»Ženidbena privola čin je volje kojim muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu« (kan. 1057, § 2). U analizi te kanonske definicije ženidbene ...privole autor članka otkriva pravne i psihološke elemente. Usmjerava pozornost na mjesto i ulogu ljubavi u psihološkoj, pravnoj i duhovnoj dimenziji osoba koje sklapaju ženidbu. Ukazuje na psihičke dinamizme i strukture koji su uključeni u oblikovanje te davanje i primanje ženidbene privole. Budući da je Ženidbena privola odluka zaručnika da dijele »zajednicu svega života« (kan. 1055, § 1), autor analizira psihološki proces odlučivanja. U formiranju ženidbene privole i u samoj ženidbi mogu se, međutim, pojaviti poteškoće psihičke naravi u obliku lakših psihopatologija ili kao posljedica neskladnosti na podsvjesnoj razini između izabrane vrjednote i njezinog ostvarenja. Da bi se rasvijetlile te činjenice, autor razlaže tri dimenzije psihičkog života: razumnu ili moralnu, podsvjesnu dimenziju i treću dimenziju koja se izjednačava s psihopatologijom. Pored trostruke dimenzionalnosti, postoje i tri razine psihičkog života: psihofiziološka, psihosocijalna i duhovna ili racionalna razina. Kao voljni čin i odluka, ženidbena je privola izravno povezana sa slobodom i odgovornošću, pa je zato potrebno uočiti razliku između esencijalne i efektivne slobode. Primjenjujući psihološke spoznaje na kanonsku ženidbenu privolu, autor vrjednuje valjanost ženidbene privole prema trostrukoj dimenzionalnosti psihičkog života, a posebno analizira utjecaj podsvjesnoga u odnosu na privolu. Da bi se ispravno prosuđivao nedostatak u ženidbenoj privoli zbog duševne bolesti, potrebna je ispravna suradnja kanonskog prava sa znanostima koje proučavaju to područje (psihologija, psihijatrija). U suodnosu tih znanosti podrazumijeva se prihvaćanje pojmova normalnosti i psihopatologije, te zrelosti i nezrelosti u svjetlu cjelovite kršćanske antropologije. U sudskoj se praksi ta suradnja očituje u ispravnom odnosu između crkvenog suca i stručnjaka te u poštivanju njihovih uloga i kompetencija u ženidbenoj parnici.
U mnogim europskim zemljama tijekom 19. i 20. stoljeća stvorene su i djelovale »katoličke« ili »kršćanske« stranke, no razlike među njima, kako u denominacijama tako i u poimanju njihova političkog ...djelovanja, ali i u njihovim odnosima s hijerarhijom Katoličke crkve, velike su i ovisne o mnogo čimbenika, ponajprije o konkretnim povijesnim okolnostima. Govor o »kršćanskim demokratskim strankama«, s povijesnog i aktualnog stajališta, dotiče se političkih, teoloških i eklezioloških pitanja.
Imajući u vidu mogućnost stvaranja i djelovanja stranaka s kršćanskim predznakom u današnjoj hrvatskoj politici, valja imati na umu nekoliko čimbenika. Te stranke, jer se pozivaju na Kristovu riječ, za svoju vjerodostojnost moraju postaviti stroža mjerila nego su to učinile ostale stranke. Osim toga, one moraju jasno definirati vrijednosti kršćanske provenijencije koje određuju identitet građana, prije svega vrednotu dostojanstva čovjeka sukladno kršćanskoj antropologiji. Otud proizlazi sav njihov socijalni program. Te bi stranke trebale kršćansku sliku čovjeka promovirati danas osobito u tri segmenta: na polju rasprava o bioetici i genetskom istraživanju, na polju privredne i socijalne politike te na polju politike obrazovanja i odgoja.
Poteškoće oko stvaranja i djelovanja takvih stranaka u Hrvatskoj danas jesu mnogostruke. Osnova njihova nastajanja i efikasnog djelovanja je istinska demokracija koja će kršćanske vrijednosti objektivno vrjednovati, a ne etiketirati kao oblik vjerskog prozelitizma. Potrebno je oblikovanje javnog mnijenja koje će uvažavati djelovanje stranaka ne samo ovisno o uspješnosti njihove politike svedene na borbu za vlast, nego će znati cijeniti i njihov rad izvan tako usko shvaćene politike, kao što je djelovanje na planu zaštite i promocije čovjeka, obitelji, na planu socijalne problematike. To se sada čini teško ostvarivo obzirom na sveopću »politizaciju« društva. I stranke s političkim predznakom morat će se suočiti s potrebom stvaranja kompromisa, za što je potreban kvalitetan moralni odgoj kršćanskih političara. Konačno, upravo te stranke morale bi dati svjedočanstvo o mogućnosti suradnje i na planu politike, što bi se najjasnije ostvarilo objedinjavanjem svih takvih stranaka u jednu cjelinu. To su samo neki od preduvjeta koji bi omogućili djelovanje takvih političkih stranaka. Stječe se dojam da se na hrvatskim prostorima zakasnilo oko ostvarenja tih ciljeva.
