Dezinformacije u digitalnom dobu Popovac, Josip
Medijska istraživanja,
01/2020, Letnik:
26, Številka:
2
Journal Article, Conference Proceeding
Recenzirano
Odprti dostop
U radu se raspravlja o „suvremenosti“ fenomena dezinformacija kroz prizmu povijesnog razvoja medija uzimajući u obzir političko-ekonomske aspekte pojedine faze, samu prirodu istine i dezinformacije ...kao manipulativni alat te eskalaciju dezinformacija u korpusu javnog znanja s posebnom pažnjom na ulogu društvenih mreža. Društvene mreže dokidaju komunikacijski monopol koji je do sada bio rezerviran za elitne krugove, čime masovno komuniciranje postaje globalno dostupno svakom vještom pojedincu. Rad se bavi i modelom suprotstavljanja utjecaju dezinformacija prema načelima europskog pristupa suprotstavljanja dezinformacijama, naglašavajući borbu za istinu kao prikladniji
model od borbe protiv laži.
The paper discusses the “modernity” of the disinformation phenomenon through
the prism of the historical development of the media by taking into consideration
the political and economic aspects of each phase, the nature of truth, and
disinformation as a tool for manipulation. It also examines the escalation of
disinformation in the corpus of public knowledge with a special focus on the
role of social networks. Social networks eliminated the communication monopoly
which had hitherto been reserved for an elite circle of people. As a result,
mass communication has become globally accessible to every skilled individual.
The paper also focuses on the model for counteracting the impact of disinformation
according to the principles of the European approach to counteracting disinformation.
It also emphasizes that fighting for the truth is a more appropriate
model than fighting against lies
Kultura laži Dubravke Ugrešić premašuje konvencionalne dosege kulturne kritike. Ona hoće dovesti u pitanje samu bit kulture, hoće izreći istinu o kulturi laži. Za to potrebno je osmisliti jezik koji ...će kultura razumjeti, ali koji će na osobit način biti neovisan o njoj. Samo se na taj način dva međusobno oprečna gledišta mogu dovesti u vezu. Ovdje se mora postaviti pitanje kako je moguće napraviti kategorički rez između dvaju iskustava i dvaju svjetova, osobito u kontekstu postmoderna brisanja fiksiranih uporišta. Je li kritika ono drugo ili ono drukčije od kulture, i otud, je li istina ono drugo ili ono drukčije od laži? Dosadašnja istraživanja ne idu dalje od upućivanja na razliku između izopćeničke i normativne perspektive. Stoga će se u ovome radu problematizirati: a) osnove jedne kritike koja istodobno ima namjeru biti različita i sveobuhvatna i b) osnove jedne kulture čija sveobuhvatnost istodobno ima namjeru isključiti ono što se od nje razlikuje. Pritom će se, s jedne strane, koristiti nazori feminističke epistemologije, a, s druge, semiotike i semiologije, jer se upravo u njima uvjerljivo prelama proturječna narav autoričine kritike kulture. Na taj će se način, u konačnici, steći uvidi u kritičku metodu Dubravke Ugrešić.
Već je suvremenicima i sljedbenicima Ante Starčevića (1823–1896) bilo poznato koliko je on cijenio uvide Jean-Jacquesa Rousseaua (1712–1778). Josip Horvat pridjenuo mu je stoga naziv »novi hrvatski ...Rousseau«. No njihova idejna blizina još uvijek nije pobliže istražena i prikazana u pojedinim segmentima višeslojnoga opusa. Ovaj članak ponajprije naznačuje u kojoj je mjeri ta istraživačka zadaća dosad ispunjena. Potom detaljnije ocrtava u čemu se i gdje legendarni državnik, filozof i pjesnik iz Like oslanjao na promišljanja i spoznaje znamenitoga prosvjetitelja iz Ženeve. Naposljetku ustanovljuje kako se kroz cijeli opus i jednoga i drugog autora, kao nit vodilja, provlači motiv raskrivanja opsjena i prokazivanje prijevara u društvu, kritika ćudoredne iskvarenosti, izrugivanje slavljenih kumira i lažnih proroka. S time povezuje njihovo iskonsko filozofsko zauzimanje za oslobađanje od svih oblika sužanjstava, skidanje krinki licemjerja i promicanje istine.
