Rad nastoji istražiti je li kolektivna intencionalnost potencijalno mehanizam te može li biti okarakterizirana jednim od dva temeljna mehanicistička pristupa: Glennanovim konceptom i/ili MDC ...konceptom. Rad ne pruža odgovor na debatu o prirodi kolektivne intencionalnosti, nego nastoji podcrtati što filozofi iz nje mogu naučiti. Čitanje i interpretacija u ovom radu nije posve slična Cohenovu razumijevanju intencionalnosti. Naime, dok Cohen smatra da je kolektivna intencionalnost u potpunosti svediva na individualnu intencionalnost, ovaj je rad više epistemološko pitanje ispravnosti definiranja kolektivne intencionalnosti kao mehanizma. Prvi dio rada odnosi se na definiranje uloge same debate o kolektivnoj intencionalnosti. Uzimaju se u obzir epistemološka i socijalno-ontološka pozicija definiranja uloge kolektivne intencionalnosti, njezino objašnjenje, metode istraživanja, kao i argumentiranje da obje analize nailaze na sličan problem (nesvodivost kolektivne intencionalnosti na individualnu intencionalnost). U drugom se dijelu razmatra uloga ove debate i što iz nje možemo naučiti. Točnije, nastoji se istražiti posjeduje li kolektivna intencionalnost po¬tencijal mehanizma, odnosno može li je se okarakterizirati kao mehanizam, rukovodeći se konceptom mehanizma nove mehanicističke filozofije.
Članak se na komparativan način bavi pojmom pažnje u Bergsonovoj i Husserlovoj filozofiji. Posebna pažnja posvećena je njihovoj konfrontaciji sa psihološkim tumačenjima pažnje, kao i metodološkim ...aspektima njihovih teorija. Analizira se vitalnost, intencionalnost i temporalnost pažnje, imajući u vidu složenu terminološku pozadinu i kod Bergson i kod Husserla. Autor smatra da ih povezuje to što pažnju određuju kao dinamičnu unutrašnju modifikaciju, s različitim dimenzijama sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Istovremeno su uzete u obzir sličnosti i razlike u pogledu najvažnijih dilema.
The paper comparatively deals with the concept of attention in Bergson’s and Husserl’s philosophy. Special attention is devoted to their confrontation with psychological interpretations, as well as to methodological aspects of their theories. Analysed are the vitality, intentionality and temporality of attention by keeping in mind the complex terminological background in both Bergson and Husserl. The author holds that what connects them is that they both define attention as an inherent dynamic modification, with the different dimensions of presence, past and future. Similarities and differences are both taken into consideration concerning the most important dilemmas.
Cilj je rada prikazati fenomen ovisnosti o kocki kroz analizu promjene percepcije, privida, zamjedbe i fikcije u podlozi čega, pretpostavkom i posljedicom, stoje intramentalni i ekstramentalni ...procesi dostupni korekciji. Definirajući ovisnost kroz dvije dominantne varijable – teorijsku i praktičnu, koje se u širokom kontekstu mogu definirati kroz fiziološku i psihološku determiniranost osobe – suzili smo teoretski prostor za razumijevanje onog zdravog u čovjeku čiji se smisao usidrio u polju ovisnosti. Obrađujući duboku općenitost (samoodržanje) svakog bića, što podrazumijeva zadovoljenje primarnih nagonskih potreba, a istodobno zatomljujući specifičnosti vlastite osobe, slobodne individue, u izboru vlastitih želja i žudnja, onemogućili smo postavljanje pitanja smisla tog čovjeka. U tom ovisničkom prstenu, zatvorenom krugu vraćanja istoga kroz krivo izabrano sredstvo ugode, ponekad se gube jednostavni koncepti i moduli prepoznavanja rješenja. Stoga se ovim radom propituje jedan od modela koji bi se trebao inkorporirati u sustav tretmana ovisnosti i stvoriti te pozicionirati i treću, jednako važnu, a do sada nezastupljenu varijablu – varijablu smisla u tretmanu i razumijevanja kompleksnog pojma ovisnosti (u prvom redu kocke, klađenja i drugih hazarderskih igara na sreću, ali i ostalih sredstava ovisnosti) u zapadnoj civilizaciji kroz različita sredstva ugode.
