Feministička je teorija upozorila na središnju važnost roda u oblikovanju nacionalnih
identiteta. Međutim, palestinska kriza ne može se razumijevati samo iz rodne perspektive
kada su u pitanju ...nacionalni identiteti i nacionalne naracije. Problem je zemljopisne
naravi: ima li za Palestinca mjesta na kojem može biti? Fenomen palestinskog "nestanka"
iz bilo koje druge forme osim utvare terorista tako nije samo diskurzivni učinak kojemu bi
se moglo pristupiti pozitivnijim ili složenijim prikazbama palestinske nazočnosti;
nestanak je isto toliko tjelesni učinak gubitka mjesta, pri kojem se tijelo kojemu nema
mjesta prisiljava na nestanak.
Aktualna recesija/depresija radikalizirani je nastavak cikličkog, četrdesetak
godina dugog transformacijskog usporavanja rasta kroz u osnovi stagnantne
fluktuacije. S tim su usporavanjem povezane ...serije kontroverznih i u kriznoj
konačnici neuspješnih promjena javnih politika i politike uopće, bez presedana
u suvremenome svijetu. Analiza socijetalne povijesti kroz sekvencije
kontrapunkta razvoja te kroz slijedove logike velikih socijetalnih, političko-
-ekonomskih i političkih ciklusa pokazuje da su uzroci cikličkih privrednih
kretanja općenito, a aktualne stagnacije i krize osobito, uglavnom neekonomski.
Oni su pretežito politički. Njihov je politički temelj u radikalnoj aktualnoj
i ranijoj promjeni ravnoteže dinamičke tendencije strukture modernoga
političkoga prostora. Ta je ravnoteža ovdje nazvana “modernom normalom”.
Modernom normalom (MN) nazvali smo tendencionalni prostor/strukturu
ravnoteža između: (1) političkoga, (2) osobnoga/individualnoga, (3) cjeline
svjetskog prostora i (4) prostora države/društva. Aktualna vrsta te neravnoteže
ili denormalizacije moderne normale ukazuje na proces koji se obično naziva
totalitarnim. U našem aktualnom slučaju riječ je o neravnotežnom pomicanju
fokusa toga prostora na novčarske korporacije. Ovdje, to je Matrix-kapitalizam
kao modelska povratna sprega urbane legende i analitičkog okvira. Generalno,
to je također proces denormaliziranih ili loših i neuspješnih javnih i
poslovnih politika, osobito kao razvojnih politika, politika rasta i transforma-
cije. Taj Matrix-kapitalizam kojim dominiraju svjetske financijske korporacije
razvija se u ciklički denormaliziranom tendencionalnom prostoru/strukturi
između: (1) nepolitički “ekonomskoga”, (2) neindividualno “osobnog”
korporacijskoga, (3) nepotpuno svjetskog “globalnoga” te (4) nedržavno, nedruštveno
i protuprivredno “denacionaliziranoga”. Matrix-kapitalizam funkcionira
samo u virtualnom svijetu ideologizirane ekonomske znanosti i kasino-
poslovanja derivativima itd. Ciklički suočavan s privrednim, društvenim,
kulturnim, političkim, osobnim i nacionalnim/svjetskim realitetom, Matrix-
-kapitalizam bit će sve teže održiv i za svoju mega-korporacijsku jezgru.
