Rad se bavi razvojem pojma elementa od antičkih vremena (Empedoklo, Aristotel) preko razdoblja alkemije i rane kemije (Paracelsus, Petar Bono, Boyle) te početaka moderne kemije (Lavoisier, ...Mendeljejev) do suvremenih shvaćanja utemeljenih na atomskoj teoriji. Pokazuje se da pojam elementa ima dva značenja, elementarne (jednostavne) tvari i elementa u užem smislu; dok se prvi pojam razvijao prateći napredak metoda kemijske analize, za razumijevanje drugog pojma, pojma elementa, bilo je nužno steći dublji uvid u narav kemijskih promjena.
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje 4.0 međunarodna .
U svojoj inačici filozofije biologije Neven Sesardić izvodi dalekosežne moralne i političke posljedice određenih genetičkih istraživanja. On pretpostavlja da su uočene razlike u kvocijentu ...inteligencije između crnih i bijelih studenata urođene i da one ne mogu biti objašnjene niti promijenjene bilo kakvim utjecajem iz okoliša. Na toj osnovi on razvija teoriju o genetski određenoj inferiornosti crne rase. Teorija tvrdi da su svi podaci o društvenim i ekonomskim nedostatcima crne rase učinak njihovog lošeg biološkog nasljeđa, a ne društvene segregacije ili rasne diskriminacije. Prema tome, bilo koja politika usmjerena na smanjivanje ili eliminiranje društvenih i ekonomskih razlika između siromašnih i bogatih ljudi, kao što je politika pozitivne diskriminacije, osuđena je na propast. U ovom se članku suprotstavljam Sesardićevu filozofskom tumačenju genetike i njegovim izvodima koji se tiču politike i društva. Pokazujem da mnogi relevantni genetičari ne prihvaćaju takvo filozofsko tumačenje i njegove političke posljedice. Suprotno Sesardićevoj tvrdnji da su svi environmentalisti zaraženi ljevičarskom političkom ideologijom, pokazujem da njih njihova znanstvena istraživanja, a ne apriorna politička uvjerenja, navode na odbacivanje jednostranih hereditarističkih filozofskih tumačenja i njihove političke primjene. Posebno sam usmjeren na povijest ropstva u Americi i na aktualne izvještaje o rasnoj diskriminaciji kao na važne elemente društvenog okoliša koji ne mogu biti zanijekani u bilo kojem ozbiljnom pokušaju objašnjavanja klasnih i rasnih odnosa u suvremenoj Americi.
U uvjetima globalizacije, što karakterizira svjetske gospodarske procese na početku dvadeset prvoga stoljeća, bankarstvo je duboko zahvaćeno političkim, gospodarskim, tehnološkim i demografskim ...promjenama. Danas banke u industrijski razvijenim i tranzicijskim zemljama razvijaju nove proizvode i usluge uz pomoć računalnih mreža, čime su pomaknute vremenske i prostorne granice tradicionalnoga bankarstva i bitno je olakšan transfer novčanih sredstava. U ovome su radu dani prikaz čimbenika koji utječu na aktualne promjene u bankarstvu i prikaz različitih poslovnih fi lozofija na kojima se zasnivaju suvremene strategije ponude (distribucije) novih bankarskih proizvoda i usluga, koji se nazivaju samoposlužnim bankarstvom, i dane su ocjena sadašnjeg stanja i prognoza razvitka ponude samoposlužnoga bankarstva na području Republike Hrvatske. Rezultati istraživanja, navedeni u ovome radu, pokazuju da usluge samoposlužnoga bankarstva koje pruža bankarski sektor u Republici Hrvatskoj po širini asortimana ne zaostaju za onim što pruža bankarski sektor u industrijski razvijenim zemljama. I na kraju, u ovome su radu uspoređene one banke u Republici Hrvatskoj koje nude najširi asortiman proizvoda i usluga samoposlužnoga bankarstva s onima koje to još ne nude ili nude tek samo neke od usluga samoposlužnoga bankarstva.
Važnost obrazovnog konteksta u stvaranju filozofskih djela dobro je poznata povjesničarima filozofije. Bez ciljane publike koju čine učenici, niti jedno filozofsko djelo od Aristotelovih djela preko ...Hegelovih predavanja do suvremenog konteksta filozofskog rada u današnjem akademskom životu. Prvi je cilj ovoga teksta analizirati vezu između obrazovnog konteksta i fenomena »sustava« u filozofiji. Drugi je cilj okarakterizirati novi kulturni zahtjev europske filozofije 19. stoljeća za izgradnjom filozofskih sustava. Treća tema članka je prilagođavanje zahtjeva za »sustavnom filozofijom« u program uspostavljanja nacionalnih kultura u Srednjoj Europi u 19. stoljeću. Posljedica ovoga programa u razdoblju pada filozofskih sustava je posljednja tema ovog priloga.
