Treba čuti, vidjeti i dotaknuti Kirin, Renata Jambrešić
Etnološka tribina,
12/2022, Letnik:
52, Številka:
45
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Rad tematizira društvene, spoznajne i afektivne posljedice razornog potresa koji je pogodio područje Banije 29. prosinca 2020. godine. Prirodna nepogoda se ne razumijeva samo kao katastrofa nego i ...kao svojevrsna katarza koja je otkrila slojeve političkog zanemarivanja, teške prošlosti i duboke povezanosti čovjeka s prirodom. Autorica interpretira (posredovane i etnografski zabilježene) osobne naracije o prirodnoj nepogodi, ruinizaciji i regeneraciji, solidarnosti i međusobnom razumijevanju kao temelj za oblikovanje novih afektivnih zajednica i pokretanje procesa kojima se razgrađuju nacionalne (i nacionalističke) naracije i postiže osnaživanje zajednice. Metodološki okvir rada obuhvaća participativnu etnografiju, teorije usmenog pripovijedanja (Bausinger 2018 1958; Borland 2021; Bošković-Stulli 1984; Ranke 2018 1967; Rudan 2020, Shuman 2005), osjetilnu etnografiju (Bendix 2000, 2005) i ekološku spoznaju “duboke međuovisnosti čovjeka i svih stvari koje ga okružuju” (da Silva i Neuman 2018). Autorica zaključuje da seljani, kohabitirajući s prirodom, ali i oviseći o njoj, na jedinstvenom iskustvu nepogode grade smisao tako što uspoređuju ovu katastrofu s drugim primjerima ljudske patnje i oblikuju je u narativni obrazac koji “od alegorijskog čini osobno, od lokalnog kozmičko” iskustvo (Shuman 2005).
This paper deals with the social, cognitive, and affective consequences caused by the devastating earthquake that hit the Banija region on December 29, 2020. The natural disaster is understood not only as a catastrophe but as a kind of catharsis that has exposed layers of political negligence, difficult pasts, and deep connections to the environment. The author interprets (mediatized and face-to-face) personal narratives of natural disaster, ruination and regeneration, solidarity, and mutual understanding as the basis of making new affective communities and triggering processes that resolve national (and nationalistic) narratives and contribute to community empowerment. The paper’s methodological framework embraces participatory ethnography, the theory of folk narratives (Bausinger 2018 1958; Borland 2021; Bošković-Stulli 1984; Ranke 2018 1967; Rudan 2020, Shuman 2005), the ethnography of the senses (Bendix 2000, 2005), and the “deep implicancy” knowledge of reflecting what makes the “human inseparable from all matter” (da Silva and Neuman 2018). The author concludes that villagers co–habiting with nature (but also depending on it) make sense of their unique experiences of disaster, comparing it with other humans’ suffering and organizing a narrative frame that “makes the allegorical personal, the cosmological local” (Shuman 2005).
Istraživanje grada hodanjem Tkalčić Simetić, Mirna; Gulin Zrnić, Valentina
Narodna umjetnost,
06/2024, Letnik:
61, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Ovaj rad bavi se hodanjem kao etnografskom tehnikom, oblikom spoznavanja, temeljnim načinom bivanja u svijetu te kao ulaznom niti u razumijevanje ritmova i načina kretanja tranzitnim javnim ...prostorima (ulicama i pločnicima). U okviru višegodišnjeg kulturnoantropološkog istraživanja Zagreba oslanjamo se, između ostaloga, na hodajuću etnografiju grada koju u ovome radu predstavljamo kroz nekoliko oblika: sušetački intervjui, solitarne šetnje te suistraživački sušetački razgovori. Fokus na hodanje proširuje domene epistemološke pozicije, temeljno usidrene u mogućnostima spoznavanja hodajućeg misaonog tijela kroz (multi)percipiranje sa sustvaranjem. Rasprava se dalje konkretizira uvidima iz istraživanja kretanja središtem Zagreba u poslijepotresnom razdoblju, pri čemu su susreti s izmijenjenom materijalnošću grada i nužne promjene kretanja i ritma hodanja međupovezani s promjenama doživljaja grada, mogućnostima zamišljanja njegove budućnosti i transformacijom političkog subjektiviteta.
