Dostojanstvo predstavlja najuzvišeniju vrijednost ljudske osobe i njezinu transcendentnu vlastitost. Nastojeći što cjelovitije obuhvatiti kompleksan pojam dostojanstva, članak u svome prvom naslovu ...polazi od interdisciplinarnog prezentiranja dostojanstva kroz filozofsko, teološko i bioetičko utemeljenje, koja nailaze na određena vrijednosna odstupanja s obzirom na njegovu univerzalnost i normativnost. Stoga se u drugom naslovu ukazuje i na nužnost pravne zaštite ljudskog dostojanstva u sklopu neotuđivih ljudskih prava. U završnom se naslovu nastoje integrirati prethodna dva, promatrajući dostojanstvo iz perspektive kršćanske personalističke antropologije, naglašavajući proistjecanje čovjekova dostojanstva, prije svega, na temelju stvorenosti čovjeka na sliku Božju, utemeljujući ga na integralnoj antropologiji koja čovjeka promatra u holističkoj objedinjenosti duha i tijela, na temelju čega proizlazi i njegova dimenzija svetosti, koja snažno afirmira čovjekovu dostojanstvenu nepovredivost, posebnim protektivnim naglascima iz perspektive Crkvenog učiteljstva.
Dignity represents the supreme value of human being and his/her transcendental distinctiveness. Trying to cover the complex idea of dignity as fully as possible, the first part of the article starts from interdisciplinary presentation of dignity through philosophical, theological and bioethical foundation, which encounter certain value aberrations in view of its universality and normativity. Therefore, in the second part, the article points out the necessity of the person’s legal protection as part of inalienable human rights. The final part seeks to integrate the previous two, observing dignity from the perspective of Christian personalistic anthropology, emphasizing that the emergence of human dignity is primarily based on the creation of man in the image of God, founding it on the integral anthropology which observes man in the holistic unity of spirit and body. On this basis, the human dimension of holiness is also derived, which strongly affirms the inviolability of human dignity, with special protective emphases from the perspective of the Church Magisterium.
Pojmovi gnosticizam i pelagijanizam poznati su teolozima, povjesničarima, religiolozima, filozofima i drugim istraživačima humanističkoga područja. Kao pojedinačne pojmove možemo ih od vremena do ...vremena čuti i u kolokvijalnom govoru, posebice izvedenicu agnosticizam ili agnostik. Do pobudnica pape Franje ova dva pojma bila su vezana uz crkvene hereze s početaka života Crkve. Članak, u povijesni kontekst ove hereze smješta Papin govor o gnosticizmu i pelagijanizmu kojeg započinje svojom pobudnicom Evangelii gaudium, a proširuje ga u pobudnici Gaudete et exsultate. Nakon kratkog prikaza klasične uporabe ovih pojmova i problematike koja se uz njih veže, kao i Papine interpretacije ovih pojmova, članak odgovara na pitanje jesu li ovi pojmovi uistinu »zapreka« na putu svetosti ili izvor konfuzije.
The terms »Gnosticism« and »Pelagianism« are known to theologians, historians, religious scholars, philosophers, and other scholars of the humanities. As individual terms we may hear them from time to time in colloquial speech, especially the derivative »agnosticism« or »agnostic«. Until the apostolic exhortations of Pope Francis, these two nominations were related to Church heresies from the beginning of the Church teachings. The article, in the historical context of this heresy, places the Pope’s speech on Gnosticism and Pelagianism, which he begins in his apostolic exhortation »Evangelii Gaudium« and extends it in the apostolic exhortation »Gaudete et exsultate«. After a brief account of the classical use of these terms and the problems associated with them, as well as the pope’s interpretation of these terms, the article answers the question of whether these terms are truly a »barrier« to the path of holiness or a source of confusion.
