Autor u članku donosi životopis hvarskog biskupa Jordana Zaninovića na temelju objavljene literature i dokumenata iz Biskupskog i Kaptolskog arhiva u Hvaru. Također se osvrće na biskupova politička ...shvaćanja analizirajući njegove pastirske poslanice i pjesnički opus u kontekstu tadašnjeg vremena te opisuje njegove stavove prema problemu staroslavenske liturgije.
Autor u ovom članku propituje proces nastanka liturgije časova, službene molitve Crkve koja
je bila osmišljena kao molitva kojom se posvećuje vrijeme. Nakon što je definirao terminološki
okvir ...pojmova »liturgija časova« i »vrijeme«, autor započinje istraživanje vraćajući se u razdoblje
apostolske zajednice u kojemu će, iščitavajući novozavjetne tekstove, zaključiti da je
molitva trebala sadržavati tri bitna obilježja: biti neprekidna, zajednička i biblijska. U postapostolskom
razdoblju, prateći ovu nit, pokazat će kako se je u kršćanskim zajednicama nametnula
molitva psalama kao povlaštena kršćanska molitva (naravno uz Gospodnju molitvu) koja je
odgovarala tim kriterijima. Tako iznosi na vidjelo da su kršćani već u 2. i 3. stoljeću razvili
molitvu u pet molitvenih trenutaka tijekom dana: Jutarnja i Večernja su bile stožerne molitve,
a k njima su se još pridodavale molitve Trećega, Šestoga i Devetoga časa. Po svemu sudeći,
u naznačeno vrijeme molili su se pojedini psalmi, no danas se ne može točno zaključiti koji.
Iz ovoga rada postaje razvidno da važan doprinos cijelom procesu nastanka liturgije časova daje
monaški pokret, pri čemu će najvažniju ulogu za zapadno kršćanstvo odigrati sveti Benedikt koji će
svojim Pravilom utisnuti poseban pečat kršćanskoj duhovnosti. Odgovarajući na izazove vremena,
on će molitvi monaha dati ciklički oblik, te će ritam od pet molitvenih trenutaka u danu podići na
sedam, to jest osam ako se uključi i noćno Bdjenje. Polazeći od činjenice da broj sedam označava
savršenstvo, ritam od sedam dnevnih molitvenih točki simbolički će označavati molitvu kao neprekinutu
aktivnost. A s obzirom na tjedni molitveni ciklus, Benedikt će odrediti da se unutar njega
izmoli svih 150 psalama Psaltira, čime će biti osigurana cjelovitost molitve. Prema njegovu Pravilu
molitva psalama, ili »Djelo Božje« kako ga on zove, nije samo ritmizirala monahov cijeli dan i tjedan,
već ga je ucjepljivala u povijest spasenja pretvarajući njegovo vrijeme u blaženu vječnost. Kao
sredstvo posvete vremena koje ima svoj neprekinuti tijek u dnevnim i tjednim ciklusima, molitva
časova je do kraja odgovarala evanđeoskim kriterijima koje je zadao Isus i apostolska zajednica, te
je razumljivo zašto je sve do danas prihvaćena u Crkvi kao službena molitva.
U radu se prikazuje odluka Zadarske sinode od 4. prosinca 1460. na kojoj je nadbiskup Mafej Vallaresso pokušao suzbiti upotrebu liturgije na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije
(lingua ...sclava). Sinodalni akti nisu danas sačuvani već je dostupan samo jedan dio sinodalnog kanona u dvije verzije. Originalnu verziju donosi Carlo F. Bianchi, dok je drugu, neznatno izmijenjenu, pribilježio Ivan Zanotti – Tanzlingher. Poslije interpretcije i konzultacije mjerodavnih vrela zaključuje se kako sinodalna odredba nije posve dokidala liturgijska slavlja na hrvatskom jeziku nego je samo na sinodi poduzet pothvat prostornog i vremenskog suzbijanja
»glagoljaške liturgije«. Zadarski su nadbiskupi pokušavali tijekom XVI. stoljeća suzbiti glagoljicu na teritoriju nadbiskupije, ali – kako to pokazuju dostupna vrela – nisu imali znatnijeg uspjeha.
The liturgical texts of the Church Slavonic sacramentaries (Kiev Leaflets, Vienna Leaflets, Sinai missal Sin. Slav. 5N and others) from the early stages of the Slavic liturgy (9th to 14th century) ...with its textological and euchological content mostly belong to the Roman rite. These texts are euchological texts with proper liturgical function: texts are written and arranged for the celebration of the Mass and they are preserved in the liturgical book called sacramentary.
