U ovom članku autor analizira Kedrovljevo izlaganje i kritiku Maritainove filozofije znanosti. U prvom dijelu kratko izlaže Kedrovljev život i djelo. U drugom dijelu predstavlja Kedrovljevo izlaganje ...Maritainove filozofije znanosti i Kedrovljeve kritičke primjedbe toj filozofiji. U trećem dijelu, najvećemu i najvažnijem, analizira ispravnost argumenata u Kedrovljevoj kritici Maritaina. Autor pokazuje da je Kedrov imao nakanu napraviti nepristrano i objektivno predstavljanje Maritainovih pogleda. Kedrov ipak nije u pravu u svojoj kritici jer neke od središnjih teza Maritinove filozofije nije dobro razumio. Ove posebno uključuju Maritainov spoznajni realizam, narav metafizike i naravne teologije i njegove poglede na odnose znanosti i filozofije prema vjeri.
Athanasius Kircher, prvo profesor matematike u Rimskom kolegiju, a kasnije samo pisac znanstvenik, u trima je svojim djelima izlagao osnove hidrostatike. U svojoj sintezi o magnetizmu Magnes sive de ...arte magnetica opus tripartitum (1643) on spominje samo Arhimeda kao svoj izvor, a u prvom svesku svoga geološkoga djela Mundus subterraneus (1665) Arhimedu pridodaje Getaldića i Galileia.
Tek u drugom svesku Mundi subterranei tomus secundus (1665), dovršenom sredinom 1663. godine, rimski profesor podrobnije izlaže hidrostatiku i tom se prilikom posve oslanja na Getaldića. Naime u okvirima eksperimentalne metalostatike on se usredotočuje na dva praktična problema koja je Getaldić rješavao pri kraju svoga Unaprijeđenoga Arhimeda i pritom niz Getaldićevih primjera preoblikuje u svoje ‘stavke’. Premda se u svom izlaganju oslanja samo na Getaldićeve primjere, Kircher napokon priznaje da je Getaldić dokazao opći poučak za određivanje udjela dviju kovina u slitini. Kircher preuzima i Getaldićeve podatke, jer prilaže tablicu, tzv. abacus koji je sastavio od dviju Getaldićevih tablica relativnih težina.
Služeći se komparativnom metodom ovo je istraživanje urodilo još nekim znatnim plodovima. Evo ih u kronološkom poretku:
Dok je pisao svoju hidrostatičku raspravu Promotus Archimedes, Getaldić se služio Commandinovim izdanjem Arhimedove rasprave De iis quae vehuntur in aquis iz 1565. godine, ali je pomnije i bolje od Commandina i njegovih prethodnika odabrao ključne stručne nazivke za tijelo i obujam: corpus i magnitudo. Iz Commandinova je izdanja Dubrovčanin naučio kako fizikalne probleme izraziti grafički i svesti ih na geometrijske razmjere. Kad se pak pozvao na Arhimedovo djelo De sphaera et cylindro, Getaldić se služio bazelskim izdanjem Arhimedovih Opera omnia (1544).
Glasoviti navod iz trećeg poglavlja devete knjige Vitruvijeva djela De architectura Dubrovčanin je preuzeo iz Philanderova, a ne iz Barbarova izdanja. Time je odabrao ne samo izdanje s više provjerenih znanstvenih obavijesti nego i izdanje bliže njegovoj metodologiji i istraživačkim ciljevima, bez ikakve poveznice s Aristotelovim razumijevanjem lakoga i teškoga i bez ikakva doticaja sa srednjovjekovnom tradicijom nazivka ‘težina po vrsti’ (gravitas in specie).
Dok je Getaldić istokario uzorak od kositra u obliku jednakostraničnoga valjka, Tartaglia je do 1551. vagao »kocku od opeke« (cubo di pietra cotta), kuglice od željeza i olova te kovanice od zlata, srebra i bakra, Villalpando se služio kockastom posudom s bakrenim stijenkama (tzv. paratus cubus), a Riccioli olovnom kockom. Time je ustanovljeno jedno razlikovno obilježje Getaldićeve metodologije.
