Rad se najprije bavi uporabom imenice ... u sinoptičkim evanđeljima te pokazuje da se u Markovu evanđelju pojavljuje jedanput, u Matejevu triput, a u Lukinu čak šest puta. Naravno da samo ...pojavljivanje imenice ... ne ukazuje na utjecaj starozavjetne mudrosne književnosti, no ti statistički pokazatelji ostaju uvod za dublje proučavanje mudrosnih mjesta u pojedinim evanđeljima. Stoga je u prvom dijelu ovog rada posebna pozornost posvećena upravo onim mjestima u kojima se pojavljuje imenica ... te se vidi da Marko ne pokazuje veće zanimanje za tu imenicu i njezin semantički krug, da Luka govori o Isusu kao o učitelju i posredniku mudrosti, a samo se kod Mateja već na toj razini uviđa poistovjećivanje Isusa s Mudrošću. U drugom dijelu rada ispitani su tekstovi sinoptičkih evanđelja u kojima se mogu prepoznati aluzije na mudrosnu književnost Starog zavjeta ili implicitni citati te književnosti. Došlo se do sličnih zaključaka: Marko nije zainteresiran za ideju mudrosti, Luka i ovdje stavlja naglasak na Isusovu posredničku ulogu u odnosu na mudrost, a Matej poistovjećuje Isusa s poosobljenom Mudrošću.
The article is primarily dealing with the usage of the noun in the synoptic gospels and shows that the noun appears once in Mark's Gospel, three times in Matthew's Gospel, and six times in Luke's Gospel. Of course, the very appearance of the noun does not by itself point to the influence of Old Testament sapiential literature, but the aforementioned statistical indications remain as an introduction to a deeper study of sapiential places in individual gospels. Thus, the first part of the article focuses on those places at which the noun appears and demonstrate that Mark does not show much interest in the noun and its semantic circle, that Luke speaks about Jesus as a teacher and mediator of wisdom, and that only Matthew realizes, already on this level, the identification of Jesus with Wisdom. In the second part of the article, the author studies those texts of synoptic gospels that contain allusions to sapiential literature of the Old Testament or implicit quotations of that literature. Similar conclusions follow: Mark is not interested in the idea of wisdom, Luke emphasizes Jesus's mediating role in relation to wisdom here as well, and Matthew identifies Jesus with personified Wisdom.
Brz razvoj digitalne humanistike i njezinih metoda omogućili su prije svega sve veći kapacitet računala i mogućnost izrade opsežnih računalno čitljivih korpusa tekstova koji omogućuju tzv. udaljeno ...čitanje. Unatoč teorijskim stavovima da pomno čitanje treba zamijeniti udaljenim čita-njem, istraživanja potvrđuju da je relevantno kvantitativno istraživanje moguće samo na temelju poznavanja rezultata istraživanja klasične književne povijesti. Stilometrijom kao kvantitativnom statističkom analizom stila odnosno međusobnom usporedbom tekstova na temelju mjerljivih obilježja dobivamo uvid samo u određeni segment stila, ali i uvid u veću skupinu tekstova u koju su uključeni i nekanonski tekstovi čiju su važnost istaknuli i drugi smjerovi u istraživanju književnosti. Ot-krivamo da prikaz rezultata stilometrijske analize slovenske pripovjedne književnosti od prve polovice 17. stoljeća do prve izvorne slovenske priče iz 1836. godine predstavlja pojedina razdoblja razvoja slovenske pripovjedne književnosti s prepoznatljivim snažnijim autorskim signali-ma, a unutar razdoblja i sa žanrovskim signalima. Određene veze među njima ukazuju na potrebu daljnjih, detaljnijih istraživanja.
Književno stvaralaštvo Viktora Cara Emina (1870. – 1963.) opsežno je i raznoliko, a kao pripadnik druge generacije istarskih preporoditelja veći dio svojega opusa objavljuje u jeku hrvatskoga ...narodnoga preporoda u Istri. Istodobno je i suradnik u listu Naša sloga. Odgojno-obrazovni i kulturni razvoj hrvatske djece i mladeži bio je jedan od najvažnijih oblika borbe za opstanak hrvatskoga bića u to vrijeme. U tom okviru valja sagledati i stvaralaštvo Cara Emina za djecu i mladež. On je 1909. godine u Opatiji pokrenuo književni mjesečnik Mladi Istranin: list za mladi svijet koji od 1910. godine izlazi pod imenom Mladi Hrvat. Taj je književni časopis za djecu i mladež idejno komplementaran s listom Naša sloga jer im je temelj narodna borba protiv odnarođivanja, domoljublje i nacionalno osvješćivanje. Cilj je ovoga rada prikazati izvornu građu o tom kako je list Naša sloga podržao i pratio pokretanje i rad Car Eminovih časopisa.