Ishodišnu teza ovoga članka ilustriram usporedbom istoimenih djela: Rousseauova libreta Le Devin du Village (1752) i Starčevićeva pučkoga igrokaza Selski prorok (1852). Raščlamba radnje, likova i promišljanja stvarnosti u operi jednočinki i trodijelnoj drami iznosi na vidjelo srodnost dvaju prosvjetiteljskih mislitelja, dvaju oštrih kritičara društvene iskvarenosti i licemjerja, zagovornikā povratka prirodi. Obojica veličaju pučku jednostavnost, skromnost, prostodušnost, poštenje i naravne kreposti. U obojice je bjelodana sklonost prema idiličnim prizorima pastirskoga i seljačkoga življenja. Romantične slike i pastoralni opisi prožeti su odgojnim naputcima i ćudorednim poukama. Obojica dijele i slijede izvornu čežnju i strast za istinom koja se otvara onima što imaju hrabrosti tragati za bîti zbilje, raskrinkavati zablude i pronicati u temelj stvari. Razlika je u tome što zaljubljene u Rousseauovu djelu spašava mudri čarobnjak, dok je spas Starčevićevih zaljubljenika došao tek skidanjem krinke s lažnoga proroka i varalice Luke Svevidića.
Članak smješta Starčevićevu dramu u povijesni okvir razvoja pučkih igrokaza u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća. Priča iz narodnoga življenja u Lici prožeta je aforizmima i filozofskim refleksijama. Djelo svjedoči o istinama i zabludama ljudi u ličkim selima. Ali njegova je prava vrijednost u tome što je posrijedi osebujan filozofski teatar.
Sve snažnijim širenjem sveprisutnih digitaliziranih društvenih medija, istina je u određenom stupnju izgubila na svojoj pouzdanosti i objektivnosti, upozoravaju danas pojedini autori. Kada neko ...razdoblje ističe u prvi plan napete odnose između istinitosti i laži, ispravnih informacija i lažnih vijesti, stvarnosti i fikcije, onoga što doista jest i zablude, to svjedoči o neprozirnosti i nesagledivosti zamršene igre u koju je zapletena javna komunikacija. Strelovit razvoj novih medija i digitalnih tehnologija uzrokuje dalekosežan proces promjena, osobito u području politike. U svojoj knjizi o »postistinitoj epohi« Ralph J. Keyes najavio je nastupanje »vremenā sklonih obmanama« (fib-friendly times) u kojima se »izriče više laži nego ikada do sada« (Keyes 2004, 4). Međutim, razmatranja u ovom članku počivaju na nešto opreznijem i kritičnijem pristupu. Ona govore u prilog razumijevanju pluriperspektivizma. Novi mediji zacijelo su donijeli izazove suvremenim komunikacijama. U političkim zbivanjima riječ je svagda o određenim perspektivama i prinosima u stalnom agonu ili nadmetanju za istinom. Pri tome ne postoji posve neutralnih niti nadstranački uzdignutih zahtjeva za istinom, kao što su tvrdili neki filozofi i znanstvenici. Poradi svoje osebujne naravi, istina se može otkriti samo s prijeporom i trudom, a nikada bez sudjelovanja i izvan svake perspektive. Ipak, niti istina propada, niti ulazimo u razdoblje postistine. Štoviše, možemo se i dalje prepirati o pitanju koja je epoha sklonija lažima i lažnim vijestima (fake news). Politika danas nije u težem položaju nego što je bila ranije, niti je u mnogo jednostavnijem položaju u pogledu na istinu. Za politiku istina ostaje potporno tlo i trajno mjerilo za prosuđivanje. Može se raskrivati samo u svojoj pluriperspektivnoj pojavnosti.