The medieval Latin liturgical textological tradition is divided into two branches: Gelasian and Gregorian, which formed a unique textological tradition in parts of Northern Italy and Transalpine countries (from Aquileia to Salzburg) establishing a new textological tradition known as the »Gelasianized-Gregorian Sacramentary«, which was used in the mentioned parts of Central Europe.
Based on the research of the history of Old Church Slavonic liturgy and historical and comparative analysis of Latin and Church Slavonic texts, mostly conducted for the doctoral thesis entitled Historical and liturgical peculiarities of the early stages of the Slavonic liturgy, this study presents influences of Latin liturgical textological tradition from Central Europe on the oldest Church Slavonic translations of sacramentaries from 9th to 14th century and other liturgical texts, mainly euchological, which continued to exist in the Croatian Glagolitic tradition even after the liturgical reform at the end of the 13th century.
Liturgijski tekstovi crkvenoslavenskih sakramentara (Kijevski listići, Bečki listići, tzv. Sinajski misal – Sin. Slav. 5N i dr.) ranoga razdoblja crkvenoslavenske rimske liturgije (od 9. do 14. stoljeća) pripadaju po svojem tekstološkom i euhološkom sadržaju rimskomu obredu. Riječ je o euhološkim tekstovima koji imaju liturgijsku funkciju: priređeni su i napisani za slavlje euharistije (mise), a sačuvani su u liturgijskoj knjizi nazvanoj sakramentar, odnosno misal. Rimska tekstološka liturgijska tradicija na latinskom jeziku prisutna u srednjovjekovnim sakramentarima dijeli se na dvije grane: gelazijevsku i grgurovsku, koje su se u sjevernoj Italiji i prekoalpskim zemljama (od Akvileje do Salzburga) miješale stvarajući novu tekstološku tradiciju, tzv. gelazijevsko-grgurovske sakramentare koji su korišteni na tom području.
Ovaj rad donosi istraživanje povijesti crkvenoslavenske rimske liturgije te povijesno-komparativnu analizu latinskih tekstova rimskoga obreda iz dostupnih izvora latinskih sakramentara i starocrkvenoslavenskih Kijevskih listića te hrvatskih crkvenoslavenskih Bečkih listića, Splitskoga fragmenta misala i Vatikanskoga misala Illirico 4. Na temelju istraživanja prikazuje se utjecaj latinske rimske liturgijske tekstološke tradicije na rane prijevode sakramentarā s latinskoga na starocrkvenoslavenski jezik (od 9. do 14. stoljeća) te na tekstove koji su tradicijom prešli u hrvatsko glagoljaštvo nakon reforme liturgijskih knjiga koncem 13. stoljeća i stvaranja liturgijske knjige »misal po zakonu rimskoga dvora«. Istraživanje je pokazalo da su se u prijevodima s latinskoga jezika na starocrkvenoslavenski jezik prevoditelji služili tekstovima rimskih latinskih sakramentara, čuvajući u prijevodima concinnitas i sobrietas Romana, tj. teološki izričaj euholoških tekstova rimskoga obreda. Prema tomu, nedvojbeno se može zaključiti da su najstariji prijevodi starocrkvenoslavenskih euholoških tekstova kao predložak imali rimske latinske tekstove s područja akvilejske crkvene jurisdikcije, salzburške nadbiskupije i krajevnih crkava koje su bile u doticaju s moravskim i panonskim područjem, kao i s hrvatskim i dalmatinskim crkvenim područjem.
Franjevački se red brzo proširio zapadnim kršćanstvom
zahvaćajući duboku u duhovnost i pobožnost svoga vremena. Utemeljeni
na duhovnosti i pobožnosti sv. Franje Asiškog franjevci su
kroz stoljeća ...snažno utjecali na liturgiju i pučku pobožnost. Njihov
utjecaj očituje se u liturgiji, odnosno službenim molitvama Crkve
kao što su misa i časoslov (brevijar) te neliturgijskim praksama i
molitvama među koje se ubrajaju pobožnosti prema Isusu Kristu,
Blaženoj Djevici Mariji i svecima. Mnoge pobožnosti ili liturgijske
prakse današnjice imaju svoje početke u franjevačkom okruženju,
odnosno duhovnosti. Često su upravo franjevci kao propovjednici
i ispovjednici pridonijeli razvoju, poticanju i širenju određene
liturgijske prakse ili pobožnosti. Ovaj rad želi na temelju dostupnih
izvora prikazati najznačajnije tragove franjevačkog utjecaja
na liturgiju i pučku pobožnost. Kroz tri poglavlja ovoga rada daje
se uvid u temeljne odlike pobožnosti Franje Asiškog koji je utjecao
na duhovnu praksu svoga Reda, a koju su franjevci prenosili
u liturgiju i pučku pobožnost.