Buberova filozofija dijaloga utemeljena je na Ja–Ti dijaloškom principu koji se nalazi u temeljnoj strukturi ljudskog bića. Temelj tog dijaloškog principa ili dijalogike, prema Buberu se nalazi u ...sferi Između koju Buber tematizira kroz dimenziju susreta. Između pronalazimo u susretu u čijem je središtu dijalog koji je utemeljen na jezičnom izrazu. Izravnost odnosa ne uspostavlja se samo kroz posredništvo osjetila i kroz konkretni susret sa živim bićima, nego i kroz posredništvo onih značenja koja proizlaze iz područja simboličke komunikacije, kao što su jezik i umjetnost. Umjetnost je tako za Bubera dijaloški proces koji o umjetničkom djelu govori kao o svjedoku relacije između substantia humana i substantia rerum, kao o stvarnosti onoga Između – slici, djelu – koje postaje forma. Zbog toga je umjetničko djelo dijalog između gledatelja, slušatelja ili čitatelja s materijalnim objektom koji je realizacija djela. Pod tim vidom raspravljat će se o uvjetima mogućnosti susreta s umjetničkim djelom, odnosno o njegovoj dijaloškoj dimenziji.
Suvremene rasprave o kognitivnoj vrijednosti književnosti usredotočene su na analizu sličnosti pristupa književnosti i filozofije kada je riječ o specifičnoj domeni pitanja: onih koja se na ...jedinstveni način odnose na položaj čovjeka i njegovo iskustvo u svijetu. S obzirom na neke stilističke i metodološke razlike između ovih dviju praksi – jezik filozofije jasan je i precizan, a filozofija je usredotočena na apstraktnost i objektivnost; tomu nasuprot, književni je jezik semantički gust, posvećen tomu da prenese ono emocionalno i subjektivno – često se tvrdi da istina spada u domenu filozofije, a obmana u domenu književnosti. Smatram da je takav stav pogrešan i da na pogrešan način ocrtava kako sposobnost filozofije da doprinese razumijevanju tako i kognitivnu vrijednost književnosti općenito. Kako bih potkrijepila svoju tezu, najprije pokazujem da su metode koje filozofija tradicionalno koristi kada nastoji objasniti ljudsko iskustvo neadekvatne za taj zadatak. U središnjem dijelu okrećem se književnosti; pokazujem u čemu se temelji njezina kognitivna vrijednost i na tim temeljima tumačim prednost koju ima nad filozofijom kod tumačenja aspekata ljudskoga iskustva. U završnom dijelu pokazujem u čemu griješe oni koji tvrde da se književnost ne može baviti filozofskim problemima.
Priprema za budućnost jedan je od imperativa suvremenih edukacijskih programa.
Misaoni pokusi kao metoda filozofskoga istraživanja nude dobru strategiju suočavanja s izazovima budućnosti. Suvremena ...ideologija razvoja pronalazi u tehničkome napretku svoj najviši cilj i određenu samosvrhu: »novo je dobro jer je novo« (G. Vattimo). Mnogi aktualni biotehnološki trendovi izazivaju znanstvene prijepore jer teže programiranju stvarnosti, pa i konstitucije čovjeka. Budući da nema konsenzusa o etičkoj prihvatljivosti takvih zahvata, misaoni pokusi (»katalizatori promišljanja« prema H. Englesu) predstavljaju oruđe za istraživanja ovih fenomena. Misaoni pokus kao metoda filozofiranja s djecom stoga je korak bliže k održivom razvoju, omogućujući kritičku distancu spram trendova.
Nakana je ovoga teksta izložiti neke više i manje poznate religijsko-filozofijske perspektive i pravce unutar suvremene anglosaksonske (analitičke) filozofije poput reformirane epistemologije, ...vitgenštajnijanizma, ne-realističke, feminističke i pluralističke filozofije religije. Svaka pojedina »škola mišljenja« nastoji na autentičan način filozofijski interpretirati fenomen religije pritom uglavnom ne koketirajući s konfesionalnim interpretacijama. Pokazuje se kako je filozofija religije dinamična i, prije svega, autentično filozofijska disciplina koja se ne može svesti na lošu religijsku apologetiku, već ima svoje legitimno mjesto među disciplinama filozofije.