Pristupajući problemu Hieronova vijenca Kircher je uz Getaldićev naputak za određivanje kakvoće zlata uputio i na Mersennea, a Mersenne u svom djelu Cogitata physico-mathematica (1644) na Petita. Time je određen jedan kanal francuske recepcije Getaldićeva djela Promotus Archimedes. U svom komentaru Quaestiones celeberrimae in Genesim (1623) Marin Mersenne preuzeo je tri Getaldićeve tablice podataka u cijelosti: prvu je tablicu popratio obaviješću da joj prethodi opsežan dokazni postupak sastavljen od 9 poučaka i 17 stavaka; u Getaldićevu petu i šestu tablicu uveo je napomenom koja sadrži Getaldićeve omjere težina u zraku i vodi za zlato, srebro i bakar.
Državni dužnosnik u francuskom topništvu Pierre Petit objavio je dvije tablice na kraju svoga djelca »Construction de la regle et compas de proportion« unutar složenoga izdanja naslovljenong L’usage ou le moyen de pratiquer par une regle toutes les operations du Compas de Proportion (1634). Prva je tablica istraživački sljednik četvrte Getaldićeve tablice, a druga, koja donosi relativne težine s vrijednošću 100 za zlato, razlikuje se od Getaldićeve druge tablice u odabiru tvarī, ali se dobivene vrijednosti za tvari koje su obojica vagala bitno ne razlikuju. Osim toga Petit predlaže čitatelju da pročita »Avant-propos« koji sadrži detaljna razjašnjenja o Petitovim izvorima, opisuje metodologiju i čak 15 puta izravno spominje Getaldića. Štoviše predgovor otkriva da francuski mjeritelj sa znanstvenom strogošću primjenjuje Getaldićevu metodologiju u francuskom kontekstu, tj. služeći se pariškim mjerama za duljinu i težinu.
U kasnijem djelu Cogitata physico-mathematica (1644) Mersenne je na Getaldića uputio u dvjema raspravama: »De hydraulicis et pneumaticis phaenomenis« i »Ars navigandi« koja započinje kratkim izlaganjem hidrostatike. U prvu raspravu uključuje korolar »De Ghetaldi tabulis«, u kojem preuzima i objašnjava dvije Getaldićeve tablice relativnih težina. Jedina primjedba koju Mersenne upućuje Getaldiću tiče se relativne težine vina, a znameniti je Francuz izriče 14 godina prije Schotta. I u raspravi »Ars navigandi« francuski polihistor upućuje na »Getaldićeve tablice koje izlažu težine za dvanaest tijela«, ali ne i na Getaldićev stavak koji teorijski utemeljuje te tablice. Mersenne opisuje postupak vaganja čvrstoga tijela u tekućini, pri čem ravnotežu osigurava uporabom konjskih dlaka na obje zdjelice vage, ali propušta istaknuti da pritom slijedi Getaldićevu metodologiju.
U svojim je djelima Schott uputio na nekoliko autora koji su pri izlaganju hidrostatičkih problema zauzimali stavove o Getaldićevu Unaprijeđenom Arhimedu ili se služili Getaldićevim tablicama relativnih težina: Mersennea, Bettinija, Odiernu, Cabea i Harsdörffera.
Još su dva isusovca, i to prije Ricciolija, oba Biancanijevi učenici, uputila na Getaldićeva Unaprijeđenoga Arhimeda: Mario Bettini u Apiaria universae philosophiae mathematicae (1642) i Niccolò Cabeo u In quatuor libros Meteorologicorum Aristotelis commentaria et quaestiones (1646). U svom »pčelinjaku« iz aritmetike Bettini ističe uporabu razmjera u Getaldićevu rješenju za problem Hieronova vijenca. Cabeo pak pri propitivanju cijele eksperimentalne filozofije oblikuje tri hidrostatička pitanja u kojima se poziva na Getaldića, kako na njegovu metodologiju vaganja tijela u vodi tako i na njegovu drugu tablicu relativnih težina.
