Zajednička država južnoslavenskih naroda, Jugoslavija, kroz čitavo dvadeseto stoljeće odgovarala je većini srpskih političara kao unitarna država, pod hegemonijom srpskoga naroda. Nesrpski narodi su ...u Jugoslaviji bili u većini, pa je tekao proces federalizacije: u „prvoj“ Jugoslaviji, pred Drugi svjetski rat - osmišljena je Banovina Hrvatska, a tihom demokratizacijom „druga“ Jugoslavija je dobila koncepciju „labave“ federacije. Bujanjem snažnoga nacionalističkog pokreta u Srbiji, pod vodstvom lidera Slobodana Miloševića, taj se proces nastojao zaustaviti, što je naišlo na otpor drugih federalnih jedinica. Uz to, labavljenjem centralne autoritarne i vlasti jačale su centrifugalne sile. Kada je postalo jasno da se Jugoslavija ne može održati (nestalo je kohezivnih faktora, a diktatura je odumirala), cilj Srbije je postao da se dijelovi Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, gdje u znatnijem broju živi srpsko stanovništvo, priključe srpskoj državi - pod cijenu upotrebe oružane sile.
Uzrok ratova koji su popratili raspad Jugoslavije bio je u nepoštivanju prava.
This paper has for it’s purpose theoretical introduction into the work of two postmarxist theoreticians of politics, Ernesto Lacalau and Chantal Mouffe. We will focus on their collaboratory
work, ...Hegemony and Socialist Strategy, whose theses about the basic “impossibility of society”
creates the foundations for the possibility of Lacanian theorizing of ideology, as well the notion
of ‘Politics’, or the very notion of ‘Society’. Using Antonio Gramsci’s notion of hegemony,
authors try to define the key field for the construction of political community. Their theory is
contextualized as a psychoanalitical discourse, as well as discourse known in social sciences by
the name of “social constructionism”.
Raspad Sovjetskoga Saveza i Varšavskog pakta, jednako kao i „komunističkoga“ poretka u istočno-europskim zemljama u godinama 1989-1990. označili su početak nove epohe u novijoj svjetskoj povijesti, ...koju su obilježile politička i ideološka pobjeda neoliberalnoga kapitalizma i globalna hegemonija Sjedinjenih Američkih Država. Mnogi su tada vjerovali da se radi o konačnoj povijesnoj pobjedi kapitalističkoga društveno-ekonomskoga sustava, koji je dokazao svoju civilizacijsku superiornost i nezamjenjivost. No, već nakon jednoga desetljeća ponovno su na površinu izbile, i to na dramatičan način prirođene, strukturne slabosti i kontradikcije kapitalističkoga sustava, potencirane njegovom radikalnom, neoliberalnom varijantom, koja je ukinula sva ograničenja neobuzdanom nagonu za maksimalizacijom profita i za gomilanjem bogatstva. Ubrzana je imovinska i dohodovna polarizacija, kako na nacionalnoj, tako i na međunarodnoj razini: ojačala je globalna koncentracija i moć financijskoga kapitala i njegova spekulativna narav i nastavljena je devastacija prirodnoga okoliša s mogućim katastrofalnim posljedicama. Sa druge strane, počeo se nazirati kraj američke ekonomske i političke globalne hegemonije. Spektakularni neprekinuti tridesetgodišnji gospodarski rast Kine (a potom i Indije) i očekivano skoro premještanje globalne ekonomske moći u Aziju nagovještava kraj dominacije jedne svjetske supersile, rađanje novoga multilateralnoga međunarodnoga poretka, a time i kraj prevlasti neoliberalnoga kapitalizma. Te su nove tendencije pokrenule razne inicijative za transformaciju postojećega neoliberalnog modela u „moralni“, „društveno odgovoran“ kapitalizam, „kapitalizam s ljudskim licem“. Istovremeno su oživjele rasprave o relevantnosti socijalističke ideje u novim okolnostima 21. stoljeća. Svrha je ovoga rada preispitivati te ideje stare dva stoljeća, koje dosad nisu imale sreće u pokušajima svoje realizacije. U tu se svrhu analiziraju evolucija i obilježja raznih socijalističkih doktrina, nastoji se definirati bit autentične socijalističke vizije, zatim se istražuju neuspjela primjena socijalističkoga projekta