Redovito i izvanredno Babić, Marko
Služba Božja,
07/2013, Letnik:
53, Številka:
2
Web Resource
Odprti dostop
Kao što je život satkan od redovitih i izvanrednih zgoda,
tako je i naše bogoslužje sastavljeno od izvanrednih vremena
i svetkovina te od vremena što ga, s pravom, možemo obilježiti
kao redovito, a ...to je liturgijsko vrijeme kroz godinu. I to je
prigoda da se detaljnije pozabavimo o mjestu i ulozi vremena u
liturgiji, s posebnim osvrtom na liturgijsko vrijeme kroz godinu
koje vremenski zauzima najveći dio godine.
Članak tematizira simbol križa u ranokršćanskoj umjetnosti i liturgiji s posebnim osvrtom na križeve u starokršćanskoj Saloni. Polazeći od činjenice da je u kulturnoj povijesti kršćanstva križ ...teološko mjesto i polazište vjerovanja, tumačenja i umjetničkoga izražavanja, autor pozicionira povijesno-teološku hermeneutiku u spektar kulturne, simboličke i teološke slojevitosti ovoga znamena kršćanske vjere. Prvi dio članka - Od znamena do svjedočanstva -bavi se simboličkim oblicima Kristova križa u najranijem razdoblju. Riječ je o problematici prikazivanja križa te o prvim prikazima: oblicima križa, kristološkim monogramima, akronimima i složenicama. Na tom tragu autor razmatra pitanje simboličkoga govora ranokršćanskih simbola križa. U drugom dijelu članka obrađuje se performativni vid sakramentalne geste križa budući da se ritualni obrazac nalaže kao ključni element u tumačenju kršćanske simbolike i umjetnosti. Treći dio članaka govori o arheološkim nalazima u kasnoantičkoj Saloni i o nekim vidovima njihova tumačenja. Autor se oslanja na dosadašnje rezultate istraživanja, integrirajući neke povijesno-teološke vidove koji mogu bolje fokusirati simbolizam križa u kulturnim i ritualnim formacijama ranoga kršćanstva na našim stranama.
Autor daje pregled liturgijskog života svećeničkih kandidata (tj. bogoslova, kako je tada bio uobičajeni naziv) u đakovačkom Sjemeništu od 1907. do 1987., na osnovu kronika (»teftera«) koju su pisali ...»duktori«, koordinatori sjemenišnog života iz redova samih bogoslova. Osobito je vrijedan »tefter« iz 1907., koji je prijepis starijih teftera. Autor proučava liturgijska slavlja u kojima su bogoslovi sudjelovali, bilo u Sjemeništu, bilo u katedrali, bilo diljem Biskupije. Najveći dio građe odnosi se na život »iza željezne zavjese«, što daje poseban ton liturgijskom životu i duhovnosti bogoslova. U prvom dijelu obrađuje se liturgijska godina, u drugom slavlja sakramenata i blagoslovina, a u trećem sjemenišni život obilježen liturgijom. Proučavana vrela su ujedno i dragocjeno svjedočanstvo liturgijske obnove koja je započela reformom Velikog tjedna (1952.-1955.), preko prilagodbi u duhu Drugoga vatikanskog sabora (1964.-1970.), do obnovljene liturgije s novim liturgijskim knjigama (1970.-1975.). U dodatku autor donosi kritičko izdanje prvog dijela rukopisa duktorske kronike (»teftera») koji obuhvaća prvih 36 stranica, a napisan je 1907. i čuva se u biblioteci Sjemeništa u Đakovu. Rukopis donosi dužnosti bogoslova vezane uz bogoslužje u Sjemeništu i katedrali te sjemenišne običaje tijekom liturgijske godine. Vrijednost rukopisa time je veća jer donosi običaje starije od svoga vremena, tj. bilježnica je zapravo prijepis starijih teftera, kako to uostalom i sam prepisivač bilježi. Drugi dio rukopisa, koji nije uvršten u ovo kritičko izdanje,obuhvaća stranice od 37. do 310. U njemu se nalaze popisi bogoslova na početku svake akademske godine (od 1907. do 1919.) i raspored asistencije bogoslova za pojedina bogoslužja u katedrali tijekom godine.
PDF