Autori u radu istražuju izvore sintagme »cjelovit odgoj« te njegovu recepciju u katoličkom nauku o odgoju. Polazeći od kršćanske antropologije, obrazlažu razne implikacije takvog pristupa odgojnom ...procesu te moguće putove za njegovo ostvarenje u suvremenom kontekstu. Rad je podijeljen u tri dijela. U prvoj točki pod naslovom »Na izvorištu pojma: povijesno‑analitički prikaz« obrađuje se i analizira povijesni izvor pojma cjelovitog odgoja te razumijevanje toga pojma u crkvenim dokumentima te kod domaćih i stranih autora, a posebno u tzv. cjelovitom humanizmu Jacquesa Maritaina. Druga točka pod naslovom »Izabrani teološko‑pedagoški naglasci o cjelovitom odgoju « ističe kršćansku antropologiju kao temelj i izvor ispravnog oblikovanja sadržaja cjelovitog odgoja, uzimajući u obzir suvremene vrijednosne okolnosti koje zahtijevaju nove relacijske dinamike u samom odgojnom procesu. Treća točka rada pod naslovom »Pedagogija srca kao put cjelovitog odgoja« bavi se povezanošću kognitivne i afektivne dimenzije osobe te potrebom za shvaćanjem njezine jedinstvenosti i jednosti, ističući glavne crte Isusove pedagogije i pedagogije Crkve. Takva pedagogija u svojoj je biti personalistička. Kroz rad jasno se ističe utjecaj Jacquesa Maritaina na eksplicitno oblikovanje crkvenog pristupa odgoju. Težište je stavljeno na posadašnjenje antropološko‑teološko‑pedagoškog pristupa cjelovitom odgoju, na kršćanski odgoj kao model cjelovitog odgoja i na njegove moguće primjene. U zaključnom dijelu rada ukazuje se na potrebu povratka na izvore katoličkoga cjelovitog pristupa odgoju. Taj pristup iziskuje entuzijastičku otvorenost srca odgajatelja i odgajanika kroz vjeru u vrhovnog učitelja Isusa Krista.
In this article the authors are pursuing the origins of the syntagma »integral education « and its reception in the Catholic teaching on education. Starting from Christian anthropology, the authors are explaining various implications of such an approach to the educational process and possible ways of its realisation in the contemporary context. The article is divided into three parts. The first part, entitled »At the Sources of the Concept: An Historical‑Analytic Overview«, deals with and analyses the historical origin of the concept of integral education and the understanding of this concept in ecclesiastical documents and writings of national and international authors, especially in so‑called integral humanism of Jacques Maritain. The second part, entitled »Se- lected Theological‑Pedagogical Emphases on Integral Education« draws attention to Christian anthropology as the basis and source of correct formation of contents of integral education, while taking into account contemporary value‑oriented circumstances that demand new relational dynamics in the educational process. The third part of the article, entitled »Pedagogy of the Heart as a Way of Integral Education«, deals with the relation between cognitive and affective dimension of the person and with the need to comprehend the person’s uniqueness and oneness, while pointing out the main contours of Jesus’s pedagogy and pedagogy of the Church. Such pedagogy is in its core personalistic. The article is clearly pointing out the influence of Jacques Maritain on the explicit formation of the ecclesiastical approach to education. The emphasis of the article is on bringing up to date the anthropological‑theological‑pedagogical approach to integral education, on Christian education as a model of integral education, and on its possible applications. In the conclusion of the article, the authors are pointing out the need to return back to the sources of Catholic integral approach to education. That approach demands enthusiastic openness of the heart of educator and pupils through faith in the supreme teacher, Jesus Christ.
Autor u radu nastoji prikazati kako čovjek danas postaje sve više svjestan ne samo ugroženosti čovjekova okoliša nego i ugroženosti čovjekove urođene spolne naravi. Čovjek, stvoren na sliku Božju kao ...muško i žensko (usp. Post 1, 26-27), pozvan je ne
samo odgovorno se ponašati prema stvorenoj stvarnosti koju mu je Bog darovao
nego i prema slici Božjoj koja se zrcali u čovjeku, istovjetno muškarcu i ženi.
I kao što kroz povijest čovjek ne upravlja odgovorno stvorenim svijetom, čiji
je čuvar, a ne gospodar, na sličan način danas s pomoću rodne ideologije želi
dominirati nad darovanoj mu spolnoj naravi. Autor ovim radom nastoji upozoriti koji su prema kršćansko-biblijsko-teološkoj antropologiji temeljni nedostatci rodne ideologije koja teorijskim tehnicizmom zadire u samu srž čovjekove spolne naravi, čime izravno utječe na ekologiju ljudske naravi i ekologiju obitelji.
The author tries to show how today man becomes more and more aware not only of the endangerment of man’s environment but of the endangerment of man’s innate sexual nature, as well. Man, created in the image of God as male and female (cf. Gen 1:26-27), is called not only to act responsibly towards the created reality God has given him, but also towards the image of God that is mirrored in him, equally in man and woman. In the same way that through history man hasn’t been responsibly governing the created world, of which he is a guardian and not a master, in a similar way today, with the help of gender ideology, he wants to dominate over the sexual nature that was gifted to him. With the article the author seeks to warn, in accordance with Christian-biblical-theological anthropology, about the fundamental defects of gender ideology which through theoretical technicism penetrates the very essence of man’s sexual nature, thus directly affecting the ecology of human nature and the ecology of family.