u nekoliko najvažnijih zemalja i razlozi tih neuspjeha, i na kraju se ispituju perspektive ostvarenja toga zamišljenoga humanijega, pravednijega i funkcionalnijega društva u suvremenome postindustrijskome, informatičkome, globaliziranome svijetu, u kojem je još uvijek dominantan čimbenik financijski i korporacijski kapital. Rasprava o navedenim temama dovela je autora do ovih zakljućaka: a) kapitalistički je sustav iscrpio svoju povijesnu dinamičku i progresivnu funkciju i zbog svojih urođenih slabosti i proturječnosti, koje je njegova fundamentalistička, neoliberalna varijanta dovela do kritične razine, postao zaprekom daljem civilizacijskom napretku; b) zato je na dnevni red došla ili transformacija kapitalističkoga sustava u socijalno, funkcionalno i ekološki održivi model ili njegova zamjena novim, socijalističkim sustavom, u kojem će vladati jednakost, pravednost, tolerancija i zajedništvo, jednako kao i prevlast moći i interesa rada nad interesima kapitala; c) suvremeni tehnološki napredak omogućuje uz odgovarajuća institucionalna rješenja zadovoljavanje, ne samo osnovnih, već i viših kulturnih potreba svih ljudi i pretvaranje rada iz egzistencijalne potrebe u prirodnu potrebu; d) ali ostvarenje toga novoga društva slobode, jednakosti i harmonije ne ovisi samo o radikalnoj institucionalnoj preobrazbi, t.j. o promjenama odnosa ekonomske i političke moći i društvenih odnosa, već prije svega ovisi o promjeni individualne i kolektivne svijesti ljudi, tj. o podizanju te svijesti na višu spoznajnu, humanu i etičku razinu prevladavanjem egocentričnosti u korist suosjećanja, tolerancije i zajedništva; e) usprkos nastojanju da se kapitalistički sustav reformira u smislu većeg uvažavanja etičkih, socijalnih i ekoloških zahjeva, taj će sustav prije ili poslije zamijeniti novi društveno-ekonomski model zasnovan na filozofiji humanizma umjesto na filozofi ji utilitarizma koja obilježava kapitalizam.
Demokratijos pažadas Žukauskaitė, Audronė
Problemos,
2006, 2006-01-01
Supplement
Journal Article
Odprti dostop
The article analyses recent critical reflections about the nature of democracy. The first chapter is devoted to the notion of “radical democracy”, as described by Ernesto Laclau and Chantal Mouffe. ...“Radical democracy” seeks to legitimize conflicts and disagreements because the very moment of the resolution of conflicts denies the antagonistic nature of democracy. The notion of “radical democracy” comes very close to the position of deconstruction, discussed in the second chapter. Jacques Derrida speaks about the “democracy to come”, which means that the fulfillment of democracy is never possible in the present moment. These deconstructivist notions of democracy are contrasted with Slavoj Þiþek’s idea of “real political action”, discussed in the third chapter. Þiþek insists that “real political action” resolves the aporias of decision and changes the very coordinates of democratic imaginary.
Autor u vrlo sažetom obliku nastoji prikazati rezultate gospodarskog razvoja Hrvatske u proteklom stoljeću. Genezu nedovoljne razvijenosti povezuje sa turbulentnim političkim prilikama i ratnim ...zbivanjima tog razdoblja. Smatra da su hegemonističke politike Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije bitno umanjile potencijalne mogućnosti razvoja u to doba. U razdoblju nakon II. svjetskog rata unatoč visokih ulaganja ostvareni su ispodprosječni rezultati zbog voluntarističkog karaktera djelujućeg društveno-ekonomskog sustava. U razdoblju nakon stjecanja potpune suverenosti znatan dio proizvodnog potencijala Hrvatske destruiran je loše provedenom privatizacijom i neoliberalnom ekonomskom politikom koju je vlada provodila po preporuci Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Zato su ukupni dosezi razvoja Hrvatske u proteklom stoljeću znatno manji od mogućih. Hrvatska nije uspjela smanjiti svoje zaostajanje za razvijenim državama regije i svijeta.
