Osim snage samog događaja i doživljaja glazbe, koji svoje opravdanje nalaze u ljepoti, njenom usmjerenom osvjetljavanju izabrane stilske i povijesne baze (baroka u Varaždinu), te spontano ...istraživačkom odnosu prema njegovoj povijesnoj sjeni, čin bilježenja i organizacija televizijskog zapisa upućena na takovu cjelovitost djela, doba i akcije, svjedoče o stremljenju da glazba i glazbenost na televiziji dobiju ono što je Nietzsche smatrao da svaka apstrakcija na kraju dobiva - svoju vidljivost, otjelovljenje ili kako gotovo aksiomatski kaže u «Morgenroete» : «Svaki duh na kraju postaje tjelesno vidljiv.» Kreiranjem ravnoteže između preuzimanja, odnosno izbora i prijenosa događaja, i nastojanja da se slijede karakteristične zakonitosti i pronicanje u smisao sadržaja tog događanja, u konfrontaciji s novom medijskom situacijom i tek očekivanim, možda naslućivanim novim jezikom medija koji se tek traži, slijede se u praksi iskustva i orijentacije, s povremenim dosizanjem standarda europskih televizija. Pokušava se stvoriti svojevrsni paralaleni svijet kulture, a njegovo prividno osamostaljenje služi, ne samo kao potpora manifestacijama kulture nego otvara mogućnosti i stvara potrebu za novim inicijativama ostvarujući tako povratno djelovanje na svijet glazbe.
U članku se razmatra fenomen kafanskih pjevačica u svjetlu službenih diskursa o popularnoj glazbi i rodu kasnih 1950-ih i 1960-ih godina u bivšoj Jugoslaviji te osvrće na promjene u njihovu (samo)
...predstavljanju uvjetovane tzv. politikom estradizacije. Uvođenje novih diskursa o glazbenoj profesiji i kafanskim izvođačima utjecalo je na to da profesionalna aktivnost kafanskih pjevačica postane važnim elementom njihove subjektivizacije, sadržane u višeglasnim i kontradiktornim percepcijama njihove društvene uloge. Analizirani narativi pjevačica svjedoče o dinamičkom odnosu rodnog identiteta, profesionalnog i društvenog okruženja te strategija u pregovaranju privatnih i javnih uloga. Njihove životne priče podastiru višeslojnu sliku dominantnih socijalističkih diskursa o rodu i popularnoj glazbi, pokazujući kako je “kafansko iskustvo” bilo važnim aspektom samo-percepcije i samo-predstavljanja pjevačica u širem kontekstu žena-zabavljačica. Naime, premda nisu izravno zastupale rodnu ravnopravnost niti kritizirale postojaće rodne hijerarhije, njihova otvorena uporaba seksualnosti i koketiranje s različitim rodnim ulogama utjecali su na stvaranje nove predodžbe o pjevačicama u javnoj sferi. Autorica se odupire esencijaliziranju kafanskih pjevačica i naglašava da se njihove životne priče, karijere i reprezentacije u javnosti mađusobno znatno razlikuju. Ipak, njihove osobne i profesionalne biografije oblikovane “kafanskim iskustvom” pokazuju zajedničke strategije u kreiranju specifične društvene uloge. Kafanske pjevačice tako upućuju na oprez u monolitnim interpretacijama partijarhalne dominacije i osvjetljavaju kompleksnost konstruiranja i izražavanja “ženske moći” u javnoj sferi.
Autorica u članku istražuje položaj i djelatnost Matice hrvatske, kao najznačajnije hrvatske kulturne institucije, u uvjetima novostvorene Jugoslavije i ideološkog pravca vladajućih struktura u prvim ...poslijeratnim godinama (1945-1948). U radu je ukazano na pokušaj odmaka vodstva Matice hrvatske od zadanog socrealističkog književnog usmjerenja u izdavaštvu i ostvarivanja većih književnih sloboda, izdavanjem širokog spektra domaćih i stranih autora, kao i dosljedno nastojanje na kvaliteti izdanja.
Autor je na temelju dijela pisama bosansko-đakovačkog i srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera upućenih u razdoblju od 1875. do 1884. hrvatskom povjesničaru umjetnosti, slikaru i političaru ...Isidoru Kršnjavome prikazao rano razdoblje njihovih inače vrlo kompleksnih odnosa. Usvrdio je da Strossmayerova pisma Kršnjavome od 1875., pa sve do raskida njihova prijateljstva 1884., svjedoče o velikoj privrženosti i prijateljstvu, a ujedno se odnose i na neke od važnijih suvremenih dogadaja u Hrvatskoj i Europi, što ovoj korespondenciji daje karakter relevantnog izvora za upoznavanje hrvatske kulturne i političke povijesti druge polovice 19. stoljeća.
U tekstu se raspravlja o ranom djelovanju arhitekta Pietra Nobilea (1774–1854.). Autor objavljuje dva Nobileova crteža Dioklecijanove palače u Splitu i dva dokumenta o uspostavi arheološke i ...konzervatorske službe u Istri i Dalmaciji. Oni se tumače kao svjedočanstva promjena u percipiranju kulturnoga nasljeđa na ovim područjima, na kojima se primjenjuju
koncepcije rimskih restauratora s početka 19. stoljeća. Smještajući ih u povijesni kontekst, autor ih vidi i kao rane dokumente europske politike zaštite spomenika.
