In the historical circumstances of the post-Yugoslav era, class solidarity was regarded as the dominant ideological characteristic of the abandoned self-management socialism. Therefore, ...transition-related discursive practices which excluded the notion of the worker were common on all levels. This ranged from the Croatian 1990s newspeak which introduced the more neoliberal term djelatnik “employe” into the lexicon, to disempowering the worker within the newly-introduced value system dominated by entrepreneurs as the epitome and the driving force of the new society. In this way, workers were first transformed from self-managers and producers into ideological Others, and then into actual “former workers”, relocated from being the vital segment of the creative present and representing utopian projections of progress into a retired past. Given all this, it is significant to note that the worker is once again being used in book titles and as a literary character in contemporary literature – in 2014, the return of the worker is notable in Goran Ferčec’s play Radnice u gladovanju (Female Workers on Hunger Strike, 2014), and in Viktor Ivančić’s prose stories Radnici i seljaci (Workers and Peasants, 2014). Literary representations of workers in these texts are contextualized within a framework of a new utopian desire and in revolt against the monstrously inverted logic of corporate capitalism which transforms humanity into a serious deviation. Special attention is given to the representation of the space of rebellion taking into consideration the notion of heterotopia: a nursing home, a prison or a hospital are counter-places where the transition-related reality played its cruel game with the “former” worker and the destroyed potentials that it created in his/her projections of the future.
U radu se problematiziraju koncepti prostora i arhitekture karakteristične za brončano i željezno doba na istočnoj jadranskoj obali i njezinu zaleđu. Prostor je određen teorijskim konceptom ...heterotopije, što znači da je prostor aktivni i konstitutivni element produciranja, kreiranja i pregovaranja društvenosti. Kompleks gradina Štrkovača i Kruglaš poslužio je kao studija slučaja gdje se nastojalo pokazati da je arhitektura društveni proizvod koji aktivno sudjeluje u konstituiranju subjektiviteta.
With the help of J. Habermas and M. Foucault, it is argued that the idea of Europe is, first of all, the ideal of an unlimited civil society. Human rights, the rule of law and the legal European ...institutions are its political backbone. The European Union itself is somehow the realization of this ideal conception of a borderless, unlimited society. It is argued that the European Union in this respect is a heterotopia within the bordered and sovereign member states themselves. Seen from the outside, however, and in the world of geopolitics, Europe is a political power with closed borders and excluding frontiers. In this respect the European Union is a continuation of the old European Balance of Power.
Oslanjajući se na ideje Michela Foucaulta o heterotopijama, izložene u njegovu eseju „O drugim prostorima“ iz 1967., rad analizira interakciju humora i prostora u djelima Edwarda Goreyja, s posebnim ...naglaskom na tekst The Evil Garden Zli vrt iz 1966. Foucaultova teorija o heterotopijama upotrebljava se kako bi se ponudilo razumijevanje Goreyjeva spoja sumornih mjesta i jezivih priča s njegovim karakterističnim humorom te istražilo što nam Goreyjeve heterotopije mogu reći o problemu kategorizacije Goreyja kao autora dječje književnosti. U čitanju Zloga vrta pokazuje se kako Goreyjeve uznemirujuće heterotopije postižu hibridnost prostora, žanrova, tonaliteta i čitateljskih uloga da bi se potaknula polivalentna čitanja. Gorey se poigrava supostavljanjem raznolikih heterotopija, destabilizirajući čitateljev položaj ponavljanjem motiva i intertekstualnih aluzija, no sastavnica koja je uvijek prisutna u svim tim “drugim” mjestima jest humor. Goreyjev mračni humor izvire upravo na raskršću raznih prostora koji se sudaraju u heterotopijama kako bi ostvario svoju subverzivnu ulogu.