Za razliku od općeprihvaćenog, samo-po-sebi-razumljivog shvaćanja po kojem status dopustivog problema (i)li jedine predmetne oblasti (i)li navlastitog zadatka suvremene medicine ima isključivo ...bolest, u radu se iznosi odlučujući stav: ključni pojmovni par medicine čine zdravlje i bolest; i jedan i drugi pojam uzajamno se objašnjavaju, “otvarajući mnogostruke i plodne putove” medicinskom istraživanju i medicinskom djelovanju. Slijedi kritički osvrt na dvije najčešće korištene strategije uz pomoć kojih suvremena medicina pokušava opravdati svoju usredotočenost isključivo na bolest: određenjem zdravlja “apstraktnim”, “eluzivnim”, “metafizičkim” pojmom koji treba pripustiti isključivo filozofima i teolozima, te određenje zdravlja antitezom bolesti, “s onu stranu” bolesti. Koristeći se Husserlovom teorijskom utemeljujućom točkom o tome da do “prave” krize neke znanosti dolazi tek onda kada “postaje upitan čitav način na koji je ona postavila svoju zadaću i za nju izgradila svoju metodiku”, u radu se nastoji argumentirano dokazati da je suvremena medicina zapala u “pravu” krizu (usprkos njezinim stalnim i spektakularnim uspjesima), i to ne samo zato jer je postao upitan čitav način na koji je ona postavila svoju zadaću (ovladati svim bolestima), već i zato jer je postao upitan način na koji se ta zadaća misli ostvariti (isključivo u okvirima prirodnoznanstvene paradigme koja je iznjedrila iluziju o specifičnoj etiologiji svake bolesti).
Posljednjih godina sve više raste uvjerenje da je rad u korist obitelji i s obiteljima prioritetan zadatak crkvenoga djelovanja. O tome svjedoče i brojni pastoralni i drugi pothvati, osobito u povodu ...trećega pastoralnog posjeta Ivana Pavla Π. Hrvatskoj, kada je snažno istaknuta pastoralna istina da je »Obitelj put Crkve i naroda«. Činjenica je da se danas obiteljski pastoral suočava sa sve većim teškoćama, tim više što je i sama obitelj sve izloženija dubokim krizama u posmodernome društvu, sve dotle da se govori o »njezinoj smrti«.
Budući da su krize i teškoće sve veće a time i obiteljski pastoralni rad sve otežaniji i s manje rezultata, autor ukazuje na opasnost odustajanja od pastoralnih pothvata te na nužnost ponovnog isticanja temeljnih istina o kršćanskom braku i obitelji, istinskog Božjeg nauma odnosno naviještanja »evanđelja o braku i obitelji«, s naglaskom na usmjerenosti sakramenta ženidbe ka spasenju drugih, u obitelji, u kršćanskoj zajednici i društvu.
Dok se naglašava potreba uočavanja svega onoga što je pozitivno ukazuje se na nužnost pristupa temeljitoj obnovi klasičnih modela rada, u vidu pomaka u cjelokupnom obiteljskom pastoralu. U tom smislu autor se kritički osvrće na aktualne postupke u radu s obiteljima i navodi više usmjerenja na crti njihovih nužnih revizija, kako bi uz ostalo bili i što prikladnija prigoda za novu evangelizaciju i katehezu.
Dakako, pritom je nužno razmišljati o iznalaženju novih načina djelovanja u kojima će obitelj sve više postajati protagonist obiteljskog pastorala u životu i djelovanju Crkve. Posebna se pažnja posvećuje formiranju tzv. obiteljskih zajednica i njihovu okupljanju, također i u kućama. One, kao specifične katehetske skupine, mogu postati kvasac obnove obitelji i župne zajednice u cjelini. Pretpostavka za novi stil rada, kako klasičnim tako i novim modelima, jest korjenita obnova župnih zajednica, počevši od stimuliranja »obiteljske svijesti«, to jest potrebe zajedničkog angažmana u pravcu spašavanja i promocije obitelji. Isto tako od posebne su važnosti i novi lik župnika koordinatora i priprema stručnih animatora odnosno voditelja obiteljskog pastorala, novog u sadržajima, metodi i žaru. Isto tako potrebna je i ponuda prikladnijih katehetskih i drugih materijala, kako za klasične tako i za nove modele rada s obiteljima.
