U članku se analizira pravopis i fonologija hrvatskih crkvenoslavenskih (hcsl.) alternacija u kojima je nepalatalna alternanta jedan od labijala, a palatalna je alternanta labijal i epentetski l. ...Metoda opisa tih alternacija je usporedba s odgovarajućim alternacijama u staroslavenskim (stsl.) kanonskim tekstovima. Građa za proučavanje pravopisa i fonologije tih alternacija u ovom radu su u prvom redu glagolski oblici prezentske paradigme. U pogledu jotacije labijala na kraju morfema situacija u stsl. tekstovima nije bila homogena. Na tom položaju u bugarskom i makedonskom epentetski l se postupno gubio u 11. stoljeću,
što odražavaju stsl. tekstovi. Podaci stsl. spomenika jasno pokazuju da je povremeno ili često ispuštanje epentetskog l bilo osobitost jezika stsl. tekstova. Zapadni južnoslavenski jezici (a to znači i starohrvatskočakavski govor) čuvaju epentetski l i unutar morfema, i na granici morfema, stoga bi zanimljivo bilo istražiti je li se ta stsl. pojava (tj. ispuštanje epentetskog l) pri prepisivanju predložaka barem u nekoj mjeri odrazila u hcsl. tekstovima.
Analiza ukupne građe osnova na labijale potvrdila je jednu razliku hcsl. konjugacijske morfonologije od staroslavenske: dosljedno čuvanje epentetskog l na kraju korijenskog morfema. U analiziranoj hcsl. građi glagolske osnove ne pokazuju nikakvo kolebanje u pojavljivanju epentetskog l. Građa hcsl. prezentskih oblika pokazuje da se epentetski l bilježi u 100% slučajeva. Među mnogobrojnim potvrdama prezentskih oblika u kartoteci postoji samo jedna potvrda gdje je slovo l izostalo: na iznimnu rijetkost upućuje oblik 3. lica mn. ras’sipût’ u Drugom novljanskom brevijaru (uz očekivano rasiplût BrVO i na drugom mjestu u BrN2). Takav je oblik mogao nastati ili pod utjecajem čakavskoga govora, ili je to relikt koji čuva obilježja bugarsko-makedonskog (ili moravskog) porijekla jednog od davnih predložaka teksta Drugoga novljanskog brevijara.)
Čuvanje epentetskog l osobitost je hcsl. jezika po kojoj se on razlikuje i od stanja u stsl. jeziku, i od starohrvatskočakavskoga govora u kojem se u 14. i 15. stoljeću već postupno uspostavljao novi morfonološki model prema kojem je u prezentskoj paradigmi 1. i 2. razreda uopće nestajalo variranje osnove zbog prodiranja gramatičkog morfema 1. lica jd. -m, a time i generalizacije osnove. Hcsl. stanje u ovom pitanju odgovara prastaroslavenskom stanju.
Kao jednu pojedinost valja istaknuti da u hcsl. u građi AMG êzviti nalazimo alternaciju zv ~ zvĺ (part. pret. pas. êz’vlena), a o toj je alternaciji upravo na primjeru tog stsl. AMG André Vaillant pisao da je ona u stsl. jeziku izgubljena, i da u stsl. tekstovima postoje samo primjeri bez epentetskog l. Očuvanje te alternacije u hcsl. tekstovima također je jedna arhaična crta koja odgovara starijem stanju od staroslavenskoga, tj. prastaroslavenskom.