Cilj disertacije jest unaprijediti filozofsko i jezično shvaćanje razgovornih implikatura, ali i ukazati na važnu ulogu koju imaju, ili bi trebale imati, u filozofskim granama poput epistemologije i ...etike. Prva teza koju želim predstaviti vezana je uz ulogu neizravnih pragmatičkih sredstava u epistemičkoj teoriji svjedočanstva. Prema tradicionalnoj slici svjedočanstva, ono se ostvaruje tvrdnjama, dakle doslovnim iskazima lišenim neizravnog informacijskog sloja. Ideja koju predlažem jest ta da se shvaćanje epistemičkog svjedočanstva treba proširiti tako da uključi razgovorne implikature. Takvo je uključivanje opravdano sustavnošću, racionalnošću i konvencionalnošću koje upravljaju njihovom uporabom. Te značajke omogućavaju nam da slušatelje i govornike koji se zaustavljaju na razini onoga što je rečeno, iako relevantni faktori ukazuju na postojanje neizravnog komunikacijskog sloja, odredimo kao nekooperativne, nekompetentne ili pak kao lašce. Uz to, u radu ću razgovornu implikaturu smjestiti u kontekst epistemičke sreće, zalažući se za postojanje komunikacijske sreće s epistemičkim posljedicama. Prema drugoj tezi koju predstavljam, moguće je lagati hotimičnim neistinitim razgovornim implikaturama. U skladu s tim, donosim definiciju laži koja ih uključuje. Prema tradicionalnoj slici, takve su implikature zapravo obmane, oblik stvaranja neistinitih vjerovanja kod slušatelja koji je epistemički i moralno manje štetan od izravnih laži. Temeljno je opravdanje toga stava činjenica da je izravno izražena informacija istinita. U radu osporavam takvu sliku tvrdeći kako se laž ne smije procjenjivati prema svojoj bliskosti onome što je rečeno, već prema namjeri govornika i posljedicama njegova čina. Neizravne laži, to jest one izvedene implikaturama i drugim pragmatičkim sredstvima, zbog njihove verbalne prirode nije moguće kvalitativno odijeliti od tradicionalnih izravnih laži. Radi se o različitim stupnjevima izravnosti, koji zbog postojanja graničnih semantičkih jedinica ne dokazuju da je riječ o različitim pojavama.
Cilj disertacije jest unaprijediti filozofsko i jezično shvaćanje razgovornih implikatura, ali i ukazati na važnu ulogu koju imaju, ili bi trebale imati, u filozofskim granama poput epistemologije i etike. Prva teza koju želim predstaviti vezana je uz ulogu neizravnih pragmatičkih sredstava u epistemičkoj teoriji svjedočanstva. Prema tradicionalnoj slici svjedočanstva, ono se ostvaruje tvrdnjama, dakle doslovnim iskazima lišenim neizravnog informacijskog sloja. Ideja koju predlažem jest ta da se shvaćanje epistemičkog svjedočanstva treba proširiti tako da uključi razgovorne implikature. Takvo je uključivanje opravdano sustavnošću, racionalnošću i konvencionalnošću koje upravljaju njihovom uporabom. Te značajke omogućavaju nam da slušatelje i govornike koji se zaustavljaju na razini onoga što je rečeno, iako relevantni faktori ukazuju na postojanje neizravnog komunikacijskog sloja, odredimo kao nekooperativne, nekompetentne ili pak kao lašce. Uz to, u radu ću razgovornu implikaturu smjestiti u kontekst epistemičke sreće, zalažući se za postojanje komunikacijske sreće s epistemičkim posljedicama. Prema drugoj tezi koju predstavljam, moguće je lagati hotimičnim neistinitim razgovornim implikaturama. U skladu s tim, donosim definiciju laži koja ih uključuje. Prema tradicionalnoj slici, takve su implikature zapravo obmane, oblik stvaranja neistinitih vjerovanja kod slušatelja koji je epistemički i moralno manje štetan od izravnih laži. Temeljno je opravdanje toga stava činjenica da je izravno izražena informacija istinita. U radu osporavam takvu sliku tvrdeći kako se laž ne smije procjenjivati prema svojoj bliskosti onome što je rečeno, već prema namjeri govornika i posljedicama njegova čina. Neizravne laži, to jest one izvedene implikaturama i drugim pragmatičkim sredstvima, zbog njihove verbalne prirode nije moguće kvalitativno odijeliti od tradicionalnih izravnih laži. Radi se o različitim stupnjevima izravnosti, koji zbog postojanja graničnih semantičkih jedinica ne dokazuju da je riječ o različitim pojavama.