Conscience plays a major role in the moral observance of our personal, religious and professional lives. Being conscientious in the gifted freedom of action and moral responsibility of committing to ...act rightly in a conformist society with prevailing pluralistic bio/ethical beliefs, exposes us to many existential struggles to persevere in this conscientious conduct. This is especially evident in the application of numerous scientific advances in clinical practice, which opens a space for conflicting situations, by participating in scientific research, diagnostic and therapeutic procedures and interventions that are not in line with the moral conscience of the individual, where pragmatic goals conflict with medical ethics, the protection of human rights and dignity of life, which consequently requires: the preservation of conscientious commitment, the appeal of conscience. For the appeal of conscience to be morally grounded, it is necessary to become more familiar with the etymological and moral definition of conscience in the context of theological doctrine, to respect bio-legal determinants in ethical and professional principles that affirm the freedom of thought, conscience and religion as fundamental human rights, guaranteed by international documents and codes of medical ethics and deontology. Their joint initiatives support the moral responsibility of conscientious conduct which requires respect for the dignity, inviolability and sanctity of human life, which are particularly prominent in the perspective of Christian anthropology, moral theology and personalistic bioethics.
Članak se bavi područjem kršćanske antropologije s naglaskom na temi stvaranja čovjeka. U prvome dijelu članka polazi se od biblijskih temelja kršćanske antropologije koje susrećemo u Knjizi Postanka ...te Pavlovim spisima. U drugome dijelu članka donosi se pregled razvoja kršćanske antropološke misli s naglaskom na Pavlovu antropologiju koja predstavlja temelj za daljnji razvoj
teološke misli kod kršćanskih otaca, posebice u vremenu ranoga kršćanstva koje se susreće s već postojećim filozofijama i dualističkim antropološkim postavkama helenizma te novonastalim gnostičkim pokretom. Slijedi prikaz razvoja novovjekovne antropološke misli, promišljanje čovjeka u svjetlu doprinosa suvremenih prirodnih znanosti te izazovi i mogućnosti susreta prirodnih znanosti i kršćanske vjere po pitanju poimanja čovjeka i njegova stvaranja. Zaključno se promišlja aktualna uloga i zadaća kršćanske teologije u pokušaju davanja odgovora na suvremena pitnja o čovjeku u svjetlu biblijske antropologije.
Autor ukazuje na temeljne elemente kršćanske antropologije koji su svojstveni katoličkom vjeronauku. Antropološki sadržaji svojstveni katoličkom vjeronauku, kao što su život, susret, ljubav, ...trodimenzionalnost, čovjekova sposobnost za slobodu i put oslobođenja pridonose osnaživanju društvenih veza, solidarnosti i bratstvu među ljudima i narodima. To uključuje i filozofske i teološke sadržaje vjeronauka, način podučavanja toga predmeta i obrazovni talent vjeroučitelja. Trodimenzionalnost kršćanske antropologije ukazuje nam na to da je čovjek biće koje je slobodno, razumno i sposobno ljubiti, a to potvrđuju i biblijski korijeni trodimenzionalne antropologije: tijelo, duša i duh. Čovjek, kao biće koje uključuje dimenziju mogućnosti, jest biće koje već nešto jest, koje nastoji nešto ostvariti i koje još nešto nije. Kao razumno biće čovjek je sposoban za slobodan čin. Njegova se sloboda očituje i kao sposobnost za ljubav. Osobitost kršćaninove slobode jest sposobnost za davanje. Stoga se i u vjeronauku naglašava da sloboda uvijek ima i društvenu dimenziju te da je ljubav ujedno povezana i s procesom slobode. Katolički školski vjeronauk pozvan je u mladim naraštajima pobuditi oduševljenje te u njima poticati i njegovati osjećaj bratstva i međusobnu povezanost među svim ljudima.
Psihološko-duhovnom analizom autor odgovara na pitanje tko je čovjek i kako postiže najveći mogući stupanj ostvarenje sebe. Uz svjesnu motivaciju također naglašava veliki utjecaj nesvjesne motivacije ...u životu i djelovanju svakog čovjeka. Freudovoj psihoanilitčkoj koncepciji čovjeka autor suprotstavlja kršćansku antropologiju koja shvaća čovjeka kao slobodno i odgovorno biće koje postiže vrhunac svoga ostvarenja kad se iz nesebične ljubavi preda u službu Bogu i bližnjemu.
