Ovaj je rad kratak pregled dosadašnjih istraživanja i relevantnih teorijskih pristupa koji se javljaju u području ispitivanja rizičnih zdravstvenih ponašanja. Prikazana su dva široka pristupa: prvi ...pristup ispituje vezu osobina ličnosti i rizičnih ponašanja, i drugi koji ispituje mehanizme i procese zbog kojih se pojedinci rizično ponašaju. U okviru su drugog pristupa prikazane dvije skupine modela. To su socijalno-kognitivni modeli (socijalno-kognitivna teorija, model uvjerenja vezanih uz zdravlja, teorija motivacije za zaštitom, teorija razložne akcije, teorija planiranog ponašanja) i modeli faza (model procesa usvajanja mjera opreza i transteorijski model promjene ponašanja). Opisan je i model prototipova/spremnosti na rizična ponašanja, koji predstavlja novinu u odnosu na prethodno spomenute modele jer upućuje na važnost socijalnih situacija koje mogu potaknuti pojedinca na rizično ponašanje.
Cilj rada je ukazati na posebnu važnost poznavanja općih razvojnih obrazaca djeteta kod svakog pedagoškog djelatnika s posbenim naglaskom na glazbeno područje. U radu se želi istaknuti značaj ...temeljenih stručnih kompetencija u radu glazbenog pedagoga koje se, uz glazbeno područje, odnosi na područje obrazovne psihologije, odnosno psihologije glazbe. Osobito je istaknut značaj razvojne psihologije glazbe koja predstavlja novi odnos između razvojne
psihologije i glazbenog obrazovanja. Poznavanje temeljnih obrazaca djetetovog kognitivnog razvoja predstavlja ujedno osnovu razumijevanja kognitivnih modela djetetova glazbenog razvoja. Kroz
pregled i kritički osvrt na osnovne kognitivne teorije glazbenog razvoja, Gardnerove teorije umjetničkog razvoja(Gardner, 1973.), Teorije učenja glazbe E. Gordona (1977.), Spiralne teorije glazbenog razvoja K. Swanwick i J. Tilman (1986.), Kognitivne teorije glazbenog
razvoja M.L. Serafine (1988.) i Teorije razvojne kumulacije J. Bamberger(1991.), zaključeno je da postoje kognitivni stadiji djetetovog glazbenog razvoja, ali ne u smislu univerzalnih stadija Piagetovog tipa. Radom se otkriva velika povezanost i međusobna interakcija između psihologije i obrazovanja te nastavnikove uloge pedagoga i psihologa koja je osobito naglašena kroz principe i filozofiju suvremenog odgoja i obrazovanja. Poznavanjem općih te glazbenih obrazaca djetetovog razvoja, nastavnik će kao refleksivni praktičar moći lakše uočiti određena odstupanja u djetetovom razvojnom procesu te kroz kritičko promišljanje i procjenjivanje svoj rad prilagoditi potrebama svakog pojedinog djeteta. Time će pridonijeti unapređenju kvalitete, kako općeg, tako i suvremenog glazbenog odgojno-obrazovnog sustava.
U ovom se radu raspravlja o nizu semantičkih i pragmatičkih pojava koje utječu na razvoj
diskursa. Na temelju proučavanja načina na koje se kognitivni modeli rabe u diskursu postulirali
smo “načelo ...odabira metaforičkoga izvora:” naime, metaforička ekstenzija koncepta
može odabrati samo dio strukture takvoga koncepta za stvaranje metaforičkoga izvora.
Nadalje, uvažavanje stupnjevitosti u poimanju semantičkih odrednica kao više ili manje
središnjih u osnovi je “načela rubnosti”, diskursnog načela utemeljenog u “načelu relevantnosti”:
ukoliko se odabirom središnjih odrednica nekoga koncepta ne može osigurati
diskursna koherencija, govornik pribjegava odabiru rubnijih odrednica, odnosno odabiru one
koja najviše udovoljava načelima relevantnosti. Potom se u radu osvrćemo na pitanje pragmatičke utemeljenosti takozvane diskursne kohezije i koherentnosti. U tom kontekstu tvrdimo
da su elipsa i supstitucija kao diskursne pojave podložne pragmatičkim ograničenjima te
zagovaramo postojanje “načela odabira konceptualne strukture” kojim se objašnjava semantički doseg elipse i sredstava supstitucije: u njihovom je dosegu onoliko strukture koliko se ne
poništava diskursnom jedinicom u kojoj se nalazi dano kohezivno sredstvo. Potom smo redefinirali
razliku između kohezije i koherentnosti, tvrdeći da se tu radi o razlici između proceduralne
i konceptualne uvezanosti; pritom smo formulirali dodatna dva načela uvezanosti diskursa: “načelo ikoničnosti” i “načelo konceptualne istaknutosti”. Puno je dokaza u prilog
istaknutoj ulozi ikonične organizacije diskursa u ostvarenju diskursne koherentnosti. Međutim,
malo je pozornosti dosad posvećeno načelima koja uređuju neikoničnu organizaciju
diskursa. Tomu se može doskočiti postuliranjem načela konceptualne istaknutosti, kojim se
objašnjava poseban status u diskursu istaknutih neikoničnih informacija. U zadnjem se dijelu
ovog istraživanja usredotočujemo na analizu diskursnih strategija kao nekonvencionalnih
skupova postupaka koji govornicima omogućavaju stvarati i tumačiti proceduralno i konceptualno
uvezane tekstove. U tom smo smislu formulirali dvije međusobno suprotstavljene
diskursne strategije, pri čemu se obje odnose na ravnotežu između proceduralnih i konceptualnih
obilježja uvezanosti diskursa. Tomu smo dodali dva daljnja diskursna načela, “načelo
unutarnjega kontrasta” i “načelo vanjskoga kontrasta”. Prvo se temelji na eksplicitnim proceduralnim
aktivnostima, a drugo na konceptualnoj uvezanosti. Konačno, utvrdili smo dodatna
dva diskursna načela koja usmjeravaju odabir strateških postupaka u stvaranju diskursa: “načelo pojmljivosti”, u skladu s kojim se određuju konceptualne veze sa situacijama u smislu
mogućnosti stvaranja njihovih vjerodostojnih mentalnih scenarija; i “načelo relativne udaljenosti”,
koje pomaže razriješiti višeznačnost u interpretaciji anafora na temelju relativne
udaljenosti anaforičke zamjenice od njezinog mogućeg antecedenta u skladu s načelom
pojmljivosti.
