Pisma istaknutih bjelovarskih i hrvatskih pisaca Krste Špoljara, Mate Lovraka, Željka Sabola…, ali i književnika iz drugih krajeva bivše države, najčešće iz Zagreba (Danka Oblaka, Gustava Krkleca, ...Vjekoslava Kaleba…), Sarajeva (Izeta Sarajlića) i Beograda (Branka Ćopića, Desanke Maksimović…), te profesora i znanstvenika (Ede Špoljara, Dragutina Grganića, Tvrtka Čubelića, Ive Hergešića…), kao oblik poslovnog, privatnog i na kraju književnog diskursa – što izravno što neizravno – svjedoče o nastajanju slike bjelovarskoga kulturnog prostora 60-ih godina 20. stoljeća, u čemu su ustanove u gradu (Gradska knjižnica, Gradski muzej, Historijski arhiv, Gimnazija…) imale presudnu ulogu. Sintezom se nastoji sagledati cjelina kulturnih nastojanja 60-ih s naglaskom na književnim ostvarenjima M. Lovraka, K. Špoljara i Ž. Sabola, a polazište su joj pisma istaknutih pisaca Zlati Veček, ravnateljici Gradske knjižnice Bjelovar, vezana uz njihova gostovanja u gradu tih godina.
Od 2000. godine automobilska se industrija sve više okreće spektakularnoj i ekspresivnoj arhitekturi, potvrđujući svoju prisutnost u globalnom i lokalnom javnom prostoru. To je dovelo do otvaranja ...velikih površina interaktivnih muzejskih prostora široj javnosti putem organizacije obrazovno-informativnih aktivnosti, kulturnih događanja i interaktivnih funkcija te prezentacije povijesnih i tehnoloških obilježja.
Studija Samo će ovi stihovi ostati... polazeći od vlastitih čitanja i kritičarskih zapažanjima drugih, Zvonimira Bartolića, Enesta Fišera, Zdravka Seleša, Marija Kolara i Zvonka Kovača prvenstveno,
...pokušava istaknuti silnice koje opsežno pjesničko, prozno i esejističko stvaralaštvo Božice Jelušić od antologije Vrijeme začinjanja (1969. godine) pa sve do romana male obiteljske kronike Čišćenje globusa
(2012. godine) okupljaju i čine prepoznatljivim, posebnim i vrijednima pažnje, ne samo u lokalnim, već i u nacionalnim okvirima. Pažljivom čitatelju nudi se vjerna slika pjesnikinje, tragateljice za prariječima stilematskog naboja, kojima nastoji izraziti tajne, svetu supstancu, elementarno, arhetipsko, svakodnevicu izdići iznad efemernog trenutka prolaznosti, potom vještu graditeljicu stihova i kompozicija među kojima sonetu pripada zasebno mjesto. Rad prati pjesničke mijene iz zbirke u zbirku (baroknost, neo-tradicionalna osjećajnost, redukcija izraza, narativnost, reizam, literarocentričnost, relativizacija sin-kronije i dijakronije, eruditivnost, postmodernistička praznina...), a temelji se na izborima iz poezije (Zimzelen, 1993. godine, Nočna steza, 1997. godine, Štorga, activa kajkaviana, 2007. godine, Flauta u inju, 2007. godine), proze (Slovostaj, 2002. godine) i esejistike
(Od cintora do cybera, 2004. godine). Ironijom, kritičnošću, erudicijom B. Jelušić ustrajno i grčevito brani vlastiti prostor, vertikalu duha, baštinu kajkavskog podneblja, od Habdelića do Galovića i Krleže. Empatija prema pjesnicima tragičnog osjećanja svijeta, melankolije (G. Trakl, F. Hölderlin...), prema patnicima, čvrstim karakterima, ljepo-dusima, ženama (V. Woolf, A. Efron, M. Cvetajeva, E. Dickinson, S. Plath...) isto je dio obrane vlastitog pjesničkog prostora. Velike metapriče su iscrpljene, novo vrijeme ne nudi trajne vrijednosti. Postmodernističku prazninu nastanili su nesigurnost,
strah, tjeskoba i melankolija pa su čežnja za ljubavi, za utješnom riječi, za dobrim filmom, skladnim stihom... postale opće signature Arielirike (2011. godine), ali i studija, ponajprije Štorga, ili - zašto
nam Galović nedostaje? Rad prikazuje i autoričino stvaralaštvo za djecu, kao i prisutnost Božice Jelušić u bjelovarskom kulturnom prostoru.