Fenomen homoseksualnosti izaziva danas mnoge nedoumice i pitanja, a pritisci da se shvati kao jedna od varijanata spolnog identiteta uz heteroseksualnost i biseksualnost su sve snažniji. Živeći u ...takvom svijetu u Crkvi se postavilo pitanje odnosa kleričke službe i homoseksualnosti, i još prije homoseksualnih sklonosti kandidata za klerički stalež. Želeći unijeti jasnoću u tu problematiku, Kongregacija za katolički odgoj izdala je 4. studenoga 2005. godine važnu uputu In continuita o kriterijima za prosuđivanje zvanja osoba s homoseksualnim sklonostima s obzirom na njihovo pripuštanje u sjemenište i svetim redovima. U ovom radu se najprije prikazuje sadržaj Upute te uočava središnji kriterij koji glasi: ne mogu se pripustiti ređenju oni koji prakticiraju homoseksualne čine, pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti i promiču homoseksualnu kulturu (tzv. gay culture); mogu se pripustiti ređenju oni koji pokazuju prolazne homoseksualne tendencije ako ih nadvladaju barem tri godine prije đakonskog ređenja.
Zatim se detaljnije razlažu i komentiraju pojedine tvrdnje i navedeni kriteriji. Pritom autor rada prepoznaje u Uputi interdisciplinarni, trostruki pristup: teološko-eklezijalni, psihološki i kanonski. Na teološko-eklezijalnoj razini naglašava se osnovni cilj formacije kandidata za kleričku službu koji se sastoji u suobličenju Kristu, Zaručniku, Glavi i Pastiru Crkve, što zahtijeva vjerničku zrelost. Na psihološkoj razini prepoznaje se potreba stjecanja dovoljne psihoafektivne zrelosti kao pretpostavke za kleričko služenje i pastoralno djelovanje, što uključuje zrele i uravnotežene odnose prema osobama i muškog i ženskog spola. Konačno se na crkveno-pravnoj razini utvrđuje potpuno suglasje kriterija s kanonskim odredbama o kleričkoj formaciji u sjemeništu i provjeri prikladnosti kandidata za ređenje.
U današnje vrijeme fenomen homoseksualnosti, raširen po svijetu, izaziva mnoge nedoumice, a pritisci da se legaliziraju istospolni brakovi, što neki parlamenti već i čine, sve su veći. Na kanonskom ...području postavlja se pitanje jesu li osobe istospolnog nagnuća, bilo muškog bilo ženskog spola, sposobne sklopiti valjanu kanonsku ženidbu? Da bi se moglo odgovoriti na to pitanje, potrebno je, barem sumarno, pogledati što na fenomen homoseksualnosti ima danas reći teologija i Crkveno učiteljstvo. Stoga je o tome progovorio i Sluga Božji papa Ivan Pavao II. u godišnjem govoru vrhovnom crkvenom sudištu Rimske Rote. On je posebno naglašavao naravnu dimenziju braka i obitelji, potrebu da se te temeljne ljudske vrijednosti cjelovito sagledavaju u redu stvaranja, kao i da se u svjetlu Objave i Tradicije ne može doći do cjelovitih odgovora bez ispravne kršćanske antropologije. Današnji papa Benedikt XVI. još je kao prefekt Kongregacije za nauk vjere bio aktivno uključen u tu problematiku, a kao Papa na Institutu za brak i obitelj Lateranskog sveučilišta jasno je nastupio u korist heteroseksualnog braka. S kanonske točke gledišta treba reći da je kanonska ženidba homoseksualnih osoba moguća i da se nikome a priori ne može uskratiti naravno pravo na ženidbu. Crkveno-sudska praksa Rimske Rote u zadnjih dvadesetak godina razmatra slučajeve homoseksualnosti pretežno pod vidom nesposobnosti za preuzimanje bitnih ženidbenih obveza zbog razloga psihičke naravi (kan. 1095, br. 3), premda je takvu nesposobnost moguće promatrati i zbog teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima (kan. 1095, br. 2). Homoseksualnost kao eventualno obeskrepljujući faktor za valjanu ženidbu moguće je promatrati ukoliko postane razlogom impotencije (kan. 1084), zatim pod vidom zlonamjerne prijevare (kan. 1098), himbene privole (kan. 1101 § 1), kao i isključenja dobra vjernosti ili potomstva (kan. 1101 § 2). Rotina jurisprudencija uči da samo teški i nepovratni oblici homoseksualnosti, koji dotiču samu strukturu osobnosti, mogu nekoga učiniti neposobnim za valjanu ženidbu, jer blaži i prolazni oblici mogu izazvati nesretnu i nesavršenu, ali to ne znači i nevaljanu ženidbu. U takvim je slučajevima vrlo važna pomoć stručnjaka jer svakom slučaju treba pristupiti pojedinačno pa nema unaprijed zadanih sudova i zaključaka.
PDF