This paper aims to present the gambling addiction phenomenon through the
analysis of the change of perception, illusions, observation and fiction on which basis, with the assumption and the consequence, are standing intramental and extramental processes available for correction.
By defining addiction through two dominant variables – theoretical and practical, which can be defined in a broad context through the physiological and psychological determinants of a person – we narrowed the theoretical space for understanding the healthy in a human being whose meaning was anchored in the field of the addiction. By elaborating
the deep generality (self-preservation) of every being, which implies the fulfillment of the primary urgent needs, and at the same time suppressing of the specifics of our own person, free individual, in choosing our own desires and cravings, we have made it impossible to ask
the question of this human being’s sense. In this addictive ring, a closed circle of returning of the same through the wrong choice of comfort means, sometimes simple concepts and solution recognition modules are lost. Therefore, this paper discusses one of the models that
should be incorporated into the addiction treatment system and create and position the third, equally important, and by now unrecognized variable – a variable of meaning in the treatment and understanding of the complex concept of addiction (primarily gambling, bets and other daredevil games of chance, but also other addictive resources) in Western civilization through various means of comfort.
U ovom radu istražujem tjelesnu dimenziju osnovnih oblika društvene spoznaje. Argumentiram da rasprave o »participatory sense-making« i zajedničkom utjelovljenju kao fenomenologijski dostupnoj ...dimenziji mogu dati vrijedne koncepcijske alate za predrefleksivan, tjelesno organiziran osjećaj za egzistenciju drugih subjekata. Međutim, isto tako argumentiram da tjelesni osjećaj dijeljenja, kako je naznačen tim raspravama, nije dovoljno informativan kada se u obzir uzmu nedavni pronalasci u raspravama o »kolektivnoj intencionalnosti«. Prema tome, predla- žem da se kao alternativa nanovo razmotri pojam »solidarne utjelovljenosti« kako se pojavljuje u djelu Hermanna Schmitza.
This paper aims to analyse the phenomenology of the interdependence of national and cultural identity in Croatian society and present how the empowerment of national and cultural identity in the ...Croatian society generates an individual expression of being Croatian. To be able to speak about this process, it is essential to define the relationship between cultural and national identity in the Republic of Croatia. A duality of influence characterises this relationship. Cultural identity is an essential element of the construction of a national, which determines the direction of cultural dynamics. The phenomenological level of theoretical analysis of the mentioned phenomenon places the internalisation of the identity constituents into the focus. As consciousness is always intentional, or intent on an object, it is necessary to study the ways of understanding the building of an individual’s identity throughout the collectively provided stocks of knowledge. Such type of construction or internalisation of collective assumptions presupposes the relative independence of the actors in the construction of their reality. Relative independence as a term stems from the inability to separate the action from the structural frameworks on issues of identity. An individual is free to form the meaning, but that meaning is created within a particular context and frame. This context inherently creates the essence of available knowledge. The basic problem with the knowledge of national and cultural identity (in the broader sense of the culture) is that this knowledge is enabled in two dominant polar variants. An individual constructs his identity through a variety of knowledge supply, dominant (or accessible) through his life. Such a process of realising a person dispels a national identity. In the phenomenological sense, the very conception of Croats and being Croatian at the individual level is plural and ambiguous.
The paper examines the justification of criticism that Hermann Schmitz, the protagonist of new phenomenology, addresses to the phenomenology of Edmund Husserl. Starting from the depiction of the ...central theories of Husserl’s theory of categorical view (kategoriale Anschauung) and Schmitz’s phenomenology of corporeality (Leiblichkeit), the question of the possibility and role of transcendental philosophical approach in the context of phenomenology will be at the centre of discussion. In the view of Schmitz’s criticism of alleged Husserl’s representationalism, and the elimination of immediacy of the physical experience from the phenomenological debate, the paper argues that Husserl’s phenomenology of consciousness makes a significant departure from the constructivist philosophy of Kantian provenance consciousness.
