsko zdravlje? U radu se najprije određuju i izlažu tri temeljna koncepta: dobrota, zdravlje i kultura. Potom, analizirajući autore poput Antona Trstenjaka i drugih, rad potvrđuje tezu da svjesna kultivacija dobrote u mislima, osjećajima i odnosima ima pozitivan utjecaj na ljudsko zdravlje. Posljednji dio rada istražuje dva kršćanska duhovna alata (kontemplacija, ispit savjesti) putom kojih ljudska bića mogu svoje misli i osjećaje usmjeriti prema dobroti i razviti kulturu dobrote koja im omogućuje iskustvo punine života.
Članak je posvećen Merzovu promišljanju o ljepoti, umjetnosti i estetici. Počinje od razmišljanja o čovjeku i kulturi te nastavlja analizom oblika i misli. Dolazi se do pojma lijepoga kod Merza, a ...potom se postepeno ulazi u njegovu analizu. Pitanje umjetnosti i etičko–moralne vrijednosti upućuje na misao da umjetnost ne
postoji samo radi sebe, već mora biti u službi općega dobra. Zahvaljujući umjetnosti čovjek lakše shvaća nevidljivo koje nadilazi vrijeme. Umjetnost je i u službi religije koja je rabi kao sredstvo za dostizanje izvora svega, tj. Boga. Na kraju se dolazi do analize liturgije koja je za Merza najveća umjetnička tvorevina i središnja
umjetnost koja nadilazi Wagnerov pokušaj da sjedini sve umjetnosti u jednu.
PDF
