Problem fikcionalne istinitosti devijantnih evaluacija naziv je paradoksa koji je u posljednjih tridesetak godina postao predmet debate u filozofiji književnosti analitičke tradicije. Filozofi poput ...Waltona, Tannera, Morana, Gendler i drugih konstruirali su »mini-fikcije« koje navodno pokazuju da autor, bez obzira na svoje skoro pa neograničene ovlasti u pogledu toga što može učiniti istinitim u svijetu priče, ipak ne može uspješno konstruirati fikciju u kojoj bi evaluacija koju smatramo netočnom u aktualnome svijetu bila istinita. Primjerice, netko osmisli fikciju u kojoj se zbiva brutalno ubojstvo iz častohleplja. Takav događaj autor postulira i mi, kao čitatelji, to prosto prihvaćamo kao istinito u svijetu fikcije. No, zamislimo da je dio opisa ubojstva pripovjedačka evaluacija takvoga čina kao moralno ispravne stvari. Evaluaciju koju smatramo »devijantnom« u odnosu na naša aktualna (moralna) vjerovanja ne prihvaćamo kao integralni dio fikcionalnog svijeta, iako autor to traži od nas. Paradoks je u tome što izgleda kako je osnovna konvencija fikcijâ da su svi pripovjedački iskazi u trećem licu koji se ne mogu pripisati likovima fikcije uvijek fikcionalno istiniti. Čini se da je to bitno ograničenje pripovjedačkog autoriteta koje nas navodi preispitati naše uobičajeno razumijevanje fikcija. No, u članku argumentiramo, analizirajući konkretne »minifikcije«, kako (i) nema dovoljno razloga pretpostaviti da devijantnu evaluaciju u fikciji izri- če pripovjedački glas u trećem licu koji se ne može poistovjetiti s nekim fikcionalnim likom; (ii) da devijantne evaluacije uvijek mora izricati osobni pripovjedač; (iii) da takvi osobni pripovjedači nikad nisu sensu stricto »sveznajući« te im ne moramo bespogovorno vjerovati kada, primjerice, zločin evaluiraju kao »ispravnu stvar«. Cijeli paradoks, tvrdimo, tek je pseudoproblem generiran ignoriranjem konkretnih čitalačkih praksi i simplificiranim shva- ćanjem pripovjedačkih konvencija.
The problem of the fictional truthfulness of deviant evaluations is a description of a paradox that has become the subject of debate in the philosophy of literature of the analytical tradition in the last thirty years. Philosophers such as Walton, Tanner, Moran, Gendler, and others have constructed “mini-stories” in order to show that the authors of fiction, regardless of the almost unlimited powers of what they can make true in their fictional storyworlds cannot successfully construct a fiction in which an objectively false evaluation would nevertheless be fictionally true in the story. For example, someone comes up with a fictional account in which a brutal unmotivated murder takes place. The author merely postulates such an event, and then readers accept it as true in the story. But let us imagine that the description of the murder also contains the evaluation of such an act as a morally right thing to do. We do not accept an evaluation that we consider “deviant” in relation to our current (moral) beliefs as an integral part of the fictional world, even though the author asks us to do so. The paradox is that it seems to be a basic convention of fiction that all third-person narrative statements that cannot be attributed to fictional characters are always fictionally true. This seems to constitute a major restriction to the narratorial authority prompting us to question our usual understanding of the phenomenon of fiction. However, by analysing specific “mini-fictions”, the article argues that (i) there is no good reason to assume that deviant evaluations in these mini-stories are uttered by some thirdperson narratorial voice that cannot be identified with a fictional character; (ii) that deviant evaluations must always be voiced by a personal narrator; (iii) that such personal narrators are never sensu stricto “omniscient” and that we do not need to trust them unquestioningly when, for example, they evaluate a murder as “the right thing to do”. The whole paradox, we claim, is just a pseudo-problem generated by ignoring concrete reading practices and a simplified understanding of narrative conventions.