U svom komentaru Galileieve hidrostatičke rasprave, objavljenom u Archimede redivivo (1644), Giovanni Battista Odierna iz sicilijanske Raguse objavio je izvadak iz druge Getaldićeve tablice relativnih težina te priložio novu tablicu u kojoj je Getaldićeve podatke za relativne težine kovina i tekućina usporedio s kasnijim podacima Carla Ventimiglie. Prigovorio je samo jednom Getaldićevu podatku: da se Getaldićeva relativna težina za zlato razlikuje od Galileieve.
Već je na naslovnici zbirke Delitiae mathematicae et physicae / Die mathematischen und philosophischen Erquickstunden (1651) Georg Philipp Harsdörffer iz Nürnberga uvrstio Marina Getaldića među deset glavnih izvora iz kojih je oblikovao svoje razbibrižne zadatke, a u deveti dio svoje zbirke, posvećen umijeću vaganja, uključio je dva zadatka »iz Getaldića« s izravnim uputnicama na Getaldićeva Unaprijeđenoga Arhimeda. U prvom preuzima dva primjera kojima Getaldić tumači svoju prvu tablicu relativnih težina i pritom prilaže tu tablicu s njemačkim nazivcima. U drugom zadat¬ku, o određivanju sastava slitine, Harsdörffer slijedi Getaldićevu metodu za rješenje problema Hieronova vijenca: opisuje Getaldićevo vaganje s pomoću hidrostatičke vage uz uporabu konjskih dlaka, prilaže Getaldićev crtež i dodaje Getaldićev primjer s istim brojčanim vrijednostima.
Sigurno prije Kirchera, engleski matematičar William Oughtred proučavao je prvu i drugu Getaldićevu tablicu relativnih težina. U Oughtredovoj preradbi »Ex Promoto Archimede Marini Ghetaldi«, posmrtno objavljenoj u djelu Opuscula mathematica hactenus inedita (1677), od tih dviju Getaldićevih tablica sastavljena je jedna kojoj je na dijagonali upisano 1/100. Kako tekst njegove preradbe spominje dvije tablice, moguće je da su priređivač ili slagar izveli takvo spajanje u jednu tablicu.
Pod utjecajem Schottova djela Magia universalis naturae et artis isusovac Michael Klaus iz Bratislave, profesor filozofije na Sveučilištu u Beču, u svom je sveučilišnom udžbeniku Naturalis philosophiae, seu physicae tractatio prior (1756) istaknuo da četiri autora upućuju prigovore Arhimedovoj metodi kako je prikazana u Vitruvijevu djelu De architectura: Getaldić, Galilei, Odierna i Cabeo.
Ricciolijeva, Schottova i Kircherova djela, zreli plodovi isusovačke znanosti sredinom 17. stoljeća, uočila su i na različite načine istaknula važnost i ulogu Getaldićeve rasprave Promotus Archimedes (1603) u povijesti hidrostatike. Uz djela iz prethodnoga znanstvenoga naraštaja, tj. djela Marija Bettinija i Niccolòa Cabea, ona promiču Getaldića u najutjecajnijega hidrostatičara unutar isusovačke znanosti 17. stoljeća. Riječ je o osam tiskanih djela, ali se to najviše odnosi na Ricciolijev Almagestum novum (1651), na »Magia hydrostatica« u trećem svesku Schottova djela Magia universalis naturae et artis (1658) i na »Ars metallostatica« u drugom svesku Kircherova geološkoga djela Mundus subterraneus (1665). Isusovačkom prirodoznanstvenom i prirodnofilozofskom produkcijom za sedam je desetljeća produžen ‘znanstveni vijek’ Getaldićeve prirodoznanstvene metodologije u svim njezinim bitnim sastavnicama: arhimedovska uporaba razmjera pri postavljanju fizikalnoga problema, uporaba konjske dlake pri vaganju hidrostatičkom vagom, kositreni uzorak u obliku jednakostraničnoga valjka, odnos početnoga mjerenja i daljnjih izračunavanja, tablično oblikovanje novih podataka, primjene u balistici, ljevarstvu i zlatarstvu. Zahvaljujući razgranatoj mreži znanstvenih veza, osim u središtima isusovačke znanosti u Rimu, Parmi i Bologni, utjecaj Getaldićeva Unaprijeđenoga Arhimeda proširen je u Francuskoj, Bavarskoj i Engleskoj te na Siciliju, kako svjedoče imena Mersennea, Petita, Oughtreda, Harsdörffera i Odierne. A to bitno drukčije određuje Getaldićevu ulogu i utjecaj u oblikovanju ranonovovjekovne znanosti na samom početku 17. stoljeća, tj. postavlja Getaldića uz bok Galileiu.
