This work deals with the status and changes of Croatian National Minority (Burgenland Croats or Gradiscan Croats) in the Güssing County of Burgenland Federal State in Austria from 1923 to 1991. About ...five centuries of continuos existence of Croats in this area is now endangered with the remarkable decrease of their absolute number as a consequence of assimilation and emigration. Therefore many Croatian settlements which have existed there for many years thanks to relative isolation, are easily loosing its Croatian identity.
U radu se prikazuju razlike u naglasku, vokalizmu i konsonantizmu u govorima
gradišćanskih Hata, Poljanaca i Dolinaca s kraja 20. i početka 21. stoljeća.
Ovi govori pripadaju srednjočakavskome ili ...ikavsko-ekavskome dijalektu
koji je najrašireniji dijalekt kod gradišćanskih Hrvata. Govornici pojedinih
skupina žive u jezičnim otocima okruženima njemačkim stanovništvom zbog
čega su jezične značajke određene govorne skupine dobro očuvane. Analiza se
temelji na autoričinim istraživanjima te dosad objavljenoj literaturi o govorima
čakavaca koji žive na tim prostorima od samih početaka doseljenja Hrvata
u Gradišće.
U ovom radu autor donosi svoja saznanja o do sada nepoznatoj migraciji, doseljavanju Gradišćanskih Hrvata, a i drugih narodnosti, u Đakovštinu iz sela sa područja Gradišća (Burgenland), koje se ...nalazi u pograničnim dijelovima država Austrije i Mađarske.
Premda se smatra da povijest gradišćanskohrvatske književnosti (odnosno do 1921. književnosti zapadnougarskih Hrvata) počinje već od 16. stoljeća, beletristika se na hrvatskom jeziku kontinuirano ...razvija od početka 20. stoljeća, točnije od g. 1903. kada je Mate Karal počeo objavljivati svoje kratke prozne crtice u Kalendaru svete Familije. Budući da se jezik gradišćanskohrvatske književnosti znatnim dijelom temelji na čakavskim značajkama, čakavolozima je zanimljiv na svim jezičnim razinama. U ovom se radu analiziraju tvorbeno motivirane riječi u gradišćanskohrvatskim književnim djelima u rasponu od stotinjak godina, od početka 20. stoljeća pa nadalje.
Hrvatski nadimci u Vulkaprodrštofu nisu se nigdje zapisali i upotrebljavaju se isključivo u razgovornom jeziku. Oni ne pripadaju ni kategoriji prezimena ni kategoriji imena. Obiteljski nadimci služe ...za orijentaciju i identifikaciju tako da se u većini slučajeva ne drže duže od dvije ili tri generacije, znači da navedeni nadimci u ovom članku nisu stariji od 100 godina. Oni su nastali u uskom seoskom društvu pošto prije ulice nisu imali nazive, nego samo kućne brojeve. Identifikacija preko nadimka dosta je dobro funkcionirala, jer ljudi su se do pojave televizije na selu puno više družili i radili skupa te su se stoga jako dobro poznavali. Obiteljski nadimci nam razjašnjavaju rodbinske veze i dobivaju se na pitanje “Čiji/Čija si?”. Glava obitelji je u najviše slučajeva onaj koji daje motiv za nadimak. U osnovi opisanih nadimaka nalazimo zanimanja, porijeklo, izgled, prezimena i drugo. Nomina vulgaria su fenomen u svakodnevnom životu gradišćanskohrvatske manjine u Austriji. Uz svaki “nadimak” nalazimo i pridjevski i imenički (muški i ženski) oblik koji se koristi ovisno o kontekstu. Budući da mlađa generacija međusobno više ne priča hrvatski u Vulkaprodrštofu, u narednim godinama će se cijeli sistem nomina vulgaria u gradišćanskome hrvatskom vjerojatno izgubiti.
Zvonimir Bartolić je svojim književno-povijesnim istraživanjima zadužio Hrvate u Mađarskoj i Austriji. Pažnju je posvetio Hrvatima u Mađarskoj, poglavito pomurskim i zapadnougarskim Hrvatima, odnosno ...gradišćanskim Hrvatima, kako se nazivaju nakon 1921. godine. Budući da je riječ o obimnoj literaturi, pomnije ću upozoriti na Bartolićevo proučavanje kulturne baštine, povijesti i etničke pripadnosti prekomurskih ili pomurskih Hrvata. Oni su bili u domeni njegova primarnog zanimanja, a to je rodno mu "Međimorje", jer su dio jezične, kulturne, crkvene i identitetske cjeline ovoga dijela hrvatske etnije.