U radu je analiziran prozni opus Frana Galovića koji obiluje prizorima smrti i ostalim motivima povezanima s njom. Prikazi smrti predstavljeni su kronološki prema godini nastanka djela, ali i ...grupirani i objašnjeni prema stilskim odrednicama. Galović neprekidno mijenja i modificira svoj stav o smrti, a osobito u kasnijim radovima zanima ga i problem onoga što dolazi poslije smrti. Sve to rezultira vrtlogom samoubojstava, danse macabre-a, fascinacije smrću i rušenjem svih barijera te, po nekim istraživačima, njegovim ponajboljim djelima, ali i povezanošću s biografskim elementima. Prikaz smrti i sa smrću povezanih fenomena u manje istraživanom području Galovićeve proze nametnuo nam se stoga kao potreban način tumačenja ovoga pisca.
This paper analyses the prose of Fran Galović, which abounds in death scenes and motifs related to it. The depictions of death are arranged chronologically according to the year of origin, but also grouped and explained according to stylistic determinants. Galović constantly changes and modifies his attitude about death, and especially in later works he is interested in the problem of what comes after death. His thoughts result in a whirlwind of suicides, dance macabre, fascination with death and breaking down all barriers. According to some theorists, those represent his best works, and a connection with biographical elements. The portrayal of death and death-related phenomena in the less researched area of Galović's prose has therefore imposed as a necessary way of interpreting this writer.
Cilj ovog rada jeste razmotriti pojmove kôd i jezičko raslojavanje u sklopu analize djela Finnegans Wake Jamesa Joycea i Remainder Toma McCarthyja. Kôd se definira kao prijelaz iz područja mimeze u ...područje smisla. Analiza polazi od propitivanja žanrovskog određenja djela Finnegans Wake i Remainder, kao i statusa književnih likova u njima. Dokazuje se kako književni likovi u ta dva djela posjeduju “retorički kodiran identitet” i razmatraju se metode kojima je taj identitet postignut te učinci tih metoda. Pokazuje se na koji način je tehnika brikolaža primijenjena u Joyceovom i McCarthyjevom slučaju – te se ta tehnika povezuje sa pojmom koda. U zaključnom dijelu rada objašnjava se način na koji Joyceov i McCarthyjev tekst koriste književni jezik radi autorefleksije koda kojim su napisani. Shodno tome, kôd ostaje unutar područja mimeze (i ne zalazi u područje smisla). U radu se nudi teza o književnom jeziku kao performativu, čime se sugeriše promjena poimanja ontološkog statusa likova u književnom tekstu.
Rukopis na granici Dakić, Mirela
FLUMINENSIA,
01/2021, Letnik:
33, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Oslanjajući se na Derridaove uvide o odnosu fikcionalnosti i referencijalnosti te relaciji književnosti i politike u nizu tekstova koje okuplja žanrovskom oznakom povratka iz SSSR-a, njihovu ...artikulaciju razmatramo u čitanjima jednog od kanonskih djela toga žanra u hrvatskoj književnosti – Krležina Izleta u Rusiju. Čitanje polazi od fragmenta dijaloga između putnika i carinika – u putopisnoj književnosti tradicionalnih suparnika – čija nas analiza kroz prizmu Derridaovih postavki o književnosti usmjerava na problematizaciju granica i zakona koji upravljaju čitanjem književnog teksta, a stoga i dosadašnjom recepcijom Krležina djela. S jedne strane deklarativni iskazi o književnosti i umjetnosti, a s druge žanrovska kontaminacija teksta, proturječje između autorske funkcije i intervencije u jedinstvenost i jedinstvo djela te niz pripovjednih i stilskih postupaka ukazuju na konstitutivnu nemogućnost da se političke implikacije Izleta u Rusiju svedu na politiku pisca te biografske i historijske okolnosti njegova nastanka. Izigravajući zakone koji upravljaju čitanjem, Izlet u Rusiju postavlja čitatelja pred vlastiti zakon kontaminacije i nečitljivosti, krijumčareći značenje onkraj interpretativnih granica.