Djela znamenitih isusovaca znanstvenika iz 17. stoljeća ipak previđaju dva glavna
Autor članka pokušava rekonstruirati filozofiju znanosti Thomasa Kuhna. To čini polazeći od pet, po njegovu mišljenju, temeljnih Kuhnovih pojmova; »paradigme«, »normalne znanosti«, »krize«, ...»revolucije« i »nesumjerljivosti«. Tematizirajući svaki od tih pojmova u zasebnome poglavlju, pokušava ne samo prikazati njihovo značenje i važnost u sklopu Kuhnove misli, nego i preko njih zahvatiti druge relevantne aspekte njegove filozofije. Pritom posebno vodi računa o vjerodostojnosti vlastite rekonstrukcije odnosno njezine sukladnosti s onim što je i kako Kuhn doista mislio.
Marko Antun de Dominis istaknut je predstavnik novovjekovnog razdoblja. Školovao se u Italiji, kolijevci renesanse, no djelovao je također u Hrvatskoj i Engleskoj gdje ostavlja neizbrisiv trag. ...Najpoznatiji je po svojem djelu O Crkvenoj državi koje je nakon objavljivanja postalo svjetska senzacija. Navjestitelj je novog doba, koji na sukobu između starog i novog znanja, skolastike i novovjekovne filozofije, gradi novu sliku čovjeka i društva. Svoj doprinos dao je na području filozofije znanosti, gdje ga smatraju pretečom otkrića u optici i teoriji duge, kao i na području filozofije politike osobito zbog prijedloga o strogoj podjeli autonomije između državne i crkvene vlasti te ostalih naprednih političkih ideja. Na planu politike bio je inspiracija i jednom od najvećih velikana filozofije politike, Thomasu Hobbesu.
Kaspar Schott, prvo rimski urednik Kircherovih izdanja (1652–1655), a potom profesor matematike na isusovačkoj akademiji u Würzburgu (1655–1666), u trima je svojim djelima uputio na Getaldića. Radi ...dovršetka svojih rukopisa on je na frankfurtskom sajmu knjiga u jesen 1655. godine, u glasovitoga amsterdamskoga izdavača i knjižara Jana Jansona, nabavio dva djela koja je po Kircherovu nalogu ostavio u Rimu, a oba su upućivala na Getaldićeve znanstvene doprinose: Ricciolijev Almagestum novum i Delitiae mathematicae et physicae (1651) Georga Philippa Harsdörffera. U predgovoru svoga prvijenca Mechanica hydraulico-pneumatica (1657) Schott je Getaldića uvrstio u poduži popis pisaca iz hidrostatike i pneumatike: između starijih suvremenika i istaknutih znanstvenika iz sljedećega naraštaja. Osim toga smatrao je da četvorica autora iscrpljuju sadržaj ondašnje hidrostatike: Stevin, Getaldić, Galilei i Giovanni Battista Odierna, ali Getaldića nije izrijekom uvrstio među autore koji uspješno povezuju teoriju s praksom. U svojoj je vlastitoj knjižnici Schott imao djela petorice autora koji su u svojim djelima upućivali na Getaldića: Marina Mersennea, Marija Bettinija, Giovannija Battiste Odierne, Niccolòa Cabea i Georga Philippa Harsdörffera. Njemački je isusovac u svoju Mehaniku uključio poglavlje o Stevinovoj »čudesnoj« hidrostatičkoj vagi, a taj se kontekst ne može smisleno povezati s Getaldićevom vagom i metodologijom vaganja. U svom drugom djelu pod neobičnim naslovima Magia universalis naturae et artis (1657–1658) i Thaumaturgus mathematicus Schott je sustavno izložio osam matematičkih i fizičkih disciplina, a u trećem svesku, koji sadrži treći dio, prikazao je hidrostatiku pod naslovom »Magia hydrostatica«, pri čem je čak jedanaest puta izravno spomenuo Getaldića. Na početku svoje hidrostatike Schott je izrekao deset postulata ili, kako ih je on nazvao, »hipoteza«, a u njihovim se obrazloženjima dvaput pozvao na Getaldića. Uz drugu je hipotezu uputio na Getaldićeve podatke za različite relativne težine tekućina da bi potkrijepio da se tekućine razlikuju po svojoj relativnoj težini, a uz desetu hipotezu upozorio na to da je Getaldić u drugom i trećem stavku svoga Unaprijeđenoga Arhimeda dokazao tvrdnju: čvrsta i tekuća tijela međusobno su razmjerna po težini i obujmu. S pravom je prigovorio Getaldićevim podacima za relativne težine tekućina, »jer tekućine iste vrste nemaju na svim mjestima jednaku težinu«, misleći prije svega na vino i ulje. S druge strane, osobito je pohvalio Getaldićevo tumačenje Vitruvijeva izvješća o Arhimedovu otkriću, čak ga je u rješavanju poteškoća u Vitruvijevu tekstu stavio ispred Galileia, Odierne i Cabea. Njemački je isusovac najopsežnije prikazao Getaldićevu metodu za otkrivanje udjela zlata u Hieronovu zavjetnom vijencu – s pomoću pravila trojnog, pridodavši čak i Getaldićev primjer. U »Magia hydrostatica« (1658) Schott je dakle referirao ili komentirao sve bitne sastavnice Getaldićeve metodologije u Unaprijeđenom Arhimedu: dokaze u prvom, teorijskom dijelu rasprave; podatke u tablicama; dokaze i primjere uz problem Hieronova zavjetnoga vijenca s najznatnijim primjenama. Napokon, u svojoj »potpunoj enciklopediji svih matematičkih disciplina«, što ju je naslovio Cursus mathematicus (1661), Schott je na početku hidrostatike uputio na Getaldića kao na jednoga od triju glavnih pisaca u tom području – uz Arhimeda i Stevina. Skratio je svoja obrazloženja uz drugu i šestu ‘hipotezu’ pa stoga nije spomenuo Getaldića. Ponovio je i prigovor Getaldiću da relativna težina nekih tekućina ovisi o mjestu njihove proizvodnje. Ipak, u usporedbi s »Magia hydrostatica« broj uputnica na Getaldića smanjen je s jednaest na dvije, jer je, protivno očekivanjima, argumentativni sloj, naglašeno prisutan u Magia universalis naturae et artis, posve izostao u Schottovu djelu Cursus mathematicus, uključujući i dokaze.
U kratkom vremenskom razdoblju od 1651. do 1665. hidrostatička rasprava Promotus Archimedes (1603) Marina Getaldića doživjela je značajne odjeke u djelima trojice isusovačkih polihistora: Giovannija ...Battiste Ricciolija, Kaspara Schotta iAthanasiusa Kirchera.