The literary work of Viktor Car Emin (1870–1963) is extensive and diverse. As a member of the second generation of Istrian revivalists, he published most of his opus during the Croatian National Revival in Istria. At the same time, he was a contributor to the newspaper Naša sloga. The educational and cultural development of Croatian children and young people was one of the most important challenges for the survival of the Croatian being at that time. Car Emin’s work for children and adolescents should therefore be considered in this context. In 1909 he started the literary monthly journal Mladi Istranin. List za mladi svijet in Opatija, a newspaper for children and youth that changed its name to Mladi Hrvat in 1910. This literary magazine was complementary to the newspaper Naša sloga because both were founded on patriotism and national awareness as well as on the struggle against denationalisation. The goal of this study is to present the original material on how the newspaper Naša sloga supported and followed the launch and the work of Car Emin’s magazines.
U radu se propitkuje mjesto nastanka opsežne rukopisne zbirke usmene književnosti nastale u 19. stoljeću, a pohranjene u Matici hrvatskoj pod imenom uglednoga hrvatskoga kulturnog djelatnika Đure ...Deželića. Budući da u rukopisu nisu navedeni točno mjesto zapisa niti imena kazivača, o lokalitetu se, kao i o samim zapisivačima, nastoji doznati kroz analizu tadašnjega hrvatskoga teritorijalnog ustroja te kroz jezik, odnosno narječje samoga zapisa usmenih lirskih pjesama. Iz istraživanja se zaključuje da sam Deželić najvjerojatnije nije sudjelovao u stvaranju te rukopisne zbirke kao zapisivač.
This work analyses the place of origin of the extensive manuscript collection of oral literature compiled in the 19th century and stored in
Matica hrvatska under the name of the eminent Croatian cultural worker Đuro Deželić. As the manuscript does not state the exact place of the copying or the narrators’ names, the locality, as well as the copyists themselves, is sought through the analysis of the then Croatian territorial organization and through the language or dialect in which the oral lyric poems were written. It is assumed that Deželić or someone
else in Matica hrvatska supplemented the existing manuscript when he received new copies from an individual copyist. The description and analysis of this oral literature collection reveal that it contains a large corpus of lyrical poems written in the Štokavian and Kajkavian dialects, and that the places of origin are related to central Croatia, whereas the Kajkavian part originated in the Križevci region. The research concludes that the manuscript was created by five different copyists living in several Croatian environments, and that Deželić himself most likely did not take part in the creation of that manuscript
collection as a copyist, although 1877 he stored it under his own name in Matica hrvatska.
O Josipu Peričiću napisan je uradak još 1963., ali je tada o njemu mnogo toga ostalo nepoznato. Stoga ovdje autor donosi mnogo novih saznanja o njegovu životu i djelovanju na prosvjetnopedagoškom i ...političkom polju. Naime, novopronađeni podatci još bolje osvjetljavaju sliku njegove posvemašnje osobnosti. To pokazuje pravo značenje njegovih djelatnosti, napose pedagoške, čiji su učinci bili vrlo značajni za onodobni sustav i napredak prosvjete u Dalmaciji. Politikom se bavio jedino za vrijeme profesorskog rada u Splitu, na samom početku narodnjačke borbe za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Potonja nastojanja glede unapređenja školstva pokrajine posve su ga udaljila od mladenačkog političkog djelovanja.
U radu nastojimo osvijetliti biografsku sastavnicu u opusu Branka Vodnika, s naglaskom na metabiografska i metodološka očitovanja u njegovim književnopovijesnim i kritičkim člancima te u natuknicama ...u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj . Kako bi uvid u Vodnikov leksikografski rad bio potpuniji, konzultirana je i opisana i leksikografska građa u Vodnikovoj rukopisnoj ostavštini. Cilj je rada trojak: osvjetljenje manje poznatih Vodnikovih zapažanja o metodi književnopovijesnoga posla, povezivanje njegovih teza u studijama s interpretacijama koje je donio u natuknicama i opis prijepora u književnopovijesnoj struci koji su se izravno očitovali u Vodnikovu radu i na njegovu profesionalnom putu. Kao istaknut književni povjesničar hrvatske moderne, prepoznat kao metodološki inovator i reformator, recepcijski je bio i precjenjivan kao prvi znanstveni književni povjesničar u nas, ali i stručno osporavan s neknjiževnih pozicija, kao pristran književni stručnjak, čije se ocjene temelje na zagovoru jugoslavenskoga kulturnoga jedinstva. Nastojali smo prenijeti bitne teze koje je sam Vodnik oblikovao kao nosiv dio svoje metode, dio njih i naoko usputno u radovima prigodnoga i polemičkoga značaja, s ciljem nepristrana i vremenski distancirana pogleda na metodološki proturječan, ali izvoran književnopovijesni opus koji je u čitanja hrvatskih pisaca i razumijevanje njihovih duhovnih biografija unio nov, sintetski i genološko-kulturološki pristup, koji je, nedovoljno priznat za Vodnikova života i razumijevan kao znak njegove kritičke ekscentričnosti i metodološke kolebljivosti, puni zamah dobio u radovima suvremenih književnih povjesničara novije književnosti, koji u književnopovijesne sinteze uvrštavaju kulturološke uvide. Vodnik je stoga među pretečama i moderne enciklopedijske književne biografije i kulturološkoga zaokreta u hrvatskoj književnoj povijesti.