Problems of spatial concepts of an architectural work represent one of the
crucial topics of contemporary architectural theory and practice. The
research of spatial concepts of representative ...structures built for cultural
purposes in the region of former Yugoslavia performed in this paper
represents the necessary starting point for studying contemporary
architectural theory and practice in Serbia at the beginning of 21st century
besides its contribution to the studies of architectural work in Serbia in
20th century. The research starts from the moment when cultural politics of
the new socialist Yugoslavia demands the creation of a specific architectural
expression characteristic of new Yugoslav social system thus marking a clear
discontinuity with modern architecture of period between wars. The first part
of the paper deals with research of complex process of theoretical definition
of new Yugoslav architectural expression through a detailed analysis of
theoretical texts of experts who engage themselves in the thematic, designs
for competitions for representative objects of government administration and
objects for cultural purposes in the context of cultural politics in the
researched period. Architectural expression of socialist Yugoslavia was, in
the complex and changing socio-political circumstances of after-war years,
theoretically defined at the beginning of the sixth decade of the last
century and finally positioned as ‘the third way’ between the two dominant
practices of the period and with a clear distinction, the West European
discourse of modernism model and the Soviet socialist realism model. The
second and third parts of research critically analyses the constructed
cultural structures as representatives of specific Yugoslav architectural
expression which have, as proven by research, completely realised
contemporary spatial concepts of objects used as museums or of memorial
character. The specifics of concept in Yugoslav architectural expression
stems from the basic concept modernism with ideological annex of socialist
society where development, transformation and mutation of spatial concepts in
cultural structures in Yugoslavia were realised in relation to dual
dependency, from fundamental paradigms of modern movement and socio-political
changes within Yugoslav cultural space.
Problematika prostornih koncepcija arhitektonskog dela predstavlja jednu od
suštinskih tema savremene arhitektonske teorije i prakse. Istraživanje
prostornih koncepcija reprezentativnih objekata kulture projektovanih i
realizovanih na prostoru nekadašnje Jugoslavije, sprovedeno u ovom radu,
pored doprinosa proučavanju arhitektonske delatnosti dvadesetog veka u Srbiji
i državama zapadnog Balkana, predstavlja neophodno polazište za izučavanje
savremene arhitektonske teorije i prakse u Srbiji na početku dvadesetprvog
veka. Istraživanje polazi od trenutka kada politika kulture nove
socijalističke Jugoslavije iznosi zahtev za formiranjem specifičnog
arhitektonskog izraza karakterističnog za novo jugoslovensko društveno
uređenje, čime je označen jasan diskontinuitet sa modernom arhitekturom
međuratnog perioda. U prvom delu rada je sprovedeno istraživanje kompleksnog
procesa teorijskog definisanja novog jugoslovenskog arhitektonskog izraza,
kroz detaljnu analizu stručnih teorijskih tekstova koji se bave problemskom
tematikom, konkursnih projekata za reprezentativne objekte državne uprave i
kulturne namene, u kontekstu politike kulture istraživanog perioda.
Arhitektonski izraz socijalističke Jugoslavije je, u složenim i promeljivim
socio-političkim okolnostima prvih posleratnih godina, teorijski definisan
početkom šeste decenije prošlog veka i konačno pozicioniran kao „treći put“
između i sa jasnom distinkcijom od dve dominantne prakse perioda, diskursa
modernizma zapadnoevropskog modela i metoda socijalističkog realizma
sovjetskog modela. U drugom i trećem delu istraživanja su kritički
analizirani realizovani objekti kulture reprezenti specifičnog jugoslovenskog
arhitektonskog izraza, na kojima su, kako je istraživanjem utvrđeno,
ostvareni u potpunosti savremeni prostorni koncepti objekata muzejskog i
memorijalnog karaktera. Koncepcijska specifičnost jugoslovenskog
arhitektonskog izraza proizlazi iz osnovnog koncepta: modernizma sa
ideološkom nadgradnjom socijalističkog društva, usled čega su razvoj,
transformacija i mutacija prostornih koncepcija objekata kulture u
Jugoslaviji, ostvareni u relaciji dvostruke zavisnosti, od osnovnih paradigmi
modernog pokreta i socio-političkih promena u okviru jugoslovenskog kulturnog
prostora.