Članak se bavi pojmom prazne intencionalnosti, imajući u vidu ne samo Husserlov opus nego i posthuserlovske – klasične i suvremene – fenomenologije. Posebna pažnja usmjerena je na tipologiju prazne ...intencionalnosti te se razlikuju četiri aspekta: 1. prazna reprezentacija; 2. prazni perceptivni horizonti; 3. prazna temporalizacija; 4. prazna svijest. Pokazuje se da je pojam prazne intencionalnosti relevantan ne samo za razumijevanje povijesti fenomenologije nego i za kontekst mnogih suvremenih filozofskih rasprava.
Prilog osvjetljava pitanje istine u misli istaknutog hrvatskog filozofa 20. stoljeća – Stjepana Zimmermanna (1884–1963), koji pitanje istine drži ne samo temeljnim pitanjem filozofije nego i znanosti ...općenito. Svaka je znanost, prema njegovu mišljenju, upućena na noetiku – filozofsku nauku o istinitoj spoznaji. Osnovni je zadatak noetike odgovoriti na pitanje: ima li apsolutne istine, tj. vrijedi li ikoja istina ne samo s obzirom na čovjeka (relativno) nego i nezavisno od njega kao spoznavaoca (apsolutno)? U nalaženju odgovora Zimmermann se drži objektivističkog nazora u skladu s kojim »spoznaju« definira kao određivanje subjekta po objektu. Služeći se ključnim dokazom objektivističke noetike – neposrednim očitovanjem intendirane stvarnosti u sudu – Zimmermann proširuje vrijednost istinite spoznaje izvan granica zakona našega mišljenja, te je utemeljuje u objektivnom bitku.
Zimmermann intencionalnost shvaća kao esencijalnu relacionalnost, tj. odnos mentalnoga stanja prema predmetu. Makar ne zastupa tezu o intencionalnosti kao oznaci mentalnoga, tvrdi da je ...intencionalnost prikladan kriterij za klasifikaciju mentalnih stanja u međusobno isključive kategorije. Suprotno tim izjavama, ne čini se da je pojam intencionalnosti u njegovim djelima posve jasan, niti da ima eksplanatornu ulogu koju mu je Zimmermann namijenio. Zimmermann se pri klasifikaciji mentalnih stanja češće poziva na razliku između osjetnih i duhovnih, za koju često iznosi i detaljne argumente. U ovom radu iznosim probleme s Zimmermannovim shvaćanjem intencionalnosti, te pojašnjavam alternativnu podjelu mentalnih stanja koju se u njegovim djelima može pronaći. Ključni dio argumenata u prilog toj alternativnoj podjeli Zimmermannovo je inzistiranje na postojanju fiziološki neuvjetovanih momenata u ljudskoj spoznaji, a glavni su primjeri skolastički shvaćena apstrakcija i relativno opažanje. Analizom tih primjera pokazuje se da su višestruko problematični, te da ne pružaju adekvatnu potporu značajnim tezama koje Zimmermann na njima temelji.
U radu se želi prikazati i analizirati osnovne odrednice svijesti kod dviju kreativnih sociologija: fenomenologijske sociologije i simbolickog interakcionizma. Zaokret ka definicijskoj paradigmi u ...sociologiji može se – barem na nekoj razini - promatrati kao ponovno „otkrivanje“ kreativnih potencijala ljudske svijesti i svjesne djelatnosti. Ovo je, doduše, nešto jasnije vidljivo u fenomenologijskoj sociologiji izgrađenoj na temeljima filozofijske fenomenologije koja pak nije ništa drugo, nego teorija svijesti. Fenomenologija se pita o prirodi predrasuda o svijetu koji nas okružuje, a koje su bilo apriorne ili stecene, konstituensi naše svijesti. U simbolickom interakcionizmu svijest nema tako izražen ni aprioran znacaj, ali je kao društveni proces temeljna nit povezivanja
pojedinca i „poopcenog drugog“ te je kljucna za nastanak „osobe“ kao duhovne jedinke. U oba je slucaja izrazito teorijski relevantna. Jednostavna usporedna analiza dvaju poimanja, koja ipak nije u prvom planu, dovodi na kraju do zanimljive spoznaje: razlicite perspektive istoga fenomena ne moraju poprimiti formu iskljucivosti uz pretpostavku da razlicitost perspektiva proizlazi iz razlicitih razina promatranja.
PDF