Prvi je iz spomenutog trolista na Getaldićeva UnaprijeđenogaArhimeda upozorio Giovanni Battista Riccioli u svojoj astronomskoj sintezi Almagestum novum (1651), kad je u petom poglavlju druge knjige »De sphaera elementari et praecipuè de globo terraqueo« zajedno izložio Aristotelove filozofeme o gibanju elemenata i Arhimedovu hidrostatiku. Već pri prvom spomenu znanstvenik iz Ferrare svrstava Dubrovčanina među trojicu ključnih tumačitelja i nastavljačaArhimedova pionirskoga djela iz hidrostatike – uz Tartagliu i Galileia. On metodologiju određivanja težina različitih kovina i tekućina »s pomoću jednoga jedinoga tijela čiju težinu unaprijed znaš« pripisuje trojici mjeritelja relativnih težina, i to redom Tartagli, Villalpandu i Getaldiću, ali opisuje Getaldićevu metodologiju koja se značajno razlikuje od Tartagline i Villalpandove, štoviše nadmašuje ih po znanstvenoj strogosti. U priloženoj tablici Riccioli izostavlja Tartagline podatke, dok Getaldićeve podatke za relativne težine sedam kovina i pet tekućina uspoređuje s Villalpandovim objavljenim u Apparatus urbis et templi Hie rosolymitani (1604). Napokon, Ferarez se oslanja samo na Getaldića kad upućuje na treću i četvrtu tablicu Unaprijeđenoga Arhimeda, u kojima Dubrovčanin predočava odnose između promjera i težine kugle za šest kovina.
Uz to nam Riccioli ostavlja dragocjeno svjedočanstvo o najranijoj recepciji Getaldićeve izmjere drevne rimske stope među profesorima matematike Rimskoga kolegija: u svojoj je raspravi Getaldić otisnuo duljinu »polovice drevne rimske stope« (dimidium pedis Romani antiqui); Getaldićeva tiskana izmjera sačuvala se na cedulji u Grienbergerovoj ostavštini, a Kircher je o njoj pismom obavijestio Ricciolija. Tako zahvaljujući Ricciolijevu Novom Almagestu Getaldićeva izmjera drevne rimske stope, iako u sjeni Villalpandovih metrologijskih poglavlja, postaje referentnom točkom u znanstvenoj povijesti te rimske mjere za duljinu. Time je istodobno pronađen kanal znanstvene komunikacije koji vodi od Getaldića preko Grienbergera i Kirchera do Ricciolija.
Frankfurtsko pseudoizdanje Ricciolijeva Novoga Almagesta iz 1653. tekstualno se ne razlikuje od bolonjskoga izdanja, ali je doprinijelo da Getaldićeva metodologija i podaci za relativne težine budu dostupniji na frankfurtskom sajmu knjiga, u njemačkim zemljama i na sjeveru Europe.
U kratkom vremenskom razdoblju od 1651. do 1665. hidrostatička rasprava Promotus Archimedes (1603) Marina Getaldića doživjela je značajne odjeke u djelima trojice isusovačkih polihistora: Giovannija ...Battiste Ricciolija, Kaspara Schotta iAthanasiusa Kirchera. Prvi je iz spomenutog trolista na Getaldićeva UnaprijeđenogaArhimeda upozorio Giovanni Battista Riccioli u svojoj astronomskoj sintezi Almagestum novum (1651), kad je u petom poglavlju druge knjige »De sphaera elementari et praecipuè de globo terraqueo« zajedno izložioAristotelove filozofeme o gibanju elemenata iArhimedovu hidrostatiku. Već pri prvom spomenu znanstvenik iz Ferrare svrstava Dubrovčanina među trojicu ključnih tumačitelja i nastavljačaArhimedova pionirskoga djela iz hidrostatike – uz Tartagliu i Galileia. On metodologiju određivanja težina različitih kovina i tekućina »s pomoću jednoga jedinoga tijela čiju težinu unaprijed znaš« pripisuje trojici mjeritelja relativnih težina, i to redom Tartagli, Villalpandu i Getaldiću, ali opisuje Getaldićevu metodologiju koja se značajno razlikuje od Tartagline i Villalpandove, štoviše nadmašuje ih po znanstvenoj strogosti. U priloženoj tablici Riccioli izostavlja Tartagline podatke, dok Getaldićeve podatke za relativne težine sedam kovina i pet tekućina uspoređuje s Villalpandovim objavljenim u