Ovaj članak prvo izlaže teorije koje zagovaraju koncentraciju moći. Na području političke filozofije to je Hobbesova teorija koja zagovara koncentraciju moći u rukama monarha, zasnovanu na pravu, ...kako bi se spriječio povratak u prirodno stanje. Na području teorija o međunarodnim odnosima to je teorija nadmoći koja tvrdi da nadmoć jedne države smanjuje vjerojatnost izbijanja ratova. Obje teorije, de facto, idu u prilog američkoj hegemoniji jer iz njih proizlazi to da ta hegemonija nije samo u interesu SAD-a, nego i u interesu svjetskog mira. Međutim ovaj članak tvrdi da je sustav ravnoteže i kontrole (checks and balances) važan ne samo unutar države nego i u međunarodnim odnosima.
Hegemonija možemo ugrubo definirati kao ukupno polje praktične strategije dominantne snage, u pridobivanju pristanka ljudi pod njegovom vladavinom (Eagleton, 1996: 167). Autoritet nad podređenim ...klasama ovisi o pristanku, a ne o snazi. Dominantni klase hegemoniju iskazuju kroz ideologije, a mediji su jedno od područja kroz koje se postiže hegemonija. Teorija kultiviranja naglašava da televizija ima ulogu u konceptualizaciji društvene stvarnosti i percepcije svijeta kod ljudi. Na primjer, redovni gledatelji smatraju da je policija bitna za ovaj svijet. To sugerira da se hegemonija ostvaruje. U ovoj studiji,napravljeno je istraživanje o kultivirajućoj ulozi uz sudjelovanje studenata Prirodoslovnog fakulteta na Anadolu University, Eskisehir, Turska.Istraživanje je pokazalo da postoji kultivirajuća uloga televizije. Ovaj rezultat pokazuje da se hegemonija ostvaruje na studentima srodnih fakulteta. U zaključku,raspravlja se o pitanju da li je televizija stara ili nova tehnologija.
Rad istražuje prikaze muškog starenja u Korekcijama (2001) Jonathana Franzena s obzirom na teorije starenja, patologije i hegemonijske muškosti. I dok su, općenito gledano, akademski diskursi o ...starenju uglavnom skloni povezivanju starosti s patologijom, usredotočenost na rodne stereotipe otkriva slojevitost viđenja starenja u Franzenovu romanu. U središtu Korekcija nalazi se ostarjeli patrijarh kojega ne pogađa samo staračka bolest, već se on – što je još važnije – i dalje grčevito drži idealizirana muškog identiteta koji, kao starac, više nije u stanju utjelovljivati. Temeljeći se na poteškoćama oblikovanja identiteta u sklopu studija starenja te na nedostatku onoga što Gabriela Spector-Mersel definira „skriptama muškosti“, rad pokazuje kako književni prikazi mogu konstruirati muške gubitke kao simptome tihoga virusa koji se naoko javlja u ostarjelom tijelu. Rad pokazuje da ti (proživljeni) hegemonijski pojmovi muškosti uspostavljaju muškarce kao dominantan kolektiv, ali istodobno uvjetuju neizbježan neuspjeh pojedinca. Hegemonijske muškosti u tom smislu slabe starca, što se očituje u Franzenovu nesretnom glavnom liku koji postaje žrtvom vlastitih koncepata muškosti.
U radu se problematiziraju modusi reafirmacije koncepta ideologije u djelima Laclaua, Mouffe i Žižeka. „Reafirmacija“ o kojoj je riječ konstituirana je kao prijelaz s epistemološke na ontološku ...razinu teoretiziranja o ideološkome. Cilj je rada ukazati na različite posljedice njihovih pozicija s obzirom na os ideologija – neideologija, te na reartikulaciju pojma „lažne svijesti“. Oba pristupa, Laclaua i Mouffe s jedne, te Žižeka s druge strane, orijentirana su prema kritičkom odmaku od Althusserova teorijskog zdanja i njegovih pojmova interpelacije i ideoloških državnih aparata. Žižekova pozicija jest iznova iščitati marksističku paradigmu iz lakanovsko-hegelovske perspektive. Laclau i Mouffe polaze od Gramscijeva „dekonstrukcijskog“ potencijala i reinterpretiraju „mrtvouzice“ marksizma u poststrukturalističkom ključu.
PDF