The aim of this dissertation is to advance the philosophical and linguistic understanding of conversational implicatures, but also to emphasize the important role they have, or should have, in philosophical fields such as epistemology and ethics.
The first line of argument I want to pursue is linked to the role of indirect pragmatic means in the epistemological theory of testimony. According to the traditional picture testimony is delivered by statements, that is, literal utterances devoid of an indirect informational layer. The idea I want to suggest is that the understanding of epistemic testimony should be broadened to encompass conversational implicatures. This inclusion is justified by their systematic nature, the rationality and conventionalisation that lead their use. These features allow us to consider language users who stop at the level of what is said even though relevant factors point to the existence of an indirect communicational layer as uncooperative, incompetent or as liars. In addition, I will position conversational implicatures in the context of epistemic luck, arguing for the existence of communicational luck with epistemic consequences. According to the second line of thought that I present it is possible to lie with intended false conversational implicatures. In accordance with that, I present a definition of lying that includes them. According to the traditional picture, those kinds of implicatures are in fact cases of misleading, a way of creating false beliefs in the hearer that is epistemically and morally less harmful than direct lies. The main argument for this view rests on the fact that the information conveyed directly is true. In the dissertation I deny such picture claiming that lies should not be evaluated by their proximity to what is said, but by the intention of the speaker and the consequences of his act. Indirect lies, those performed with implicatures and other pragmatic means, can not be qualitatively differentiated from traditional direct lies. Different levels of directness are not enough for the claim that there are two distinct phenomena to consider especially if we acknowledge the existence of border semantic elements.
U Državi Platon je filozofima-kraljevima dopustio “plemenitu laž”. Pritom se radi o “laži” za dobrobit onoga komu se laže, usporedivoj s “medicinskom laži” kojom se liječnik služi za dobrobit ...pacijenta. Ovaj tekst pita – polazeći od Platona – o ulozi “plemenitih laži” u današnjoj politici. Pokazuje se da se takve laži pojavljuju u današnjim demokratskim društvima. Ujedno se “plemenite laži” proglašavaju odgovornima za razaranje demokratskih javnosti i za gubitak političkog povjerenja.
Poverty is one of the complex problems in society. The factor is the low level of public education, giving rise to various social problems, such as unemployment and dropping out of school, such as ...unemployment and dropping out of school. This study aims to determine the effectiveness of the mentoring program in fostering and empowering LAZ Ulil Albab educational scholarship recipients aim to raise the dignity of the underprivileged to be more independent. This type of research is qualitative in a descriptive approach and is field research. Data collection techniques used interviews, observation, and documentation. Data analysis uses data reduction, data presentation, and verification. The theory used in this study uses social exchange theory and compliance theory. The results obtained, the stages in changing the behavior, mindset, and educating the independence of scholarship participants are very effectively carried out by communicators with intensive coaching methods, namely the provision of intensive Islamic material, life skills training, and empowerment of LAZ Ulil Albab scholarship participants in social activities.
The treaties to suppress the slave trade were the subject of intense legal battles in the first half of the 19th century. This book explores the legal disputes about the Anglo Brazilian treaty to ...highlight the political importance of what initially looks like mere argumentative hurdles over the rules and proceedings regarding the search and capture of ships. It reveals the complex legal translations of state inequality, abolition and slavery, as well as war and peace.
This article aims to describe the management of zakat in Indonesia in a political and legal perspective carried out by BAZNAS (Badan Amil Zakat Infaq and Sadaqah) and LAZ (Lembaga Amil Zakat). ...Management of zakat management in a political-law approach is manifested in the zakat management regulations in Indonesia, namely Law no. 23 of 2011 concerning Zakat Management. Through literature research with a political-law approach, this research finds the following three points. First, the existence of BAZNAS is legitimized by law as a non-structural institution under the President, which has the authority to manage zakat, whether it is the collection, distribution or development of zakat assets. Second, as a consequence, taxes that have been paid through central BAZNAS or regional BAZNAS can reduce taxable assets. Third, BAZNAS has the power to recommend LAZ as well as supervise LAZ's performance at all levels, and the results are reported to BAZNAS.
PDF