Ovaj članak bavi se analizom četiriju knjiga Samuela R. Delanyja koje pripadaju njegovu Neveryon ciklusu, Tales of Neveryon (1979), Neveryona, or: The Tale of Signs and Cities (1983), Flight from ...Neveryon (1985) and Return to Neveryon (1987). Koristi se pojmovima Michela Foucaulta kao što su heterotopija, genealogija, biopolitika te obrnuti diskurs kako bi se pokazalo da se simbol robovlasništva, robovska ogrlica, može iskoristiti pri stvaranju heterotopije u kojoj dominantan diskurs mijenja pravac. Ovaj esej počinje s Foucaultovim konceptima heterotopije i genealogije kako bismo uputili na njihovu povezanost s diskursom i njihovom ulogom u njegovu stvaranju te kako bismo pokazali da su određena razmišljanja koja držimo prirođenima zapravo naučena. Zatim te pojmove kontekstualno povezujemo s Delanyjem i njegovim djelima radi isticanja njihovih dodirnih točaka s diskursom te na koji način ti pojmovi sudjeluju u stvaranju diskursa. Prikazujemo dominantni seksualni diskurs našeg doba da bismo bolje razumjeli Delanyevu težnju da ga 'svrgne' te revolucionarno stajalište koje zauzima u svojim djelima mijenjajući mu pravac u Foucaultovu stilu. Foucaltova i Delanyjeva djela pomogla su nam zaključiti kako je bitan korak u stvaranju heterotopije u književnosti ne samo odbacivanje jednoznačne misli već i prihvaćanje raznolikosti diskursa. Korak koji se ne smije olako shvatiti kako ne bismo ostali omeđeni binarnim opozicijama. Ovaj rad pokušava dokazati kako je to upravo ono što Delany u svojim književnim djelima postiže.
Putem genealoške analize modernog i postmodernoga govora u Lyotardovoj knjizi "Objašnjeni postmodernizam: Korespondencija 1982-1985". došli smo do zaključka da su moderna i postmoderna same po sebi ...nasilne. Oba govora politički kulminiraju u heterotopiji zatvorskih kampova u Auschwitzu i Guantanamu. Metanaracija moderne je propala i obećanje napretka je razočaralo. Male pripovijetke postmoderne nude milijune svakodnevnih priča i mogućnost dekonstrukcije svih mogućih načina centraliziranoga znanja. Marginalne priče postmoderne daju nam priliku da izrazimo još jednom rekonstruktivnu poziciju teološkoga govora. Ne ponovno kao metanarativni govor, nego prije svega kao transgresivnu, protu-točnu i dekonstruktivnu analizu politike, kulture i gospodarstva kod autora kao što su Michel Foucault, Michel De Certeau, Edward Said, René Girard i Walter Brueggeman.
Počevši od Agambenova pojma geste tumačenog kao “komunikacija komunikabilnosti”
i odnosa geste s politikom, a kroz paralele Agamben-Debord,
iskušava se mogućnost “učitavanja” Debordovih ideja u ...Držićevu prološku
heterotopiju “Dunda Maroja”. Time se istovremeno iskušava i mogućnost
konstruiranja kulturalne kritike na podlozi izvedbeno-teorijskog uvida u
izvedbe društva koje se strukturiraju kao činovi u drami; od krize preko kulminacije
do raspleta i natrag. Sintagma “kazalište srama” argumentira se iz teze
da ono u spektakuliziranom društvu putem lažnog identitetnog svjedočenja
arhivira sram. Radom se sugerira da je sučeljenje s onim Drugim u sebi – a
kroz nemoć medijskog svjedočenja identiteta – zapravo agambenovsko izmicanje
istine svjedočenja iz nadležnosti arhiva.
Tekst se usredotočuje na specifično čvorište problematike izvedba pisanja, tj. na odnos tekstualne performativnosti i književno-kazališnih heterotopija kao »drugih zbiljskih prostora diskurza«. ...Otvaraju se pitanja: kako pisanje izvodi te kako izaziva izazov izvedbe unutar heterotopijskih prostora književnosti i postdramskog kazališta? Nastoji se ukazati na (ne)mogućnosti političkog djelovanja izvedbe pisma unutar relacija mikrofizike moći: neprekidnih mutacija otpora u normu, i obrnuto. Noseće okosnice rasprave su, dakle, interferencije između filozofskih tekstova poststrukturalističke provenijencije i umjetničkih praksi izvedbe pisanja zaokupljenih izazivačkom snagom in(ter)vencije.
PDF