Kriza vrednotâ i kultura SUPIČIĆ, Ivan
Bogoslovska smotra,
05/2002, Letnik:
71, Številka:
2-3
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Kao što se tri ključne riječi iz ovog naslova mogu uzeti navedenim redom, mogle bi nam otvoriti dodatna obzorja i kad bi se postavile drukčijim redom. Moglo bi se tako govoriti i o krizi kulture kao ...i o vrednotama kulture, o kulturi vrednota, pa čak i o vrednotama krize. Kriza je, naime, stanje pokolebanosti, stavljanja u pitanje, slabljenja, ali i prilika ili poticaj za traženje izlaza, za uviđanje potrebe promjena radi poboljšanja i napretka. Čak bi i termin »kultura krize« mogao imati smisla ukoliko bi označio održavanje ili ustaljenost nekog upitnog stanja u kojem opadaju vrednote, umjesto traženja izlaska iz njega. U tom se negativnom smislu danas spominje, na primjer, »kultura smrti« nasuprot kulturi života. Ima tako mnogo raznih vrednota da se moramo ograničiti samo na one najvažnije - duhovne vrednote. Kriza duhovnih vrednota je i kriza čovjeka. Krizna pak stanja normalne su faze ljudskog života i rasta, ne u tom smislu što bi se čovjek u njima morao neprestano nalaziti, nego u tome što kroz njih mora neminovno barem povremeno prolaziti. Ona su prilika za prevladavanje iskušenja, za iznošenje križa, za duhovno produbljenje,
Isus Krist, ne samo da je kroz krize, kao čovjek, prolazio, nego im je išao u susret, s njima se suočavao da bi ih razriješio. Isus je takoreći gotovo neprestano prolazio kroz krizne situacije, nerazumijevanja i konflikte, od najmanjih do onih najvećih kao što su bile kušnja u pustinji, Getsemani i, konačno, Golgota. Ali Isus je upirao prstom i na krizna stanja kod čovjeka općenito, počevši od stanja grešnosti, pozivajući na pokajanje i pokazujući na izlaz iz njih, kao i posve konkretno, od čovjeka do čovjeka, upozoravajući na zlo u čovjeku i na zlo za čovjeka, na njegovu unutarnju patnju i vanjsko stradanje, da bi ih liječio, poticao na rješenje, pomogao da dođe do duhovnog i tjelesnog čovjekova ozdravljenja.
Čovjekova je egzistencija po definiciji krhka. Čovjekov je život gotovo permanentno izložen i ugrožen. Krize svih vrsta mogu nastupiti svakog trenutka, a krizna se stanja održavati dugo. Čovjek ih može i ne biti svjestan, što je zlo za njega. A dok je god u takvu stanju, kako može pokušati izaći iz njega? Suvremena je kriza civilizacije uperena protiv čovjeka i njegovih temeljnih vrednota: velik dio čovječanstva živi u bijedi i gladi, zaostao je i nepismen, pothranjen je i nerazvijen, kulturno je na margini, dok je drugi, manjinski dio u obilju i raskoši, u obijesnom rasipanju i uživanju. U mnogome je obescijenjen i sam ljudski život od začeća do smrti.
No, toj ljudskoj i sociološkoj krizi valja dodati onu metafizičku, duhovnu i religioznu. Suvremena je, osobito zapadna, civilizacija proizvela pojedinca u kojemu prevladavaju individualizam, egoizam i ravnodušnost prema transcendenciji i Bogu, usmjerenost na vremenito i materijalno, potrošački mentalitet i relativizacija svih bitnih, napose duhovnih vrednota. Uza sva velika i pozitivna dostignuća suvremene civilizacije i kulture, ona je iznjedrila u čovjeku destrukciju duhovnog, božanskog i vječnog. Upravljenost na komfor, standard i što ugodniji život u svijetu, suvremenom se čovjeku čini daleko važnijom od njegove dubinske duhovne dimenzije i onoga što slijedi u nadsvijetu.
Ako se danas može govoriti o »kulturološkoj krizi kršćanstva« (Ž. Mardešić), o nikad dovršenom susretu Evanđelja i kultura koji treba uvijek unapređivati (M. Amaladoss), o univerzalnosti kršćanstva kojem se danas suprotstavlja relativnost kultura (J. Ratzinger), te o gigantskom zadatku i vitalnom značenju uključivanja kultura u život Crkve (P. Poupard), znak je to dubokih razmjera krize u koju su ušli i kršćani, i Crkva, i suvremeni svijet, iz koje će izlaz, da bi ga uopće bilo, moći biti jedino korjenit. Da se to ostvari, kršćanima će biti potrebna daleko veća kultura svetosti, njihova će vjera morati postati istinskom kuturom (Ivan Pavao II.).