In this paper, we try to shed light on the biographical component in Branko Vodnikʼs oeuvre, with an emphasis on metabiographical and methodological manifestations in his literary-historical and critical articles and in the articles in the Serbian-Croatian-Slovenian National Encyclopedia. In order to have a more complete insight into Vodnikʼs lexicographic work, the lexicographic material in Vodnikʼs manuscript legacy was consulted and described. The aim of the paper is threefold: to shed light on Vodnikʼs lesser-known observations on the method of literary history work, to connect his theses in his studies with the interpretations he presented in his encyclopedia articles, and to describe the controversies in literary history that were directly manifested in Vodnikʼs work and in his professional career. As a prominent literary historian of Croatian modernity, recognised as a methodological innovator and reformer, he was incorrectly presented as the first Croatian literary historian to apply a scientific method, but also criticised from non-literary standpoints, as a literary expert whose evaluations were based on the advocacy of Yugoslav cultural unity. We attempt to convey the essential theses that Vodnik himself formed as a supporting part of his method, some of them seemingly incidentally in works of occasional and polemical importance, with the aim of presenting an unbiased and temporally distanced view of the methodologically contradictory but original literary-historical oeuvre that introduced a new, synthetic, and genological-cultural approach into the readings of Croatian writers and understanding of their biographies, which, insufficiently recognised during Vodnikʼs lifetime and understood as a sign of his critical eccentricity and methodological vacillation, gained full momentum in the works of contemporary literary historians of recent literature, who include cultural insights in literary-historical syntheses. Vodnik thus belongs to the forerunners of modern encyclopedic literary biography and a cultural turn in Croatian literary history.
Rad se bavi lokacijama na kojim se stvaraju i prenose usmenoknjiževni oblici usmjeravajući proučavanje na komunikacijski aspekt koji potiču mjesta koja su pogodna za izražavanje govorničkog i ...usmenoknjiževnog umijeća. Pozornost je posvećena kontekstu usmenoknjiževnog izražavanja okupljenih oko vatre za koju neki stručnjaci u novije vrijeme smatraju da je jedan od osnovnih faktora informacijskog razvoja drevnih društava. Rad se osvrće na gostionicu/krčmu/kafić kao mjesta pogodna za plodno usmenoknjiževno izražavanje upravo zbog sociološke i antropološke vrijednosti te lokacije u razmjeni informacija nekog društva. Na kraju, rad se bavi specifičnošću u usmenoknjiževnoj transmisijskoj funkciji – pričanju priča i drugih usmenoknjiževnih oblika dok ukućani i obitelj bdiju nad pokojnikom. Suprotno pričanjima oko vatre i u gostionici, ovaj se narativni specifikum manifestira usprkos delikatnosti situacije i nimalo pogodnoj atmosferi za emisiju usmenoknjiževnih oblika.
The paper deals with the locations on which oral literature is created and told focusing on a communication aspect which those locations, suitable for oral literacy, encourage. Attention is devoted to the context of oral literature which is transmitted by members of society gathered around the fire. Some recent experts consider fire to be one of the basic factors of information development of ancient societies. This paper observes the inn/bar/cafe as a place suitable for a fertile oral literature display mostly because of the sociological and anthropological value of these locations in the exchange of information of one society. Finally, the paper deals with a specificity in the oral literature transmission function – appearance of storytelling and other oral narratives while the household and the family are on deceased watch. Contrary to storytelling around fire and in the inns, this narrative specific is manifested despite the delicacy of the situation and atmosphere which is believed unsuitable for storytelling.
Florence Gacoin-Marks se donne dans son étude Un aller-retour pour Paris – Vladimir Levstik et la littérature française (le livre, rédigé en slovène dont le titre est Do Pariza in nazaj : Vladimir ...Levstik in francoska književnost) pour objectif de cerner les contacts littéraires de l'écrivain, traducteur, essayiste Vladimir Levstik (1886 – 1957) avec l'ensemble des aspects propres de ce qu'on appelle la civilisation française, à cette époque une civilisation mondiale. La monographie est répartie en trois chapitres qui présentent des unités autonomes : cellesci sont pourtant organisées de façon à former une entité homogène dont l'ensemble ne pourrait exister si ses éléments organisateurs, les socles fondamentaux de l'ouvrage, n'étaient pas là.
PDF