This paper deals with walking as an ethnographic technique, a way of knowing and being in the world, and as an entry point into understanding the rhythms and ways of moving through transit public spaces (streets and sidewalks). In our long-term cultural anthropological research of Zagreb, we rely, among other methods, on a walking ethnography of the city. In this paper, we present several of its constituents: co-walking interviews, solitary walks, and co-researcher co-walking conversations. The focus on walking expands the domain of the epistemological position, fundamentally grounded in the possibilities of the walking thinking body to know through (multi)perception with co-creation. The discussion relies on insights gained from walking through the center of Zagreb in the post-earthquake period, where encounters with the transformed materiality of the city and the necessary adjustments in movement and rhythm of walking are intertwined with changes in experiencing the city, the possibilities of imagining its future and the transformation of political subjectivity.
Tijekom pandemije koronavirusa došlo je do značajnijih propitivanja ideje (ne)moći biomedicine i promjena u simboličkom, društvenom i radnom statusu medicinskih radnika. Društvena, ekonomska i ...zdravstvena kriza potaknula je redefiniranje odnosa prema biomedicini, zdravstvenom sustavu i medicinskim radnicima uslijed potrebe zajednice da nanovo osmisli i razumije koncept bolesti, ograničenih dosega liječenja, novih okolnosti umiranja i žalovanja, opasnosti, solidarnosti i sl. Na temelju etnografskog istraživanja s medicinskim radnicima u vrijeme pandemije, u tekstu se propituju višeslojne i katkada kontradiktorne predodžbe o medicinskim autoritetima i zdravstvenim radnicima u kontekstu pandemijske svakodnevice s fokusom na njihova iskustva promjena u radu i dnevnim rutinama, suočavanja s ljudskom patnjom i smrću u medicinskim ustanovama, ali i života izvan bolnica, u svakodnevici koja je bila u (ne)skladu s opasnostima koje su populaciji prijetile.
Taking into account multilayered and sometimes contradictory ideas about medical authorities and medical workers, the authors establish a framework for a partial and limited ethnographic insight into the experiences of medical workers in their everyday lives during the pandemic, focusing on changes in their work and everyday routines, ways of coping with human suffering and death in medical institutions, as well as their approach to life outside of hospitals, in an everyday life that was in (dis)harmony with the dangers that threatened the population.
U radu se detaljno analiziraju životi i iskustva žena koje doživljavaju beskućništvo s posebnim osvrtom na njihove “puteve” u beskućništvo i “prekretnice” koje su do njega dovele. Istraživanje se ...temelji na kvalitativnim materijalima prikupljenim u sklopu CSRP projekta Exploring Homelessness and Pathways to Social Inclusion: A Comparative Study of Contexts and Challenges in Swiss and Croatian Cities (br. IZHRZO_180631/1), a oslanja se na etnografski terenski rad, promatranje sa sudjelovanjem te polustrukturirane i walkalong intervjue provedene sa ženama u beskućništvu u dvama hrvatskim gradovima. Na holistički način, osim objašnjenja samih sudionica, ovo istraživanje analizira i njihove biografije kako bi se vidjelo na koji su način različiti izazovi proželi njihove živote i u nekom trenutku doveli do beskućništva. U radu se prikazuju tri studije slučaja, kojima se pruža detaljan uvid u složenu kombinaciju okolnosti, iskustava i događaja koji odvode žene u beskućništvo. Pokazuje se heterogenost njihovih “puteva” te kako interakcija individualnih izazova i strukturalnih čimbenika u hrvatskom kontekstu može dovesti do ekstremnih oblika beskućništva. Konačno, ovaj članak pokazuje da napori za rješavanje i sprečavanje beskućništva zahtijevaju mnogo detaljnije i nijansiranije razumijevanje temeljnih problema, potreba, ranjivosti i procesa koji u međusobnom djelovanju kulminiraju u iskustvu beskućništva.