Kako su razvoj jezika i razvoj identiteta kod gradišćanksih Hrvata neobično usko povezani, postajala je i postoji opravdana težnja unutar te manjine za kodificiranim/normiranim jezikom koji bi trebao ...ojačati svijest manjine i biti jak oslonac u borbi za nacionalni opstanak. U članku se analizira razvoj jezika kod gradišćanskih Hrvata koji zbog posebnoga geografskog položaja te odvojenosti od matičnoga naroda nisu mogli slijediti jezični razvoj u staroj domovini, već su od samih početaka svog dolaska u novu domovinu njegovali i razvijali svoj književni jezik.
Hrvati su se nakon povijesnoga egzodusa tijekom 16. i 17. stoljeća u krajeve zapadne Ugarske, Donje Austrije i Slovačke (posebice na području današnjega Gradišća), pod pritiskom asimilacije morali ...boriti da bi sačuvali svoj nacionalni identitet. U službi očuvanja vjere i jezika osobito je bila glazba, pučka popijevka – »jačka« – koju su ponijeli sa sobom iz stare domovine. O tomu svjedoči zanimljiva korespondencija zagrebačkoga kanonika Janka Barlèa s uglednim kulturnim djelatnicima iz Gradišća: Martinom Meršićem, Martinom Borenićem, Fileom Sedenićem, a napose s Matom Meršićem Miloradićem u glazbenom časopisu Sveta Cecilija. Iz korespondencije s Meršićem Miloradićem može se doznati puno o crkvenom pjevanju u Gradišću, rukopisnim crkvenim pjesmaricama i sastavljačima pjesmarica nastalih na tom prostoru tijekom 19. stoljeća. U najstarijim pjesmaricama s notama Jure Vajkovića, a prema glazbenim analizama Janka Barlèa, sačuvano je obilje starih hrvatskih popijevaka koje su uvrštene i u naše crkvene pjesmarice – na primjer pjesmaricu Pjevajte Gospodu pjesmu novu (PGPN) – osobito božićne i marijanske popijevke. Zato se može reći da su gradišćanski Hrvati i njihove »jačke« čuvari naše glazbene baštine.
Kao i Habsburgovci koji su se osjećali osobno vrlo blisko povezanim
s Majkom milosti od Mariazella tako je i obitelj Esterházy poticala
hodočašća svojih podanika u Mariazell. Vjerojatno se ...medu,navodno, 11.000 hodočasnika procesije nalazilo i tisuće Hrvata koji su 1692. zajedno s knezom Pavlom Esterházyjem hodočastili u mjesto milosti. Godine 1923. je Martin Mersich (koji je kasnije bio i kanonik) pozvao Hrvate u Gradišću da i kao gradani Republike Austrije nastave ovu tradiciju što oni još i danas rade.
Kanonik Mersich je 1973. godine u Mariazellu dobio na dar kopiju Majke Božje od Mariazella koja se - na poticaj biskupa Stefana Laszla - od tada kao „Putujuća Majka Božja“ pohranjuje svakih 12 mjeseci u nekoj drugoj hrvatskoj općini pokrajine.
Nakon prvih tiskanih hrvatskih knjiga na tlu zapadne Ugarske u 17. stoljeću, Mekinićevih pjesmarica – Duševne pesne …, 1609. i 1611., u 18. je stoljeću prva hrvatska knjiga tiskana 1732. u Győru – ...Horvaczko evangyelye. Budući da se u sadržajnom i jezičnom pogledu tekst toga evangyelya naslanja na kajkavske Szvete evangeliume (Trnava 1694.), u ovom se radu pokazuje njihova međusobna ovisnost na leskičkom, verbalnom i sintaksnom te sadržajnom planu. Iz predočenoga se razabire da je prireditelj Horvaczkoga evavangyelya imao pred očima hrvatskoga slušatelja i čitatelja na spomenutom dijelu hrvatske dijaspore u 18. st. – a to je zapadna Ugarska. Tako se učvršćivala književnojezična norma, u kojoj je, ipak, ostalo obilje kajkavskih obilježja koja su i danas prisutna u gradišćanskohrvatskom jeziku. Takva se norma stvarala upravo u liturgijskim tekstovima (takvi su i evangeliumi, evanđelja). Tu bi činjenicu pri proučavanju hrvatskoga standardnoga jezika kroz stoljeća trebala uzeti u obziri hrvatska filologija, odnosno kroatistika.
PDF