Proboj zapadne europske filozofske misli na čijem se začelju pojavljuje ime francuskog mislioca R. Descartesa za sobom je donijelo oživljavanje čovjekove svijesti – tzv. post-renesansno intelektualno ...buđenje koje je navijestilo i označilo početak novog – modernoga doba, koje je na spoznajnoteorijskoj razini prepoznato kao početak vladavine instrumentalnog (raz)uma, odnosno, hegemonije Descartesovog cogita.
U ovome radu nastoji se istražiti, pojasniti i protumačiti ulogu i značaj cogita u odnosu na moralno djelovanje modernoga čovjeka u percepciji suvremenog i glasovitog kanadskog filozofa, teoretičara i mislioca Charlesa Taylora. Ima li (raz)um doista ekskluzivni primat nad čovjekovim djelovanjem, te kako u svjetlu (raz)uma objasniti i razumjeti krizu ethosa suvremenog čovjeka i pokušati pronaći adekvatno rješenje za pitanje globalne krize morala koja je zahvatila kompletnu civilizaciju našeg doba? – samo su neka među sličnim pitanjima koja će se propitati u ovome radu.
U članku se obrađuje ideja antropocentrizma, s posebnim naglaskom na ideji etičkog antropocentrizma, u ozračju ekološke krize i biocentričke paradigme. Idejno polazište sačinjava neslaganje sa ...zahtjevima radikalne biocentričke koncepcije prirode i života koja ide u pravcu egalitarističke uravnilovke prirodnih oblika života. U tom
smislu u članku se nastoji pokazati da je biocentrička paradigma, zajedno s ekološkom krizom, dijete novovjekovne koncepcije čovjeka, prirode i života, a ne izvorno biblijske i kršćanske koncepcije. Ta spoznaja igra glavnu ulogu u kritičkom osvrtu na epistemološke, logičke i etičke dimenzije biocentričke koncepcije prirode i života, jer se putem analize tih dimenzija pokazuje da su radikalni zahtjevi biocentričke koncepcije prirode i života prožeti
katkada radikalnom kritikom na račun kršćanske koncepcije prirode i života, koja je ne samo neopravdana, nego promašuje metu. Radikalna biocentrička koncepcija polazi, naime, od nekih teorijskih pretpostavki koje nisu ni znanstveno ni filozofski dokazane, te se na temelju kritike tih pretpostavki u nastavku članka pokušava usmjeriti
čitavi diskurs prema mudroslovnom prevladavanju podvučenih neslaganja između biocentrizma i antropocentrizma, a na način logičkog i realnog isticanja ontološkog dostojanstva svih živih bića, ali u skladu s njihovim moralnim statusom unutar objektivnog hijerarhijskog ustrojstva prirode i života, uključujući dakako čovjeka.
Mornarički časnik Vasilij Aleksandrovič Arhipov važan je akter u sprečavanju izbijanja nuklearnog sukoba i Trećega svjetskog rata na vrhuncu Kubanske krize. Iako o njegovu djelu postoji sasvim ...dovoljno informacija, njegove zasluge za očuvanje mira nisu u javnosti toliko poznate. Arhipov je zajedno s još dvojicom sovjetskih časnika trebao donijeti odluku o tome hoće li se s njihove podmornice ispaliti nuklearni projektil i time započeti rat s SAD-om. Jedan je časnik dao zeleno svjetlo za takvu odluku, za drugoga nije posve jasno kakvu je odluku podržavao, no Arhipov je zasigurno uložio veto i time spriječio svjetsku kataklizmu. Spomenuti je akter pokazao kako junaštvo nije nužno čin djelovanja u ratu, nego se odnosi i na njegovo sprečavanje. Pokretanje nuklearnog rata njegovoj zemlji ne bi donijelo pobjedu, nego potpuni poraz obiju strana, a posljedice bi osjetilo cjelokupno čovječanstvo, neovisno o involviranosti država u taj sukob. Ovaj članak analizira ratno pravo, Kubansku krizu te konkretan događaj koji je spriječio njezinu eskalaciju.