The article analyses in detail the lives and experiences of women who are homeless, with a special focus on their “pathways” to homelessness and the “turning points” that led to it. The research is based on qualitative materials collected as part of an international project on homelessness. CSRP: Exploring Homelessness and Pathways to Social Inclusion: A Comparative Study of Contexts and Challenges in Swiss and Croatian Cities (No. IZHRZO_180631/1). It relies on ethnographic fieldwork, participant observation, and semi-structured and walk-along interviews conducted with homeless women. In addition to their own explanations, this research holistically analyses their biographies to understand how various challenges permeated their lives, eventually leading to homelessness. This article presents three case studies that provide detailed insight into the complex combination of circumstances, experiences, and events that lead to homelessness. It also shows the heterogeneity of their “paths” and how the interaction and culmination of individual challenges and structural factors in the Croatian context can lead to the most extreme forms of homelessness. Finally, this article demonstrates that efforts to address and prevent homelessness require a much more detailed and nuanced understanding of the underlying issues, needs, vulnerabilities, and processes that interact to culminate in the experience of homelessness.
Rad se bavi javnim (medijskim) reprezentacijama medicinskih radnika u pandemiji virusa COVID-19 na primjeru Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu. Autori analiziraju reprezentacije tijekom protesta ...medicinskih radnika, u kojima se moglo identificirati nadmetanje dvaju javnih diskursa – herojskoga diskursa, koji se često koristi ratnom metaforikom, i diskursa o radnim i materijalnim uvjetima. Usto, analiziraju medijsko izvještavanje o tzv. tulumu u KB-u Dubrava kao momentu pada heroja i raspuštanja herojskoga diskursa. Analiza pokazuje kako medijsko izvještavanje, sa svojim fokusom na heroizaciju radnika i pacijente kao žrtve nebrige medicinskih radnika, zanemaruje diskurs koji se kritički osvrće na radne i materijalne uvjete medicinskih radnika u pandemiji virusa COVID-19, ali i u zdravstvenom sustavu općenito. Teorijsko-metodološka polazišta rada su internetska dijakronijska etnografija i kritička analiza diskursa te antropologija medija i studije heroizma.
Ovaj je rad sažetak doktorskog istraživanja na temu individualne migracije u Ujedinjeno
Kraljevstvo. Teorijski okvir istraživanja oslanja se na metodološki denacionalizam te
alternativna poimanja ...prostora i mjesta u migracijskom kontekstu, koja su opisana u prvome
dijelu rada. U drugome dijelu rada opisujem utjecaj pandemije bolesti COVID-19 te na koji
je način metodologija projekta revidirana i prilagođena za izvođenje u online okruženju. Kroz
ovaj rad opisujem kako je to utjecalo na daljnje planiranje terenskoga rada te način na koji su
te promjene u skladu s metodološkim okvirom projekta. Zaključno, nude se alternative kvalitativnim
metodama u migracijskim istraživanjima te potencijalne prednosti koje nudi terenski
rad u online okruženju.
U razdoblju od 2016. do 2018. proveli smo etnografsko istraživanje mladih pripadnika ultras grupe White Stones u Varaždinu. Na temelju prikupljenih podataka analizirali smo društveni aktivizam ove ...grupe vezan za djelovanje AMF kluba NK Varteks s ciljem utvrđivanja percepcije svoga kluba naspram sličnih primjera u Europi te prisutnosti stigmatizacije ove grupe mladih. Za razliku od europskoga konteksta, u ovom slučaju otpor komercijalizaciji nogometa prisutan je implicitno, dok je otpor kriminalu i korupciji ključni uzrok društvenoga aktivizma ultrasa. Pritom ultrasi osjećaju pripadnost AMF pokretu, a njihova stigmatizacija je djelomično prisutna.