U članku se analizira pravopis i fonologija staroslavenskih i hrvatskih crkvenoslavenskih (HCS) alternacija u kojima je nepalatalna alternanta suglasnička skupina zubni tjesnačnik i sonant. Analiza ...podataka dovodi do zaključka da je staroslavensko stanje očuvano, i to u dva aspekta: 1. alternacije su očuvane; 2. očuvana je i pojava povremenoga izostanka palatalizacije, ali tu pojavu ne uočavamo u prezentskoj paradigmi, već, kao i u staroslavenskom, u obliku part. pret. pas. ispred fonema e. Sama skupina glagola vrlo je mala, a i oblik 1. lica jd. manje
je sklon izostanku/neoznačavanju palatalnosti. Mogući je razlog tomu fonem u ispred kojega se i u staroslavenskim starijim spomenicima dosljednije čuvalo epentetsko ĺ. Oblici apstraktnoga morfološkoga glagola (AMG) -prazdniti poput isprazdnitь itd. kao i hiperkorektni oblik AMG blazniti s’blazdnit BrVO 21с pokazuju da se u HCS dalje razvila pravopisna tendencija koja se pojavila u staroslavenskom jeziku, a to je težnja pisara prema restauraciji suglasničkih skupina koje su u izgovoru bile davno pojednostavljene. U staroslavenskom jeziku to se pojednostavljenje odrazilo i u pismu. Analiza građe AMG -prazdniti pokazuje da se popisu staroslavenskih alternacija dodaje zdn ~ ždń s distantnom palatalizacijom. Ta alternacija nije potvrđena u staroslavenskom jer je skupina zdn bila u mnogim potvrdama pojednostavljena: zdn > zn. Jedino je u Fraščićevu psaltiru u AMG -prazdniti ostala staroslavenska alternacija zn ~žń, koju u tom spomeniku vidimo u brojnim potvrdama, a usporedo je u istom tekstu kao tvrda alternanta potvrđena i zdn. Norma je za HCS tekstove s obzirom na količinski suodnos i na obuhvat spomenika upravo alternacija zdn ~ ždń koja nije potvrđena u kanonskim staroslavenskim
tekstovima. U HCS tekstovima alternacija zn ~ žń može se smatrati arhaičnom crtom koju dobro čuva Fraščićev psaltir. Kod AMG slati zastupljena je alternacija sl ~ šĺ, a ne staroslavenska alternacija l ~ ĺ.
Palatalizacija novonastale skupine sl u HCS rukopisima provedena je vrlo dosljedno (u staroslavenskom te pojave uopće nije bilo; ni kod jednog leksema staroslavenskog AMG sъlati nema niti jednog oblika s tom promjenom, tj. s mekom alternantom šl). U HCS postoji samo jedna potvrda u kojoj je s očuvan, tj. nije palataliziran: imperativ 2. l. mn. poslite (BrN2 177d).
U prilogu se proučavaju mogućnosti prijevoda modalnih izraza iz njemačko-mađarske
perpsektive te se na temelju rezultata formuliraju prijedlozi za nastavu prevođenja. Kao osnovica
za proučavanje ...poslužio je paralelni korpus koji se sastoji od dvaju njemačkih tekstova, jednog iz lijepe književnosti (Verwandlung Franza Kafke) te jednog stručnog teksta (Über
die Psychologie des Unbewußten Carla Gustava Junga) i njihovih prijevoda na mađarski. Pored
toga sastavljena su dva upitnika na temelju paralelnog korpusa – jedan s primjerima iz izvornih
njemačkih tekstova te jedan s odgovarajućim primjerima iz objavljenih prijevoda. Studenti
germanistike trebali su prevesti izvatke iz tog paralelnog korpusa. Nakon kratkog uvoda
daje se pregled modalnih izraza u njemačkom i mađarskom te slijedi analiza odnosa ekvivalencije
na temelju primjera iz korpusa te podataka iz upitnika. Na kraju se priloga razmatraju
moguće reperkusije zapaženoga u nastavi jezika.
U članku se analiziraju glagoli kretanja i njihova obilježja na dijakronijskoj i sinkronijskoj razini. Opisom rječničkih članaka poljskih i hrvatskih glagola kretanja u dvojezičnim rječnicima tih ...jezika analizira se utjecaj kategorije vida na značenje tih glagola, a time i na način izrade rječničkih članaka glagola kretanja.
Članak predstavlja sintaktičke i semantičke posebnosti glagola faire (/na/praviti, raditi, činiti,
proizvoditi, djelovati) u suvremenom francuskom standardnom, ali i kolokvijalnom jeziku. Primjerice:
...J’ai fait un livre: »Napravio sam« knjigu, to jest: Objavio sam knjigu. Psihomehanika (psihosistematika)
jezika Gustavea Guillaumea zorno pokazuje tzv. ideogenezu (»rađanje ideja«, koja prethodi
morfogenezi, »rađanje jezičnih oblika i značenja«) glagola faire. Gérard Moignet (vidi bibliografiju,
1981) i drugi gijomisti smatraju da je ideogenezu moguće podijeliti na ukupno četiri kontinuirana
jezična izraza (kompletna ideogeneza + tri ostale koje podliježu »subdukciji«, gubljenju i/ili promjeni
izvorne semantičke vrijednosti). Kompletna ideogeneza: faire znači fabriquer, créer (praviti, ostvariti):
Il a fait une maison (Napravio/sagradio je kuću); ideogeneza 1: faire je glagolsko–imenički izraz s
jednim od postojećih determinanata: Il fait du piano (Svira klavir); ideogeneza 2: faire je glagolsko–
imenički izraz bez determinanta: Il nous fait peur (Plaši nas); ideogeneza 3: faire je pomoćni
glagol: Il fait travailler son fils (Daje sinu posao) ili »glagol zamjene« (verbe suppléant): Il n’écrit
plus comme il le faisait autrefois (Ne piše više kao što je nekada radio).