Radikalne mogućnosti stvaranja u filozofiji i književnosti konstantna su preokupacija filozofske misli Gillesa Deleuzea. Oblikujući mnogobrojne heterogene konstrukte mišljenja i pisanja, ukazuje na ...nestabilnost inertnih sustava, kritizira logiku reprezentacije i odnose moći, te raspravlja o afirmaciji razlika. Ovim radom nastoji se elaborirati odnos filozofije i književnosti upravo kroz analizu jezika i otpora. Naime, Deleuze inzistira na razlikama između filozofije i književnosti, ali, istovremeno, istražuje načine kako interferiraju i međusobno se transformiraju. Iz tog razloga, zanimat će nas kako autor, s pozicije filozofije, upotrebljava teorijski aparat i pristupa prostoru književnosti, gdje taj »strani jezik« izaziva inventivne izgrede (podriva, dekonstruira) i intervenira u diskurzivne odnose moći. Razumijevano kao proces neprekidnih postajanja, pisanje stvara razlike i otvara drugačije mogućnosti mišljenja, bivanja, života. Međutim, radikalni potencijal ovako shvaćene tekstualne performativnosti, čak možemo reći političnost pisanja, nije a priori zajamčena, jednako kao što subverzivnost nije neosporivi i održivi učinak istoga. Naprotiv, Deleuze, na tragu filozofa poststrukturalističke provenijencije, pisanje i otpor razumijeva kao nezaustavljivi, intenzivni proces, i to u kontekstu specifične estetičko-političke odgovornosti.
Opus Miroslava Krleže (1893–1981) sadrži spoznaje i prosudbe o Frani Petriću (1529–1597) i obilježjima njegovih djela te upućuje na izvore Krležinih spoznaja o Petriću. Svoju upućenost u Petrićevo ...djelo Krleža je razotkrio u četirima tekstovima nastalih u razdoblju od 1940. do 1953. godine.
Prvi je od njih esej »O poeziji«, koji je Krleža napisao 1940. godine, ali objavio tek 1967. godine. Oslonivši se na tvrdnje iz Croceove Estetike, u njemu je prikazao osobitosti Petrićeva razumijevanja pjesništva, pri čemu je posebice ukazao na Petrićevu kritiku Aristotelova nauka o predmetima kojima se bavi pjesništvo i na razloge zbog kojih je Petrić kritizirao Aristotelov stav o oponašanju kao izvoru pjesništva.
Drugi je od tekstova u kojima se Krleža očituje o Petriću i obilježjima njegova opusa esej »O našem dramskom répertoireu« iz 1948. godine. Krleža u njemu preuzima ili parafrazira zapise o Petriću koje je doznao iz dvaju izvora: iz natuknice Emilija Laszowskoga za djelo Znameniti i zaslužni Hrvati (1925) i iz članka »Filozofija u Hrvatskoj« (1943), koji je napisao Kruno Krstić. No, u članku »O našem dramskom répertoireu« Krleža je donio i nekoliko vlastitih tvrdnji o Petriću. Naglasio je da je Petrić bio »najuniversalnije ime našeg književnog Cinquecenta«, da je bio »polyhistor i sveznadar«, da je bio nezadovoljan »crkvenim pokrštenjem grčke misli, što ga je crkva izvršila, kada je sa Svetim Tomom baptizirala Aristotela«, ali je promašio stavom da je Petrić bio »apologet sredovječne desnice«.
U trećem tekstu, rukopisu »Filipović Vladimir o Marku Maruliću« iz 1950. godine, Krleža je istaknuo da se Petrić svojim spisima uzdigao do najglasnijeg cinkvecentističkog našeg Imena«, dok je 1953. godine u eseju »O nekim problemima Enciklopedije« smatrao da je Petrić bio jedno od velikih imena.
Krležini tekstovi u kojima se spominje Petrić povećavaju bibliografiju o Petriću.
U dosadašnjim bibliografijama o Petriću nema nijedne bibliografske jedinice koja otkriva da je Krleža ikada pisao o tom hrvatskom renesansnom filozofu. Iz ovoga rada proizlazi da je trebao biti uvršten s barem četiri bibliografske jedinice.
PDF