Straipsnyje analizuojama giminės vieta ir vaidmuo pirmykštėje visuomenėje. Gimininė ekonominė formacija, kaip pirmoji visuomenės istorijos pakopa, skirstoma į matriarchato, arba motininės giminės, ir ...patriarchato, arba tėvinės giminės, etapus. Aptariamos giminės sampratos. Giminė dažnai apibrėžiama kaip visuma giminaičių, kilusių iš vieno bendro protėvio, kurie skiriasi ypatingu vardu ir kuriuos jungia kraujo ryšiai. Toteminės giminystės bendruomenė niekada nereiškė fiziologinės giminystės, o tai, kad tam tikras žmonių kolektyvas kildino save iš bendro toteminio protėvio. Tikroji kraujo giminystės sistema atsirado tik tada, kai galutinai sutvirtėjo individuali santuoka. Iki žemdirbystės atsiradimo pagrindinis visuomenės struktūrinis vienetas buvo bendruomenė. Ankstyvojoje pirmykštės bendruomenės vystymosi stadijoje giminystės sistema išreiškė ne tiek biologinius, kraujo giminystės santykius, kiek socialinius santykius, atskirų amžiaus grupių žmonių tarpusavio pareigas ir atsakomybę. Daroma išvada, kad bendras darbas, gyvenimas, tarpusavio pagalba ir parama buvo žymiai svarbesni už kraujo giminystę.
Straipsnyje nagrinėjami žmogaus padėties ikiklasinėje visuomenėje, jo socialinio aktyvumo, individualybės reiškimosi prielaidų klausimai. Kritikuojami tyrinėtojų kraštutiniai požiūriai, kurie arba ...pripažįsta ikiklasinės visuomenės nariui neribotą laisvę, arba neigia mažiausią galimybę žmogaus individualybei toje visuomenėje reikštis. Autorius teigia, kad civilizuotos visuomenės žmogaus charakteristiką yra metodologiškai neteisinga taikyti gimininės bendruomenės žmogui. Pastarojo ypatumas yra tas, kad jo individualus ir visuomeninis gyvenimas vieningas, jis nežino prieštaravimo tarp viešo, visuomeninio ir privataus gyvenimo. Jeigu gimininės bendruomenės papročiai ir tradicijos būtų visiškai pajungę žmogų, nebūtų visuomenės pažangos, žmogus net nebūtų galėjęs prisitaikyti prie pasikeitusių socialinių ir ekonominių sąlygų. Individuali sąmonė niekada visiškai nesutampa su visuomenine, nors ir yra jos sąlygota. Pripažįstant, kad tikrasis istorijos subjektas yra visuomenė, negalima ignoruoti asmenybių vaidmens ikiklasinės visuomenės raidoje, santykinio žmogaus savarankiškumo, iniciatyvos, tradicijų kitimo.
Straipsnis skirtas vokiečių kilmės amerikiečių etnografo, antropologo, lingvisto F. Boaso gyvenimui ir kūrybai aptarti. Aprašoma jo mokslinė veikla, priklausymas įvairioms mokslinėms organizacijoms, ...jų steigimas, vadovavimas joms. Antropologija F. Boasui yra bendras mokslas apie žmogų, apimąs etnografiją, fizinę antropologiją ir lingvistiką. Visose antropologijos šakose jis paliko reikšmingų tyrinėjimų. F. Boasas parengė nemažai eskimų ir indėnų legendų bei mitų rinkinių ir juos išvertė. Šis antropologas yra vienas iš aprašomosios, arba deskriptyvinės, lingvistikos pradininkų, JAV kultūrinės antropologijos istorinės mokyklos įkūrėjas ir ilgametis jos vadovas. Jis teigė, kad tiriant ikiklasinių visuomenių kultūrą, reikia remtis dviem principais: visų rasių ir kultūrų žmonėms būdingu pagrindinių psichologinių procesų panašumu; į bet kokią kultūrą turi būti žiūrima kaip į istorinį kitimo rezultatą. F. Boasas vietoj lyginamojo metodo pasiūlė savo istorinio tyrimo metodą, kuriuo nustatomos kultūros reiškinių atsiradimo konkrečios sąlygos ir naudojamas kontroliuojamasis palyginimas.
PDF
