Krećući od nekoliko radova koje je Dunja Fališevac posvetila Vetranovićevu Piligrinu članak istražuje mogućnost da se taj nedovršeni alegorijski spjev, osim u sklopu religiozne i platonističke ...alegorijske književne tradicije, promotri sa stajališta pretpostavke o dvostrukoj kodiranosti teksta, tj. o njegovoj usporednoj pripadnosti oprečnoj žanrovsko-tematskoj crti, obilježenoj nadasve renesansnom obnovom Lukijanove i Apulejeve baštine. Za procvat menipske satire i tzv. lukijanizma u Italiji 15. stoljeća među najzaslužnijima je Leon Battista Alberti, čije djelo se u članku uključuje među dosad spominjane, a s Albertiem povezane talijanske uzore Piligrina. Hibridnost i mozaičnost Vetranovićevih tekstualnih strategija, kao i usredotočenost na temu pretvorbe i onostranog putovanja, pripisuju se pjesnikovoj naklonosti prema anticiceronijanskim humanistima, zanimanju za komiku i satiru te djelomice njegovu prijateljstvu s Marinom Držićem. S lukijanskim se temama i pripovjednim, odnosno dijaloπkim tehnikama prepleće dvojaka, platonistička i satirička, renesansna fortuna Apulejevih Metamorfoza (Zlatnog magarca). Na temelju usporedbe Piligrina s Apulejevim romanom, a zatim i s jednim od njegovih samosvojnih talijanskih nasljednika, Machiavellievim kratkim spjevom Magarac (1517), iznosi se teza o još nezamijećenim odjecima tih dvaju tekstova u Vetranovićevu spjevu.
Kako bi bio vjerodostojan i uvjerljiv i kako bi se shvatila ozbiljnost i važnost onoga o čemu govori, dramski dijalog mora preuzeti sve osobine „prirodnih“ dijaloga. To je jedini način na koji može ...prikazati „stvarnost“ događaja. Slijedeći razgovorni diskurs i preuzimajući sve njegove zakonitosti, dramski dijalozi preuzimaju i ono što u razgovornom diskursu nije poželjno: nejasnoće i nerazumijevanja. U kontekstu književnoumjetničkoga djela to ima određenu svrhu. U dvjema qui pro quo situacijama u Držićevu Skupu uporaba upravo jezičnih „nesavršenosti“, prikazana narušavanjem Griceova načela suradnje i njegovih maksima, različitom uporabom načela uljudnosti Geoffreya Leecha i za njega vezanih pojmova „pozitivnoga i negativnoga obraza“ P. Brown i S. Levinsona, otkriva smisao teksta u cjelini.
Pero Budak nosi u srcu golemu ljubav prema ličkom kraju. Lika nije samo njegovo obiteljsko ishodište i njegovi korijeni, već je onA njegovo književno-stvaralačko nadahnuće, zavičaj njegovih drama i ...komedija, romana i pjesama, memoarskih zapisa. A ništa na svijetu nije ljepše od uzvraćene ljubavi. Budaku je ljubav istom mjerom
uzvraćena! Ličani cijene i vole Peru Budaka i to su dokazali na puno načina dugi niz godina. Čitali su njegova djela, glumili po njegovim dramama, priređivali književne večeri, organizirali koncerte… Njihova se odanost može najbolje vidjeti ako se zaviri u regionalni dnevni tisak i procijeni kako su oni, još od davne 1953., pratili život i
prihvaćali djela ovog po podrijetlu ali i po srcu pravoga Ličanina.
Glorija Rabac-Čondrić, zadarska umirovljena sveučilišna profesorica talijanske književnosti, nedavno je objavila knjigu Fešta puli barba Martina, u kojoj nalazimo i dvije komedije pisane autoričinim ...materinskim govorom Zarečja kod Pazina. Odgovarajući na pitanje kako se domaći govor odrazio u komediji Fešta puli barba Martina, autor članka utvrđuje da rad Glorije Rabac-Čondrić može biti koristan i proučavateljima hrvatskih organskih idioma, jer dosad u znanosti nije potanko proučen. Zarečje je mjesto sjeveroistočno od Pazina, ali nije ekavsko, kakvi su većinom govori oko Pazina. To je doseljenički ikavsko-ekavski idiom koji autor sažeto prikazuje uglavnom na temelju teksta Glorije Rabac-Čondrić.
Glavna je tema ovoga rada seljak dalmatinske obale u razdoblju kasnoga srednjeg vijeka. Uz brojnu literaturu pretežito zapadnoeuropskih i američkih povjesničara, kao glavni izvor pri proučavanju ...seljaštva na hrvatskom prostoru poslužila su djela hrvatske renesansne književnosti, ponajprije pastorale i komedije, u prvom planu djela Marina Držića, ali također u većoj mjeri i ona autora poput Petra Zoranića i Martina Benetovića. Nakon teorijskog pregleda dosadašnjih ostvarenja u hrvatskoj i svjetskoj historiografiji o temi seljaštva, glavni dio rada usmjeren je prema pogledu na seljaka iz perspektive hrvatskih intelektualaca 15. i 16. stoljeća. Na temelju proučenih izvora, slika seljaka podijeljena je na dva dijela. Dok se u prvom donosi opis idealne slike seljaka producirane u izvorima, u drugom se dijelu govori o seljačkom svakodnevnom životu, od radnih aktivnosti, interakcije s gradom, muško-ženskih odnosa do prehrane i na kraju utjecaju dolaska Osmanlija na njihov život. Na samom se kraju rada daje usporedba zapadnoeuropskih i dalmatinskih slika seljaka dobivenih na temelju književnosti.
Autor u članku želi pokazati kako je negdašnji Senj kolijevka primorskoga humora. Imao je humoristični list prije Splita. Prvi humoristično-satirični list Vragoder izašao je u Senju 1875., dok je ...Split dobio svoj prvi humoristični list tek 1908. (Duje Balavac). I ne samo Vragodera nego je Senj imao još dva humoristična lista: Metlu i škavaceru i Markove konake.
Autor osvjetljuje ulogu humora i satire u društvenomu životu grada Senja i njegove okolice. Donosi panoramu senjskih smjehotvorina, što su nastale u zadnjih sto pedeset godina, a zanimljive su sa sociološkoga stanovišta. Unatoč starosti nisu izgubile na svojoj aktualnosti i duhovitosti.
Najsažetije se obrađuje Držićev jezik, tipovi hrvatskoga književnog jezika u njegovo doba, njegova upućenost u jezike, talijanska jezična situacija njegova vremena. Opisuje se leksikografsko stanje u ...renesansi, poglavito leksikografsko stanje u hrvatskoj kulturnoj sredini.
Temeljem usporedbe izabranih dijelova Planina i Držićeve Tirene, u radu se ispituju aspekti književnog manirizma, koji, prema Pavličićevoj definiciji, presudno određuju tu pojavu: odnos književnog ...djela prema tradiciji, prema zbilji i prema samome sebi. Polazište rada je ambivalencija koju autori iskazuju u svom odnosu
prema izabranoj i označenoj književnoj tradiciji, a koja ih vodi, ili do raslojavanja na obilježenu i odsutnu, te neobilježenu i prisutnu tradiciju (Zoranić), ili do zbunjujuće pojave proturječnog vrednovanja izabrane tradicije, od apologije do njenog opovrgavanja u istom tekstu (Držić).