U ovom radu autor stavlja naglasak na do sada neobrađenu problematiku u psihosistematici
jezika koju on naziva »slobodnim oblicima glagola faire« («entités verbales libres»). Primjerice: On
a fait la Croatie, ma femme et moi (Supruga i ja »smo napravili« Hrvatsku, to jest: Supruga i
ja smo bili u Hrvatskoj); Tu as fait ta douche? (»Jesi li napravio» tuš?, to jest Jesi li se istu-
širao?); Max fait de la course à pied (Max »pravi« trčanje, to jest Max trči / bavi se trčanjem)
Autor daje 158 različitih primjera uporabe glagola faire čiji oblici sustavno preuzimaju semantič
ke vrijednosti »pravih«, odnosnih glagola, te nerijetko mijenjaju (uvjetuju) ustroj rečenice.
Zaključak glasi: svi jezici imaju tzv. »lijene riječi« (od engleskoga lazy words, N. Quayle, 2001,
vidi bibliografiju). U francuskome je to nedvosmisleno glagol faire. Njegova semantika (mogućih
svjetova) odgovara i »pogoduje« načinu na koji govornik (sujet parlant) osmišlja i doživljava djelatnost
kao jezični i biološki proces, utemeljen upravo u ovom glagolu (faire = djelovati). Time se
objašnjava i učestalost glagolâ u francuskom glagolskom sustavu. Nakon être (biti) i avoir (imati),
koji »pretpostoje« ostalim glagolima, faire zauzima treće mjesto. Biti, imati i djelovati tri su sto-
žerne sastavnice ljudskoga života. Ovu potonju francuski jezik vidi prvenstveno u glagolu faire.
U ovom radu autorica proučava jezik djela Prosvitljenje i ogrianje jesenog
i zimnog doba iliti nediljne i svečane predike priko jeseni i zime dolazeće,
Emerika Pavića, franjevca iz 18. stoljeća koji ...je osim homiletičkih
djela pisao prigodne govore na latinskom jeziku, katehetička djela, djela
s biblijskim sadržajem, ascetičku literaturu, pjesme te povijesne i medicinske
spise. Za Pavića je posebno značajno to što je izrijekom zagovarao
i promicao slavonsku grafiju koju su uspostavili franjevci. Pozornosti su
vrijedne i osobitosti njegova jezika: uporaba glagolskih vremena, padeža,
imeničkih i pridjevskih oblika, upitnika i uskličnika, frazema itd.
Na temelju definicije funkcije iz teorije skupova u radu pokazujemo kako se u sintaksi može govoriti o sintaktičkoj funkciji kao relaciji među dvama elementima, a ne kao ulozi nekoga elementa. Iz ...Tesniereove strukturalne sintakse, Martinetove funkcionalne sintakse te Van Houtove relacijske jezične teorije crpit ćemo teorijsko uporište, a osobitu ćemo pozornost posvetiti pitanju glagola kao funkcije te identičnomu statusu relacijskih strukturalnih sredstava koji imaju prazne riječi i funkcionalni monemi. Prazne riječi operatori su translacije, mehanizma koji djeluje na razini ustroja jedinica i na razini ustroja izričaja.
Čini se mogućim da je postojao i indoeuropski korijen *el- (*Hel-) 'biti, postojati’.
Osim u nekoliko indoeuropskih skupina, mogli bismo ga vidjeti u
nekim česticama slavenskima (li, le) i baltičkima ...(lai).
U prilogu se analiziraju odnosi između gramatičke kategorije vida i modalnosti širokog
dometa. Točna klasifikacija te vrste modalnosti, bilo epistemičkog bilo ne-epistemičkog tipa,
od pomoći je u ...utvrđivanju gramatičkog konteksta povezanog s ovom vrstom modal-nosti,
isto kao i pri objašnjavanju aspektualnih odnosa. Ispitivanje izraza za mogućnost u ruskom i
armenskom pokazuje da se modalnost širokog dometa najčešće pojavljuje uz svršeni vid, što
navodi na zaključak da je riječ o ne-epistemičkoj modalnosti.
PDF