Relying on Derrida’s insight into the relation between fiction and referentiality and literature and politics in the works he describes as returns from the USSR, we discuss their articulation in the reception of the classic return in Croatian literature – Krleža’s Journey to Russia. We start with the fragment of a dialogue between the traveller and the customs officer – the travelogue’s traditional rivals – the analysis of which underlines the problematization of limits and laws which govern the reading process. Statements about literature and art, the contamination of the genre, the contradiction between the authorial function and the intervention in the uniqueness and the unity of the literary work, and a series of narrative and stylistic techniques indicate the constitutive impossibility of reducing the political implications of Journey to Russia for the writer’s politics, or the biographical and historical circumstances of its publication. Playing the laws which govern its reading, Journey to Russia puts the reader in front of its law of contamination and unreadability, smuggling meaning beyond the limits of interpretation.
Naratologija mogućih svjetova svojim je propitivanjem statusa i podrijetla fikcionalnih tekstova logično okrilje za razvoj pronašla u postklasičnoj naratologiji. Od samog početka zainteresirana za ...novo tumačenje pojma istine u fikciji, ova je disciplina uvođenjem pojmova svijeta, kao semantičke domene koju projicira tekst, i modalnosti, kao različitih načina na koji osobe i objekti u svjetovima postoje, uspjela objasniti narav fikcije i njezinu multiperspektivnost daleko bolje od ranijih teorija – od onih analitičkih logičara, preko saussureovskog strukturalizma sve do teorije mimeze. Posljedično, naratologija mogućih svjetova otvorila je nove horizonte u klasičnim naratološkim proučavanjima uvođenjem koncepata poput pričljivosti, kojom se nastoji procijeniti estetski potencijal određenog zapleta, ili autentizacije koja objašnjava mehanizme kojima pripovjedač stječe narativni autoritet. Novi su poticaji proučavanju dani i u području teorije žanra, gdje je na temelju postojanja ili izostanka određenih atributa mogućeg svijeta postalo moguće odrediti žanrovsku orijentaciju teksta. Zbog duboke veze s postklasičnim okretom prema kontekstu i interdisciplinarnosti, naratologija mogućih svjetova i dalje otvara nove horizonte, osobito na području studija medija, gdje sjedinjenjem koncepata imerzije i interaktivnosti nastoji modelirati estetiku koja bi optimalno stimulirala recipijentovu imaginaciju.
Due to its questioning of the status and origin of fictional texts, the narratology of possible worlds found its logical development in postclassical narratology. Looking for a fresh view on the concept of truth in fiction, the discipline introduced new terms such as world, a semantic domain projected by the text, and modality, a mode in which persons and objects exist in those worlds, which helped illuminate the nature of fiction and its pluriperspectivity in a far superior way than its predecessors. Namely, those range from the analytic logic, through Saussurean structuralism, to the theory of mimesis. Consequently, the narratology of possible worlds has opened new perspectives in classical narratological studies by introducing concepts such as tellability, designed to evaluate the aesthetic potential of a certain plot, or authentication, which explains the mechanisms through which the narrator acquires narrative authority. Research has been sparked in the field of theory of genre as well, where on the basis of existence or absence of certain attributes of the possible world it has become possible to determine the genre of a text. Due to its deep connections with the postclassical turn towards context and interdisciplinarity, the narratology of possible worlds still opens new horizons, especially in the field of media studies where, by integrating the concepts of immersion and interactivity, it strives to model an aesthetics which would holistically stimulate the recipient’s imagination.