Asocijativna obilježja krajolika obuhvaćaju asocijacije na fizičke elemente krajolika i povezanost s nematerijalnim kroz doživljaj, percepciju i interpretaciju značenja krajolika. Istražuje se odnos ...objektivnoga pristupa temeljenog na specifičnim obilježjima (analizi i dokumentiranju) i subjektivnoga pristupa temeljenog na kontekstualnim obilježjima (doživljaju), koji afirmira asocijativna obilježja u svim krajolicima kao ključna za njihovo razumijevanje.
U tekstu se ispituju mogućnosti jačanja lokalnih zajednica putem umetnosti. Autor zastupa stav da je putem umetnosti moguće preneti vizije članovima lokalnih zajednica i inspirisati ih na učešće u ...procesima društvenog rekonstruisanja. U tekstu će biti analizirane perspektive transformisanja urbanih celina u specifične prostore kulture. U tom smislu, posebno se naglašava značaj saradnje između umetnikâ i pripadnikâ lokalnih zajednica. Različiti umetnički projekti mogu inspirisati članove lokalnih zajednica na uspostavljanje snažnijih veza, te im mogu pomoći da definišu vizije boljeg društva. Saradnja na umetničkom projektu može okupiti članove zajednice i inspirisati ih na uključivanje u proces političkog odlučivanja. Ona, pored toga, može osnažiti njihovu sposobnost da postave program društvenog razvoja u jednom više demokratskom, više inkluzivnom maniru. Uloga umetnosti i alternativnog obrazovanja u tekstu se posmatraju kao presudne u iniciranju društvenih akcija putem kojih je moguće suštinski rekonstruisati lokalne zajednice, redefinisati status i izmeniti percepciju marginalizovanih prostora, te inspirisati susedsku saradnju i njihova zalaganja za zajednički interes. Izgradnja novog kulturnog prostora zahteva razvoj alternativnog obrazovanja, putem kojeg je moguće osnažiti članove zajednice da prevaziđu stare predrasude, ali i razvoj inkluzivnih umetničkih praksi, koje mogu pomoći članovima zajednice u međusobnom povezivanju, te u pronalaženju vlastite vizije boljitka. Kroz umetnost i alternativno obrazovanje, oni mogu otkriti svoju moć da se suprotstave opresivnim društvenim odnosima. Suprotno pozivima na integraciju u društvo koje umnožava nepravdu, otuđenje i razdvojenost, upravo putem umetnosti oni mogu uočiti činjenicu da su zapravo članovi zajednice, sposobni da učestvuju u njenoj izgradnji.
U postsocijalističkom metaprostoru nepostojeće Jugoslavije umjetničke prakse opstaju i komuniciraju u istom prostoru u kojemu su djelovale i prije raspada države, jednako kao i prije njenog nastanka. ...Istovjetni prostor, prožet službenim diskursima negacije socijalističke povijesti, jednako koliko i njezinom banalizacijom, prevodeći je u pop-kulturu, odnosom prema toj „nepostojećoj“ prošlosti u procesima identitetske formacije sudjeluje u umjetničkim praksama koje se bave „imaginarnim“ povijestima i prostorima SFRJ, otvarajući na taj način pitanje imaginarnosti/realnosti jugoslavenskog (kulturnog) prostora. U ovom radu, s fokusom na Srbiju i Hrvatsku, pokušavamo mapirati različite načine, oblike i medije na koje i u kojima se Jugoslavija pojavljuje u suvremenoj umjetničkoj proizvodnji, u teorijama sjećanja i otvaranja pitanja učinkovitosti nostalgije kao potencijalno subverzivnog elementa umjetničkog djela. Pregledom manjeg broja umjetničkih postjugoslavenskih praksi, mlađe generacije umjetnika, pokušavamo identificirati politički stav te generacije prema Jugoslaviji i revizionističkim državnim narativima. Drugim riječima, što nam suvremena umjetnička proizvodnja koja tematizira Jugoslaviju govori o suvremenom društvu i metaprostoru koji nastanjujemo (i obratno)?
Na početku članka daje se uvid u novije teorije kulture, napose u tzv. »kulturni zaokret« iz 1970-ih. Potom se izvješćuje o razumijevanju povezanosti kulture s prostorom u filozofiji prostora (M. ...Foucault, H. Lefevbre) te u postmodernim prostornim modelima američkih i britanskih kulturnih geografa (E. Soja, D. Harvey, D. Massey). Slijedi pregled ključnih trenutaka u povijesti Hvarskoga kazališta, od njegove izgradnje u 17. stoljeću do 1980-ih. Članak zaključuje ocjena važnosti Dana Hvarskog kazališta za afirmiranje kazališnoga prostora kao prostora kulture.
PDF