Apparatus urbis et templi Hierosolymitani (1604). Napokon, Ferarez se oslanja samo na Getaldića kad upućuje na treću i četvrtu tablicu Unaprijeđenoga Arhimeda, u kojima Dubrovčanin predočava odnose između promjera i težine kugle za šest kovina. Uz to nam Riccioli ostavlja dragocjeno svjedočanstvo o najranijoj recepciji Getaldićeve izmjere drevne rimske stope među profesorima matematike Rimskoga kolegija: u svojoj je raspravi Getaldić otisnuo duljinu »polovice drevne rimske stope« (dimidium pedis Romani antiqui); Getaldićeva tiskana izmjera sačuvala se na cedulji u Grienbergerovoj ostavštini, a Kircher je o njoj pismom obavijestio Ricciolija. Tako zahvaljujući Ricciolijevu Novom Almagestu Getaldićeva izmjera drevne rimske stope, iako u sjeni Villalpandovih metrologijskih poglavlja, postaje referentnom točkom u znanstvenoj povijesti te rimske mjere za duljinu. Time je istodobno pronađen kanal znanstvene komunikacije koji vodi od Getaldića preko Grienbergera i Kirchera do Ricciolija. Frankfurtsko pseudoizdanje Ricciolijeva Novoga Almagesta iz 1653. tekstualno se ne razlikuje od bolonjskoga izdanja, ali je doprinijelo da Getaldićeva metodologija i podaci za relativne težine budu dostupniji na frankfurtskom sajmu knjiga, u njemačkim zemljama i na sjeveru Europe.
Autorica daje pregled zbornika radova Continental Philosophy of Science, koji je uredio Gary Gutting. Nakon uvodnih napomena o povijesnome odnosu između filozofije i znanosti, slijede prikaz i ...rasprava o filozofijama znanosti (te popratnim komentarima) jedanaest njemačkih i francuskih autora čiji se tekstovi nalaze u ovome zborniku. Uz njezinu procjenu Guttingova zbornika, autoričin opći zaključak glasi kako karakteristično obilježje kontinentalne filozofije znanosti predstavlja pokušaj da se razradi potpunija slika svijeta, slika koja u obzir uzima živo iskustvo i pitanja koja su isključena iz znanstvene metodologije i pojmova.
U članku se daje pregled zbornika� Contemporary Debates in Philosophy of science, urednika Christophera Hitchcocka. kojemu je cilj predstaviti suvremene teme u filozofiji znanosti kroz niz od osam ...rasprava između vodećih analitičkih filozofa u danome području. Svaki sudionik argumentira za ili protiv izloženog prijedloga rasprave, što se proteže od pitanja metafizike i epistemologije znanosti do specifičnih filozofskih pitanja u fizici, biologiji i psihologiji. Pritom se oslanjaju na obilje tehnikâ iz prakse filozofije znanosti, od pojmovnih pojašnjenja do pozivanja na primjere iz znanstvene prakse. Međutim, s obzirom na pozadinu filozofskog rada vezanog uz suvremenu znanstvenu praksu, teme odabrane za ovaj zbornik čine se ograničenima kako po svojoj dubini (temeljna metafizička i epistemološka pitanja nemaju uvijek podršku u jednako temeljnim znanstvenim istraživanjima) tako po svome rasponu (‘suvremenost’ prikazanih znanstvenih pitanja nije uvijek na očekivanoj razini). Velika vrijednost zbornika je što u nekoliko zaokruženih poglavlja prikazuje ‘filozofiju znanosti na djelu’ kroz upotrebu mnogih ‘tajni zanata’ ove discipline.
Ovaj rad, na primjeru psihologije, pokušava ponuditi novu perspektivu na korištenje znanstvene metodologije u društvenim znanostima. U radu se predlaže novi koncept koji je nazvan bijegom u ...metodologiju, a definiran kao snažno metodološko usmjerenje psihologa. Razmatraju se njegove implikacije i posljedice na trenutni razvoj psihologije te na obrazovanje budućih znanstvenika. Kao alternativu bijegu u metodologiju u psihologiji razmatra se Feyerabendov epistemološki anarhizam kao moguća kritika koja će ga staviti u perspektivu i pogurnuti cijelu disciplinu u smjeru daljnjeg razvoja i napretka.