Cilj je rada prikazati fenomen ovisnosti o kocki kroz analizu promjene percepcije, privida, zamjedbe i fikcije u podlozi čega, pretpostavkom i posljedicom, stoje intramentalni i ekstramentalni ...procesi dostupni korekciji. Definirajući ovisnost kroz dvije dominantne varijable – teorijsku i praktičnu, koje se u širokom kontekstu mogu definirati kroz fiziološku i psihološku determiniranost osobe – suzili smo teoretski prostor za razumijevanje onog zdravog u čovjeku čiji se smisao usidrio u polju ovisnosti. Obrađujući duboku općenitost (samoodržanje) svakog bića, što podrazumijeva zadovoljenje primarnih nagonskih potreba, a istodobno zatomljujući specifičnosti vlastite osobe, slobodne individue, u izboru vlastitih želja i žudnja, onemogućili smo postavljanje pitanja smisla tog čovjeka. U tom ovisničkom prstenu, zatvorenom krugu vraćanja istoga kroz krivo izabrano sredstvo ugode, ponekad se gube jednostavni koncepti i moduli prepoznavanja rješenja. Stoga se ovim radom propituje jedan od modela koji bi se trebao inkorporirati u sustav tretmana ovisnosti i stvoriti te pozicionirati i treću, jednako važnu, a do sada nezastupljenu varijablu – varijablu smisla u tretmanu i razumijevanja kompleksnog pojma ovisnosti (u prvom redu kocke, klađenja i drugih hazarderskih igara na sreću, ali i ostalih sredstava ovisnosti) u zapadnoj civilizaciji kroz različita sredstva ugode.
This paper aims to present the gambling addiction phenomenon through the
analysis of the change of perception, illusions, observation and fiction on which basis, with the assumption and the consequence, are standing intramental and extramental processes available for correction.
By defining addiction through two dominant variables – theoretical and practical, which can be defined in a broad context through the physiological and psychological determinants of a person – we narrowed the theoretical space for understanding the healthy in a human being whose meaning was anchored in the field of the addiction. By elaborating
the deep generality (self-preservation) of every being, which implies the fulfillment of the primary urgent needs, and at the same time suppressing of the specifics of our own person, free individual, in choosing our own desires and cravings, we have made it impossible to ask
the question of this human being’s sense. In this addictive ring, a closed circle of returning of the same through the wrong choice of comfort means, sometimes simple concepts and solution recognition modules are lost. Therefore, this paper discusses one of the models that
should be incorporated into the addiction treatment system and create and position the third, equally important, and by now unrecognized variable – a variable of meaning in the treatment and understanding of the complex concept of addiction (primarily gambling, bets and other daredevil games of chance, but also other addictive resources) in Western civilization through various means of comfort.
Pripovedništvo Brede Smolnikar izhaja iz življenjskih pripovedi, ustne zgodovine ter kolektivnega in osebnega spomina, vezanih na primestno družbeno-gospodarsko strukturo Kamniško-Domžalskega polja, ...a to gradivo presega, tako da ga transformira v singularno poetsko fikcijo in z njim nagovarja širše, družbeno-prostorsko nedoločeno občinstvo. Emancipatorične poteze ženskega pisanja v strukturi in tematiki pripovedništva Brede Smolnikar se na ravni literarnega posredništva ujemajo z avtoričinim vztrajanjem pri neodvisnosti samozaložništva.
Študija raziskuje stripovsko knjigo Šifra mistra Hanky ( Hankova šifra ) s poudarkom na deležu dokumentarnih sestavin in fikcije v zgodbi. Usmerjena je v vlogo Václava Hanke in Josefa Dobrovskega kot ...postav v tej zgodbi. Obravnavana je tudi uporabnost besedila za izobraževalne namene, saj se dejstva in dokumentarne informacije v njem prepletajo z mistifikacijo in fikcijo.
In the paper we analyse the concept of the “objective enemy” at the ontological and political levels. The hypothesis of the paper is that “objective enemy” is not being, rather it is non-being, and ...therefore one does not exist as an concrete, realistic being. The thesis is set in an ontological framework that being must have unity, immutability and recognizable form that was shown in the ontological premises of Parmenides, Plato, Aristotle and Husserl. At the level of philosophical and political analysis in the theoretical concepts of Carl Schmitt and Hannah Arendt, it is evident that the “objective enemy” does not exist as a concrete being, but only as being invented by the concept that is not adequate to its own subject. This means the untruth in ontological sense. The work draws attention to the danger of the term of “objective enemy” that does not correspond to the real beings, also evident in the Croatian political discourse in the example of the terms: “Fascist”, “Ustaša”, “Četnik”, “Yugo-communist”, and others.
PDF
